Objavljeno u Nacionalu br. 847, 2012-02-07

Nakon uzleta prošle godine kad su brojne spisateljice objavile zapažene naslove, scenu su opet zauzeli pisci, no medijski odjek i nagrade ostavili su traga u percipiranju književnica

Prošle godine prvi je put žena – Tanja Mravak – dobila nagradu za prozu Jutarnjeg lista i prvi su put četiri žene bile u najužem izboru. Nagradu [email protected] također je dobila spisateljica, Olja Savičević Ivančević, odabrana među četvero finalista (čime je to priznanje postiglo rodnu ravnopravnost: pola-pola). Godišnju nagradu Vladimir Nazor drugi je put zaredom žiri dodijelio ženi, Nadi Gašić, dok ju je godinu prije primila Ivana Šojat Kuči, koja je za isti roman laureatkinja i Nagrade Ksaver Šandor Gjalski. Od hrvatske samostalnosti tek su tri spisateljice dobile Gjalskog, šest je odabrano za godišnjeg Nazora, a samo su dvije imale čast primiti tu počast za životno djelo (Irena Vrkljan i Anka Žagar). Uzgred, u Razredu za književnost HAZU samo je jedna žena: Maja Bošković-Stulli, etnologinja. Treba li Sabor donijeti zakon o ravnopravnosti žena i u književnim priznanjima?

No, budući da se volimo uspoređivati sa svijetom, recimo da ni diljem globusa nije bolje. Tako je sredinom prošle godine skupina žena u Australiji pokrenula akciju utemeljenja književne nagrade za spisateljice jer su “desetljećima bile sustavno isključene” iz dodjele glavnih literarnih priznanja. Pobrojale su da je prestižnu nagradu Orange dobilo samo 13 žena od 50 laureata, te da postaje sve gore. Jedna od inicijatorica, Sophie Cunningham, kaže: “Žene su neprestano marginalizirane u našoj kulturi. Njihovo se pisanje smatra manje zanimljivim, manje učenim, lošije oblikovanim, manje stvarnim i manje vrijednim.” Retorički se upitala nisu li žiriji samo “dick factory”. Otkako postoji Nobelova nagrada, za književnost ju je dobilo samo 12 žena. Nedavno je nobelovac VS Naipaul izjavio da ni jedna žena ne može pisati dobro poput njega. U američkim medijima već se godinama razvlači tema: zašto žena ne može napisati veliki američki roman. VIDA, američka organizacija žena u književnosti, objavila je porazne rezultate istraživanja o zastupljenosti spisateljica u medijima: žene su statistički značajno (1:3) i znakovito podzastupljene u vodećim američkim i britanskim novinama i časopisima, znatno je manje objavljenih kritika o knjigama spisateljica i tek tu i tamo neka kritičarka dobije prostor za pisanje. Samo britanski Guardian ima povoljan omjer i što se tiče autorica teksta, i što se tiče prikazanih knjiga spisateljica. Uvriježilo se mišljenje da muškarci pišu “ozbiljne” knjige, “teškog” sadržaja, životno značajnog, dok se žene laćaju “laganica” i “trica”. Čak i kad im se ne može osporiti da pišu superiorno mnogim muškim kolegama.

U nas nitko nije proveo istraživanje o ravnopravnosti rodova u književnosti, ali prošle su godine svi mediji brujali o “godini žena”. Kako je rekla jedna od akterica, Mirjana Dugandžija, “to je dobra novinarska tema”, no ipak se nešto dogodilo: mnoštvo spisateljica objavilo je knjige koje su bile zapažene u javnosti, dobile izvrsne kritike, bile čitane, a poneke, eto, i nagrađene. Taj “val žena” zapravo je počeo već 2010. i potom kulminirao u prvoj polovici 2011., a potom su se na scenu opet vratili muški kolege. Sibila Petlevski održala je ritam i sjajnim drugim dijelom trilogije o Viktoru Tausku, “Bilo nam je tako lijepo!”, svima dala primjer i lekciju o mogućnostima stilskih dosega i varijacija odabrane teme. Što bi rekla Dugandžija, dečki znaju “malo zbrzati, opustili su se, štrapaciraju po istom”.

