Iako rat između Rusije i Ukrajine djeluje kao da je pogonjen nacionalističkim težnjama, ovdje se u najvećem dijelu ipak ne radi o etničkom sukobu. Etnički Ukrajinci i etnički Rusi bore se s obje strane bojišnice, a sama kontrola nad teritorijem i dalje nije dovoljan razlog za krvoproliće zastrašujućih razmjera. Mišljenje je to povjesničara i ravnatelja Ruskog vijeća za međunarodne poslove, Andreja Kortunova, koji tumači da se sukob odnosi na sudar između vrlo različitih načina organiziranja društvenog i političkog života unutar dviju zemalja koje su nekada činile velik dio sovjetskog teritorija.

“To je također intelektualni i duhovni sukob dvaju načina razmišljanja: dva pogleda na suvremeni međunarodni sustav i na svijet općenito; dvije suprotstavljene percepcije o tome što je ispravno, a što pogrešno, što je pošteno, a što nije, što je legitimno, a što nelegitimno i što bi nacionalno vodstvo trebalo podrazumijevati”, piše Kortunov.

Kaže kako je teško tvrditi da se Ukrajina već pojavila kao model liberalne demokracije zapadnog tipa, no i da se zemlja ustrajno kreće u tom smjeru. Rusija, s druge strane, nije klasična azijska ili europska autoritarna država, ali se udaljila od liberalno-demokratskog modela posljednjih 20 godina. Ukrajinsko društvo općenito je organizirano odozdo prema gore, dok rusko društvo u svojoj srži ima proces odozgo prema dolje. Od neovisnosti 1991., nastavlja Kortunov, Ukrajina je izabrala šest predsjednika koji su vlast osvajali nakon spornih, i ponekad vrlo dramatičnih, izbora. U istom razdoblju Rusijom su vladala samo tri šefa država. Svaki novi vođa pomno je odabran i podržan od svog prethodnika.

Prema njemu, ta je temeljna nespojivost dvaju modela društvenog ustrojstva dovela ne samo do užasnog bratoubilačkog vojnog sukoba, nego da će diktirati kako će svaka strana postupiti u sukobu. Od kadrova do propagande i od strategije, pa sve do državnog upravljanja, dva konkurentska postsovjetska modela stavljena su na kušnju. Ishod će imati posljedice koje će se osjetiti daleko izvan Europe.

“U Kijevu mogu tvrditi da uvjeti susreta nisu pošteni. Rusija je veća, bogatija i vojno moćnija od Ukrajine. S druge strane, Ukrajina uživa međunarodnu simpatiju i gotovo neograničenu obrambenu, gospodarsku, humanitarnu i obavještajnu pomoć Zapada. Rusija se može osloniti samo na sebe i izložena je pritisku sve bolnijih sankcija”, kaže Kortunov, prenosi RTL.

Mnogi ruski stručnjaci navikli su govoriti da je golema zapadna vojna i druga potpora jedini razlog zašto se Ukrajina još nije raspala ili predala, no povjesničar kaže da ovaj narativ ne objašnjava izvore ukrajinske motivacije.

“Uzmimo u obzir Afganistan, gdje sva dugoročna velika vojna potpora Amerike i njezinih partnera nije spriječila nezaustavljivu ofenzivu Talibana prošle godine. Iako se ta dva sukoba ne mogu izravno usporediti, stvarnost na terenu čini se jasnom: dok Afganistanci 2021. više nisu bili motivirani boriti se za svoju zemlju i svoje vrijednosti, Ukrajinci 2022. očito jesu”, kaže.

Budućnost svjetskog poretka

A ulozi u sukobu teško da bi mogli biti veći. Riječ je, prema Kortunovu, o budućnosti međunarodnog sustava i o budućnosti svjetskog poretka.

“Ono što je najvažnije, radi se o našem razumijevanju same modernosti i, posljedično, o našim preferiranim modelima društvenog i političkog razvoja”, smatra ruski povjesničar.

Prema njemu, postoje tri scenarija svršetka sukoba, a svaki bi imao ogromne geopolitičke posljedice.

“Kada bi Kremlj presudno izgubio, vjerojatno bismo vidjeli ponovnu pojavu unipolarnog trenutka – usprkos otporu Pekinga takvom aranžmanu. Iako bi Ukrajina mogla biti nedovršen posao za Putina, status Rusije je sam po sebi nedovršen posao za mnoge na Zapadu. Trijumf Ukrajine mogao bi dovesti do pripitomljene Rusije. Tiha Rusija omogućila bi Zapadu da se lakše nosi s Kinom, koja bi bila jedina velika prepreka liberalnoj hegemoniji i dugo očekivanom ‘kraju povijesti'”, tumači Kortunov.

Ako s druge strane sukob rezultira nesavršenim, ali obostrano prihvatljivim rješenjem, konačni ishod kolizije između ruskog i ukrajinskog modela bit će odgođen.

“Oštra konkurencija između dva modela društvenog uređenja će se nastaviti, ali, nadam se, na manje brutalan način. Manje nego savršen kompromis između Zapada i Rusiju mogao bi slijediti važniji i temeljniji kompromis između Zapada i Kine. Ako je dogovor s Putinom moguć, dogovor sa Xi Jinpingom bio bi logičan nastavak. Međutim, približavanje Kine i Zapada zahtijevalo bi više vremena, energije i političke fleksibilnosti od stane Zapada. To bi dovelo do reforme globalnog poretka, s velikim promjenama u sustavu UN-a, arhaičnim normama međunarodnog javnog prava i rekalibracijama u MMF-u, WTO-u i drugim tijelima”, smatra Kortunov.

Ako ne bude dogovora o Ukrajini i sukob se nastavi kroz cikluse nestabilnih primirja nakon kojih slijede nove runde eskalacije, Kortunov kaže da se očekuje raspadanje u globalnim i regionalnim tijelima.

“Neučinkovite međunarodne institucije mogu se urušiti usred ubrzane utrke u naoružanju, nuklearnog proliferacije i umnožavanja regionalnih sukoba. Takva promjena samo bi dovela do više kaosa u godinama koje su pred nama”, rekao je povjesničar.

“Procjena vjerojatnosti bilo kojeg od tri scenarija iznimno je teška – previše neovisnih varijabli moglo bi utjecati na ishod sukoba. Smatram da je reformacijski scenarij, u kojem se sklapa sporazum o okončanju sukoba, najbolja opcija za sve. Ostali će ili uvesti promjenu prebrzo ili blokirati prijeko potrebnu promjenu; u oba slučaja politički će se rizici umnožiti. Ako sukob pokrene postupnu, urednu i nenasilnu tranziciju u kojoj globalni poredak postaje stabilniji, to bi značilo da čovječanstvo nije dopustilo da ukrajinske žrtve propadnu”, zaključio je Kortunov, prenosi RTL.