SANJA BEZBRADICA JELAVIĆ: ‘Malo sam žalosna što sam nagrađena i za zastupanje male Madine u tužbi protiv Republike Hrvatske’

Pravnica i odvjetnica ovogodišnja je dobitnica nagrade ‘Zagrepčanka godine’ za doprinos u zaštiti i ostvarenju temeljnih ljudskih prava, a za Nacional otkriva kako ju je angažirala afganistanska izbjeglička obitelji Hussiny zbog tragične smrti djevojčice Madine

Pravnica i odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić ovogodišnja je dobitnica nagrade „Zagrepčanka godine“ za izniman doprinos u zaštiti i ostvarenju temeljnih ljudskih prava i sloboda najranjivijih skupina.

Posljednjih 20 godina, a osobito tijekom 2021., intenzivno je djelovala na zaštiti ženskih ljudskih prava i ravnopravnosti spolova, aktivno sudjelujući u kreiranju zakona i javnih politika, lobirajući za ratifikaciju i implementaciju Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Niz godina surađuje s brojnim ženskim udrugama i organizacijama civilnog društva koje se bave zaštitom ljudskih prava.

U Zaključku o dodjeli nagrade navodi se da je Sanja Bezbradica Jelavić svojim znanjem, stručnošću, ustrajnošću i bezgraničnom empatijom pomogla velikom broju žrtava raznih kaznenih i prekršajnih djela u ostvarenju njihovih zakonom zajamčenih prava.

Iznimno značajan pravni uspjeh Sanja Bezbradica Jelavić ostvarila je zastupajući obitelj tragično preminule djevojčice Madine Hussiny koja je s obitelji izbjegla iz Afganistana. U postupku pred Europskim sudom za ljudska prava utvrđena je odgovornost Republike Hrvatske za povredu više članaka Konvencije o ljudskim pravima i pratećih protokola.

Nakon dobivanja ove značajne nagrade, Sanja Bezbradica Jelavić dala je intervju tjedniku Nacional.

NACIONAL: Ovogodišnja ste Zagrepčanka godine. Osim vas, nagrade su dobile i brojne žene, aktivistkinje i umjetnice, poput Neve Tolle i Sanje Iveković. Što vama znači ova nagrada i znači li to da u Zagrebu pušu neki novi vjetrovi?

Jasno da sam sretna i ponosna. Doista, čini se da pušu neki novi vjetrovi u Zagrebu, jer je odabirom dobitnica i dobitnika nova gradska vlast pokazala do kojih im je vrijednosti stalo i što žele promovirati. Ove godine nagradu je dobilo više žena nego muškaraca i doista su svi dobitnici sjajni ljudi i zaslužili su biti nagrađeni. Izuzetno cijenim njihov rad i doprinos. No moram priznati da sam imala podijeljene osjećaje kada sam dobila prvu informaciju o nagradi. S jedne strane osjećaj zahvalnosti i ponosa, a s druge strane žaljenje zbog činjenice da se nagrada dodjeljuje prije svega zbog posebnih dostignuća u radu na predmetu male Madine, u tužbi protiv Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, kao i zbog dosljedne primjene članka 3 Ustava RH, koji se odnosi na poštovanje ljudskih prava. Što znači da se taj članak ne primjenjuje uvijek dosljedno.

‘Jasno mi je da obitelj Hussiny nikada ne bi podnijela kaznenu prijavu, da je netko iz sustava državne vlasti RH, s obzirom na to da je dijete poginulo kraj naše granice, obavio posao kako je trebao’

NACIONAL: Preko dva desetljeća bavite se ženskim i ljudskim pravima, borbom protiv nasilja nad ženama, ravnopravnošću spolova. Iako su zakoni u Hrvatskoj prilagođeni europskim standardima, kako stvari stoje u praksi?

