Željko Senečić, istaknuti hrvatski filmski i kazališni redatelj, scenograf, slikar, scenarist i dizajner interijera, na otvorenju Dana hrvatskoga filma u Zagrebu dobit će 23. travnja Nagradu Oktavijan za životno djelo u hrvatskoj kinematografiji. Krajem travnja bit će u sklopu festivala Francuske u Hrvatskoj “Rendez-vous” prikazan njegov dokumentarni film o Dori Maar, a trenutačno još u galeriji hotela Palace traje izložba njegovih radova na temu Venecije i Zagreba. Dosad je za svoj rad dobio četiri Zlatne arene u Puli za scenografiju, Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, Veliku nagradu na Salonu nacija u Parizu 1984. i Gavellinu nagradu za scenografiju “Posmrtne sonate”. U razgovoru za Nacional otkrio nam je kakve još ima planove, na kojim projektima trenutačno radi, zašto je cijeloga života fasciniran Venecijom i zašto ne vidi svijetlu budućnost u Hrvatskoj za mlade umjetnike.

[quote_box_center]

  • ‘Da sam 1971. bio u Gradiški, ne bih imao mizernu penziju. Da sam bio ministar, gradonačelnik, bio bih bar jednom u Remetincu i moji bi se unuci ponosili’
  • ‘Tko bi ozbiljan i odgovoran hrvatskim ministrima povjerio ikakav posao? Siguran sam da s njima ni vlastite žene ni djeca nemaju o čemu razgovarati’
  • ‘U provincijama vladaju ljudi koji, instinktivno braneći sebe, onemogućavaju talente. Danas se također bježi od provincijalizma, koji je jednako opak baš u svim sistemima’

[/quote_box_center]

NACIONAL: Za nekoliko dana dobit ćete nagradu Oktavijan za životno djelo u hrvatskoj kinematografiji. Je li došla prekasno, ili bez nekog velikog iznenađenja, kako to emotivno doživljavate?

Ovdje možete početi govoriti da ste dobili nagradu tek kad dobijete nagradu i držite je u ruci. Zovu me iz Pule, obavještavaju da sam dobio nagradu i zovu me da dođem u Pulu jer sam dobio nagradu za scenografiju u filmu “Rondo”. Ja dođem. Na terasi Rivijere večeram s Prohaskom koji je u zadnji čas također došao u Pulu po nagradu za muziku. U Areni se vrti zadnji film. Poslije filma dijele se nagrade. Dolazi član žirija i kaže: “Drugovi, nema nagrada. Žiri je prije pola sata ukinuo nagrade za muziku i scenografiju. Mjesto nagrada za scenografiju i muziku uveli smo posebnu nagradu. Dobio ju je član Centralnog komiteta drug Vukotić. Vi imate vremena. Vi ste naš mlad i perspektivan kadar.” Razgovaramo u četvrtak, 16. travnja. Podjela Oktavijana je za sedam dana. Svašta se može dogoditi. Iskreno kažem da sam postojanje Oktavijana zaboravio. Nisam zaboravio Oktavijana Miletića. Nikad, na žalost, nisam radio s njim. Nije djelovao kao filmski radnik, pogotovo snimatelj. Ali kad sam poslije radio s Jackom Cardiffom, koji je dobio Oscare kao snimatelj, ali i kao režiser, vidio sam sličnost Cardiffa s Miletićem. Obojica su bili gospoda. Nagrada me, naravno, iznenadila i, ne tajim, obradovala. Uostalom, to je nagrada koju dijele kritičari, a ne političari. Zadnjih sam dana često u Jadran filmu, gdje je na ulazu veliki plakat za Berkovićev “Rondo”. Desetak metara dalje visi plakat za Mimičin “Događaj”, malo dalje u caféu plakat za Babajinu “Brezu”. Ti su plakati danas jedini vidljivi ostaci velike prošlosti Jadran filma.

