Sanader ovlastio MI6 da prisluškuje u RH

Objavljeno u Nacionalu br. 458, 2004-08-24

Premijer Ivo Sanader ovlastio je britansku tajnu službu MI6 da u Hrvatskoj prisluškuje građane pod izlikom lova na generala Antu Gotovinu

Iako nominalno suverena država, Hrvatska je i prije pridruženja EU, koje podrazumijeva odricanje od dijela vlastitog suvereniteta, u proteklih nekoliko mjeseci izgubila svoju neovisnost i ponovo dospjela pod okupaciju. Za razliku od prije deset godina, kad su trećinu njezina teritorija kontrolirali pobunjeni Srbi, preko svoje obavještajne službe, neke ključne procese u Hrvatskoj sada kontrolira Britanija.

Secret Inteligence Service (SIS), javno poznatija kao MI6, zahvaljujući neformalnom dopuštenju Ive Sanadera i njegova šefa Protuobavještajne agencije (POA) Joška Podbevšeka, već mjesecima može neometano krstariti zemljom, prisluškivati telefone i tako kontrolirati hrvatske građane koje smatra sigurnosno zanimljivima.

Utoliko POA, umjesto da se bori protiv stranih agenata, što joj je osnovna zadaća i zbog čega je građani putem poreza i drugih davanja financiraju, praktično pomaže strancima u špijuniranju svojih građana. Taj neprirodni odnos dviju špijunskih službi formalno je otpočeo početkom svibnja, kada je premijer Sanader popustio engleskim pritiscima i dopustio njihovim špijunima krenuti u ‘završnu fazu’ potrage za Antom Gotovinom i njegovim jatacima u Hrvatskoj. Nije neobična praksa da špijunske službe međusobno surađuju kada imaju zajedničke strateške interese na različitim područjima svoga djelovanja. Međutim, i tada svaka služba pomno prati da joj partneri formalno ne ugroze područje rada te da ni približno ne ugroze nacionalnu sigurnost. Nažalost, upravo se to dogodilo u Hrvatskoj.

Zahvaljujući odobrenju premijera Sanadera, britanski špijuni su u Hrvatskoj najmodernijim uređajima za prisluškivanje i praćenje telefonskog signala neometano, daleko od očiju javnosti i najvjerojatnije posve nezakonito i bez ikakve kontrole, prisluškivali sve one za koje su smatrali da bi mogli imati bilo kakve veze s odbjeglim generalom Gotovinom. Za tu su priliku iz Velike Britanije dovezli tri tamnoplava kombija marke Bedford, posebno opremljena za prisluškivanje mobilnih telefona. U tim izuzetno ružnim vozilima, koje koriste njihove tajne službe i vojska, nalazi se sofisticirana oprema vrijedna nekoliko milijuna eura. Uz svaki kombi došla su i dva operativca SIS-a, stručnjaka za prisluškivanje. Cjelokupnu logistiku za taj posao dala im je POA. Podbevšek im je čak dao i dvije kancelarije u središnjici POA-e za njihove potrebe. Englezi su bili toliko sigurni u gostoprimstvo domaće hrvatske službe da čak nisu postavili niti vlastito osiguranje skupocjenih kombija preko noći. Operativci su bili smješteni u hotelu Holiday, odnosno danas Golden Tulip na Jankomiru, a kada nisu bila u akciji, vozila su bila parkirana u visokom ogradom zaštićenom parkiralištu u carinskoj zoni Robnih terminala koja se naslanja uz sam hotel.

POA je britanskim kolegama osigurala sve brojeve mobilnih telefona svih osoba koje sumnjiče za pomaganje Gotovini, kao i njihove adrese, opise navika, putove kretanja… Da ne bi izazivali sumnju, britanski špijuni skinuli su originalne engleske tablice i uz pomoć POA-e postavili lažne, domaće tablice s registracijama Koprivnice, Šibenika, Zagreba i Zadra. Svako je vozilo dobilo nekoliko lažnih tablica.

Pošto su ih agenti POA-e uputili u problematiku, Englezi su se uputili na teren i prisluškivali sumnjive hrvatske građane. Bilo bi zanimljivo da nadležni iz POA-e odgovore jesu li za to engleski špijuni imali odobrenje Vrhovnoga suda, koji je u Hrvatskoj jedini nadležan za odobrenje prisluškivanja građana.

Kako Nacional doznaje iz diplomatskih krugova nekih zapadnih zemalja u Zagrebu, koji ne gledaju blagonaklono na takav postupak Hrvatskih vlasti, engleski špijuni su zapali u neprilike kada su jedno jutro otkrili da im je jedan kombi potpuno onesposobljen. Naime, jedne lipanjske noći na parkiralištu Robnih terminala izgorjele su sve instalacije na skupocjenoj opremi koja je nakon toga postala neupotrebljiva. Navodno se radilo o nenadanom strujnom udaru, a korisnici vozila nisu mogli sa sigurnošću znati radi li se o diverziji ili o greški unutar strujnoga kruga koja je izazvala kratki spoj. Od tog incidenta britanski špijuni posao su radili s jednim vozilom manje jer je uništeno vraćeno u Veliku Britaniju.