Rezolucija Vijeća Europe o rodnoj ravnopravnosti i položaju žena u društvu prepoznala je da postoji jako veliki jaz između onoga što su pravni okviri i onoga što se događa u praksi. To nije samo problem Hrvatske, već je puno širi. No kada govorimo o svojoj zemlji, mi koji smo svojom stručnošću pozvani da damo svoj doprinos i imamo uvid u stvarno stanje, moram priznati da je kod nas taj jaz između onoga kako bi trebalo biti i kako je doista, kada se građani obrate institucijama za ostvarenje svojih prava, doista ogroman. Različiti su segmenti u kojima stvari ne funkcioniraju i ne tiču se samo pitanja prava i položaja žena, nego i svih drugih pravnih područja. Zaživjele su loše sudske prakse, imamo neispravna tumačenja zakona i građani to osjećaju u velikoj mjeri. Sve to rezultira i velikim nepovjerenjem u pravosuđe i institucije općenito. To je nešto što bi nas kao društvo itekako trebalo zabrinuti.

NACIONAL: Zašto se i ženskim i ljudskim pravima u Republici Hrvatskoj najčešće bave odvjetnice?

Ne znam odgovor na to pitanje. No činjenica jest da se time bave mahom žene. Ipak, ne bih rekla da su muški kolege neosjetljivi na tu problematiku. Iako ponekad u početku postoji zazor, moram reći da su žene koje zastupa moj kolega i partner iz ureda, Jelavić, izuzetno zadovoljne načinom na koji to radi i reakcije su jako pozitivne.

NACIONAL: Dobili ste tužbu protiv Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, zastupajući obitelj tragično preminule afganistanske djevojčice Madine Hussiny koja je poginula na pruzi, nakn što je hrvatska policija nju i njenu obitelj usred noći potjerala natrag u Srbiju. U presudi je utvrđena odgovornost Republike Hrvatske za povredu više članaka Konvencije o ljudskim pravima i pratećih protokola, a država treba obitelji isplatiti odštetu u iznosu od 40 tisuća eura. Kako je taj slučaj odjeknuo u europskim pravosudnim krugovima i europskoj javnosti?

Predmet je doista složen i izašao je izvan svih očekivanih okvira. No ključno je kazati sljedeće: kada politički ciljevi uđu u pravo do te mjere da oni određuju što će se raditi te da se pri tome svjesno krše pravni propisi, onda je to poraz za jednu demokratsku državu. U ovom konkretnom predmetu prvo su se donijele političke odluke, a onda se počelo gaziti po temeljnim vrednotama Ustava. Nisu se primjenjivali zakoni u takvoj nevjerojatnoj mjeri povezanih arbitrarnosti više osoba u sustavu službene vlasti, da je to jako zabrinjavajuće za nas kao društvo. O tome se govorilo i u Europi i to je sramota za jednu zemlju i to na više razina. Poznato je da naši političari počinju reagirati tek kada se o takvom slučaju govori izvan granica Hrvatske. No kada unutar svojih granica ne primjenjujemo zakon, to im očito nije problem, kao što im nije ni problem ako oni koji su krivi prođu nekažnjeno.

NACIONAL: Jeste li očekivali da će se Republika Hrvatska žaliti na tu odluku, umjesto da šutke isplati odštetu obitelji i ispriča se. Zar dječji život vrijedi samo 40 tisuća eura? Zar je to problem za jednu državu?

Ja sam očekivala da će se Republika Hrvatska žaliti i to mi nije bilo nikakvo iznenađenje. Osobito zato što je netko, tko je bio zadužen za taj predmet iz sustava državne vlasti, kontinuirano donosio pogrešne odluke. Tko je to i tko su ti ljudi, ja to ne znam i ne mogu se time baviti. Postoje osobe u sustavu čiji je to zadatak. Do postupka pred Europskim sudom za ljudska prava nikada ne bi ni došlo da stupanj arbitrarnosti unutar sustava državne vlasti nije bio kontinuirano tako visok. Za to snose odgovornost neki ljudi unutar Ministarstva unutarnjih poslova koji su kreirali politike i dali zapovjedi, a tko su oni, to bi trebali znati njihovi nadređeni.

‘Osuđujem huliganske ispade i smatram da policija ima pravo da se brani u takvim situacijama. Ali onda dolazimo do pitanja je li napravljena ispravna procjena rizika, je li se mogla izbjeći upotreba vatrenog oružja’, kaže Sanja Bezbradica Jelavić o sukobu policije i navijača u Desincu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Za smrt djevojčice Madine nitko nije preuzeo odgovornost, vode se neki disciplinski postupci, za čiji ishod ne znamo. Postoje li sankcije za vlade takvih zemalja, ili EU licemjerno i prešutno odobrava takvu „obranu“ europskih vanjskih granica?

