U razgovoru za podcast Željke Markić, predsjednice ultrakonzervativne udruge U ime obitelji, teatrologinja Sanja Nikčević rekla je da redatelji Ivica Buljan, Oliver Frljić i Branko Brezovec svojim predstavama uništavaju obitelj i kršćanski svjetonazor. U razgovoru u povodu predstavljanja najnovije knjige Sanje Nikčević ‘’Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti’’, spomenula je ova tri imena, a najviše se zadržala na Ivici Buljanu, ujedno ravnatelju Drame HNK u Zagrebu. Govoreći o književnom kanonu i kako se on od 1945. u cijeloj Europi promijenio iz kršćanskog u sekularistički odnosno ateistički, rekla je da je on, odnosno njegove predstave tipični predstavnik tog sekularističkog te da u svojim predstavama uglavnom uništava obitelj. Kako je rekla, on prikazuje isključivo disfunkcionalnu obitelj i time razara sliku obitelji kao mjesta ostvarenja pojedinca, što je dio hijerarhije vrijednosti kršćanskog svjetonazora. Nakon što je redatelj Buljan na svom Facebooku objavio taj jednosatni razgovor, zahuktala se rasprava u komentarima. Nacional je Sanju Nikčević pitao za pojašnjenje, a Buljana za komentar na ovako teške riječi.

Teatrologinja Sanja Nikčević, inače predavačica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, a donedavno i na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, pojasnila je zašto je spomenula baš ovu trojicu i njihove predstave:

“Kanon je popis najvažnijih stvari pa je tako književni, odnosno umjetnički kanon popis najvrednijih djela jedne kulture. Ona nisu samo popis kvalitetnih djela ili djela koja izazivaju ugodu, već puno više od toga. Govoreći o odnosu kanona, dakle umjetnosti, i svjetonazora spominjala sam osnovni princip i paradigmatske primjere, dakle ono što je vrh sadašnjeg kanona. Miroslav Krleža je vrh našeg književnog kanona, a tri redatelja koja sam spomenula su najznačajniji predstavnici triju pravaca, odnosno struje koja vlada u trenutačnom kanonu. Od bogatstva dramskih žanrova i oblika nakon Drugog svjetskog rata u kanon su ušla samo tri pravca – ekspresionizam, realizam i modernizam – i sve što je danas u kanonu pripada jednoj od te tri struje. Tri spomenuta redatelja su vrh našeg kazališnog kanona i paradigmatski primjeri za ekspresionizam (Branko Brezovec), realizam (Oliver Frljić) i modernizam (Ivica Buljan).”

Teatrologinja Sanja Nikčević kaže da Buljan predstavama prikazuje disfunkcionalnu obitelj i time razara sliku obitelji kao mjesta ostvarenja pojedinca, što je dio hijerarhije vrijednosti kršćanskog svjetonazora. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Sanja Nikčević nastavlja da, prema enciklopediji, kanon kao vrijednosni uzorak predstavlja čvrste točke naše kulture i zato je smjerokaz daljnjeg kretanja umjetnosti, ali on je u antičko doba bio mjerilo za spoznaju dobra i zla, a tako je i danas. Zato kanon uvijek odražava vladajući svjetonazor društva:

“Umjetnost, u ovom slučaju kazalište, u dvije je temeljne civilizacije – antici i srednjem vijeku – izašlo iz onog najvrednijeg u društvu, iz svetog, i u te dvije epohe i samo je kazalište bilo sveto i do danas je ostala važno, ne zato što ćete na plaži pročitati neki roman nego zato što vam tumači i oblikuje svijet. Sve velike promjene u Europi išle su kroz medije i umjetnost jer upravo umjetnost formira našu svijest. Europska kultura je vrijeme i prostor na kojem se mogu dokazati povezanost i suutjecaji upravo zato što ih dijeli neki zajednički nazivnik. U Europi zajednička su znanja i ideje, primjerice ideja nacionalne države u 19. stoljeću, vladajući svjetonazor i njegova hijerarhija vrijednosti, primjerice antički, kršćanski i sad ovaj sekularistički, te umjetnički kanon i velike epohe, jer sve su zemlje prije ili kasnije prošle kroz primjerice renesansu ili barok. Različito je političko i ekonomsko uređenje i jezik. Upravo zato vi možete vrlo lako razgovarati s osobom iz Islanda ili Poljske, Italije ili Njemačke jer, primjerice, svi znaju tko je Edip.”