Plakat za “Rondo” ja sam napravio, kao i scenografiju u samom filmu. Događaj je snimljen po mom scenariju i u mojoj scenografiji, plakat za Babajinu “Brezu” ja sam napravio, kao i kostime i scenografiju u “Brezi”. Nisam glumio da mi je svejedno kad sam vidio te plakate. Danas nisam više mlad i perspektivan, nego star i besperspektivan. Kao kreten izvadio sam Lumix iz džepa i zamolio montažera Fredyja da me fotografira uz te plakate koji su dobili patinu kao i ja i koje će brzo zaboraviti kao i mene. Koliko će potrajati sjećanja na filmove koje sam radio, trajat će i na mene. Kad se zaborave – a to će se dogoditi – zaboravljeni će biti i Berković, i Babaja, i Mimica, i ja. Ne kažem da su “Breza”, “Rondo” i “Događaj” najbolji filmovi iz toga vremena. Ali iskreno mislim da jesu. Ti su mi filmovi i donijeli Oktavijana.

NACIONAL: Dolaze li kod nas općenito važne nagrade prekasno, kad vas više ne mogu prešućivati ili negirati jer bi to bilo skandalozno? Tako misle mnogi značajni umjetnici…

Nezaslužene nagrade dolaze prerano. Zaslužena nagrada ne dođe ni prerano ni prekasno. Dođe rijetko.

NACIONAL: Potkraj ovoga mjeseca bit će u Zagrebu premijerno prikazan vaš dokumentarni film o Dori Maar, jednoj od Picassovih muza. Ta je tema dulje vrijeme predmet vašega interesa, pišete i monodramu o njoj. Što je toliko fascinantno u njezinu životu?

Završio sam Likovnu i Kazališnu akademiju, četiri godine bio sam suradnik u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića i nikad nisam čuo ništa o Dori Maar. Mali narodi precjenjuju svoje mediokritete i podcjenjuju one koji to nisu. To je sudbina Dore Maar u Hrvatskoj. Snimajući film “Hrvatski slikari u Parizu” otkrio sam Doru Maar. Doznao sam da je kći hrvatskog arhitekta Markovića bila značajnija umjetnica u Parizu nego svi hrvatski slikari zajedno. Možda zato i nisam čuo ništa o Dori Maar na zagrebačkim akademijama.

NACIONAL: Često snimate dokumentarce o slikarima i drugim umjetnicima. Smatrate li da kao akademski slikar imate drukčije očište i uvid u izvjesne razine nečijega umjetničkog puta, da ste empatičniji i analitičniji?

Nisam tu važan ja, važni su oni. Snimio sam dokumentarce o Džamonji, Pulitici, Vaništi, Kniferu, Jagodi Buić. Snimio sam film o Zoranu Musicu kad Musica više nije bilo. Kad se radi film o suvremenicima koji će vidjeti film, odgovornost je dvostruka, uz rizik, naravno, da se njima neće svidjeti ono što vide. Jedno je gledati sebe svaki dan u kupaonici u zrcalu, a drugo vidjeti istinu na ekranu. Kad se radi film o umjetnicima kojih više nema – nema takvoga straha.

NACIONAL: Kako to da vaš dokumentarac “Hrvatski slikari u Parizu” nije prije dvije godine bio prikazan u Parizu u sklopu kulturne manifestacije “Croatie, la voici”, a sad ga Francuzi prikazuju u Zagrebu u sklopu festivala francuske kulture “Rendez-vous”? Cijene li stranci više naše umjetnike od nas samih?

Moj film “Hrvatski slikari u Parizu” nisu odbili Francuzi nego Hrvati. I “Doru” odbili su Hrvati, a prihvatili Francuzi. Treba biti pošten i reći da Hrvati nisu odbili “Doru” nego mene. Francuzi pak nisu prihvatili mene nego moj film. Svatko prosječno inteligentan shvaća što sam rekao.

NACIONAL: Dovršavate i film na temu grafičke mape Zorana Mušiča, o crtežima što ih je stvarao u logoru Dachau. Podrijetlom Slovenac, studirao je na zagrebačkoj ALU, cijeli je život putovao, selio se, kopirao velike majstore slikarstva, umro u Veneciji. Što vi kao redatelj, scenarist, ali i mi, publika, možemo naučiti iz tako kompleksnih biografija?

