‘Rovinj je desetljećima bio presudan za razvoj likovnog života Istre’

Izložba ‘Mijene / Maree’ kojom se nakon pola stoljeća sistematizirala priča o rovinjskom likovnom krugu, otvorena je u pulskome Muzeju suvremene umjetnosti Istre. Djela iz Muzeja grada Rovinja posvećena su 61 modernom i suvremenom umjetniku koji je živio u Rovinju ili u taj grad dolazio na likovnu koloniju

Nakon dugotrajnih i velikih priprema te istraživanja arhivske građe, u pulskom Muzeju suvremene umjetnosti Istre prvi put predstavljen je opsežan izložbeni projekt „Mijene / Maree“ kojim se konačno, nakon pola stoljeća, sistematizirala priča o legendarnom rovinjskom likovnom krugu. Djela iz bogatog fundusa Muzeja grada Rovinja posvećena su modernim i suvremenim slikarima i kiparima koji su u drugoj polovici 20. stoljeća nastanjivali Rovinj ili redovito dolazili na Rovinjsku koloniju i izložbu na otvorenom, u najpoznatijoj ulici Grisia. Autori izložbe su rovinjski kustos i bivši ravnatelj muzeja Argeo Curto, kustosica rovinjskog muzeja Elizabeta Rogović, ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti Istre Ketrin Milićević Mijošek i ravnateljica Muzeja grada Rovinja Tajana Ujčić, a izložba je otvorena do 31. srpnja.

Poratni Rovinj početkom 50-ih godina bio je pust i nastanjen mačkama – i tako zapravo počinje priča o rovinjskom likovnom krugu, doslovce. Zato su na brojnim djelima slikara glavni motiv rovinjske mačke, puste ulice i fantastični noćni prizori pomalo sablasnih kuća, krovova i ulica, koji imaju uporište u tzv. metafizičkom slikarstvu i nadrealizmu. Naime, kako u tekstu izložbe pojašnjava jedna od autorica projekta, ravnateljica Muzeja grada Rovinja Tajana Ujčić, nesigurno poraće u Istri ostavilo je duboki rez na tijelu Rovinja i na sudbini stanovništva: „Rovinjani su uglavnom bili istarski Talijani. Nakon Pariškoga mirovnog ugovora 1947., kad je veći dio Istre (uključujući i Rovinj) pripao Jugoslaviji, Rovinj nije doživio veće iseljavanje. Likovni umjetnici koji su nakon Drugoga svjetskog rata došli u Rovinj doživjeli su napučeni grad. Stanje se mijenja početkom 1950-ih, kad zbog nedemokratskog režima, prije potpisivanja Londonskoga memoranduma 1954. između Italije i Jugoslavije, u tzv. drugoj opciji Rovinj napušta većina stanovništva. Rovinjske kuće i ulice ostaju prazne, prepuštene mačkama i štakorima. Kako bi se spriječilo propadanje urbanoga tkiva i devastacija kuća koje su postale društveno vlasništvo, gradske vlasti odlučuju pozvati slikare, književnike i druge intelektualce iz cijele Jugoslavije da se nasele u napuštene kuće s jedinom obavezom da ih održavaju.“

Postupno kroz pedesete i šezdesete godine prošlog stoljeća starogradsku jezgru naseljavaju umjetnici iz cijele Jugoslavije, uglavnom iz Zagreba i Beograda, raznih identiteta, političkih opredjeljenja i umjetničkih afiniteta. Ljeti u Rovinju pronalaze utočište i inspiraciju, mjesto za odmor. Stvaraju, druže se i spontano okupljaju u likovnu koloniju. Najpoznatija umjetnička ulica Grisia / Siva postaje ljetopisna. Neki od njih, poput Zore Matić – prve ravnateljice Muzeja grada Rovinja, Slobodana Vuličevića i Bogumila Cara trajno se naseljavaju. Dolaze prvi rijetki turisti, umjetnici vide priliku, izlažu na ulicama Grisije. Nastaje galerija na otvorenom. Grisia / Siva je umjetnička, više nije bezlična. No, kako u tekstu ističe Tajana Ujčić, „dolazi novo poraće. Turisti se vraćaju. Cijene nekretnina rastu. Umjetnici odlaze, stare, umiru. Grisia postaje ulica turističkih apartmana, trgovina s rukotvorinama, suvenirima i proizvodima iz Kine. Grisia postaje Made in China. I mi smo, kao i Grisia, postali Made in China“.

Stoga u ovom trenutku i jest bila namjera da se autori i njihova djela iz fundusa rovinjskoga Muzeja kritički prezentiraju i da se naglasi važnost Rovinja u umjetničkom životu Istre, Hrvatske i Jugoslavije u drugoj polovici 20. stoljeća, da bi se oni u konačnici postavili u ispravan povijesni i povijesno-umjetnički kontekst.

Nesumnjivo je važna uloga Cesca Dessantija te vlaka koji je bio bitna poveznica Zagreba i Rovinja. Rovinjac Francesco Cesco Dessanti već 1945. upisuje ALU u Zagrebu. Prije rata radio je kao crtač u pulskom brodogradilištu, a zatim se priključio partizanima. Cescova generacija dolazila je svake godine u Rovinj i boravila na otoku Sv. Andrija, koji je prema ideji istaknutog povjesničara umjetnosti i arheologa Branka Fučića trebao postati središte okupljanja umjetnika i istraživača umjetnosti, ljetna galerija i atelje na pučini.