Teatrologinja smatra da suvremeni kanon koji vlada ima tri netočne teze koje svi učimo: prvo da je oduvijek i zauvijek. Ona tvrdi da to nije točno jer svaka epoha ima svoja kanonska djela, ali se može dokazati da je sadašnji kanon zavladao nakon Drugog svjetskog rata u cijeloj Europi jer se u društvu i umjetnosti dogodio doslovno pravi rez gdje je ono ‘’staro’’ izbačeno kao u bunar bačeno, a ono ‘’novo’’ zavladalo:

“Druga je netočna teza to da je kanon napravljen na temelju imanentnih vrijednosti djela, dakle ako je nešto kvalitetno ući će u kanon. To nije istina jer je kanon određen porukom. Danas se samo određena vrsta poruke smatra vrijednom – kritika društva iz sekularističkog odnosno ateističkog poimanja svijeta. Druga poruka, ona kršćanska, smatra se nevrijednom. I treće, postoji teza o evoluciji žanrova pa je onda čim dalje to bolje i pa ovo novo poništava ono staro i loše. Ni to nije istina, osim što su prikazanja ostala živjeti do dana današnjeg. Kad pogledaš najnovije predstave zagrebačkog HNK ili kad pročitaš najrazvikaniji roman – nekako te stegne oko srca. Ali svi govore, to je najkvalitetnije, nema drugog, nema boljeg… I publika ušuti, prestane čitati, prestane ići u kazalište… Ja ne želim odustati, pa kako sam nakon četrdeset godina bavljenja kazalištem osvijestila problem, imam potrebu to reći i objasniti, ali i boriti se za naše pravo za sve ono što je iz kanona izbačeno. Sadašnji vladajući svjetonazor pokušava se prikazati kao nepostojeći, pa odatle i teze umjetnika da su oni iznad društva, iznad politike, odgovorni sami sebi. To je točno u teoriji, ali u praksi umjetnost je uvijek dio društva a glavna struja uvijek odražava vladajući svjetonazor. I to ima smisla jer nam je taj svjetonazor određuje živote, a umjetnost ne samo prikazuje, nego tumači svijet. I to od antike do danas. A kad vam umjetnost krene govoriti da je iznad ili izvan politike onda je uvijek unutar vladajućeg svjetonazora.”

Ivica Buljan, cijenjeni redatelj i ravnatelj Drame HNK u Zagrebu. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Teatrologinja kaže da je novi svjetonazor prevrednovao povijesne epohe, odnosno da je izbacio one, po njezinu mišljenju, najafirmativnije poput srednjeg vijeka, baroka i građanske drame, pa ‘’podigao’’ oponašateljske poput renesanse i klasicizma. Smatra i da je novi svjetonazor izvukao u kanon samo ona djela koja su pobunjena protiv društva, jer su pobuna i kritika osnovna vrijednost, a ako ga ne može izbaciti, kao primjerice antiku, tumači se iz nove vizure i vrijednosti. Spominje i primjer pa kaže da je Edip postao borac za istinu iako mu Tiresija u II. sceni kaže istinu, a Edip je cijelo vrijeme pobija. Kako kaže Sanja Nikčević, u suvremenoj se umjetnosti kritika društva postavila kao vrhunska vrijednost i sve što afirmira na bilo koji način izbacuje se kao nevrijedno.

U komentarima na društvenim mrežama velikih broj bio je onih koji su se odnosili na rečenice Sanje Nikčević koja u razgovoru tvrdi da je kršćanski svjetonazor uvijek u književnosti prikazivao stabilnu obitelj i ljubav. Znači li to da nikad prije nije bilo predstava koji su predstavljali disfunkcionalnu obitelj?

“Naravno da ne, problem suvremenog svjetonazora nije problem teme nego je problem poruke. Umjetnost je uvijek realistična jer od antike do danas prikazuje svoj svijet i njegove probleme, ali je poruka djela i smisao svijeta ono što je važno. Umjetnost uvijek prikazuje probleme, ali na pouku kao ono što se ne treba raditi i uz okvir svijeta koji ima smisao i koji pokazuje i ono što bi bio pravi odabir ili put. Vi ste prije rata imali tzv. ‘socijalno naturalističku drame’ koje su govorile o vrlo ozbiljnim problemima i sela i grada, ali je sve izbačeno iz kanona jer su imale kršćansku poruku u sebi. U kanon su ušle samo ove koje su te iste probleme prikazivale iz sekularističke, dakle ateističke pozicije. Međutim, završavajući knjigu osvijestila sam u čemu je zapravo problem. Ovaj suvremeni kanon ništa ne afirmira. On ne afirmira vrijednosti vladajućeg svjetonazora, on neprestano i isključivo ruši vrijednosti kršćanskog svjetonazora i elemente njegove poruke. I zato je došao u slijepu ulicu jer ako samo rušiš, a nemaš nikakvu transcendentnu dimenziju onda se suziš na dvije dimenzije – provokacije, uvrede i ranjavanje. I tako, umjesto da rade ono što su krenuli – poboljšavati društvo ukazujući na mane – danas nakon 75 godina vladavine ovog kanona, umjetnost ide u suprotnom smjeru. Pokazuju da je zlo kao takvo vječno, nepromjenjivo i neupitno. Da nema dobra, nema izlaza iz zla, nema ni slobode izbora. A nema ni duše.”