Rekla bih da ima puno licemjerja u EU-u i u tim političkim odnosima, ali ja nisam političarka, već pravnica. Meni se obratila obitelj Hussiny preko Centra za mirovne studije, kao što me nalaze i preko udruga Žene žrtve zlostavljanja i Žene žrtve ratnog zločina silovanja. To nije neki neuobičajeni proces uspostave kontakta između osobito ranjivih osoba i odvjetnika koji ih može zastupati. Brzo sam postala svjesna nakon razgovora s obitelji kako oni nikada ne bi podnijeli kaznenu prijavu, da je netko iz sustava državne vlasti, s obzirom na to da je dijete poginulo kraj naše granice, obavio posao kako je trebao biti obavljen. Dakle, ljudski i u granicama mogućeg, kada je država u pitanju. Vidjela sam neke druge slične slučajeve, gdje su predstavnici države povremeno dolazili na razgovor s ljudima koji su oštećeni, koji su bili ranjeni ili ostali invalidi, da provjere kakva je situacija. To se moglo napraviti i s obitelji Hussiny. Međutim, obitelj kojoj je dijete stradalo na tako tragičan način ostavljena je bez ikakvog odgovora i oni su zato iskoristili svoje pravo da podnesu kaznenu prijavu. Kada su nakon toga došli na teritorij Republike Hrvatske, s njima je postupano na jedan nehuman način, o čemu je sve rekao Europski sud za ljudska prava. Iako Sud nije mogao do u detalje analizirati svu silinu arbitrarnosti koje su se dogodile tijekom postupka, ono što je nepobitno utvrđeno je povreda članka 3 Ustava RH, a to je nečovječno postupanje u odnosu na velik broj djece koje ta obitelj ima kao i ostale teške povrede ljudskih prava u odnosu na cijelu obitelj.

NACIONAL: Kako je postupalo Ministarstvo unutarnjih poslova u cijelom tom postupku?

Ministar unutarnjih poslova odlučio je u jednom trenutku premjestiti obitelj iz detencijskog centra u Kutinu, tvrdeći da se rukovodio načelima humanosti, iako bitne nove okolnosti nisu postojale. Nakon što sam se ponovo našla s obitelji, poslala sam dopis ministru s prijedlogom mirnog rješenja cijele situacije koji je bio moguć i svrsishodan. Međutim, on je taj dopis spustio na svoje suradnike koji se bave postupkom azila, a oni su rekli da ne žele razgovarati o tom problemu, već da sve odluke prepuštaju sudovima. I onda smo dočekali odluku Europskog suda za ljudska prava. Ponavljam stoga, postoje ljudi koji donose štetne odluke u ime Republike Hrvatske. To su ljudi koji su plaćeni od svih nas raditi u korist Republike Hrvatske, u korist svih građana naše zemlje, ali oni to ne čine i ne snose nikakve posljedice.

NACIONAL: Javna je tajna da Hrvatska policija sustavno vrši nasilan push-back, to smo vidjeli i na snimkama mlaćenja migranata na granici BiH koje su obišle Europu. Očito im je tako naređeno.

Kada vi trenirate ljude da postupaju na takav način, to se neminovno može preliti i na bilo kojeg građanina ove zemlje. Čak je i Europski odbor za sprječavanje mučenja i neljudskog ili nečovječnog postupanja ili kažnjavanja javno reagirao u odnosu na Republiku Hrvatsku vezano uz problematiku postupanja policije prema migrantima i tražiteljima azila. Ako podučavate ljude da prekomjerno upotrebljavaju silu, da postupaju neljudski prema nekome tko je stranac, to će se odraziti i na način kako se policija ponaša prema vlastitim građanima. Primjer toga su i nedavni navijački nemiri koji su se dogodili na autocesti prema Splitu. Daleko od toga da opravdavam huliganske ispade bilo kojeg tipa, ja ih svakako osuđujem i smatram da policija ima pravo da se brani u takvim situacijama. Ali onda dolazimo do pitanja je li napravljena ispravna procjena rizika, je li se mogla izbjeći upotreba vatrenog oružja. Ja se prvi put susrećem s takvim slučajem da policija puca u vlastite građane. Razgovarala sam sa stručnjacima u Hrvatskoj i izvan nje i svi su se složili da tu ima puno prostora za analizu postupanja. U medijima su izašle i priče o mladićima koji su posve neopravdano iščupani iz svojih automobila, privedeni i završili u detenciji, gdje su doživjeli zastrašivanja. To su mladi ljudi koji su bili nevini, nisu izazivali nerede i kojima će to iskustvo sigurno ostaviti traume. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li se efikasno istražiti ova postupanja.