Od Musiceva se primjera može štošta naučiti. Prvo i najvažnije: treba spakirati kofere na vrijeme i pobjeći iz provincije glavom bez obzira. I drugo: ne smijete se u provincije vratiti. Mušič nije samo otišao, on je iz svoga prezimena izbacio š i č i postao Music. Provincije su uteg i prokletstvo za umjetnost. Ne mislim samo na Hrvatsku i Sloveniju. Sve su provincije iste. U provincijama vladaju i upravljaju ljudi koji, instinktivno braneći sebe, onemogućavaju talente. To je osjetio Music, a to osjećaju i oni koji danas bježe iz Hrvatske. Bila je obmana da se bježalo iz socijalizma u kapitalizam. I danas se bježi. Bježi se od provincijalizma koji je jednako opak u svim sistemima.

NACIONAL: Jeste li još kao slikar zaokupljeni Venecijom, kao civilizacijom koja još čuva neku melankoličnu ljepotu i određeni način života, ili kao točkom dekadencije i propasti mediteranske i uopće zapadne kulture?

Sve mlade slikare zaludi neki veliki slikar. Leonardo, Rembrandt, Picasso. Ja sam pao na Francesca Guardija i Canaletta, dvojicu Mlečana iz 18. stoljeća. Kad sam prvi put došao u Veneciju i izišao pred željeznički kolodvor, ugledao sam Canaletta. Ustanovio sam da je Venecija i danas kao na njihovim slikama. Ista arhitektura, isti kanali, iste gondole. Canaletta u mojoj glavi zamijenili su potom Picasso i Francis Bacon. Veneciju ništa nije zamijenilo. Dulje od 50 godina odlazim u Veneciju i crtam taj grad. U tih se 50 n sve promijenilo. Sve osim Venecije. Imam osjećaj da je u Veneciji vrijeme stalo. Kad dođem u Veneciju, i ja se osjećam kao Venecija koju crtam. Crteži koje godinama crtam nisu bolji, ali nisu ni lošiji. Znam da ću uskoro doći na mjesta s kojih crtam Veneciju, ali da će ostarjela ruka i oko nacrtati loš crtež. To će biti moj kraj. Ne kraj Venecije.

FOTO: NACIONAL
FOTO: NACIONAL

NACIONAL: Za studeni u Veneciji pripremate izložbu “Moja Venecija”. Tko vas je pozvao na to gostovanje?

U mom životu sve se događa slučajno. Vlasnici galerije ne sviđa se moja ideja da se izložba zove “Moja Venecija”. Rekla je da je naziv izložbe glup i provincijski. Da ja izložbu u Zagrebu mogu nazvati “Moj Zagreb”, a da u Veneciji ne mogu nazvati izložbu “Moja Venecija” jer je to nepristojno i lažno. Ima žena pravo. Njoj se nije svidio naslov, ali su joj se svidjele moje slike. Rekla mi je, da slikam kako slikam i da imam 25 godina manje, kako bi odmah sa mnom potpisala ugovor i kako bismo se oboje obogatili. S obzirom na svoje godine predložio sam dvotjedni ugovor. Kad smo popili kavu u uličici kod Rialta, rekla je: dva dana.

NACIONAL: U svibnju vam iz tiska izlazi novi roman “Britanac”, o malom zagrebačkom trgu, posljednjoj oazi urbaniteta i kulturne tradicije građanskoga Zagreba. Kakvo je mjesto toga trga u fabuli?

O mojim se filmovima nitko ne brine, kao ni o mojim slikama. Moja su iskustva s galeristima, baš kao i s producentima, upravo grozna. Čudesno je kako se ne mogu sjetiti ni jedne riječi potpore, ni jedne situacije u kojoj su mi pomogli, ni jedne lijepe manire. Baš ničega. Čak se ne sjećam ni teških riječi, svađa, kao ni ičega što bi mirisalo na sukob, podršku ili pomoć. Naravno, nisam takva budala da ne zam kako sam i sam kriv za to. Rezultat takvoga stanja porazan je ne za mene nego za moje filmove i slike. “Britanac” sam napisao prije 20-ak godina. Taj je roman našao nekoga tko se o njemu ozbiljno brine. O tisku, o naslovnici, o veličini slova, o mojoj biografiji, o promociji, o plakatima brine se Boško. Naravno, ja se ponašam kao da mi je to normalno. Zgodno je kad ustanovite da niste bolji od onih koje prezirete i koji vam se gade.

