Saša Zinaja

Predstava „Ljudski glas“, prema trima književnim predlošcima, premijerno će se u režiji Bojana Đorđeva izvesti 17. veljače u Zagrebačkom kazalištu mladih. Đorđev je diplomirao kazališnu i radio režiju na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti 2001. Koautor, redatelj i izvođač je brojnih kazališnih i performans projekata u Beogradu i inozemstvu.

„Ovaj projekt nastao je na osnovi ‘Ljudskoga glasa’ J. Cocteaua oko kojeg smo se okupili Urša Raukar koja je i prevela komad s francuskog, Goran Ferčec i ja. Riječ je o monologu u kojem protagonistkinja vodi posljednji razgovor s čovjekom kojeg voli, koji se već sutra ženi nekom drugom – pravi poligon da glumica pokaže svu vještinu. Međutim, nama je bilo zanimljivo da u tom ‘Ljudskom glasu’ čujemo još neke glasove, da pokušamo zaroniti ispod površine i vidjeti kako izgleda onih 9/10 ledenog brijega koji nekako ostaju skriveni – što se još sve nalazi ispod opisa i inscenacije žudnje. Tako smo došli do još dvaju tekstova koja produbljuju jedan drugog. „I Love Dick“ Chris Kraus je postmoderni roman u kojem je glas žudnje pretočen u pisma upućena idealiziranom muškom arhetipu kauboja-intelektualca, s namjerom da se isprovocira njegov macho identitet. U trećem tekstu – ‘Testo junkie’ – Paul B. Preciado postavlja seksualnu žudnju kao jedan od glavnih resursa današnjeg kapitalizma”, objasnio je Đorđev za Nacional, rekavši kako sva tri predloška intimno, strastveno i kritički preispituju odnose moći i žudnje u društvenim praksama i politikama feminizma, mačizma, patrijarhata, kapitalizma, tehnologije, pornografije, farmakologije i roda.

S obzirom na to da Đorđev radi društveno angažirano kazalište, a u ZKM-u je 2011. režirao „Pisma Heineru Mulleru“, u kojoj se također bavio rodnom ideologijom, govori da svaku predstavu doživljava kao priliku za studiozno bavljenje nekom temom – to se događa i u pripremama, u procesu sa suradnicima i glumicama i glumcima. Kao kazališni autor prije svega je zainteresiran za rad s ne-dramskim materijalima – prozom, eksperimentalnim post-dramskim pismom i teorijom. Interesira ga umjetničko naslijeđe ljevice i marksistička misao kao materijal za inscenaciju.

„Društveni angažman se podrazumijeva: umjetnost nastaje u javnosti i sudjeluje u formiranju javne sfere, pa tako i ona umjetnost koja se ne smatra društveno angažiranom zastupa neku političku poziciju. Društveni angažman umjetnosti ne ogleda se samo temom kojom se bavi, već i načinom i konstantnim preispitivanjem uvjeta vlastita nastanka. Međutim, umjetnost ni blizu nije dovoljna za promjene u društvu – one nastaju paralelnim djelovanjem brojnih sektora – politike, aktivizma, obrazovanja pa i umjetnosti. ‘Rodna ideologija’ je termin koji se koristi kao sredstvo borbe protiv svih prava, prije svega žena i LGBT populacije koja su ostvarena u proteklim desetljećima. On je sredstvo manipulacije i opresije, analogan ‘židovskoj zavjeri’ i Protokolu sionskih mudraca, opasna fabrikacija“, kaže Đorđev i dodaje da taj termin označava kontrarevoluciju koja bezuspješno pokušava zaustaviti protok vremena. S kapitalizmom i napretkom industrije, tradicionalne obiteljske uloge i nuklearna obitelj kao osnovna jedinica proizvodnje postale su, smatra Đorđev, ekonomski neisplative i pozicija obitelji radikalno se mijenja. Tako da ugrožena obitelj, obiteljske vrijednosti i slično postaju moćni termini za manipulaciju i regrutaciju.

„Srbija i Hrvatska su vrlo slična društva, u kojima se građani i građanke zbunjuju raznim temama ne bi li im se skrenula pažnja s opće pljačke naroda koju vlade i politike i jedne i druge države sprovode od restauracije kapitalizma. To je stari mađioničarski trik – brzina ruke prevari oko. Pa se tako pojavljuju tipični ‘žrtveni jarci’, pripadnici druge nacije, religije, drugačije seksualne orijentacije kao oni koji su problem i koji razdiru biće običnog čovjeka, njegovu i njenu obitelj, ekonomsku održivost, vrijednosti. Riječ je o opasnoj manipulaciji“, tvrdi redatelj koji smatra da toj društveno nametnutoj kontroli identiteta, seksualnosti i spolnoj predodređenosti treba pružati otpor.

Objasnio je i kako vidi poziciju žene u današnjem društvu, posebno u zemljama bivše Jugoslavije u kojima je patrijarhat duboko ukorijenjen u odgoj i tradiciju.

„Zemlje bivše Jugoslavije tu imaju dvostruku tradiciju, s jedne strane duboko ukorijenjen patrijarhat, a opet s druge ozbiljan period emancipacije tijekom i nakon narodnooslobodilačke borbe, kada su se žene izborile za ravnopravno društvo. Današnja katastrofalna situacija rezultat je spomenute kontrarevolucije koja se događa na svim poljima. Pitanja ograničenja abortusa i suverenosti žene nad vlastitim tijelom je tu indikativno. To što su na čelu i Srbije i Hrvatske žene samo je dio strategije mađioničarskog trika“, govori Đorđev. U svojim se predstavama bavi i kapitalizmom i tehnologijom. Odgovara na pitanje jesmo li spremni za kapitalizam.

„Tko je spreman za kapitalizam? Kapitalizam se uvijek transformira i regenerira kroz krize i destrukciju, od prerušavanja u demokraciju, do desetljetne propagande o slobodi koja se, ispostavlja se, ne odnosi na ljude, nego na robu. Kapitalizam uvijek nađe način da proširi tržište, najprije na kolonije, zatim na istočnu Europu, zatim kroz ratišta, a onda se tržište širi i na ljudsko tijelo. Preciado nudi smjelu i preciznu dijagnozu naše današnjice. Živimo u farmakopornografskom režimu u kome su ljudsko tijelo i njegove funkcije glavni resurs, gdje se proizvodnja i potrošnja i najveća zarada vrte oko seksualne frustracije i uzbuđenja i gdje su sve snage farmaceutske, pornografske i ratne industrije upregnute u regulaciju muške erekcije“, zaključio je Đorđev.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture