RUSMIR HALILOVIĆ: ‘Zlo je što rade Roku Prkačinu, to su htjeli napraviti i Toniju Kukoču’

Toni Kukoč četvrti je košarkaš iz Kuće slavnih kojeg je trenirao Rusmir Halilović. Veliki trener za Tempo govori kako je otkrivao talente u Jugoslaviji i zašto propadaju hrvatske košarkaške nade

U najsvečanijem trenutku karijere, kada je u pratnji Michaela Jordana ulazio u Kuću slavnih u Springfieldu, Toni Kukoč nije zaboravio trenere koji su ga vodili u igračkim danima. Zahvalio je svakome poimence, među njima i Rusmiru Haliloviću (73), izborniku mladih selekcija bivše države, košarkaškom vizionaru i stvaratelju koji je brusio desetke velikih igrača koji su Jugoslaviju promovirali u košarkašku velesilu. Kukoč je četvrti košarkaš u Kući slavnih koji se modelirao pod Halilovićevom rukom, pored njega tu su i Dražen Petrović, Dino Rađa i Vlade Divac. Među košarkaške besmrtnike u Springfieldu ušli su i Mirko Novosel i Aleksandar Nikolić, treneri s kojima je Halilović blisko surađivao i koje smatra svojim učiteljima. Poštovatelji ga zovu „profesor“ ili „znanstvenik“ jer Halilović košarku promatra na znanstveni način, kao „igru mozga“ u kojoj spaja znanja iz šaha, fizike, matematike, medicine, genetike, psihologije, sociologije i tako redom. Rusmir Halilović danas mirno živi u zagrebačkoj Sloboštini gdje ima svoj „laboratorij Game Roosmir“, sobu u kojoj multimedijalno proučava košarku i u kojoj je osmislio projekt „Basketball plus“ s 80.000 zapisa o košarci budućnosti i kako je potrebno raditi s mladim igračima. Kaže da je „fokusiran na pripremu regionalne, europske i svjetske promocije svog novog projekta Basketball plus“ i traženje partnera. U tom „laboratoriju“ smo i razgovarali s trenerom koji je obilježio najveće dane YU-košarke i karijere najvećih igrača tih prostora.

TEMPO: Jeste li očekivali ili barem priželjkivali da će vas Toni Kukoč spomenuti u govoru pri ulasku u Kuću slavnih? 

Kukoč je uvijek svoje suigrače činio sretnijima, a ovoga puta to su doživjeli i njegovi treneri na najboljem mogućem mjestu i u najpoželjnijem društvu, među velikanima, uz Michaela Jordana. Hvala džentlmenu!

TEMPO: Prije Kukoča primljeni su vaši puleni Vlade Divac i Dino Rađa, a oni vas nisu spomenuli. Jeste li s njima u kontaktu? 

Svi koje sam selekcionirao i bio im prvi trener spominjali su me, ovisno o svojim emocijama, u raznim prigodama. Recimo, na poziv Divca tri dana sam bio gost na njegovu oproštaju od igračke karijere. Od Beograda do njegova Prijepolja vozili smo se Titovim Plavim vlakom, doveo je pun zrakoplov Amerikanaca, zakupio vilu na Dedinju, a oni mu za večeru isključili struju jer se zamjerio politici.

TEMPO: Vi ste prvi postavili Kukoča na vanjske pozicije iako je već kao kadet bio visok 205 cm. Kakve su bile reakcije, kako je Kukoč, iako predodređen za igru ispod koša, reagirao na vaše zahtjeve?

Kad sam ga doveo na prve kontrolne treninge, bio je totalni početnik, četrnaestogodišnjak, dakle, samo potencijal. Sve zahtjeve koji su postavljani pred njega prihvaćao je bespogovorno. Tek kasnije, kad sam završio selekciju njegove generacije i krenuo na individualnu edukaciju, pojavile su se, kao i kod prvog NBA igrača s ovih prostora Žarka Paspalja, sumnje oko toga može li igrač te visine igrati na vanjskim pozicijama. Srećom, i za mene i za njih, nisam podlegao tim pritiscima, a i moji nasljednici i klupski treneri forsirali su ih na istoj poziciji. Zamislite kolika bi šteta bila da sam ih usmjerio na centre. I Stojka Vrankovića sam uvrstio u reprezentativni program bez da je odigrao sekunde u klubu, a Franju Arapovića sam pronašao „na pijaci“.

 

‘Na poziv Vlade Divca tri dana sam bio gost na njegovu oproštaju od igračke karijere. Do Prijepolja smo se vozili Titovim Plavim vlakom’

 

TEMPO: U Kući slavnih su četvorica vaših igrača: Petrović, Kukoč, Rađa i Divac. S kojim ste od njih morali najviše raditi na usvajanju košarkaških znanja i tehnike?