Međutim, snažan medijski odjek i nagrade ipak su rezultirali pomakom ne samo u percipiranju književnica kao onih koje stvaraju vrijedna i zanimljiva djela, nego i u medijskom tretmanu autorica. Olja Savičević Ivančević s nagradama i medijskom vidljivošću shvatila je da “dobar dio novinara nije uopće zanimala književnost, a kamoli moje knjige” – stoga takvima više ne daje intervjue. Aleksandra Kardum veli da se promjena uvelike osjetila: “Bilo je zadovoljstvo i čast, zajedno s ostalim uspješnim spisateljicama, jahati na tom valu prepoznavanja i afirmacije književnosti koju pišu žene. Iako su hrvatske književnice i prije pisale kvalitetnu literaturu, prošle godine se ipak nešto važno dogodilo: umjesto sporadičnih iskara koje bi, na teži ili lakši način, ipak pronašle put do medija, relevantnih kritika i čitateljske publike, najednom se uzdigao impresivan književni korpus s kojim valja dugoročno i ozbiljno računati. Osobno se nisam nikad osjećala neravnopravnom – recepcija mojih knjiga kod čitatelja mi je najvažnija i ne vjerujem da se tu može puno učiniti nekom ‘prisilnom’ ravnopravnošću. Knjige budu prihvaćene i trajno zažive u sjećanju čitatelja zbog njih samih, a ne zbog marketinga ili gostovanja autora, barem ja tako razmišljam (priznajem, još uvijek romantičarski).” Osim nagrada, neke su dobile i kolumne (u nas prestižnu novinsku formu), novi posao, gostovanja u inozemstvu, stipendije, prijevode, ponudu za filmsku ili kazališnu adaptaciju, ali i poštovanje čitatelja (pa i poneku nemoralnu ponudu). Usprkos tome, Marina Šur Puhlovski na to kaže: “Muški pisci još su uvijek dobro umreženi, uzajamno si pomažu i čine sve da zadrže primat. Utoliko velikih promjena u korist autorica neće biti – i dalje će ih nastojati marginalizirati. Eventualno će im dodijeliti nešto slave (i love) kao milostinju.” I Maja Hrgović slično misli: “Dok god budemo govorili o spisateljicama kao o fenomenu, bit će to znak da u književnosti nisu ravnopravne, da ona i dalje pripada muškarcima.” Olja Savičević Ivančević nešto je blaža: “Ima nekoliko knjiga koje su prerasle ‘godinu žena’ i promijenile društveni kontekst scene, sad je raznolikije. Ali još uvijek, kad se piše o književnosti, knjige autorica spominju se uđuture, kao da smo neki bend. Budući da ne pišemo spolom, ne vidim logiku.” Ivana Simić Bodrožić smatra da žene jesu promijenile književnu scenu, i to na bolje, ali: “Činjenica jest da se pojačanim djelovanjem i kvantitete i kvalitete u kratkom vremenu otvorio veći prostor djelovanja mojim kolegicama i meni. Međutim, mislim da će ipak proći još neko vrijeme dok budemo govorili o stvarnoj ravnopravnosti (ili pak smatrali tu temu suvišnom). Iako se čini da se u zadnje vrijeme autorice čak i češće pojavljuju u medijima, događa se da kod izdavača ne završe u istim ‘ozbiljnim bibliotekama’ kao kolege pisci. To je ona najlošija podjela na muško i žensko pismo, za ove druge vjerujem da će u nekoj mjeri uvijek postojati, pritom ne mislim na tradicionalne podjele tema, preokupacija i stila, nego razlike koje postoje u iskustvu pojedinca, pa tako i u iskustvu doživljaja svijeta koji smo dobili priliku iskusiti u ovoj koži, rođene kao žene ili pak kao muškarci. Čini mi se da od toga niti trebamo niti možemo bježati.”

Premda je Mirjana Dugandžija ime stekla dugogodišnjom uspješnom novinarskom karijerom, i to baš u kulturi pa se smatrala insajdericom, objavljivanjem romana ponešto joj se promijenio pogled na književnu scenu: “Nakon izlaska knjige shvatila sam, gotovo i nehotice, neke stvari o književnoj sredini. Mogla sam biti još dvadeset godina novinarka u kulturi, ne bih to ‘ubrala’. Kao da sam s tom jednom činjenicom više u svom životu, romanom, dobila i jedno osjetilo više. Novim znanjima se moramo veseliti, ali ona do kojih sam ja došla – vesela baš i nisu. Sa spolom nemaju veze.”
Andrea Zlatar je za “ženski val” rekla da je bio rezultat upornog rada, ali i ustvrdila da u svim tim knjigama nema sretne žene, da je sreća ostavljena za poslije, za neko buduće vrijeme. Sad, s naknadnom pameću, možemo reći: doista je imala pravo – jer em su sve sreće slične, em je sreća precijenjena, em publika više voli tragedije. I Mirjana Dugandžija otkriva u tome drukčijost: “Ženski likovi 80-ih bili su tvrđi orah, samosvjesniji, a i žensku su poziciju spisateljice, čini mi se, radije tematizirale i problematizirale (što je opet samo konstatacija, ništa vrijednosno) nego danas. Ženski su se likovi u hrvatskoj književnosti mijenjali s vremenom u kojem živimo, i to je normalno. Tako smo valjda preživjeli i chick lit. I, slijedom toga, ponekad mi se čini da nas ipak još najviše vole kad smo male i easy to handle, pa kako smo nekoć imali sukob na književnoj ljevici, danas imamo gužvu u književnom špilšulu. Lagano porazno, zar ne? Na sreću, najpoznatija knjiga ‘iz dječje perspektive’ dolazi od odlične Ivane Simić Bodrožić, utoliko mi je draže što je ona, čini mi se, prva iz ‘godine žena’ koja će objaviti novu knjigu. Jer, ta će se godina moći bolje procijeniti i kad se vidi što će autorice pisati dalje.”