‘Postoje ljudi koji donose štetne odluke u ime Republike Hrvatske. Plaćeni su od svih nas raditi u korist Republike Hrvatske, u korist svih građana naše zemlje, ali oni to ne čine i ne snose nikakve posljedice’

NACIONAL: Bi li presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju male Madine i ova pucnjava na navijače bili razlog za ostavku ministra vanjskih poslova u nekoj civiliziranoj zemlji?

Da, sva događanja o kojima govorimo razlog su za propitivanje odgovornosti pa i ostavke u smislu preuzimanja političke odgovornosti. U Hrvatskoj međutim vrijedi pravilo nekažnjivosti, što ima bitan utjecaj na očekivani napredak demokracije u društvu.

NACIONAL: Jeste li bili izloženi pritisku Ministarstva vanjskih poslova u predmetu obitelji Hussiny?

Da, onemogućavalo me se u obavljanju mog posla. Pokušalo se utjecati na savjesno obavljanje odvjetničkog posla. To je nešto što je također nezamislivo u demokratskom društvu. Jer ja kada kao odvjetnica dobijem potpisanu punomoć stranke, meni je ta punomoć nalog za određeno postupanje. Odnos povjerenja između odvjetnika i stranaka je izuzetno važan, a neovisnost odvjetništva je još važnija i ona je upisana kao ustavna odredba Republike Hrvatske. Primjeri poput ovog pokazuju zašto je to važno. Kada je potpisana ta punomoć u ovom konkretnom slučaju, primila sam nekoliko uznemirujućih poziva od maloljetne članice te obitelji, što je meni bio znak za aktivaciju te punomoći i traženje pomoći. Obratila sam se Ministarstvu unutarnjih poslova, a kada je izostala standardizirana reakcija, koja se podrazumijeva u takvoj situaciji, nije mi preostalo ništa drugo nego obratiti se Europskom sudu za ljudska prava.

NACIONAL: Što je s tom obitelji sada i je li im država isplatila odštetu?

Ta obitelj dobila je azil u jednoj drugoj europskoj zemlji, a mi smo se dogovorili da nećemo otkrivati detalje. Moj odnos s njima je odnos povjerenja. Oni su dobro, koliko mogu biti i s njima sam se čula nedavno. Razočarani su načinom na koji Republika Hrvatska reagira, a sama provedba presude za njih je retraumatizirajuća, osobito za majku, koja najmlađu djecu ne želi opteretiti pričom o načinu na koji je stradala njihova sestra. Oni su zahvalni medijima, novinarima i svim dobrim ljudima na svemu što su učinili, ali ne žele ići u javnost, jer im je to preteško. Hrvatska je poslala sve dokumente koji se trebaju poslati, ali odšteta još nije isplaćena, dok se ne potpišu sve punomoći. U tom smislu taj postupak ide uredno svojim tijekom.

‘U etičkom povjerenstvu jedne javnozdravstvene ustanove trebali bi sjediti neki drugi stručnjaci, a ne svećenici’, kaže Sanja Bezbradica Jelavić o situaciji u Etičkom povjerenstvu KBC-a Zagreb. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: U posljednje vrijeme hrvatsku javnost digla su na noge dva slučaja u kojima je pristup medicinski sigurnom pobačaju onemogućen, iako je legalan. Prvi je slučaj Čavajda, a drugi slučaj trudnice iz osječkog KBC-a, koja je nakon obavljenog pobačaja otkrila da je trudna. Kako komentirate takvu praksu, radi li HDZ isto što i sestrinske stranke u EU-u?

