Rezultati velike Nacionalove ankete: 20 knjiga koje bi trebao pročitati svaki Hrvat

 

Objavljeno u Nacionalu br. 321, 2002-01-08

1. Biblija

Mnogi će zaključiti kako je i ova anketa pokazala da su Hrvati tradicionalan katolički narod koji u tri tisuće godina ljudske pisane povijesti najviše cijeni svetu knjigu kršćanstva. Ali u također katoličkoj Austriji u sličnoj anketi pobijedio je Goetheov “Faust”. Mirko Kovač je u svom odgovoru primijetio da je Biblija knjiga koju nitko nije pročitao, pa ni svećenici, ali koju će sigurno svi staviti na listu. No Biblija, naravno, nije samo sveta knjiga, ni skup religioznih i moralnih pravila, nego i svojevrsna antologija drevne književnosti i knjiga koja je najviše utjecala na cjelokupnu svjetsku književnost, stvorivši mitološki univerzum iz kojeg su crpili motive najveći svjetski književnici, pa bez njenog poznavanja nije moguće razumjeti velik dio svjetske književnosti.

2. Gabriel Garcia Marquez: Sto godina samoće

Kolumbijski nobelovac nikad nije završio ni jedan fakultet od onih koje je studirao u tri različita grada, ali je 1971. dobio počasni doktorat za književnost i postao jedan od najčitanijih i najprevođenijih pisaca svijeta. Bio je i novinar, a pisao je za liberalne južnoameričke listove. Roman Sto godina samoće, objavljen 1967., u kojem Marquez opisuje nekoliko generacija obitelji kolumbijskog pukovnika, mnogi smatraju remek-djelom. Otada datira i kovanica “magični realizam”, kojom se opisuje njegov književni postupak: u svom djelu Marquez spaja i majstorski opisuje političku represiju u Latinskoj Americi i obiteljska vjerovanja u nadnaravno. Roman je u BiH odavno uvršten u srednjoškolsku lektiru, ali u hrvatskom školskom programu ni danas nema interesa za njegovo djelo. Danas Marquez povučeno živi u Meksiku, daleko od javnog života.

3. Dante Alighieri: Božanstvena komedija

Spuštanje u podzemni svijet, kako bi već za života iskusio grozote što ga čekaju nakon smrti, vječna je opsesija preplašenog sisavca. U nizu spuštanja u podzemlje, od Gilgameša, preko Odiseje i Eneide, Danteovo djelo zauzima posebno mjesto jer je ono što je u spomenutim djelima samo epizoda pretvoreno u grandiozni trodjelni ep u kojem, nakon silaska u pakao, slijedi i uspinjanje do čistilišta i raja. Pritom i ne treba posebno isticati da su nam paklene muke i ljudske slabosti, grijesi, prijestupi, očaj i osjećaj promašenosti zanimljiviji od rajske harmonije u kojoj caruje mistična ljubav koja pokreće sunce i zvijezde.

4. Mihail Bulgakov: Majstor i Margarita

Roman koji je više od trideset godina čekao na objavljivanje, u kojem Sotona šeta Staljinovom Moskvom, kažnjava književne birokrate i spašava Majstora i Margaritu omogućivši im vječito trajanje, probio se u sam vrh Nacionalove ankete potvrđujući tako gotovo kultno mjesto koje već desetljećima ima u hrvatskoj književnoj javnosti. Možda je za takvu recepciju bilo posebno značajno to što je roman koncentriran oko odnosa pisca i vlasti, problema koji je i u Hrvatskoj bio aktualan svih ovih godina. Ali roman se zasigurno ne iscrpljuje u tome: jedno je od onih rijetkih velikih književnih djela u kojima su sintetizirani temeljni problemi ljudske egzistencije, odnos dobra i zla i mogućnost opstojnosti ljudskosti i ljubavi u naopakom svijetu kakav je naš.