Svi oni, kao i ostali NBA igrači i mnoge europske zvijezde tih generacija (rođeni između 1963. i 1968.) koje sam formirao u svom radu u Košarkaškom savezu Jugoslavije, bili su mladi i nevjerojatno ambiciozni pa nije bilo smetnji u radu. Moje programe selekcije, edukacije, usmjerenja i promocije na međunarodnoj sceni prošli su mnogi i predugo bi bilo nabrajati ih sve, ali spomenimo i Perasovića, Zdovca, Vrankovića, Paspalja, Babića, Tarlaća…

TEMPO: Možete li navesti u čemu je bila najveća razlika u radu i treningu s Draženom Petrovićem i Tonijem Kukočem?

S Petrovićem sam, otkako sam ga pronašao u Šibeniku, proveo cijeli razvojni put od kadeta do seniorske reprezentacije. S Kukočem sam odradio selekciju, edukaciju i usmjerenje, a poslije su u njegovu razvoju sudjelovali Pešić, pokojni Duda Ivković i mnogi vrhunski treneri u klubu. Evo vam i priče koju prije nisam otkrio. Kada je Petrović 1984. godine završavao vojni rok, zvao me „Rusmire, moramo razgovarati, važno mi je“. Otišao sam iz Dubrovnika za Beograd, sjednemo nasamo, Dražen kaže: „Što da radim, svi me traže, nude mi sve, a ja bih želio ostati u Šibeniku, ali samo ako ti dođeš za trenera.“ Rekao sam mu: „Ne mogu, čekam mjesto izbornika A reprezentacije.“ Da sam tada drukčije postupio, Dražen bi ostao u Šibeniku. Nisam postao izbornik, premda me Stručni savjet KSJ-a već izabrao. I Novosel me zvao u Cibonu, nudili su mi i Zvezdu i Partizan, tražili su me iz Italije, a ja sam prihvatio ponudu iz Turske.

TEMPO: Bili ste dugogodišnji Novoselov suradnik, kako su počeli vaša suradnja i prijateljstvo, koje traje i danas? 

Prvi kontakt s Mirkom Novoselom ostvario sam u Zadru početkom sedamdesetih, dok je pripremao svoju zlatnu generaciju: Kićanović, Delibašić, Jerkov, Žižić… Pokojni Branislav Rajačić i on prepoznali su moju ambicioznost i uključili me u svoje radne procese. I danas se viđam sa svojim učiteljem i svaki put naučim nešto novo.

TEMPO: Novosel je od današnjih hrvatskih trenera, pa i novinara, nerijetko osporavan kao stručnjak i trener, kako biste vi to objasnili? 

Ne stati mirno ispred čovjeka koji, da nabrojim: stanuje u dvije Kuće slavnih, u Americi i Europi, protiv Sovjetskog Saveza ostvario omjer 11:0, osvojio sve moguće klupske i reprezentativne trofeje, skrenuo odlazak Mirze Delibašića umjesto u Partizan u Bosnu, rodio Cibonu, organizirao Univerzijadu u Zagrebu i izgradio golemu gradsku i sportsku infrastrukturu, sudjelovao u stvaranju hrvatske države, odveo Hrvatsku na Olimpijske igre u Barcelonu, formirao Hrvatski olimpijski odbor i filmskog redatelja Antuna Vrdoljaka uveo u sport – može samo neupućen, zavidan, nenormalan čovjek.

 

‘Kod Kukoča su se pojavile sumnje može li igrač te visine igrati na vanjskim pozicijama. Srećom, i za mene i za njega, nisam podlegao tim pritiscima’

 

TEMPO: Zbog čega klubovi i treneri ne koriste vaše znanje i znanje starijih trenera poput Novosela koji su imali uspjeha? 

To nije pitanje za mene nego za njih. Uvijek sam gradio karijeru na tome da radim i učim od pametnijih.

TEMPO: Vi imate svoj znanstveni program rada s mladima „Basketball plus“, u čemu se on razlikuje od načina rada s mladima danas u hrvatskoj košarci?

Da bi danas dobro radio s mladima, moraš imati viziju kakva će se košarka igrati sutra. Razmišljam već pet godina 24 sata dnevno kakva će se košarka budućnosti igrati i kako napraviti igrače za tu košarku sutrašnjice. Razvio sam program prema kojem će košarka koristiti resurse mozga, 46 genetskih potencijala. Izbacio sam iz toga dvokorak, dodavanje s dvije ruke, nepotrebna istezanja… Igrača prvo moraš naučiti slova da bi znao pisati. Biologija je jasna – ako u pravo vrijeme, kad se najbrže upija, učiš krive stvari, kasnije je krivo vrijeme za ispravljanje.