NACIONAL: Bez koje aktivnosti ne biste sebe danas mogli zamisliti?

Kad sretnem nekoga o kome čujem da dobro pjeva, sjajno slika akvarele i talent je za kompjutore, znam da od takvih treba pobjeći jer niti znaju pjevati, niti slikati akvarele, niti se razumiju u kompjutore. Ja, da išta znam raditi dobro, bavio bih se samo tim. Najviše zavidim majstorima, zanatlijama koji izumiru. Danas je vrijeme prijevare i varalica, neznalica i osrednjosti. Pogledajte današnje političare o kojima ovise država i narod. Tko su? Što znaju? Pogledajte ministre. Tko bi ozbiljan i odgovoran tim ljudima povjerio ikakav posao? Siguran sam da s njima ni vlastite žene ni djeca nemaju o čemu razgovarati. Žao mi je što nisam život proživio kao dobar vlakovođa, umoran se s posla vraćao kući, gledao kako mi djeca rastu, išao po snijegu na polnoćku, imao prijatelje.

NACIONAL: Možemo li mi uopće izići iz te svoje “krležijanske” kaljuže? Što biste savjetovali mladim umjetnicima, piscima, redateljima? Kako da se nose sa zavišću, podmetanjima i prešućivanjem?

Krleža je najpreciznije pisao o Hrvatima. Hrvati su to shvatili. Kao prije njega Matoš, a nakon njega nitko, Krleža je napisao ono što je vidio. Ono što su i drugi gledali, ali nisu vidjeli. Oni su obojica osporavani jer su bili slobodni ljudi, osporavali su ih mediokriteti, mrzili i osvećivali im se. Oni nisu bili ni profesori na akademijama, direktori kazališta, plaćeni urednici. Nisu primali plaću, bili su slobodni ljudi koji su slobodno pisali. I živjeli od svog talenta. Njihova ostavština nisu bile kuće i zemljišta. Njihova ostavština pohranjena je u dva ormara Instituta za hrvatsku književnost. Moj bi savjet darovitim mladim ljudima bio: ako ste slikar, pisac ili režiser, odmah se upišite u neku političku stranku, ugurajte se u kakvu akademiju, primajte plaću, uvalite se u komisije koje dijele državnu lovu, dogovorite se s dečkima i živjet ćete bog bogova. Učinite to jer je 98% sigurno da nemate talenta. Nemojte da vam se dogodi što se dogodilo velikom ruskom piscu koji je ostario i kihnuo u kupeu trećeg razreda. Kad je kihnuo, ispalo mu je zubalo. I razbilo se. Zubalo je bilo jedina stvar koju je imao.

NACIONAL: Kad spominjemo simultanost vaših umjetničkih aktivnosti, glazba je važna komponenta vaših dokumentaraca. Slušate li glazbu dok slikate ili čitate?

Jako su mi imponirali ljudi koji su skupljali ploče. Vjerojatno su ih i slušali. Moj je problem s glazbom u mojim filmovima prozaičan. Volim, recimo, Beethovena i Doru Pejačević, za koje ne treba tražiti dozvolu od neke agencije ili nasljednika niti plaćati autorska prava. Kad slikam, ne slušam glazbu, a čitam samo u tramvaju. Novine.

NACIONAL: Mora li svaki autentični umjetnik imati neki svoj mali porok, ili ritual, neku skrivenu opsesiju iz koje crpi inspiraciju, koja ga čini vjerodostojnim? Povijest nam baca rukavicu u lice i kaže da mora!

Da vam odgovorim, trebao bih znati što je to autentični umjetnik. Ne znam. Ne priznajem ni inspiraciju. Kako je umjetnost laž i prijevara, nezakonito dijete laži i prijevare je inspiracija.

NACIONAL: Prije nekoliko dana preminuo je pisac Günter Grass, prema čijem je romanu “Limeni bubanj” snimljen film u kojemu ste bili scenograf. Jeste li ga upoznali, kakve su vam uspomene?

Sreo sam Grassa u galeriji u Tübingenu. Nisam znao da je to on. Nije ni on znao da sam to ja. On je znao tko je on, a ja tko sam ja. Više nego dovoljno.