5. Jaroslav Hašek: Doživljaji dobrog vojaka Švejka

Humoristički roman praškog novinara i pisca, jednog od najslavnijih ljubitelja piva u povijesti čovječanstva, o doživljajima bezazlenog i naoko budalastog vojnika Austrougarske Monarhije u Prvom svjetskom ratu, oštro kritizira zadrti austrougarski režim i smatra se jednom od najvećih satira na rat i malograđanski svijet. Taj opsežan roman s elementima pučkog govora i filozofije toliko je proslavio Hašeka i Prag da je i danas u tom gradu jedna od glavnih turističkih atrakcija pivnica gdje je u romanu bila baza hrabrog vojaka Švejka. Hašek je priče o Švejku pisao i prije rata te čak 1912. objavio knjigu “Dobri vojnik Švejk i druge čudnovate pričice”, ali je djelo dobilo konačan oblik upotpunjeno nizom ratnih doživljaja samog autora, koji je kao domobran bio zarobljen na ruskom frontu te poslije pristupio boljševicima.

6. Miguel de Cervantes: Don Quijote

Po mnogim stručnjacima prvi pravi roman u povijesti književnosti, “Oštroumni vitez Don Quijote od Manche” omiljena je lektira bezbrojnih generacija, što dokazuje i podatak da se četiristo godina nakon izlaska (prvi dio ove satire na viteške romane, koji je Cervantes pisao dok je bio u zatvoru, objavljen je 1605.) nova izdanja svejednako pojavljuju, a da interes za to ingenioznog Španjolca ne jenjava. “Vitez tužnog lika” Don Quijote, i njegov vjerni pratilac Sancho Pansa, dvije strane vječnog ljudskog lica, sanjar koji bježi od stvarnosti i osmišljenje života nalazi u literarnim fantazijama i idealima, i prizemni, realistični, promućurni sluga sa smislom za stvarnost, kojem je materijalno jedini orijentir, postali su metafora i tema cijeloj plejadi mislilaca, pisaca i slikara: Byronu, Heineu, Hugou, Turgenjevu, Schellingu, Hegelu, Goyi, Corotu, Daumieru, Picassu, Daliju…

7. Franz Kafka: Proces

Za Franza Kafku, Pražanina židovske pripadnosti, tvrdi se da je najzagonetnija književna ličnost 20. stoljeća. Njegovo djelo mnogi su pokušavali odgonetnuti pomoću psihoanalize, sociologije, religijske psihologije i drugih metoda, no i dalje je ostalo poput ”šifrirane poruke”. Svojevrsnom kultnom statusu Kafkina djela pridonijela je i njegova želja da se nakon njegove smrti cijeli njegov književni opus spali. Srećom, izvršitelj oporuke Max Brod, koji je bio i njegov biograf, tu želju nije poštivao nego je rukopise posthumno objavio. “Proces” se smatra jednim od Kafkinih najznačajnijih romana u kojem opisuje život Josepha K., mirnog i neuglednog bankovnog činovnika, koji je optužen za neimenovani zločin. Zapravo, riječ je o alegorijskoj kritici birokratiziranog društva, koje melje osobnost i pretvara stvarnost u mučni san. Čak i oni koji nisu čitali Kafkina djela znaju za izraz kafkijanski što podrazumijeva bezizglednu i apsurdnu situaciju, nalik na noćnu moru.

8. Miroslav Krleža: Zastave

Jedna od najvećih enigmi Krležine književne ostavštine, koja je 20 godina bila nedostupna javnosti, odnosi se na pitanje postoji li u sanducima i šesti svezak “Zastava”. Na žalost, odgovor na to pitanje znat će se tek 2003. “Zastave” su prije deset godina, uoči rata, postavljene na scenu ZKM-a u režiji Georgija Para s Ljubom Tadićem u jednoj od rola, i unatoč trajanju od četiri sata sjajno su prošle kod publike. “Zastave” mnogi smatraju jednim od najkompleksnijih Krležnih djela.

