Meho je bio milicajac i uredovao je na tadašnjem Trgu Republike. Onuda je, naime, tada tekao vrlo živahan promet, pa je trebalo propuštati pješake koji hitaju prema Dolcu i automobile koji iz Radićeve hoće u Ilicu. To je radio Meho. Radio je to elegantno, s osmijehom, i svima je bio simpatičan, pa je bilo i razdoblja kad je u Zagrebu bilo dovoljno reći Meho, pa da svi odmah znaju o kome se radi.

Naš je Meho znao na simpatičan način podići glas, upozoriti i podučiti. Nije bio visok, jedva 176, nije baš bio ni vitak, ali je bio nabit i snažan. Krasio ga je široki osmijeh s često crvenim jagodicama i diskretno pocrvenjelim nosom – jer uvijek se vrlo brzo zajapurio… Kada je imao slobodno, dakle nakon posla, na putu kući ili tek kod kuće, znao je malo popiti – i onda bi se ponekad, samo ponekad, dobro čulo koliko može biti glasan u svojem malom, prilično tamnom stanu, jer je imao prozore samo na jednu stranu, lijevo u prizemlju dvorišta u samom centru grada.

Početkom 1970. godine odlazi u mirovinu, a umro 11. kolovoza 1991. godine.