TEMPO: Biste li voljeli danas raditi s igračem kao što je Roko Prkačin, koji slovi za najvećeg talenta naše košarke? Razvija li se on u pravom smjeru u Ciboni?

S njegovim ocem Nikšom, kojeg sam selekcionirao u mladu hrvatsku reprezentaciju na osnovu dviju odigranih utakmica u životu, pokušavao sam komunicirati na tu temu, ali nisam uspio. Garantiram da bi sve nuspojave, nedostaci koje Roko evidentno ima, bile eliminirane, a i sada bih ih znao ispraviti na opće zadovoljstvo. Nema tehniku, zabija samo iz dvokoraka. Prvo i osnovno, stavio bih ga na dvojku, možda trojku, svakako na vanjsku poziciju, jer ovo je zlo kako ga guraju pod koš. Tako su htjeli i Kukoča.

Mlađa kadetska reprezentacija Jugoslavije 1980. koju je vodio Halilović, a za koju su igrali Stojko Vranković, Velimir Perasović i Dražen Petrović (dolje desno). FOTO: Privatna arhiva

TEMPO: I Dario Šarić je u mlađim kategorijama bio najveći europski talent, je li on mogao postati superstar kao što je Luka Dončić u slovenskoj košarci?

Godinama govorim da je Dario Šarić nevjerojatan potencijal, ali ne na poziciji centra nego razigravača. Da su mu namijenili ulogu playmakera, karijera bi mu bila puno uspješnija. Nitko bez lopte ne može biti moćan igrač, pa ni on. On je rođen za to, nije škrt, voli dodati loptu suigraču kao Kukoč, podijeliti sreću. A govore godinama da Hrvatska nema vrhunskog playmakera, pa on je taj. I u NBA-u bi bio klasni razigravač.

TEMPO: Jeste li svoj projekt razvoja mladih košarkaša ponudili Ciboni i drugim klubovima ili Hrvatskom košarkaškom savezu?

Da, i Ciboni, i Splitu, i Zadru, i HKS-u, ali projekt „Basketball plus“ je ispred vremena na globalnoj razini pa je poslodavcima teško i saslušati njegovu promociju bez ikakvih obveza. Zvao sam, obilazio, bez odgovora.

TEMPO: Radili ste u Sarajevu, koje je nekad imalo prvog prvaka Europe s ovih prostora, Bosnu 1979. godine. Kako biste objasnili to što Sarajevo kao košarkaško središte više ne postoji, a KK Bosna se ugasila? I Cibona, Split, Zadar… ostali su samo sjene slavne prošlosti.

Talenata uvijek ima, ali nema ih tko pravodobno prepoznati i razvijati. Svi bi se bavili unosnom trgovinom, a ne proizvodnjom. Sličnu sudbinu imaju mnogi bivši vrhunski europski klubovi.

Natkrivena betonska igrališta koja bi bilia samoodrživa i besplatna za korištenje, projekt su Rusmira Halilovića. FOTO: Privatna arhiva

TEMPO: Hrvatska i službeno ima najviše članova Kuće slavnih iza SAD-a, petoricu, hoćemo li ikad dočekati šestoga?

Bez korjenitih promjena, prvenstveno u radu s mladima i zaštiti njihovih resursa, njihova talenta, teško je očekivati bitne pomake. Sad se mladi prodaju na centimetre.

TEMPO: Hrvatska stalno ima igrače čije su kvalitete dostojne NBA-a, zašto onda reprezentacija već 25 godina nema medalju?

Da bi Hrvatska ušla u krug borbe za europske medalje, neophodni su puno veći doprinosi svih košarkaških subjekata. Samo uspjeh reprezentacije može vratiti ugled košarci i privući mlade. Jedan problem je u HKS-u, drugi u klubovima, treći u FIBA-i, četvrti u menadžerima, peti u struci… Menadžer Miško Ražnatović očito je sposobniji i zna posao bolje od svih. Pa i mali Lovro Gnjidić ostao je u Ciboni zahvaljujući Ražnatoviću koji je otkupio njegov ugovor, podmirio Cibonin dug Mornaru iz Bara i vratio Gnjidića u Cibonu.

 

‘Dražen mi je rekao: ‘Želio bih ostati u Šibeniku ako ti dođeš za trenera.’ Rekao sam mu ne, čekao sam mjesto izbornika A reprezentacije.’

 

TEMPO: Košarka na globalnoj razini nikad nije bila popularnija, a ugovori nikad izdašniji, a kod nas kao da je sve tanja selekcija među djecom koja se odluče za košarku?