Ako je istinita priča koja već neko vrijeme kruži među zapadnim diplomatima u Zagrebu, na Jankomiru se ipak dogodila diverzija, a te lipanjske noći iz kombija su nestale i neke diskete sa snimljenim telefonskim razgovorima nekoliko poznatih ljudi iz hrvatskog političkog i medijskog života. Nacional raspolaže informacijama da je Sanader dopustio da pod krinkom lociranja jataka Ante Gotovine u Hrvatskoj prisluškuju njene građane do 19. lipnja 2004. Do tog dana oni su trebali locirati tko su doista njegovi jataci i ustanoviti preko kojih telefonskih brojeva oni s njime komuniciraju.

Boravak britanskih špijuna u Hrvatskoj bila je nužna predradnja koja omogućuje kasnije prisluškivanje sumnjivaca pomoću špijunskih satelita. Zato je prvo bilo potrebno ustanoviti s kojih se brojeva razgovara. Zbog učestalog korištenja pre paid telefonskih kartica u mobilnim telefonima, to se može ustanoviti jedino ‘pješice’, odnosno na terenu. Pomoću jednog takvog kombija moguće je pokrivati cijeli jedan dio grada gdje se nalaze sumnjive osobe.

Pomoću informacija dobivenih od POA-e engleski špijuni su raspolagali brojevima oficijelnih mobitela sumnjivih osoba. Kada se lociraju oficijelni mobiteli, tada se prate svi signali nepoznatih mobitela koji dolaze s istih mjesta. Svaki od tih signala se izdvaja i razgovor se snima. Metodom pokušaja i provjera na kraju se ustanovljuju svi brojevi telefona koje koriste prisluškivane osobe i podaci se daju u centralu službe u Englesku koja preko satelita dalje neometano snima i prati sve razgovore. Kada se ustanove svi mogući brojevi za kontakte s odbjeglim generalom, tada završava posao špijuna na terenu. Je li taj posao doista i završio 19. lipnja, javnost bi trebala doznati ili od premijera Sanadera ili od šefa POA-e Joška Podbevšeka.

Vjerojatno zato što je bila upoznata s tim aktivnostima, Carla Del Ponte je nedugo po smjeni bivšeg šefa POA-e Franje Tureka i Mesićeva šefa kabineta Željka Bagića, najavljivala uhićenje odbjeglog generala Ante Gotovine do konca lipnja. Dva mjeseca nakon tih izjava to se nije dogodilo, što po svemu sudeći sugerira da informacije na temelju kojih su izvlačili zaključke o jatacima Ante Gotovine i njegovom kretanju nisu bile točne.

Zašto se Sanader odlučio takvom odlukom dramatično ugroziti suverenitet Republike Hrvatske?

Premijer se na taj riskantan i krajnje nepredvidljiv potez odlučio kako bi osigurao da Hrvatska dobije status službenog kandidata za ulazak u EU, što je bilo neizvjesno ponajviše zbog britanskih primjedbi na suradnju Hrvatske s haaškim sudom baziranih na slučaju odbjeglog generala Ante Gotovine.

Svega desetak dana prije no što je Hrvatska od Europske komisije 20. travnja zaprimila pozitivan avis, što joj je otvorilo vrata za stjecanje statusa punopravnog kandidata za EU, britanski ministar za Europu Denis McShane najavljivao je da Velika Britanija ni u slučaju pozitivnog avisa neće podržati kandidaturu Hrvatske za EU dok se ne riješi slučaj Gotovina. Ipak, dan prije objave pozitivnog avisa McShane je pozitivno iznenadio hrvatsku javnost i u Zagrebu na sastanku s hrvatskim ministrom vanjskih poslova Miomirom Žužulom posve podržao Hrvatsku na putu u EU.

Neočekivanoj promjeni britanskog stava prema hrvatskoj kandidaturi za EU prethodila je smjena šefa POA-e Franje Tureka, koji je u više navrata odbio britanske zahtjeve da koriste infrastrukturu POA-e i telefonski prisluškuju osobe koje smatraju sigurnosno zanimljivima. U ime britanskog SIS-a od Franje Tureka to je u više navrata otvoreno tražio danas 33-godišnji Gareth Geoffrey Lungley, koji u Hrvatskoj nominalno figurira kao prvi tajnik britanske ambasade za politička pitanja, a koji je dekonspiriran kao agent još početkom 2000. godine i to od strane svojih kolega u SIS-u što se može naći na web stranicama.