Da. No ja neću komentirati druge zemlje, ali ono što mogu reći za Hrvatsku u ovom slučaju jest da se opet vraćamo istom pitanju. Imamo zakone koji propisuju određenu proceduru i imamo pojedince u zdravstvenom i državnom sustavu koji su ih se dužni pridržavati i svjesno ih ne primjenjuju. Koji je onda smisao postojanja Ustava, načela zakonitosti? Što to govori o nama? Kakva smo mi demokracija? Zašto nam se iselilo toliko ljudi? Sigurno ne samo iz ekonomskih razloga. Stvara se atmosfera zbog koje građani gase televizor i sve više se isključuju, kako bi se zaštitili od toksične atmosfere u društvu. Gospođa Čavajda na raspolaganju ima različita pravna sredstva – može se obratiti Europskom sudu za ljudska prava, može podnijeti tužbu za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, ali to su mogućnosti koje često previše emocionalno iscrpljuju.

NACIONAL: Kako komentirate izjave ministra Beroša i Ante Ćorušića, ravnatelja KBC-a Zagreb, o tim slučajevima?

Ja te njihove izjave, od izražavanja sućuti i empatije, pa do iznošenja privatnih i osobnih podataka na neprimjeren način, nemam potrebe komentirati, jer je sve otišlo u pogrešnom pravcu, odnosno u protuustavnost i arbitrarnost. Sve što se dogodilo mogu svesti na sljedeći zaključak: gospođa Čavajda je imala zakonsko pravo donijeti takvu odluku, a kada ju je donijela, svi koji su u sustavu trebali su tu odluku i provesti u što kraćem roku. Sve izjave političke prirode, uvođenje neke druge terminologije koja ima fokus na plodu, a ne na osobi čija prava štitimo, potpuno su neprihvatljive. Osim toga, izazvali smo dodatnu patnju ženi koja je imala željenu trudnoću i zbog tragičnih okolnosti donijela tešku odluku na koju je imala zakonsko pravo. Svi znaju kroz kakve je sve emocije proživjela i kakva joj je snaga trebala da donese odluku koju je donijela, a onda je sustav učinio sve da oteža njeno provođenje. Zato smo u prijedlog novog Zakona o medicinski prekinutoj trudnoći na kojem radim zajedno sa Ženskom mrežom Hrvatske stavili i mogućnost stvaranja ad hoc komisije koju bi Sud formirao u hitnom izvanparničnom postupku. Ona bi u ovakvoj situaciji, kada drugostupanjsko tijelo donese odluku koja nije u skladu sa Zakonom i Ustavom RH, Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava, Istanbulskom konvencijom i drugom konvencijskom pravu, u kratkom roku donijela odluku koja bi omogućila primjenu zakonskog prava. Kao što je poznato, Ustavni sud naložio je donošenje novog Zakona o prekidu trudnoće do veljače 2019. Vlada nije poštovala odluku Ustavnog suda i to se do danas nije dogodilo, što opet pokazuje kako postoji disbalans između pravosuđa, Ustavnog suda i izvršne vlasti, zbog kojeg pati i demokracija i građani. To znači da mi sebe ne možemo zvati razvijenim demokratskim društvom.

NACIONAL: Tjednik Nacional objavio je da je Katolička Crkva preko Ante Ćorušića instalirala svećenika Tončija Matulića u Etičko povjerenstvo KBC-a Zagreb. Kako to komentirate?

Ja to komentiram tako da je Hrvatska sekularna država i da bi Crkva trebala biti odvojena od države u svim segmentima. U etičkom povjerenstvu jedne javnozdravstvene ustanove trebali bi sjediti neki drugi stručnjaci, a ne svećenici. Ja pozitivno gledam na pravo svakog vjernika da se oko bilo kojeg etičkog pitanja ode posavjetovati u svoju župu sa svojim svećenikom. No kada se građani obraćaju nekim javnim institucijama, tamo trebaju biti stručnjaci koji se rukovode zakonima, ustavnim i konvencijskim jamstvima, a ne vjerom. To je apsolutno neprihvatljivo u jednoj sekularnoj državi.

‘Ako podučavate ljude da prekomjerno upotrebljavaju silu, da postupaju neljudski prema nekome tko je stranac, to će se odraziti i na način kako se policija ponaša prema vlastitim građanima’

NACIONAL: Uz velike lomove unutar vladajuće stranke, Istanbulska konvencija ratificirana je u Saboru. Je li ta činjenica išta promijenila u praksi?

