Sanja Pavlović je feministička aktivistkinja iz Beograda, glasnogovornica Autonomnog ženskog centra osnovanog 1993. godine. Nedavno je napisala potresan članak „Pornografija: zloupotreba društvenih kriza za profitiranje na seksualnoj eksploataciji žena i djevojčica“, koji je poslužio kao povod da je Nacional zamoli za intervju.

NACIONAL: U članku „Pornografija: zloupotreba društvenih kriza za profitiranje na seksualnoj eksploataciji žena i djevojčica“ napisali ste da višestruke krize današnjeg svijeta – rat u Ukrajini, pandemija covida-19, rasizam, migrantske krize diljem svijeta – pogoduju seksualnom izrabljivanju žena te da pornografska industrija profitira na tim nesrećama. Možete li opisati kako? Postoje li podaci o broju izrabljivanih žena?

Važno je na početku reći da je pornografska industrija samo jedna točka u kontinuumu muškog seksualnog nasilja protiv žena. Seksualno nasilje je širok pojam i uključuje ratne zločine seksualnog nasilja, trgovinu ženama u svrhe seksualne eksploatacije, tzv. „industriju seksa“, uključujući i prostituciju i pornografiju, te silovanja i seksualna uznemiravanja u svakodnevici. Stoga je pornografsku industriju nužno promatrati kao dio kontinuuma u kojemu svaka točka dopunjuje i podržava opstanak druge. S tim na umu, ova industrija je posljednjih godina pokazala spremnost i prilagodljivost da profitira i na velikim društvenim krizama koje ste spomenuli. Svaka od tih kriza pogoršava ionako nepovoljan ekonomski i društveni položaj žena i djevojčica te posebno doprinosi izloženosti različitim vidovima nasilja. Odgovor pornografske industrije na velike društvene krize jest u tome da profitira na ranjivosti žena i djevojčica, kako u pogledu eksplicitnog objavljivanja snimki seksualnog nasilja tako i zavođenjem da se unutar te industrije nalazi laka zarada koja će im poboljšati život. Kada je riječ o broju izrabljivanih žena, podaci, nažalost, ne postoje ili su krajnje neprecizni. Premda su utjecaj pornografije na publiku i analiza pornografskog sadržaja u smislu utvrđivanja prisutnosti nasilja prema ženama posljednjih godina sve više u fokusu znanstvenih istraživanja, još uvijek nije istražen broj žena unutar industrije, njihovi demografski i drugi podaci te radna prava, ako o njima uopće možemo govoriti. Često ne znamo pozadinu u kojoj takvi snimci nastaju. Situaciju dodatno komplicira lakoća mogućnosti dodavanja novih videa na pornografske platforme, bez ikakve regulacije. Znamo da je Pornhub, pornografska platforma koja je 2019. godine bilježila prosječno 115 milijuna posjeta dnevno, nakon optužbi za objavljivanje privatnih videa i snimki seksualnog nasilja povukla sve videe koje su objavili „neverificirani korisnici“. Time je ukupan broj videa s 13,5 milijuna pao na oko četiri milijuna. Drugim riječima, ta nedovoljno regulirana situacija onemogućava da znamo koliko je žena zaista unutar industrije, a koliko je onih čije su snimke bez njihova znanja završile na platformama.

NACIONAL: Objavili ste da su na Pornhubu, najposjećenijoj pornografskoj web adresi na svijetu, objavljene snimke “silovanja i brutalnog seksualnog mučenja Ukrajinki od strane ruskih vojnika”. Je li učinjeno išta da se to objavljivanje kazni, kad se već, zasad, ne mogu kazniti zločini o kojima govorimo?

Pornografska industrija je i ranije na većim krizama pokazala prilagodljivost. Jedno istraživanje je pokazalo da je u četirima zemljama EU-a od velike migrantske krize 2015. udvostručen, pa i utrostručen broj pretraga pornografskih stranica s ključnim riječima „migrantkinja“ ili „hidžab“. Slično se dogodilo i u prvim tjednima od početka rata u Ukrajini: na „trending listama“ koje bilježe najtraženije pojmove prilikom pregledavanja pornografskih platformi, koje su besplatne i dostupne bez ograničenja, „Ukrajinka“, „ukrajinska djevojčica“ i „ukrajinska prostitutka“ postali su najpretraživaniji pojmovi. Zabilježeno je i da su na Pornhubu početkom ožujka ove godine objavljene snimke silovanja i seksualnog mučenja žena iz Ukrajine od strane ruskih vojnika. To nas ne može šokirati ako znamo obujam nereguliranosti tržišta i lakoću postavljanja novih snimki na platformu, bez ikakvih provjera. Objavljivanje scena seksualnih zločina, uključujući i one u ratu, dio je kontinuuma nasilja potpomognutog novim tehnologijama. Činjenica je da je te konkretne snimke danas teško pronaći običnim pretragama na Googleu te se u tom smislu čini da je i sam MindGeek, kanadska kompanija u čijem vlasništvu je i Pornhub, uvidio moguće negativne posljedice za samu platformu. Ipak, cjelokupna industrija i dalje se nedovoljno poziva na odgovornost te mi se čini kako možemo osporavati da su na djelu politike i prakse nekažnjivosti.