Za svoje zahtjeve Lungley je kao paravan koristio slučaj odbjeglog generala Ante Gotovine te je od Tureka istodobno tražio sve telefonske brojeve rodbine, prijatelja i generalskih kolega Ante Gotovine, kao i nekih političara koji su prema britanskim procjenama bliski Gotovini. Lungley je od Tureka tražio da omogući britanskom SIS-u i prisluškivanje fiksnih telefonskih linija u Hrvatskoj.

Kako Nacional doznaje iz diplomatskih krugova, Turek mu je odgovorio negativno i zamolio ga da mu pojasni kako slučaj Gotovina ugrožava britansku nacionalnu sigurnost. Rekao mu je da POA poduzima sve potrebne mjere da se locira Gotovinino boravište i njegovi mogući pomagači. Nekoliko tjedana prije neočekivanog obrata u britanskom stavu prema Hrvatskoj, Franjo Turek je smijenjen. Po nalogu premijera Sanadera Turekov nasljednik Joško Podbevšek posve je otvorio kapacitete POA-e britanskim špijunima.

Nacional je iz krugova bliskih samom državnom vrhu doznao da otkad engleski špijuni neometano prisluškuju u Hrvatskoj niti premijer Sanader, niti predsjednik Mesić ne koriste mobilne aparate ni za kakve ozbiljnije razgovore jer se boje da se i njih prisluškuje. Štoviše, premijer Sanader je nedavno osobi s kojom često poslovno komunicira preporučio da što manje pričaju telefonom zbog prisluškivanja. Ako predsjednik i premijer jedne suverene zemlje nisu sigurni da normalno mogu komunicirati telefonom, kakvu tek sigurnost imaju obični građani?

Sanader je istodobno nastavio s čistkom svih kadrova iz tajnih službi koji su na bilo koji način sudjelovali u razotkrivanju doušničke mreže britanskih špijuna u Hrvatskoj, o čemu je bivši ravnatelj POA-e Franjo Turek proljetos iscrpno izvijestio državni vrh na dvije odvojene prezentacije. Turek je državni vrh izvijestio da je ta doušnička mreža u dosluhu sa svojim britanskim mentorima u dio hrvatskih medija plasirala dezinformacije o navodnom boravku Gotovine u Hrvatskoj, što je mjesecima služilo za britanski politički pritisak na Hrvatsku zbog navodnog izbjegavanja uhićenja Gotovine. Kako doznajemo, uz Lungleya i američkog ‘slobodnog’ agenta Oscara Veru, kome je sjedište u Sarajevu, najviše je s pojedinim hrvatskim novinarima ‘radio’ Christopher Looms.

Chris, kako ga zovu njegovi suradnici novinari, u Hrvatskoj je agent MI6 koji je na službi u Haagu. POA je državni vrh izvijestila da je većinu svojih špijunskih podmetanja Looms plasirao preko Gordana Malića, novinara tjednika Globus. Uz novinare, MI6 ima uhodanu mrežu suradnika i agenata na terenu koja seže još iz vremena bivše Jugoslavije i JNA.

Prema podacima HIS-a, danas Obavještajne agencije, suradničku mrežu britanskih špijuna u regiji postavio je Mile Damjanović, nekoć pukovnik u obavještajnoj upravi JNA. Iste informacije sugeriraju da je taj trenutno nominalni poduzetnik, blizak nekim poznatim zagrebačkim zlatarima, suradnik britanskih špijuna postao za vrijeme dok je bio vojni ataše Jugoslavije u Londonu. Tu su mrežu nastavili koristiti svi aktivni britanski špijuni na balkanskom prostoru.

Damir Jukica, školovani i nagrađivani hrvatski agent s desetogodišnjim stažem u hrvatskim tajnim službama, Nacionalu je koncem srpnja 2004. dao intervju u kojem je potvrdio otkrića iz Turekove prezentacije. No, kao i Turek i on je zbog otkrivanja britanske doušničke mreže u Hrvatskoj smijenjen po izravnom Sanaderovu nalogu. Sanader je to demantirao, a za razliku od predsjednika Mesića demantirao je i održavanje sporne Turekove prezentacije.

Zbog brojnih nezakonitosti u obračunu s dijelom hrvatskih agenata koji su se radeći svoj posao zamjerili Britancima, Jukica je javno progovorio i istog dana po objavljivanju njegova intervjua u Nacionalu 27. srpnja 2004. dobio otkaz u POA-i. Jukica, donedavni pomoćnik šefa POA-e za analitiku, kroz čije su ruke prolazile sve najvažnije državne tajne, za Nacional je izjavio:”Prema informacijama kojima služba raspolaže, Gotovina već dugo vremena uopće nije bio u Hrvatskoj”. On vjerojatno nije jedini hrvatski agent koji se, umjesto da bude nagrađen za savjestan pristup zakonom propisanom poslu POA-e – zaštiti hrvatske nacionalne sigurnosti od stranih špijuna u Hrvatskoj – našao na posve neočekivanom udaru svog poslodavca.