9. Ranko Marinković: Kiklop

Roman o intelektualcu, kazališnom kritičaru Melkioru Tresiću, koji u svojim tumaranjima zagrebačkim boemskim krugovima u predvečerje Drugog svjetskog rata susreće niz likova, čime se ocrtavaju predratna hrvatska dekadentna inteligencija i građanstvo, više je puta apostrofiran kao najbolji hrvatski roman. Kroz svijet Kiklopa, kojim defiliraju kavanski filozofi, nesvršeni studenti, kurtizane, luđaci, vojnici, prikazan je cijeli jedan bespomoćni građanski milje čijem je besvjesnom miru zaprijetila čizma hitlerizma, a dodatnu zanimljivost Marinkovićeva remek-djela mnogi nalaze prepoznavajući u njegovim likovima aktere tadašnjeg intelektualnog života: Miroslava Krležu, Tina Ujevića, Petra Šegedina… Kiklop, u Marinkovićevu romanu simbol Rata i Historije s velikim početnim slovom, odisejski je div koji na vrata pećine navaljuje kamenu gromadu i zarobljava sve koji se unutra zateknu, a to je u ovom slučaju čitav svijet. Roman završava slikom zvjerinjaka koji raspamećeno kriči ustrašen prvim bombama koje padaju na grad, a zapravo je slika konačnog buđenja animalnih krvoločnih poriva u čovjeku.

10. Tin Ujević: Poezija

Premda je poezija danas u Hrvatskoj zapostavljen žanr, na Nacionalovu listu probila su se, od hrvatske književnosti, čak tri pjesnička djela: pjesnički opusi Tina Ujevića i Danijela Dragojevića, te Krležine “Balade. Zacijelo je za takav uspjeh hrvatske poezije zaslužna slava Krleže i Ujevića koje se često titulira najvećim hrvatskim književnicima. Ujeviću pritom redovito pripada uloga najboljeg hrvatskog pjesnika, premda se njegovi meditativno-egzaltirani, tankoćutni ali i patetični pjesnički uradci uglavnom ne podudaraju sa senzibilitetom modernog čitatelja.

11. Danilo Kiš: Grobnica za Borisa Davidoviča

Zbirka priča beogradskog pisca o žrtvama staljinističkih čistki, pisana vrhunskim stilom, bila je svojedobno književni novum ponajprije zbog dokumentarističkog književnog postupka, pri čemu se misli na fingiranu upotrebu dokumenata u gradnji priče. No pojačan interes za knjigu ipak je bio drukčije prirode. Čim je 1976. objavljena, “Grobnica…” je, pod optužbom da je običan plagijat, izazvala najveću književnu polemiku u bivšoj Jugoslaviji nakon Krležina sukoba na književnoj ljevici. Polemiku su pokrenuli srpski kriptonacionalistički pisci i kritičari, a vodila se ponajviše u zagrebačkim novinama Oko. U polemici su sudjelovali i mnogi hrvatski intelektualci, među kojima i Predrag Matvejević, Igor Mandić i Velimir Visković, a Danilo Kiš je svoj maestralni odgovor napadačima sažeo u knjizi “Čas anatomije”.

12. Miroslav Krleža: Balade Petrice Kerempuha

U toj zbirci pjesama na kajkavskom dijalektu Krleža je prikazao krvavo vrijeme feudalizma u Hrvatskoj, utonuvši u konfliktni svijet kmetova i gospode, kaputaša, kaštelana i vahtara. Ali “Balade” su i opora satira na režim kao takav, na nasilje i beznadnost “malog čovjeka”, ali i sjajan primjer tzv. galgenhumora, “humora ispod vješala”, gdje je upravo smijeh jedini odgovor na nepravdu kmetskog životarenja. Iako Krležina kajkavština u “Baladama”, kako je i sam pisac više puta isticao, ne postoji nigdje kao govorni jezik, nadahnuta mješavina izvora koje je Krleža upotrebljavao, od Belostenčeva “Gazophylaciuma”, preko kajkavskih pisaca 18. i 19. stoljeća, do suvremenih kajkavskih dijalekata, smatra se pravim spomenikom tom narječju hrvatskog jezika, a motivi iz zbirke ovjekovječeni su i u velikoj Hegedušićevoj skulpturi “Seljačka buna” u Gornjoj Stubici.

13. Danijel Dragojević: Poezija

Danijel Dragojević, pjesnik i urednik na III. programu Hrvatskog radija, jedini je živući hrvatski pisac čiji su naslovi ušli na listu 20 knjiga koje bi trebao pročitati svaki građanin Hrvatske. Njegova “fenomenološka” poezija (tzv. poezija oka), o malim događajima i stvarima u kojima pjesnik otkriva čudesnu, magičnu poetiku svakodnevice, pisana mirnim i bogatim jezikom, nastajala je mimo svih trendova i strujanja u hrvatskoj poeziji druge polovice 20. stoljeća, a mnogim mlađim pjesnicima Dragojević je ostao nedosegnut uzor. Nesklon javnim istupima, protiveći se čak i novim izdanjima vlastite poezije, Dragojević se u paralelnoj ali možda jedinoj autentičnoj literarnoj povijesti pokazuje kao autor kojem nisu potrebni stupovi Akademije ili školskih programa da bi ga otkrili čitatelji i zapamtila povijest.

14. Antoine de Saint-Exupery: Mali princ

Iako je francuski pisac, civilni i vojni pilot Antoine de Saint-Exupery ovu alegorijsku pripovijetku o Malom princu, dječaku koji dolazi s asterorida B-612 na čudnu i strašnu Zemlju, napisao po narudžbi kao knjigu za djecu, zapravo je riječ o romanu za odrasle koji nisu zaboravili da su bili djeca. Kritizirajući svijet odraslih u kojem postoje samo otuđenost, uobraženost, licemjerje, novac i materijalistički duh, Exupery pokušava kroz Malog princa u svakom čitatelju podsjetiti na najveće, ali zaboravljene vrijednosti kao što su prijateljstvo i ljubav. Knjiga u Francuskoj odavno ima kultni status, čak se njegov lik našao na novčanici od 50 franaka, no neki Nacionalovi ispitanici libili su se javno opredijeliti za Malog princa.

15. Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Zločin i kazna

Uz “Braću Karamazove” i “Idiota”, jedan od glavnih romana velikog ruskog realista. Napeta fabula o umorstvu starice upotpunjena je minucioznim psihološkim opisom previranja u glavi ubojice, studenta Rodiona Romanoviča Raskoljnikova, koja na kraju dovode do njegova pokajanja. Mnogi su kritičari u temeljima djela Dostojevskoga skloni prepoznati petparačke kriminalističke romane, ali grandioznom obradom sa svim psihološkim i etičkim implikacijama uzdignutim u sam vrh svjetske književnosti. Junak “Zločina i kazne” društveni je buntovnik, koji žrtvu nije izabrao radi materijalnog probitka nego iz ogorčenosti društvenim sistemom koji je omogućio postojanje takvih individua (umorena starica bila je nemilosrdna zelenašica), te s paradoksalno kršćanskim ciljem: da tako dobivenim novcem pomogne siromašnima.

16. Robert Musil: Čovjek bez svojstava

Voluminozni roman austrijskog pisca Roberta Musila, uz “Uliks” Jamesa Joycea, “Čarobni brijeg” Thomasa Manna, “U potrazi za izgubljenim vremenom” Marcela Prousta i romane Franza Kafke, smatra se jednim od najvećih književnih djela 20. stoljeća. Musil je bio doktor filozofije, radio je kao inženjer, ali zbog svog romana, u kojem detaljno opisuje građansku civilizaciju neposredno prije Prvog svjetskog rata, napustio je posao i u krajnjem siromaštvu pisao roman gotovo do smrti. Umro je potpuno zaboravljen 1942. u Švicarskoj, kamo je pobjegao pred nacizmom, ali se nakon rata interes za njegovo djelo naglo povećao.

17. Marcel Proust: U traganju za izgubljenim vremenom

Početkom 20. stoljeća Proust je pisao za Le Figaro i pokušavao oponašati stil Balzaca, Flauberta i drugih velikih pisaca 19. stoljeća. No u golemom ciklusu od osam romana, koji su objavljivani od 1913. do 1928., oslikava društvo s kraja 19. i početka 20. stoljeća opisujući tri klase – raspadanje aristokracije, prodor buržoazije i nesnalaženje puka. Kad su knjige objavljene, proglašene su nečitljivima, no danas Marcela Prousta smatraju jednim od najvećih francuskih ekspresionista. Živio je mondeno, posjećivao salone aristokracije i upoznao najistaknutije umjetnike svoga doba. Bio je kronični astmatičar, a posljednje godine života proveo je u osami, u sobi obloženoj plutom kako u nju ne bi mogao prodrijeti ni najmanji zvuk.

18. Homer: Odiseja

Postojanje polumitskog starogrčkog pjesnika, koji je po predaji bio slijep i za čije se mjesto rođenja spori sedam grčkih gradova, ni do danas nije pouzdano dokazano. Njegovi grandiozni epovi Ilijada i Odiseja najstarija su djela europske književnosti, ali dok školska lektira preferira Ilijadu, Nacionalovu žiriju očito je mnogo milija Odiseja. Nasuprot Ilijadi, koja opisuje svijet rata, opsadu i osvajanje Troje, kompozicijski je znatno zanimljivija Odiseja, spjev o desetogodišnjim lutanjima trojanskog ratnika Odiseja koji naposljetku stiže na rodnu Itaku svojoj ženi Penelopi i sinu Telemahu. Orijentirana je prema životu, u čemu možda treba tražiti i razloge njene relativno veće popularnosti u usporedbi s Ilijadom. Ep o Odiseju doživio je mnoge prerade, a među najpoznatijima su Fenelonove “Telemahove zgode” i “Uliks” Jamesa Joycea.

19. Charles Baudelaire: Poezija

Poezija “prvog pjesnika modernizma” od svoje pojave sredinom 19. stoljeća, kad je sablaznila francusku publiku, ne prestaje zaokupljati najširu čitalačku pažnju. Baudelaire se vrlo mlad uključuje u boemski život Pariza i počinje pisati egzotične pjesme magične moći, u kojima transponira svoja proživljavanja. Već su legendarni njegovi posjeti bordelima, uživanje lakih droga i ljubav prema jednoj mulatkinji. “Cvjetovi zla” i “Spleen Pariza” možda su najpoznatije i najprevođenije njegove zbirke, a nešto od svoje skandaloznosti nisu izgubile ni danas: iako su već desetljećima na popisu školske lektire, njegove pjesme za edukativne svrhe su probrane – sasvim predvidljivo, one najskandaloznije i danas ostaju pred vratima školskih učionica, a o Baudelaireu se benigno uči kao o “preteči simbolizma”. Rijetko se dotiče eruptivna snaga njegovih doživljaja iz polusvijeta francuske metropole.

20. Julio Cortazar: Školice

Kultni roman argentinskog pisca Julija Cortazara bilo je jedno od prvih djela koje je poremetilo uobičajene navike čitanja: poglavlja su ispremiješana pa se knjiga može čitati na više načina – od prve do posljednje strane, kronološki, po rasporedu s početka romana, ali i po slobodnoj volji, napreskokce, kao u dječjoj igri školice. Nijedan način čitanja ne narušava doživljaj romana u čijem su središtu Argentinac u Parizu, njegova djevojka s kojom proživljava kojekakve lomove i njegovi prijatelji koji dane provode besposličareći, slušajući glazbu i beskrajno raspravljajući o svemu i svačemu. Istodobno, kroz analizu psiholoških stanja marginalaca u velikoj urbanoj sredini, taj latinskoamerički Joyce postavlja temeljne dvojbe otuđenih ljudi uzdrmanog identiteta i geografske iskorijenjenosti.
knibi321