NACIONAL: Kako je pandemija koronavirusa utjecala na seksualno izrabljivanje žena i globalnu industriju koja od njega profitira?

Ona je još jedan primjer zastrašujuće pornifikacije svega, uključujući i ljudsku patnju, bolest i smrt. Pornhub je već u ožujku 2020., tijekom vrlo teške epidemiološke situacije, osigurao besplatan pristup „premium profilima“ iz Italije, Španjolske i Francuske, a zatim je tu ponudu u travnju proširio na cijeli svijet. Logika te odluke bila je da će muškarcima olakšati boravak u karanteni – i bila je uspješna. Iz kompanije su izvijestili o značajnom skoku u broju posjeta, posebno poslijepodne. Kada je riječ o traženom sadržaju, platforma je u svojoj godišnjoj statističkoj analizi za 2020. objavila da je najtraženiji termin za pretragu bio „karantena“. I dok Pornhub izvještava o povećanom broju posjeta, lokalne i međunarodne organizacije izvještavaju o povećanom nasilju prema ženama tijekom najtežih mjeseci karantene. Smatram da ne možemo negirati mogućnost postojanja uzročne veze, posebno ako imamo u vidu kako neka istraživanja pokazuju da čak devet od 10 popularnih pornografskih filmova prikazuje neke oblike nasilja prema ženama.

NACIONAL: Zašto Njemačku posljednjih godina, kako navodite, zovu “bordelom Europe”?

Njemačka se često spominje kao dobar primjer regulacije prostitucije jer je ona regulirana zakonom još početkom dvijetisućitih, kada je „seksualni rad“ postao legalna profesija na koju se plaćaju porezi te koja donosi i zdravstveno osiguranje za „seksualne radnice“. Međutim, sada već višedesetljetna primjena te regulative pokazala je sve mračne strane – ne samo da su normalizirane prakse kupovine ženskih tijela, nego se one i promoviraju. Navest ću samo nekoliko primjera o kojima svjedoči njemačka psihotraumatologinja Ingeborg Kraus: postojanje „gang bang“ tuluma s trudnim ženama, organizirane proslave mature za momke srednjoškolskog uzrasta u bordelima, stotine kabina za „seks“ oko nogometnog stadiona tijekom Svjetskog prvenstva u Njemačkoj… Više od milijun muškaraca godišnje koristi „seksualne usluge“ u Njemačkoj. Istovremeno, podaci ukazuju na porast trgovine ljudima u svrhe seksualne eksploatacije, a Jürgen Rudloff, vlasnik nekoliko većih bordela i poznato njemačko TV lice, prije nekoliko godina osuđen je upravo za podržavanje trgovine ženama koje su u bordelima držane u neljudskim uvjetima i prebijane ako ne bi zaradile dovoljno novca. Drugim riječima, to što su prostitutke postale „seksualne radnice“, a makroi menadžeri, ni na koji način nije poboljšalo položaj žena unutar industrije. Važno je znati i da u prostituciji u najvećem postotku nisu Njemice, nego migrantice i mlade djevojke i žene bez papira koje ni ne mogu plaćati poreze niti imaju pravo na zdravstvenu zaštitu. Prema procjenama, više desetaka tisuća žena, uključujući i maloljetnice, samo iz zapadnih država afričkog kontinenta svake godine bude prodano u Europu, a većina ih završi upravo u njemačkim bordelima. Sličan je slučaj i s djevojkama iz istočne Europe, uključujući i našu regiju. Zbog romantizirane slike o industriji seksa mnoge su prevarene lažnim obećanjima o lakoj zaradi; neke od njih prodale su vlastite obitelji, a neke muški partneri za koje se tek nakon zaljubljivanja i odlaska u „bolji život“ ispostavilo da su makroi koji ih pretvaraju u robinje. Kada se, dakle, seksualni pristup ženskom tijelu tako olakšava, podržava i promovira, to ne ostavlja posljedice samo na žene unutar industrije, nego i na cjelokupno društvo. Ingeborg Kraus svjedoči i o radu s muškim klijentima koji često posjećuju bordele i imaju problem s emotivnim vezivanjem za partnerice, očekujući od njih da zadovolje svaki njihov seksualni prohtjev, bez obzira na to imaju li i one iste želje i potrebe. Kraus nagovještava i da je sve više mladih muškaraca s erektilnom disfunkcijom, jer im „običan seks“ više ne budi želju i ne stvara užitak. Istu posljedicu imaju i muškarci koji često gledaju pornografiju, tvrdi jedno od skorašnjih istraživanja objavljenih u časopisu European Urology Open Science. Višestruke su posljedice dostupnosti industrije seksualne eksploatacije, ne samo kada je riječ o individualnim seksualnim praksama već i u općem pogledu na žene u društvu. Ako je od malih nogu podržana praksa lakog seksualnog pristupa tijelima žena za novac i ako je se smatra dijelom procesa izgradnje muškosti i identiteta muškaraca, to će znatno utjecati na percepciju mladih muškaraca o vlastitoj ulozi, ali i ulozi žena u društvu.