Jest, iako još uvijek ima puno neefikasnih primjena Istanbulske konvencije. To je očito proces koji traje predugo, mi smo se ukopali u toj rodno neutralnoj terminologiji i ne želimo prihvatiti da je dio naših građana više izložen nasilju isključivo zbog svog spola. Nemoguće je ne govoriti o rodno uvjetovanom nasilju, kada žene statistički predstavljaju ogroman postotak žrtava. Protivljenje terminologiji o rodno uvjetovanom nasilju iz Crkve i nekih radikalno desnih krugova meni je potpuno nejasno. Tko je radio buku oko ratifikacije Istanbulske konvencije, očito se protivio tome da žene dobiju veću i sveobuhvatniju zaštitu od nasilja, osobito u vlastitoj obitelji, koja im je potrebna s obzirom na sve veći broj takvih slučajeva, pa i femicida. Time su obuhvaćena i djeca koja su ili sama izložena nasilju, ili njemu svjedoče. Istanbulska konvencija pomaže u takvim predmetima, ali ne onoliko koliko bi trebala jer unutar sustava postoje pojedinci s patrijarhalnim obrascima razmišljanja koji pružaju otpor ispravnoj primjeni nacionalnih zakona, Ustava RH, kao i istinskoj implementaciji ne samo Istanbulske konvencije, nego i drugih konvencija.

NACIONAL: U posljednje vrijeme u javnosti raspravljalo se i o brojnim slučajevima seksualnog uznemiravanja. Predloženo je da to uđe u Kazneni zakon, ali on je na čekanju. Poznato je da predatori najčešće prolaze nekažnjeno, a žene daju otkaze.

Praksa je poražavajuća. U medijima je bio popraćen slučaj policijske službenice koja je prijavila kolegu. On je dobio oslobađajuću presudu, jer je samo jednom a ne više puta seksualno uznemiravao svoju kolegicu. To jednom, doduše, trajalo je cijelu noć, odnosno cijelu smjenu, ali to sud nije zanimalo. Nakon toga reagirao je tadašnji predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa, konstatirao da je to sramota i ocijenjeno je da je sud postupio na pogrešan način. No i u građanskoj parnici je sud donio identičnu presudu. Poruka koju time šaljemo ženama je da se ne isplati prolaziti kroz teška emocionalna stanja, biti izvrgnut ispitivanju i zato odustaju od tužbi. Njima najčešće ne daje podršku nitko osim vlastite obitelji, a one ostaju stigmatizirane u svojoj radnoj sredini.

NACIONAL: Traje agresivna ruska agresija na Ukrajinu, a žene su opet masovno silovane. Hrvatska je u doba predsjednika Ive Josipovića donijela Zakon o ratnom zločinu silovanja, prvi takav u regiji. Kako izgleda primjena tog zakona i može li time taj primjer pomoći ženama u Ukrajini?

Važno je da je taj zakon donesen, no kao i obično, imamo velikih problema s primjenom. Zakon se restriktivno tumači. Ako je donesen radi žrtava, onda ga moramo tumačiti u njihovu korist. Velikom broju žena u tim postupcima zahtjevi su odbijeni, zato što je stav upravnih tijela i sudova bio da, ako se silovanje nije dogodilo u sklopu vojne operacije, da je to izolirani incident. Iako je, na primjer, to područje bilo konstantno pod uzbunama, ukupno 1263 dana kontinuirano. Takvi suci često preporučuju žrtvama da se obrate Ustavnom sudu, što je doista nedopustiva praksa. Što ste tiče žena u Ukrajini, udruga Centar za žene žrtve rata Rosa koja radi sa ženama dobiva uznemirujuće informacije o zlostavljanju žena, ne samo vezano uz silovanje, već i trgovanje ljudima, što je često vezano uz takva izvanredna stanja. Žene traže spas od rata i ne znaju da oko njih postoje organizirane kriminalne skupine koje iskorištavaju njihovu nevolju i trguju ljudima. U tom smislu međunarodne ženske organizacije već su poduzele niz aktivnosti. U svakom ratu žene su žrtve.

Komentiraj