Treba li Britancima vjerovati kako sve to čine samo da Hrvatskoj pomognu uhvatiti Gotovinu i pomognu joj lakše ući u EU? Više je izgledno da britanski SIS naprosto na Balkanu želi imati što veći utjecaj i što bolje odraditi svoj posao koji je na njihovoj službenoj Internet stranici vrlo jednostavno opisan već u prvom poglavlju:”SIS je odgovoran za prikupljanje tajnih informacija i provođenje operacija za provođenje vanjsko-političkih ciljeva Velike Britanije i borbu protiv prijetnji britanskim interesima širom svijeta. To uključuje raznovrsne aktivnosti, poput prikupljanja obavještajnih informacija i rad na onemogućavanju prijetnji britanskim građanima ili imovini.”

Iako bi špijunska okupacija Hrvatske za Britaniju trebala biti nedvojben uspjeh, ipak agentura MI6 je pred raspadom u cijeloj regiji. Najveći udarac zadali su im beogradski mediji koji su dekonspirirali Anthonyja Moncktona. Nominalno savjetnik u britanskoj ambasadi u Beogradu, prema Nacionalovim informacijama, on je bio ujedno i glavni koordinator svih akcija britanske tajne službe na području bivše Jugoslavije. On je bio nadređen i Lungleyu u Zagrebu i Alistairu Sommerlandu u Sarajevu te bio glavni ‘igrač’ oko davanja diskutabilnih izvještaja o Gotovininim jatacima u Hrvatskoj.

Balkansku regiju na vrlo neslavan način tako napuštaju Anthony Monckton, Alistair Sommerland i Julian Braithwaite, tri vrlo važna britanska špijuna. Tvrdi se da odlaze u normalnoj rotaciji diplomatskih kadrova.

Srbijanski tjednik Nedeljni Telegraf, inače blizak srbijanskim tajnim službama, 11. kolovoza 2004. na naslovnoj stranici objavio je njegovu fotografiju i tako ga do kraja razotkrio. List je objavio i njegovu posjetnicu s brojem telefona na koji ga se može kontaktirati. Četiri dana kasnije engleski The Times u opsežnom je tekstu objavio da su osvetoljubivi Srbi posve razotkrili glavnog britanskog špijuna na Balkanu te opisao moguće razloge za njegovu smjenu i donio kratak presjek njegove špijunske karijere.

List citira Moncktonu bliske diplomate koji tvrde da je stradao zato što je bio izuzetno angažiran na rasvjetljavanju pozadine prošlogodišnjeg ubojstva srbijanskog premijera Zorana Đinđića, a možda i zato što je imao ključnu ulogu prilikom izručenja bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića Haagu. Ne isključuju ni mogućnost da je u pozadini interes pojedinaca koji smatraju da su u Srbiji iznad zakona, a koje je također ugrozio svojim radom.

Monckton, kojega je jedan prijatelj opisao kao klasičnog špijuna džentlmena, prijateljima se povjerio da ga je šokirala višestruka objava vlastite fotografije. Srbi i Crnogorci koji su ga poznavali tvrde da je Monckton iza sebe imao više profesionalnih promašaja. Pripisuju mu lošu procjenu obavještajnih upozorenja o ovogodišnjoj kratkotrajnoj albanskoj pobuni na Kosovu, kao i krive procjene o rastu broja tamošnjih sljedbenika Al Qaede. Dio Crnogoraca zamjera mu što je nadređenima plasirao negativne informacije o crnogorskom premijeru Milu Đukanoviću, baš u vrijeme njegovih napora da Crnu Goru učini nezavisnom, dok dio tvrdi da je posve potpao pod negativan utjecaj Đukanovićevih agenata, koji su mu omogućili i kupnju vile na Svetom Stefanu. Glas javnosti 7. prosinca 1999. objavio je da se Monckton u istrazi britanske protuobavještajne službe MI5 našao na listi potencijalnih suradnika zloglasnog Stasija, tajne službe bivšeg DDR-a.

44-godišnji Anthony Leopold Colyer Monckton nije prva generacija špijuna u svojoj obitelji. Djed mu je navodno kao agent tajnih službi nadzirao bivšeg engleskog kralja Edwarda VIII. Monckton je na Balkan stigao odmah po raspadu bivše Jugoslavije. Prvi mu je mandat bio u Bosni i Hercegovini, a potom 1996. odlazi u Zagreb, formalno na mjesto prvog političkog tajnika pri britanskoj ambasadi. S te pozicije Monckton često putuje u Republiku Srpsku, gdje se i danas vjerojatno krije ratni zločinac Radovan Karadžić, čiju nedostupnost haaškom sudu Moncktonovi suradnici ocrtavaju kao njegov najveći propust u karijeri.