‘Neke žene iz Ukrajine u hrvatskoj koje su u teškom položaju, same su se raspitivale je li prostituiranje legalno’, kaže Sanja Pavlović. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Prema vašim saznanjima, u Njemačkoj se nudi besplatan smještaj ukrajinskim ženama u bijegu i samo određene starosne dobi, što jasno sugerira namjeru seksualnog izrabljivanja. Hrvatske feminističke aktivistkinje imaju naznake da se nešto slično događa i u Hrvatskoj. Znate li više o toj pojavi u Hrvatskoj i zemljama ovog dijela Europe?

Nažalost, nemamo službene podatke za ovaj dio Europe. Seksualna eksploatacija je jedna od najprofitabilnijih kriminalnih praksi i u nju su često umiješani i oni na položajima s kojih je mogu prikriti. Imam informaciju da se te prakse događaju i u drugim državama, a ne samo u Njemačkoj, premda je ona pogodna zbog legalizirane prostitucije. Na primjer, u Češkoj se na portalima koji nude smještaj pojavljuju reklame poput: „Zašto biste platili 2000 kruna za Čehinju kad možete imati Ukrajinku po mnogo manjoj cijeni?“ Za Hrvatsku imam informaciju da su neke žene iz Ukrajine u vrlo teškom položaju te da su se i same raspitivale je li prostituiranje legalno, jer to vide kao način da prehrane sebe i svoju djecu.

NACIONAL: Je li globalna industrija pornografije izravan rezultat seksualnog porobljavanja žena ili, kako ona sama tvrdi, posao temeljen na svjesnom pristanku žena?

To pitanje otvara staru filozofsku i političku raspravu na razini društva, ali i u uskim feminističkim krugovima. Postoji li svjesni pristanak unutar vrlo patrijarhalnog, kapitalističkog sistema s jasnim hijerarhijama moći? Uostalom, što uopće znači pristanak? Ja taj pojam vidim kao slaganje s nekim drugim, nečim tuđim, ali ne nešto što je moje, autentično, već nešto na što sam ja pristala bez obzira na vlastitu želju. Povrh toga, možda jesam pristala, možda sam izabrala, možda taj izbor jest bio slobodan, informiran, bez ekonomske prinude, bez prethodne traume, bez manjka samopouzdanja… Ali čak i da je taj vakuum slobodnog izbora zaista postojao, što se događa kada jednom tu odluku ne mogu promijeniti? Kad sam pritisnuta sa svih strana, kad mi prijete, kad postajem gladna i prezirem seks, prezirem muškarce, kada sam oštećena toliko da ne mislim da zaslužujem bolje, kada znam da vrijedim samo kroz to.

NACIONAL: Autonomni ženski centar iz Beograda, za koji radite, nastoji pomoći ženama čije su snimke bez njihova pristanka objavljene na internetu. Kako se može pomoći žrtvama?

Takozvana „osvetnička pornografija“ – ne volim taj izraz jer sugerira da je žena skrivila nešto zbog čega joj se muškarac osvećuje – odavno postoji, ali posljednjih godina, s novim tehnologijama i dostupnošću mainstream pornografije, posebno uzima maha. Istraživanje koje smo radile s organizacijom CESI iz Zagreba pokazalo je da je u Hrvatskoj devet posto, a u Srbiji osam posto djevojaka srednjoškolskog uzrasta bilo izloženo seksualnim ucjenama da će njihove privatne snimke ili fotografije biti objavljene ne učine li zauzvrat nešto seksualne prirode, a da je sedam posto njih u Hrvatskoj, odnosno devet posto u Srbiji, tome već bilo izloženo! Također, Autonomnom ženskom centru sve se češće javljaju i odrasle žene koje su bile izložene tom vidu seksualnog nasilja, a njihove privatne snimke najčešće su objavljivane na pornografskim platformama koje, gotovo po pravilu, imaju istaknutu informaciju da je objavljeni sadržaj prošao proces verifikacije. To licemjerje, pa i nezakonito postupanje pornografskih platformi, još uvijek, nažalost, prolazi bez kazni. Ako se žene i odluče prijaviti institucijama, često nailaze na podsmijeh i okrivljavanje nadležnih te osjećaju duboku krivnju, stid i strah. Dodatni problem je što Srbija, za razliku od Hrvatske, i dalje to nema definirano kao posebno kazneno djelo, za što se već nekoliko godina zalažemo, pa smo uputile i prijedlog izmjene Kaznenog zakona Srbije. Zbog svega toga razvile smo praksu prijavljivanja takvih sadržaja direktno platformama koje, nakon što im se javimo, najčešće i uklone te snimke. Ipak, kako je i sam internet u toj oblasti nedovoljno reguliran, najčešće nemamo pravne mogućnosti da pokrenemo procese protiv tih platformi u svojoj državi jer ne spadaju pod našu jurisdikciju.