Maja Hrgović u tom je pogledu optimistična: “Dobro je što je ‘godina žena’ prepoznata, što se o tome govorilo i pisalo – pa ako same autorice i nisu bogzna kako profitirale od toga, sigurno je profitirala kulturna javnost: bilo je to, na neki način, kolektivno otvaranje očiju, prepoznavanje činjenice da književnost nije ‘muška stvar’. Mislim da o ravnopravnosti ponešto govori i ovogodišnji omjer autora i autorica u raspodjeli stipendija Ministarstva: od ukupno pedeset podijeljenih stipendija, dvadeset ih je dodijeljeno spisateljicama. Tih 40 posto zadovoljava kvotu, i to je dobro. Sve u svemu, vjerujem da će udio žena u književnosti samo rasti.” Da budućnost književnosti ovisi o ženama, zaključuje Marina Šur Puhlovski: “Sama pojava tolikih autorica i u svijetu i kod nas simptom je promjena, i to onih dubinskih. Koji je najveći problem današnjeg svijeta? Robotiziranje čovjeka. Što se može robotizirati – srce ili um? Jasno, um, a on primarno pripada muškarcu. Žena je biće srca. Književnost je nastala iz ženskog dijela muškarca, iz njegove emocionalnosti, ne iz uma, i dok god je kao takva postojala, ženi u književnosti nije bilo mjesta. Nije bila potrebna. No dogodilo se to da je robotizacija uništila muškarčevu emocionalnost, održalo se samo žensko srce. Stoga je danas žena ta koja još osjeća metafizički nemir – koji je izvor umjetnosti. Robotizirani muškarac ga više ne osjeća, on je opsjednut samo društvom, kao svojom robotskom bazom, njega zanima etika, a ne metafizika, muče ga dnevni, a ne ontološki problemi (tko sam, što sam, kamo idem?), od tragača za istinom postao je onaj koji se njome poigrava – tek veliki kombinator. Onaj koji viče da je umjetnost mrtva, da istina ne postoji, da se geniji više ne rađaju. Pa, kod njega je mrtva, njega ne zanima istina, on se više ne rađa kao genij. Ženu, biće srca, istina i dalje zanima, ona ne misli da je književnost mrtva i vjeruje u moć talenta. Zato je, dugoročno gledano, daljnja sudbina književnosti danas u rukama žena (izuzimam one zavedene muškarcima), kao i sudbina svijeta, uostalom. Muškarci su svoje dali.”

Otkad je Simone de Beauvoir 1949. u “Drugom spolu” napisala da se ženom ne rađa nego postaje, spisateljice su u književnosti prošle tegoban put od čitateljica do slavljenih autorica. Uza sve dužno poštovanje svim teoretičarkama i feminističkim aktivisticama i autoricama, ovaj tekst valja zaključiti riječima jednog muškarca, genetičara, koji na temelju genske evolucije donosi viziju budućnosti, a to je Steve Jones: “U svijetu punom zanimanja, a ne zanata, mačističke vrijednosti postaju već pomalo neugodne. Ovo stoljeće moglo bi biti doba žena; ono je prvo u kojemu, sviđalo im se to ili ne, polovica stanovništva mora prihvatiti da im biologija više ne daje izliku za nepravdu.” Stoga, ako i dalje mislite da su žene “tople, meke, blijede, snene, ukras prirode, stvarne, bajkovite, majke, ženstvene”, bolje vam je osvijestiti da su postale i opake, čvrste, budne, neumoljive, razbarušene, nevjerne… I da je književnost, kao i budućnost XX kromosoma, upravo njihova.