Neposredno prije pada Slobodana Miloševića u jesen 2000., Monckton je premješten u britansku ambasadu u Beogradu. Suradnici mu od te faze u karijeri pripisuju status glavnog obavještajnog informatora Paddya Ashdowna, bivšeg lidera britanskih liberalnih demokrata, koji trenutno obnaša funkciju visokog međunarodnog predstavnika u BiH.

Podatke o špijunskim aktivnostima Anthonyja Moncktona javnosti je prvi učinio dostupnima Richard Tomlinson, koji je kao agent D/813317 regrutiran u MI6 1991. Tomlinson se nedugo nakon raspada Jugoslavije kao britanski agent također pojavio u BiH, gdje se nalazio i Monckton. Nekoliko godina poslije, nezadovoljan načinom njena rada, napustio je službu i počeo odavati britanske državne tajne o radu MI6, otkrio je i popis 116 agenata MI6, među kojima su bili Monckton i Lungley, zbog čega je jedno vrijeme proveo u zatvoru, bio šikaniran, a i danas je u egzilu u Švicarskoj.

Tomlinson je u BiH imao zadatak regrutirati doušnike britanske službe, a po cijeloj regiji tražio ih je prvenstveno među novinarima. Njegovo svjedočenje o tadašnjoj ulozi MI6 kao prethodnice službene britanske politike u regiji pokrenulo je ozbiljne i po MI6 vrlo neugodne rasprave, u koje su se uključili i vodeći britanski mediji.

Britanci su posebno oštro kritizirali nastojanja SIS-a da regrutira novinare i urednike kao svoje suradnike, a naveli su i više primjera njihovih medijskih manipulacija utjecajnim britanskim medijima u cilju izjednačavanja odgovornosti svih sukobljenih strana u ratovima nastalim po raspadu bivše Jugoslavije.

Preko novinarskih suradnika ta je mreža pod britanskom koordinacijom mjesecima dezinformirala hrvatsku javnost o slučaju Gotovina i na koncu se posve infiltrirala u hrvatski obavještajni sustav. Gotovina je, posve suprotno njihovim predviđanjima, i dalje na slobodi. Utoliko bi se sva ova događanja u tom slučaju mogla podvesti tek pod epizodu u britanskoj borbi za dominacijom vlastitih političkih interesa u regiji.

Richard Tomlinson bio je agent britanske kontraobavještajne službe MI6 od 1991. do 1995., kad je dobio loše ocjene na procjeni i otpušten. Pokušao je pred sudom dokazati da je otkaz bio bezrazložan, ali je MI6 odbio takvu mogućnost, uz tvrdnju da bi takav proces razotkrio osjetljive podatke iz Tomlinsonova dosjea. Godinu poslije pokazao je australskom izdavaču sinopsis za svoju autobiografiju na pet stranica. Uskoro mu je MI6 ponudio financijsku pomoć odustane li od knjige, koju je ovaj odbio. Uhićen je 1997. i u prosincu osuđen na 12 mjeseci zatvora zbog otkrivanja tajnih podataka. Nakon pola kazne je pušten i počeo je bježati pred bivšim poslodavcem. MI6 organizirao je da ga sustavno zlostavljaju preko lokalnih tajnih službi u Novom Zelandu i Australiji, pa se skrasio u Švicarskoj. Uspio je 2001. objaviti knjigu “The Bug Breach”. Nacional donosi izvatke iz druge knjige, “MI6: Inside The Covert World od Her Majesty’s Secret Intelligence Services” Stephena Dorrilla. On se služio odlomcima Tomlinsonove knjige, novinske članke iz Guardiana i drugih britanskih novina te Tomlinsonove izjave iz intervjua.

Agent D/813317 Richard Tomlinson stupio je u MI6 1991. Rođen je na Novom Zelandu, aeronautiku je slušao na Cambridgeu i bio student zaklade Kennedy na Massachussets Institute of Technology. Tečno govori francuski, njemački i španjolski. Pristupili su mu na sveučilištu, gdje je imao prvi kontakt. Predavač ga je upitao želi li raditi “nešto poticajno” u vanjskim poslovima. Unatoč suvremenim metodama regrutiranja, vjerna mreža “starih dečki” još je omiljena opcija na Oxfordu i Cambridgeu i stanovit broj ključnih sveučilišta, poput Durhama i Exetera, još ima kontakte među predavačima koji vrebaju ponajbolje studente pogodne za regrutiranje.