NACIONAL: Postoje li istraživanja o utjecaju pornografije na ponašanje i stavove, naročito mladih ljudi?

Brojna istraživanja potvrđuju vezu između izloženosti pornografskim sadržajima sa stereotipnim i seksističkim pogledom na žene, nezaštićenim seksualnim odnosima, sklonosti opravdavanju seksualnog nasilja, pa i sa samim seksualnim nasiljem. U nekim zemljama zapadne Europe istraživanja potvrđuju da dječaci već s devet godina bivaju izloženi pornografiji. Samo u Srbiji, istraživanje iz 2019. pokazuje da je gotovo trećina djece i mladih od 11 do 17 godina u posljednjih godinu dana pristupila web stranici pornografskog sadržaja. Najviše im je pristupilo mladih od 15 do 17 godina: dvije trećine učenika i jedna četvrtina učenica, među kojima 43 posto učenika i šest posto učenica pristupa svakodnevno. U jednoj srednjoj školi u Srbiji, gdje smo provodili radionice s mladima, djevojčice su kao jedan od ključnih problema istaknule da dječaci gledaju pornografiju na odmoru, a zatim procjenjuju kakve bi one bile u seksu i uspoređuju ih sa ženama sa snimki. Sve to znatno utječe na mlade djevojke, posebno u fazama života kada upoznaju vlastitu seksualnost i imaju potrebu ne biti izopćene i svidjeti se drugima.

NACIONAL: Čine li države išta da onemoguće seksualno izrabljivanje žena izbjeglica i žena općenito ili je situacija čak i obrnuta?

S jedne strane, brojni međunarodni i nacionalni dokumenti zabranjuju svaki vid seksualne eksploatacije i zahtijevaju posebnu brigu i zaštitu od seksualnog nasilja za žene i djevojčice, bile one izbjeglice ili ne. S druge strane, mnogi od tih dokumenata ostaju prazno slovo na papiru, posebno kada imate države koje s najviših razina odobravaju i promoviraju različite vidove seksualnog nasilja ili ih, u najmanju ruku, toleriraju i ne kažnjavaju. Ponovo ću dati primjer iz Srbije, gdje je dugogodišnji gradonačelnik Jagodine i političar koji je već godinama na političkoj sceni u različitim ulogama, Dragan Marković Palma, javno optužen za seksualnu eksploataciju žena i djevojčica i organiziranje takozvanih „seks žurki“ u kojima se šapuće da nisu sudjelovali samo lokalni funkcioneri, već i brojni ambasadori i drugi inozemni dužnosnici. Tužiteljstvo je pokrenulo i vrlo brzo zaustavilo postupak zbog nedostatka dokaza, ali dok je istraga trajala, Palma je govorio na gotovo svim nacionalnim frekvencijama. Kao globalno društvo, imajući na umu sve što sam prethodno rekla, čini mi se da se nismo spremni obračunati s razmjerima i posljedicama različitih vidova seksualnog nasilja.

NACIONAL: Kako pomoći žrtvama, kako umanjiti problem i kako podići javnu svijest o njegovim razmjerima i ozbiljnosti?

Borba protiv industrije seksualnog nasilja nije laka, posebno s obzirom na to da govorimo o jednoj od najprofitabilnijih industrija na svijetu. Industrija mora biti sagledana u svoj svojoj kompleksnosti, u hijerarhijama moći, u intersekcionalnosti. Kritičko rasuđivanje i upiranje prstom u problem iznimno su važni i u tome svatko može odigrati svoju ulogu – i feminističke aktivistkinje, i mediji, i obrazovni sustav, i nacionalna i međunarodna zakonodavstva, i oni koji ih trebaju primjenjivati. Na mikrorazini, nužno je osvještavati posljedice koje opća pornifikacija može imati i predočavati drukčije prakse, odnose i vrijednosti koje svaku osobu tretiraju kao ljudsko biće s autentičnim željama i potrebama.