Navest ću primjer Grada Zagreba. Kad bi novi gradonačelnik Tomislav Tomašević postavio stvari tako da svaki sport u gradu ponudi svoje planove i programe na natječaju za zadane ciljeve masovnosti i uključenja mladih, bez plaćanja članarine i uz vrhunski sportski program koji može zadovoljiti ambicije Grada Zagreba na vrhunskoj europskoj razini, te materijalno podržao najbolje, svi bi bili sretni – od djece, njihovih roditelja, trenera, do klubova, reprezentacije… Novim sustavom edukacije košarkaša i izgradnjom eko-cvjetnih poligona na betonskim otvorenim igralištima koje sam osmislio kako bi se moglo igrati cijele godine, sve bi se promijenilo. Razvio sam na platformi „Basketball plus“ i strategiju za klubove velikih ambicija koja će garantirano svake godine u prvu seniorsku ekipu dovoditi plejadu moćnih košarkaša.

TEMPO: U čemu se danas najviše griješi u radu s mladim igračima?

U selekciji, individualnom radu, tehnologiji, prioritetima, metodici, usmjeravanju na krive pozicije, forsiranju trenutačno dobrih na štetu većih potencijala… rekao bih u svemu. Treneri vježbaju samo obranu i selekcioniraju one koji su ranije biološki sazreli, dakle, na sirovu snagu. Nauče ih četiri elementa u obrani jer to je jednostavnije i odmah donosi rezultat, a kad dođu u seniore, ti igrači znaju samo dvokorak. Obrana je jaka koliko je napad slab, jer još se nije rodio trener koji je obranom spriječio šut. Samo ja sam izdvojio 303 različita rješenja za završetak napada.

TEMPO: Je li problem u edukaciji trenera?

Ne samo trenera, nego i njihovih poslodavaca u klubovima, menadžera… i uvođenju specijalizacija. Kakva bi medicina bila bez specijalista? Tko danas ide u trenere? Priliku dobije onaj koji kaže „ja sam igrao košarku, ja sve znam“. Nema nikakvu školu, a neće ni učiti. A biti igrač i biti trener nemaju ništa zajedničko.

 

‘Dario Šarić je nevjerojatan potencijal, ali ne na poziciji centra nego razigravača. Da su mu namijenili ulogu playmakera, karijera bi mu bila puno uspješnija’

 

TEMPO: Nikola Jokić je MVP, najbolji igrač NBA lige. On se ne uklapa u stereotipe o NBA košarkašu s vrhunskim atletskim predispozicijama: skočnost, snaga, mišićavost…

Moj novi projekt „Basketball plus“, na kojem sam radio pet godina, od ideje, vizije, teorije do prakse, govori o tome da će buduća košarka koristiti efekte mozga. Moj trening „B+“ je duboko učenje. Cilj treninga je naučiti igrača u što većem postotku koristiti mozak. To je inovacija koja će riješiti dominaciju snage. Zar dokaz tome nisu upravo Jokić i Dončić? Vidite li što ih povezuje? Obojica imaju masnog tkiva, ne pucaju od mišića. A genijalci su, nisu sebični, razigravaju momčad, vode igru glavom. Ja sam i protiv košarkaša u teretanama, iskustveno sam dokazao da će igrač bolje rezultate u skočnosti, preciznosti, kreativnosti i svemu što mu u igri treba, postići bez toga da vrijeme provodi na spravama u teretani.

TEMPO: Bi li petorka NBA igrača s ovih prostora – Bojan Bogdanović, Goran Dragić, Luka Dončić, Nikola Jokić, Ivica Zubac – plus Marjanović, Bogdan Bogdanović, Šarić itd. mogla nadvladati najbolju momčad američkih zvijezda u NBA ligi (LeBron James, Harden, Durant, Stephen Curry itd)?

Najveće današnje zvijezde s ovih prostora ne bi mogle pobijediti u realnim okolnostima najbolju momčad američkih zvijezda, ali bi sve ostale NBA selekcije teško s njima izašle na kraj – vjerojatno bi gubile. I ona Ivkovićeva reprezentacija otprije 30 godina, s Draženom, Tonijem, Rađom, Divcem, Paspaljom i ostalima, da se nije raspala država, namučila bi 1992. u Barceloni originalni Dream Team s Jordanom.

Kadetska reprezentacija Jugoslavije 1984. koju je također vodio Halilović, a u kojoj su igrali Vlade Divac, Toni Kukoč i Dino Rađa (stoje prvi, treći i peti slijeva). FOTO: Privatna arhiva

Komentiraj