FOTO: Goran Jakus/PIXSELL
FOTO: Goran Jakus/PIXSELL

NACIONAL: O kojemu biste još umjetniku voljeli snimiti film ili napisati esej, roman? Ili još kojem gradu posvetiti ciklus crteža ili slika?

Osjećam obavezu da snimim film o Krsti Hegedušiću, žalosno i nepravedno zaboravljenom velikom hrvatskom slikaru. Krsto Hegedušić bio je najbliži Krleži i Krleža njemu. Neki dan, dok sam nešto tražio, pojavili su se u mom neredu njegovi “Podravski motivi” s Krležinim predgovorom. Kad sam ih svojedobno ugledao u antikvarijatu na Zrinjevcu, odmah sam ih kupio. U to vrijeme bio sam scenograf u Fanellijevu “Putu u raj” prema motivima Krležine novele “Cvrčak pod vodopadom”. Odmah sam zamolio Krležu da se potpiše u knjigu, a, naravno, i Hegedušića. Knjiga mi se prije 20-ak godina zagubila i, kad je iskrsnula, umalo sam pao u nesvijest od oduševljenja. Hegedušić je bio Krležina žrtva, bez Krležina htijenja i krivnje, dakako.

Svi koji se nisu usudili ili mogli osvetiti Krleži, osvećivali su mu se na Hegedušiću. Oduvijek je riskantno baviti se Krležom. Mržnja prema Krleži u Zagrebu se prenosi poput nasljedne bolesti, s oca na sina, s generacije na generaciju. Ja , naravno, nisam znao i snimio sam TV seriju i dva dokumentarca o Krleži. Kako? Prodao sam jednom hotelu 300-tinjak crteža Dubrovnika i pedesetak slika. Snimio sam više od 50 akademika, profesora, režisera, glumaca, sveučilišnih profesora koji su govorili o Krleži i njegovu djelu, uvjeren da će netko to i gledati.

Nisam ih kao diletant snimao u jednoj sobi, na jednoj fotelji, ispod jedne lampe, nego svakoga u primjerenoj scenografiji. Plaćao sam snimanja u Beogradu, Osijeku, Mariboru. Plaćao montažu i montažera, jedino je Krstinić, po običaju, mukte dao svoj talent. Bio je to – na opće veselje! – potpun krah. Urednik dokumentarnog programa iskreno mi je rekao: “Nama to ne treba.” Filmovi su, doduše, bili prikazani u Beču, Pragu, Beogradu, Mariboru, upravo danas prikazuje se moj film o Krleži u Warszawi. Film je kupila i srbijanska televizija. Ali to nije dobar svršetak našega ugodnog razgovora. Dopustite mi odgovor na pitanje koje mi niste postavili.

NACIONAL: Izvolite.

Za čim žalim, što nisam učinio, a mogao sam? Žao mi je što nisam bio scenograf u Fellinijevu filmu “Cirkus”, premda sam mogao. Žao mi je što nisam bolje snimio “Dubrovački suton”, a mogao sam. A najviše mi je žao što ni dan nisam proveo u zatvoru. Za vrijeme II. svjetskog rata nisam završio ni u kakvom koncentracijskom logoru. Mimoišao me i Goli otok. Da sam 1971. završio u Staroj Gradiški, ne bih danas imao mizernu penziju, nego barem pet puta veću. Ni u Lijepoj Našoj nisam dospio u zatvor, što samo pokazuje da sam nesposoban.

Da sam bio kakav predsjednik, ministar, gradonačelnik, bio bih barem jedanput u Remetincu i moji me se unuci ne bi stidjeli, nego bi se svojim djedom ponosili. I njima bi porasla cijena i ugled, o sebi da i ne govorim. Imao bih gomilu Bukovaca, Berbera i Popovića, a ne bezvrijednu hrpu Senečića. Naravno da danas nema šanse da me zatvore, jer ni sav Uskok, interventna policija skupa sa specijalcima, cijelim represivnim aparatom i dresiranim njemačkim ovčarima ne može kod mene naći, pa prema tome ni dobiti, više od bijednih nekoliko stotina kuna jamčevine. Katastrofa.

Komentiraj

FOTO:NACIONAL//Goran Jakus/PIXSELL
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.