Teatrologinja je u tom kontekstu sekularističkog, odnosno ateističkog vladajućeg svjetonazora, kao paradigmatske primjere, navela Ivicu Buljana, Olivera Frljića i Branka Brezovca. Oni, prema njezinim riječima, ruše sliku kršćanskog svjetonazora:

“Oni su paradigmatski primjeri jer su vrh kazališnog kanona, i to europskog, jer ovo o čemu govorim nije hrvatska nego europska priča. Buljanove predstave koje pripadaju modernizmu isključivo pokazuju disfunkcionalnu obitelj bez ikakve nade, svjetla, dobra… Ne da nema dobrog lika, nego dobro ne postoji kao pojam. Pojedinac nema nikakve šanse da se ostvari. Tako Frljić, koji je realistička linija rušenja kršćanskog svjetonazora, u svim predstavama razara sliku društva kao stabilne zajednice u kojoj vlada neki kralj ili vladar koji služi narodu. Nije problem teme njegovih predstava, nego optužbe koja je upućena cijelom društvu, ali tako da se od te optužbe nikad i nikako ne može oprati. To je poruka da je cijelo društvo fašističko i da se ne može iz toga nikako izvući. Što god ovo društvo napravilo, dobro ili pozitivno, koliko god ovo društvo pokušalo ispraviti nepravde, ono će uvijek biti optuženo. Kako rekoh, to nije samo hrvatska priča, to je europska priča jer je upravo to vrh kanona pa tako i Buljan i Frljić režiraju po Europi i svijeta unutar glavne struje. Ali ne zato što su hrabri kritičari društva, nego zato što poslušno slijede diktat vladajućeg svjetonazora koji se i dalje obračunava sa starim svjetonazorom. I tako su dospjeli u glavnu struju i, malo po malo, i do vrha kanona.”

Od književnika, Sanja Nikčević posebno se u razgovoru sa Željkom Markić ‘’obrušila’’ na Miroslava Krležu rekavši da se slavi kao kanon, a da ne predstavlja kršćanski svjetonazor te da su mnogi izbačeni iz tog kanona, a trebali bi biti dio kanona. Kako kaže, najveći problem nije da glavna struja slijedi vladajući svjetonazor, to je uvijek bilo tako i to ima smisla. Problem je što je u našoj epohi vladajući svjetonazor očito svjetonazor manjine jer većina osjeća nešto drugo:

“Zato publika bježi i od knjiga i od predstava. Sad se daje veliki novac za radionice – za odgoj i preodgoj publike za nove načine dopiranja do nje. Ali nije problem u publici. U ovim, kako ih ja zovem, afirmativnim epohama, dakle u antici, srednjem vijeku, baroku i građanskom kazalištu, svi su išli u kazalište i nije ih se moralo odgajati za njega, tumačiti im, jer je vladajući svjetonazor bio svjetonazor većine. U tzv. oponašateljskim epohama, koje mi danas veličamo, publika se raslojila na obrazovanu i neobrazovanu i moralo ju se podučavati, a zapravo im se nametalo nešto što im nije bilo blisko.”

Redatelj Oliver Frljić već godinama ne živi u Hrvatskoj, ali je ‘na meti’ Sanje Nikčević. PHOTO: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Kako tvrdi Sanja Nikčević, dvije i pol tisuće godina umjetnost je morala najprije biti lijepa, dobra, istinita i povezana sa svetim te pročišćavati i ojačavati čovjeka kroz katarzu, a onda se išlo govoriti o imanentnim kvalitetama, o stihu, motivaciji, radnji, likovima… Sada je lijepo postalo kič, dobro licemjerje, istina samo ona ateistička, a sveto je nepristojna riječ:

“Izbačena je i katarza jer ona ne postoji bez transcendentnog okvira svijeta. Tako osiromašena umjetnost naravno da je završila u kriku i bijesu i rastjerala publiku. Mi smo nakon Drugog svjetskog rata pogrešno skrenuli i završili u slijepoj ulici. Zato sve više i jače vrišti, u slijepoj ulici je mrak i malo ljudi stane… Pa se zato mora vikati da te netko čuje. No, dobra vijest je da se ova umjetnost koja šalje druge poruke ne može zanijekati, da postoji pobuna publike koja sama radi predstave ili organizira festivale. U to se uklapa i moja izdavačka kuća zbog koje sam otišla u prijevremenu mirovinu. Da mogu sasvim slobodno govoriti o ovome, to je izdavačka kuća koja brani naše pravo na lijepo, dobro i sveto u umjetnosti, objavljuje drame koje nas uzdižu i ojačavaju i teoriju koja – napisana jasnim i razumljivim jezikom – daje odgovore.”

