Najbolja hrvatska atletičarka Sandra Perković vratila se u Zagreb nakon što je osvojila četvrto mjesto u finalu bacanja diska na Olimpijskim igrama u Tokiju ostavši bez medalje nakon što je osvojila zlato u Londonu i Rio de Janeiru, javio je Jutarnji list.

Perković je u Tokiju imala priliku postati prva atletičarka u povijesti koja je na olimpijskim igrama osvojila tri zlatne medalje u jednoj disciplini. Sandra je na OI u Londonu 2012. osvojila zlato sa 69.11 metara, četiri godine kasnije u Rio de Janeiru sa 69.21, dok je u Tokiju nažalost, bila četvrta sa 65.01.

“Svi ste vidjeli i znate što se tamo dogodilo. Znate kako se ja trenutno osjećam, puno sam bolje. Četvrto mjesto na Olimpijskim igrama, to je još jedan dokaz što su Olimpijske igre i koliko vrijede ona dva zlata u Riju i Londonu koja ste svi vi nažalost olako shvatili. Bila je borba velika, borili smo se i protiv vremenskih uvjeta i uvjeta u samome Selu, načinu i pristupu samog natjecanja… Sve je to ishodovalo mojim performansom na glavom danu, a to je bio dan samog finala bacanja diska. Nemam za čime žaliti, imam samo 31 godinu. Ja se nadam da je velik broj natjecanja ispred mene. Sad je najvažnije fokusirati se i zaliječiti ozljede koje sam nakupila ovih godina, tj. baš u ove zadnje dvije godine, te vratiti se s najsjajnijim odličjem”, kazala je Sandra i izazvala pljesak prisutnih novinara i uzvanika.

“Tokio me zapravo ničemu nije naučio, sve sam ja to znala i prije, samo sam išla s prevelikim očekivanjima jer sam očekivala da će OI u Japanu biti na visokoj razini. Ne samo što su Igre bile odgođene godinu dana, nego sam se razočarala i što se tiče treninga. Ne želim spominjati opet sve ono o čemu sam već pričala, jer na meni je bilo da se spremim na najbolji način, ali… Kada sam prvi put bila u Londonu 2012. i kada sam ja kao mlada sportašica shvatila što su OI te da je to najbolje natjecanje i da mu se želim vratiti, pa nakon Rija za kojeg smo smatrali tri mjeseca uoči Igara da je sve loše organizirano i da će biti nikakvo, na kraju je Rio ispao deset puta bolje organiziran od samog Tokija”, ustvrdila je, kritizirajući organizaciju Igara.

“Mislili samo da su Japanci organizirani i da su oni nešto kao europski Švicarci, a u biti su puno, puno godina iza nas. Možda jesu radišni, ali njihova snalažljivost u ovakvim trenucima, pogotovo u korona sezoni, pritom ne mislim na zadnjih 14 dana nego nas zadnjih godinu dana maltretiraju sa samom pripremom za odlazak na OI, imali smo stalna testiranja, nismo smjeli šetati van Sela, stalno smo se osjećali kao da smo u zatvoru, morali smo hodati 40 minuta da bismo mogli jesti… sve je to utjecalo ne samo na moje, nego i na rezultate drugih sportaša. Shvatila sam da, što smo dulje u tom Selu, sve smo slabiji i gubimo entuzijazam. Sigurna sam da su recimo naši vaterpolisti bili najpripremljeniji od svih sportaša, ali je njihov boravak u Selu utjecao na njih, a i na mene.”

Sandra se osvrnula i na činjenicu da je u Japan morala doći ranije od ostalih kako bi nosila hrvatsku zastavu: “Neću reći da je nošenje zastave obaveza, to je zapravo čast, i ako sam morala doći ranije, ako je to bila cijena da bih postala prva Hrvatica koja je nosila hrvatski stijeg na otvaranju Olimpijskih igara, naravno da za time ne žalim i napravila bih to opet”, na što joj je puna dvorana opet aplaudirala.

“Ovo je možda jedini poraz koji ste vi vidjeli u posljednje vrijeme. Znate li vi da sam ja žena koja je zadnji put izgubila od Europljanke prije 12 godina i 2 mjeseca? Znate li koliko je teško držati titulu najbolje europske diskašice 12 godina? Tako da… mislim da je to dodatan motiv i dodatna želja da se vratim na najbolji mogući način. Mislim da bih trebala napraviti dobru retrospektivu, ne samo svojih rezultata, nego i rezultata svih nas sportaša koji smo tamo nastupali te vidjeti gdje smo pogriješili. Ja sam se iz Rija vratila s tri medalje, od čega dvije zlatne i jedna brončana, što se dogodilo u Tokiju u odnosu na Rio, je li podrška bila jednaka, jesu li se neke stvari shvatile olako… Vrijeme je da sjednemo za stol i vidimo kako ćemo dalje, jer Pariz je za samo tri godine. Nadam se da će proći ova situacija s koronom i teško je trenirati u ovakvim uvjetima. Naprimjer, sad smo se najviše osjećali kao cirkusanti, bili smo zatvoreni, a na Europskom prvenstvu recimo publici je bilo dozvoljeno doći na tribine. Jedan stadion u Tokiju na koji stane možda i 60 000 ljudi bio je potpuno prazan, neću reći da je kao groblje, ali ništa bolje od toga nije izgledalo”, poručila je Sandra Perković.