U Rovinj nakon 1948. dolaze mladi slikari Vjekoslav Brešić, Edo Murtić, Ljubo Škrnjug, a došli su i u gradu trajno ostali Bruno Mascarelli (1948.) i Zora Matić (1952.). Njih dvoje postat će ishodište rovinjskoga likovnog kruga i svega što će uslijediti. Sredinom 1950-ih dolaze Biserka Baretić, Lidija Salvaro, Josip Vaništa, Slobodan Vuličević, Bogumil Car, Stipo Praljko, Stojan Aralica, Ivo Steiner, Josip Vaništa. „Trebalo je samo pronaći nekoga tko ima uvid u raspoložive prostore ili se useliti i prijaviti gradskim vlastima. Grad se nudio kao na ‘štafelaju’. Lakše je bilo dobiti nekretninu za atelje i galeriju negoli slikarsko platno, kistove, boju ili hranu. Iako većinu godine izvan glavnih političkih i umjetničkih tokova, Rovinj ljeti postaje mjesto susreta, dolazaka i odlazaka u Zagreb, Beograd, ali i Milano, Pariz ili München, koji su nudili više mogućnosti mladim, ali i afirmiranim umjetnicima“, pojasnila je Tajana Ujčić.

Rovinjska Grisia kako je vidi Bruno Mascarelli. PHOTO: Dalibor Talajić, Alfio Klarić, Iva Kö0rbler

Prvu samostalnu izložbu u Domu kulture u Rovinju imao je Bruno Mascarelli 1951. godine. Grupu Valdibora činili su Bruno Mascarelli, Zora Matić, Žarko Naunović i Marčelo Brajnović. Prvu i posljednju zajedničku izložbu održali su 1953. u zgradi Okružnog suda u Puli kao popratni program Prvoga pulskog festivala. Godine 1954. u Rijeci je održan Salon 54. Bila je to prva skupna izložba na jugoslavenskom prostoru s djelima apstraktne umjetnosti koja su odabrali povjesničari umjetnosti. Od istarskih autora izlažu Antun Motika i Bruno Mascarelli. Slikari Bruno Mascarelli, Slobodan Vuličević i Stipo Pranjko s redateljem Dragutinom Vunakom te Antonom Pauletićem 1958. osnivaju Grupu Moša Pijade, posvećenu narodnom heroju i slikaru koji je imao kuću u Rovinju.

Rovinjski Muzej osnovan je 1953., a počeo je djelovati 1954. godine. Za prvu upraviteljicu postavljena je slikarica i grafičarka Zora Matić. Fundus suvremenih likovnih djela, tzv. Moderna galerija, nastajao je donacijama umjetnika i otkupima. Prvi put je predstavljen javnosti u kolovozu 1954., a nakon pauze ponovno je otvoren 1961. Bruno Mascarelli bio je član inicijativnog odbora i muzejskog savjeta. Za upravitelja je imenovan Anton Pauletić. Prisutnost umjetnika u Rovinju pridonijela je razvoju bogate galerijske djelatnosti Muzeja.

Rovinjski umjetnici bavili su se i izradom oprema javnih prostora, ilustracijom, izradom reklama, oblikovanjem turističkih materijala, opremanjem barova, hotela, turističkih naselja. Neki su hoteli izgledali gotovo poput muzeja suvremene umjetnosti (slike, murali, tapiserije, reljefi, mozaici i namještaj oblikovan po mjeri).

Radi usporedbe, prvi Porečki annali počinju 1961., a 1963. Umjetnička kolonija Rovinj. Kolonija nije bila administrativna organizacija niti skupna izložba. Jednom godišnje u Muzeju bi izložili radove nastale tijekom boravka u Rovinju. Tako se naziva do 1975., kad neformalna skupina postaje udruženje umjetnika Likovna kolonija Rovinj / Colonia artistica Rovigno, čije je djelovanje uređeno statutom. Postupno, posebice nakon rata 90- ih, Likovna kolonija gubi pravi smisao. Više je ne organiziraju umjetnici koji borave u Rovinju. Umjetnici uglavnom ne dolaze u Rovinja, a radovi dolaze poštom. U organizaciji članova Umjetničke kolonije Rovinj od 1967. održava se GRISIA, jednodnevna izložba na otvorenom, koja je postala sinonim likovnog života Rovinja. Umjetnici bi na dan održavanja Grisije svoje ateljee premjestili na ulicu, a nagrađeni su dobivali pršut i sir. Zamišljena kao turistička manifestacija sajamskog tipa i mjesto druženja, bez velikih umjetničkih zahtjeva, s vremenom je gubila na atraktivnosti; prestala je biti mjesto susreta i postala žrtvom masovnog turizma. Raspadom Jugoslavije, umjetnici iz bivših republika prestaju dolaziti.

„To su godine kad polako počinje blijedjeti priča o Rovinju kao gradu umjetnika. Zora Matić zauvijek nas napušta 1999., Slobodan Vuličević 2009., Bruno Mascarelli 2019., Marčelo Brajnović ove godine. Rovinj je desetljećima bio mjesto presudno za razvoj likovnog života Istre. U doba prije telefona i televizije različite generacije umjetnika u Rovinj su dolazile po inspiraciju i druženje, stječući uvid u recentno likovno stvaralaštvo“, istaknula je kustosica Tajana Ujčić.

Na izložbi su uz djela umjetnika zanimljive i edukativne arhivske snimke Kinoteke Hrvatskog državnog arhiva i HRT– a, s dokumentarnim filmovima o najistaknutijim protagonistima.

Komentiraj