Manipulacije medijima
Svi službenici provest će neko vrijeme pridruženi veleposlanstvima, iako imaju malo izgleda da izaberu lokaciju. Odbijanje mjesta ugrozilo bi im buduća promaknuća i moglo prouzročiti otpust iz službe. Postaje u inozemstvu dijele se na rizičnu kategoriju A, primjerice, prostor bivše SFRJ i Alžir, manje rizičnu kategoriju B, Washington i New York, C, europske zemlje, i D, najčešće Commonwealth, gdje nema nikakve prijetnje. Novi službenici mogu se naći među dodatnim osobljem koje se šalje u Maleziju, na Tajland i u Južnu Koreju, nakon što je služba odlučila pojačati prisutnost u jugoistočnoj Aziji nakon prijenosa vlasti u Hong Kongu na Kinu i novog zamaha špijunskih operacija u bivšoj koloniji. Velika postaja poput Washingtona, koja radi pod tankom krinkom diplomatske aktivnosti, imala bi šefa postaje (često savjetnik), zamjenika i dva do tri službenika (prvi i drugi tajnici). Popratno osoblje uključivalo bi tri ili četiri tajnice, arhivara, te časnike za vezu i šifriranje. Uvježbano oko lako može na diplomatskim listama Foreign Officea prepoznati prisutnost službenika MI6. Broj mjesta za savjetnike i prve tajnike uvijek je ograničen i obično ih ima više nego dostupnih mjesta. Lokalni obavještajci obično znaju tko je iz MI6. Katkad stariji službenik objavi svoju prisutnost da skrene pozornost sa svojih kolega.

Prije odlaska na misije i položaje u inozemstvu, službenike brifira odjel informacijskih operacija I/OPs, koji im daje popis simpatizera među novinarima kojima se može vjerovati, tražiti od njih pomoć i informacije. Takvi su kontakti sve važniji u kritičnim područjima poput Balkana. I/Ops ima i još prikriveniju ulogu u planiranju psiholoških operacija po uzoru na stari odjel specijalnih političkih akcija SPA i odjel za istraživanje informacija IRD. I/Ops može također, prema riječima bivšeg službenika MI6, “pokušati utjecati na događaje u drugoj zemlji ili organizaciji tako da budu korisni Britaniji.” Dobar su primjer kontinuirani napori službe MI6 da “u američke novine pusti priče o Boutrosu Boutrosu Ghaliju, kojega su smatrali opasnim frankofilom, dok su se 1992. pripremali izbori za glavnog tajnika UN-a”. Strane operacije toga ranga ne iziskuju znanje ministra vanjskih poslova.

Kupovanje urednika
I/Ops također troši mnogo energije iza kulisa na “puštanje” u javnost štetnih priča kreiranih kako bi difamirale kritičare službe. Služe se off the record brifinzima novinara simpatizera, podmeću glasine i dezinformacije, koje kao “drugi izvor” potvrđuje proaktivni agent, otvoreno regrutiraju agente među novinarima. Novinarima se plaća za informacije ili samo da “drže oči otvorene” i nazivaju ih “imovinom” ili “pomoćnikom”, ili “nečim sa strane”. Prema Richardu Tomlinsonu, među plaćenim agentima 90-ih je bio jedan, a možda i dvojica urednika nacionalnih novina (britanskih). Nije vjerojatno da bi urednik bio izravno vrbovan, jer bi služba za to trebala odobrenje ministra vanjskih poslova i ne bi se htjela naći u situaciji da bude odbijena. Takve velike igrače vjerojatno su regrutirali prije u karijeri. U ovom slučaju, novinar je regrutiran barem tri godine prije nego što je postao urednikom. Ostao je suradnik barem do 1998. Tomlinson je rekao da je uredniku isplaćena naknada od 100 tisuća funti, s pristupom novcu preko off-shore banke u dostupnoj poreznoj oazi. Urednik je dobio lažnu putovnicu kojom se redovito služio za pristup banci.

U pokušajima da identificiraju urednika, mediji su se usredotočili na Dominica Lawsona, sina bivšeg konzervativnog ministra financija????, koji je postao urednikom Spectatora 1990. i bio urednik Sunday Telegrapha od 1995. Lawson je zanijekao da je ikad bio “agent, plaćen ili neplaćen, službe MI6 ili bilo koje vladine agencije”. S druge strane, najmlađi brat Lawsonove druge žene, Rose Monckton, stupio je u MI6 1987. Anthony Monckton 1996. je postavljen za prvog tajnika (političkog) u Zagrebu.

Neovisno o tome, jedna od Rosinih prijateljica i kuma Lawsonovoj kćeri, pokojna princeza od Walesa, Diana, očito je bila pod nadzorom, o čemu svjedoči dosje američkog NSA od 1050 stranica. U arhivi su privatni telefonski razgovori Diane i njenih američkih prijatelja snimani po zahtjevu službe MI6. Iako su sve priče koje su povezivale MI6 s njenom smrću u Parizu besmislice, tvrdilo se da je s I/Opsom na otklanjanju upita od sigurnosnih službi radio šef stožera “C-a”, Richard Speaman, privremeno postavljen u pariško veleposlanstvo sa svojim pomoćnikom, Nicholasom Langmanom.