Ivica Buljan, ‘’prozvani’’ redatelj i ravnatelj Drame HNK u Zagrebu, rekao je da ne bi opskurnom podcastu Željke Markić, čelnice konzervativne udruge U ime obitelji, trebalo uopće davati na važnosti jer se udruga i predsjednica silno trude da budu prisutni u javnosti. Buljan kaže:

“Gošća joj je bila teatrologinja Sanja Nikčević. Što su im teze u razgovoru? Teško ih je uopće slušati jer vrve kolokvijalizmima, ushićenjima svih vrsta, zazivima boga, napadima na neistomišljenike. Da ih ne bismo prepričavali, čitateljima je dovoljno spomenuti kako profesorica Nikčević ističe da ju je jedna studentica upozorila, odnosno naučila, da ljudi lažu. Od tada je shvatila u kakvom svijetu živi i odlučila se posvetiti traganju za istinom i višim vrijednostima. Tako je odlučila protresti kanon – zanimljiva je upotreba crkvenog termina u definiranju književno-povijesnih epoha. I uz usklike oduševljenja Željke Markić ustvrdila da je srednji vijek savršena epoha u kojoj se vjerovalo bogu, državi i obitelj. Sugovornice doslovce ekstatično klikću: “Da bar jesmo u srednjem vijeku!”. Srednji vijek je fikcijska konstrukcija profesorice Nikčević, o kojoj ona nemušto popuje. Srednji vijek su Abel i Eloisa, i trubaduri, i Eleonora Akvitanska, ali njih profesorica sigurno ne uvrštava u svoj kanon. Njoj je barok, isto tako, epoha afirmacije vjere. Misli li pritom i na ekstatičnu svetu Tereziju? Oznake neposlušnih dobivaju antika, modernizam i ekspresionizam. Prema dubokim spoznajama prof. Nikčević novi ‘kanon’ je ustanovljen 1945., i to – gle čuda, ne samo kod nas, već u čitavoj poslijeratnoj Europi. Tako su iz kazališta izbačeni kolaboracionisti, ‘divne stvari’ i sve duhovno vrijedno. U Hrvatskoj je taj posao obavio Miroslav Krleža, a u Njemačkoj Bertolt Brecht.”

Buljan je nastavio da je Krleža već opsesivna tema profesorice Nikčević. Kaže da ona već dugo tvrdi da je prezastupljen u repertoarima hrvatskih kazališta: “U kontekstu ovog razgovora, Krleža je ne samo izdajica koji je katoličke intelektualce trpao u tamnicu, već ih je i intelektualno potkradao. A platforma djelovanja Krleže i njegovih nastavljača je naravno – Hrvatsko narodno kazalište sa svojim repertoarom koji je, prema sugovornicama, očajan. A sve moje predstave, prema navodu profesorice Nikčević, govore o destrukciji obitelji. Koje obitelji? One iz devetnaestog stoljeća ili suvremene? Sve to, naravno, kulminira u predstavi prema Krležinoj drami ‘U agoniji’. Ona je na istom tragu kao Ostermeierova ‘Crave’ prema drami Sarah Kane koju je profesorica Nikčević otpisala kao nihilističku i nevrijednu, a eto dobila je Europsku nagradu za novu kazališnu realnost 2000. u Taormini. Napadi i divljanje takvih sugovornica pametnome bi bili na čast i diku. Opasno je što se one samo trenutačno čine pojava s društvenog i kulturnog ruba, a u nekom trenutku mogu ponovno uskočiti u mainstream politiku kao što se to dogodilo za vrijeme Hasanbegovićeva ministriranja.”

Buljan smatra skandaloznim činjenicu da je Sanja Nikčević predavala na Sveučilištu u Osijeku i što je svoje nazadnjačke i nabožne priče ‘’prodavala’’ zaštićena autoritetom znanstvene institucije. Buljan zaključuje: “Dok Krležini psi još laju po našim mračnim noćima, EU već pet godina afirmira sektor kulture kao temelj novog europskog identiteta. Ursula von der Leyen poziva na povijesno iskustvo Bauhausa. Dvadesetih godina 20. stoljeća utjecajni međunarodni umjetnički pokret otvorio je put socijalno-ekonomskoj tranziciji europskog industrijskog društva. Novi europski Bauhaus trebao bi simbolizirati prijelaz u novo društvo 21. stoljeća, s različitim ekološkim i socijalnim rješenjima. A neki, kao profesorica Nikčević i voditeljica Markić, vraćaju se u srednji vijek.”