Crni fondovi
Postaja se obično nalazi u dijelu veleposlanstva što ga tehničko osoblje redovito pročešljava u potrazi za mikrofonima i elektroničkim upadima. Ulazi se kroz vrata s posebnim kodovima, s unutarnjim vratima nalik onima od sefova radi veće sigurnosti. … Agenti na terenu nisu samo oni službeno deklarirani kao diplomati, nego i oni koji rade u dubokoj tajnosti. Sve češće agenti službe MI6 u inozemstvu rade u ilegali. Katkad imaju normalne poslove preko dana, poput računovodstva, i imaju lažne identitete. Britanske banke, pogotovo Bank of Scotland, nešto manje Midland, pomažu u takvim operacijama i daju kreditne kartice tim agentima. Oni moraju otplatiti račune na kraju svakog mjeseca. Banke pomažu i pri transferu novca za tajne operacije. U doba hladnog rata, banke i Kanalski otoci bili su kanali za tajne fondove.

Regrutiranje i vođenje agenata, kao i prikupljanje obavještajnih podataka primarni su ciljevi tih tajnih operativaca, ali njihov pravi posao, tvrde neki, počinje u šest navečer, kad konvencionalni diplomati započnu svoje koktel partije. Takvi društveni događaji mogu biti korisni i skupljanju informacija i širenju dezinformacija. Barunica Park sjeća se da je jedna od najuspješnijih vrsta operacija koje je MI6 provodio bila da “diskretno nahuška ljude jedne na druge. Oni onda unište sami sebe. Mi ih ne moramo uništavati.” Agenti bi natuknuli da je ”šteta što je taj i taj tako indiskretan. Ništa više.” Službenici se bave i plaćenim “pomoćnim agentima”, onima koji pružaju službi MI6 infrastrukturu poput sigurnih kuća i bankovnih računa, kao i podatke. Postoje i “dugotrajni insideri”, vrlo utjecajni agenti kojima su dostupne procjene službe i pročišćeni obavještajni podaci.

Tomlinsonove dužnosti obuhvaćale su regrutiranje agenata radi prikupljanja informacija o stranim političarima. Najvažniji mu je zadatak bio 1992., kad se trebao ubaciti u bliskoistočnu mrežu za nabavu oružja, kako bi locirao i onesposobio tvornicu kemijskog oružja.

Novinari na Balkanu
U studenome 1992. pod lažnim imenom Andrew Huntley i izlikom da pomaže konferenciji u organizaciji Financial Timesa otišao u Moskvu u tajnosti. Ondje je trebao pribaviti ruske tajne o balističkim projektilima i pomoći jednom ruskom pukovniku, specijaliziranom za to područje, da prebjegne. Iako, začudo, nije prošao uobičajenu obuku u iz hrvatskoga ili pak srpskog jezika, uskoro se Tomlinson našao u bivšoj Jugoslaviji, čiji je raspad službu zatekao nespremnu.

Kad se država 1991. raspala na dotadašnje federalne republike, to što je EU priznala neovisnu Hrvatsku pokazalo se s engleskog stajališta kritičnom i katastrofalnom politikom, koja je prokrčila put srbijanskoj agresiji, koju je pak britansko ministarstvo vanjskih poslova vidjelo kao građanski rat. MI6 je imao nekoliko federalnih izvora u staroj Jugoslaviji, ali oni su davali malo korisnih podataka. Službi su nedostajali i lingvisti i na tom je području morala početi od nule. JIC je ustanovio trenutnu obavještajnu skupinu CIG na Balkanu i u roku od 18 mjeseci Kontrola MI6-a (Controllerate) na tom je području regrutirala određeni broj visokopozicioniranih izvora među etničkim vojnim i političkim protagonistima. Tijekom 1993. Tomlinson je bio “targeting officer” u sklopu balkanske Kontrole i posao mu je bio da identificira potencijalne informatore. Tijekom opasnih šest mjeseci putovao je kao novinar u Beograd, Skopje, Zagreb i Ljubljanu, u pokušajima da regrutira srpskog novinara. Naime, novinari svih nacija bili su posebno zanimljivi za MI6 na Balkanu, jer se pokazalo da su bili produktivniji od većine drugih izbora. Pokušavao je regrutirati i vođu albanske opozicije u Makedoniji.

Prosrpski MI6
Druga je operacija obuhvaćala upotrebu zastupnika iz Konzervativne stranke u parlamentu. On je davao informacije o stranim donacijama svojoj stranci. Parlamentarni tajnik ministra za Sjevernu Irsku, Harold Elleston, bio je učenik Etona i studirao je ruski na Exeteru te postao trgovinskim konzultantom specijaliziranim za zemlje bivšeg istočnog bloka, pa ga je regrutirao MI6. Radio je za njih u Istočnoj Europi i bivšem SSSR-u te tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji. Nakon posjeta bivšoj Jugoslaviji 1992., Elleston, kojeg je unajmila lobistička tvrtka konzervativnog kandidata Johna Kennedyja (poznatog i kao Gvozdenović), obavijestio je svoje nadređene u MI6 da donacije u Konzervativnu stranku stižu iz Srbije. Unatoč odredbama iz 60-ih, prema kojima se nisu smjeli koristiti parlamentarcima kao agentima, službi je to odobrio premijer John Major. Sir Colin McColl upozorio je Majora da stranka prima vjerojatno prljav novac preko Kennedyja, ključnog čovjeka u provedbi isplata od srbijanskog režima.

Smatralo se da jeMI6 u svojim izvješćima prosrpski usmjeren. Dva su članka 1994. objavljena u Spectatoru bila protiv zapadne politike u balkanskom sukobu. (Desničarski časopis inače je bez svog znanja služio kao pokriće za čak tri službenika MI6-a, u Bosni, Moldaviji i Beogradu.) Članke je potpisao “Kenneth Roberts” iz Sarajeva, čovjek koji je dulje od godinu dana radio kao “savjetnik” UN-a. Pravi autor bio je agent službe MI6 Keith Robert Craig, pridružen balkanskom tajništvu Ministarstva obrane. Prvi članak, od 5. veljače, razrađivao je argumente za povlačenje UN-a, tvrdeći da su sve strane počinile zločine. Drugi, od 5. ožujka, neutemeljeno se žalio na “iskrivljeno” izvještavanje, posebno BBC-jeve Kate Adie o jednom zločinu protiv bosanskih Srba. Dopisnik Guardiana Ed Vulliamy sjeća se da ga je MI6 pozvao na brifing na kojem se “pod slabom krinkom objavila odlučnost ministarstva vanjskih poslova da neće biti intervencije protiv srpskih genocidnih pogroma”. Bez ikakvih dokaza pokolj na sarajevskoj tržnici opisan je kao djelo muslimanske vlasti, za koju se tvrdilo da “masakrira vlastite ljude kako bi pridobila simpatije i pomoć iz inozemstva.” Kao što je Vulliamy znao, branitelji Sarajeva na tu su vijest “otupjeli od nevjerice”. Usprkos izvješćima UNPROFOR-a, prema kojima su Srbi ispalili mine koje su pobile Muslimane, spletka službe MI6 “predivno je upalila”, našavši put do svjetskih medija. Vulliamy je dodao da je “zbog njih uskoro počeo likovati jedini čovjek kojem je bila u korist – Radovan Karadžić”.

Možda je samo frakcija obavještajne i diplomatske službe bila prosrpska. Od ožujka 1992. do rujna 1993. Tomlinson je radio u Kontroli za Istočnu Europu pod oznakom UKA/7. Tvrdio je da je u ljeto 1992. otkrio interni dokument s podrobnim planovima za atentat na Slobodana Miloševića. “Bio je na dvije stranice i za nj je bila pričvršćena žuta kartica, što je značilo da je to važeći dokument, a ne prijedlog ili nacrt.”

Atentat na Miloševića
Postojala su tri moguća scenarija. Prvo, uvježbati srpsku paravojnu oporbenu skupinu za atentat. Drugo, upotrijebiti ćeliju INCREMENT, s osobljem SAS-a ili SBS-a, posebno probranim za operacije za MI6 i MI5. Njihov bi tim ubio srbijanskog predsjednika snajperom ili bombom. Tomlinsonu je kolega rekao da bi ta opcija bila najpouzdanija, ali da se ne bi mogla zanijekati pođe li što naopako. Treća je opcija bila da Miloševića ubiju u prometnoj nesreći prilikom posjeta međunarodnim konferencijama u Ženevi. Predloženo je da se Miloševićev vozač onesposobi električnim uređajem dok auto bude prolazio kroz jedan od ženevskih tunela.

General Michael Rose, bivši šef SAS-a i glavni zapovjednik UNPROFOR-a, otkrio je 1994. da su njegovi uredi u Sarajevu ozvučeni. Učinili su to Amerikanci jer je Washington htio NATO-ovim zračnim udarima Srbe natjerati za pregovarački stol, ali su Britanci bili odveć skloni bosanskim Srbima. Amerikanci su snimali i komunikacije izviđača SAS-a duboko u bosanskom teritoriju i otkrili da su oni namjerno propuštali identificirati srpske topničke položaje.

POPIS AGENATA U REGIJI

George Benedict Joseph P Busby: ‘89 Bonn, ‘92 Belgrade; dob 1960.
Anthony Leopold Colyer Monckton: ‘90 Geneva, ‘96 Zagreb; dob 1960.
Clive Dare Newell: ‘79 Tehran, ‘82 Kabul, ‘86 Addis, ‘90 Bosnia, ‘94 Ankara; dob 1953.
Janet Elizabeth Rogan: ‘91 Peking, ‘98 Sarajevo; dob 1962.
Anthony Jonathan Terry: ‘70 Nairobi, ‘73 Havana, ‘79 Belgrade, ‘86 Santiago, ‘97 Geneva; dob 1946.
Simon Jules Wilson: ‘91 Athens, ‘93 Zagreb; dob 1966.

Komentiraj