Knjige koje nisu ušle na listu a možda su trebale

Unatoč tome što je konačna lista prilično ozbiljna i klasična, mnogi su se prijedlozi odlikovali i bizarnošću, duhovitošću i dosjetljivošću, te čak didaktički inspirativnim odgovorima. Likovni umjetnici i pisci uglavnom su reagirali promptnije od kritičara i sveučilišnih profesora, a njihovi prijedlozi bili su malo razbarušeniji od ostalih: primjerice, arhitekt Krešimir Rogina predložio je takozvanu arhitektonsku bajku Tri praščića, Milko Valent drži da svaki Hrvat svakako treba pročitati “Winnetoua” Karla Maya, ali i knjigu poznatu po nečitljivosti, “Finnegans Wake” Jamesa Joycea, a među predloženim naslovima se i najnoviji hrvatski pisci, primjerice Zoran Čutura i Jagna Pogačnik predlažu “Anđela u ofsajdu” Zorana Ferića.

Na popisu se našlo i nekoliko knjiga lifestylea, od Dalmatinske kuharice do vodiča Ricka Kennedyja “Good Tokyo Restaurants”, te nekoliko duhovnih priručnika, biografija i rasprava, kao što su Oshova “Duhovna alkemija”, koju preporučuje Vlado Martek, Yoganandina “Autobiografija jednog jogija” koju preporučuju Vlasta Delimar i Osman Hasanpašić, ili “Knjiga božanske utjehe” Meistera Eckharta, do koje mnogo drži Delimir Rešicki.

Mnogi su anketno pitanje shvatili didaktički (i na stanovit način najpronicljivije), te preporučili kojekakvu edukativnu lektiru. Snježana Husić svima preporučuje čitanje Bontona, Željka Udovičić Podsjetnik za vozače, nekoliko njih preporučuju knjige tipa ”Što je Internet”, “PC priručnik” i “Windowsi za neznalice”, jer “informatička pismenost ubrzano postaje standard uvjeren sam da će biti uvjet pismenosti već na idućem popisu stanovništva”, kako kaže Kruno Lokotar, koji predlaže i “Atlas svjetske povijesti” kao “sintezu povijesti i geografije, prostora i vremena, s obaveznim dodatkom karte neba, tek toliko da se vidi koliko smo maleni ispod zvijezda”.

Nekoliko ispitanika nije se odlučilo za kanonske, “provjerene” vrijednosti, nego smatraju da su važniji neki naslovi koji ljude mogu trgnuti iz tromosti te nepoznavanja svojih prava i elementarnih činjenica društva u kojem žive. Zdravko Zima i Mirko Kovač preporučuju “Filosofiju palanke” Radomira Konstantinovića, Bora Ćosić svima “koji nisu raščistili sa fašizmom u sebi” preporučuje “Muške fantazije” Klausa Theweleita, a Mirko Kovač i “Karakterologiju Jugoslavena” Vladimira Dvornikovića, u kojoj se nalaze “karakterne osobine ovdašnjih naroda, iako je u naslovu istaknut nepostojeć narod”. U ovom nizu nalaze se Opća deklaracija UN-a o ljudskim pravima, koju predlaže Dejan Kršić, “Holokaust u Zagrebu” Ive Goldsteina po prijedlogu Miljenka Jergovića, preporuke Mile Stojića za čitanje “Točke na U” Viktora Ivančića i “Imaginarnog Balkana” Marije Todorove, zatim “Kapital” Karla Marxa, Manifest Komunističke partije…, a troje ispitanika smatra da svi Hrvati trebaju pročitati i Ustav RH: Ratko Cvetnić, Kruno Lokotar, koji ga preporučuje kao literaturu koju treba “ozbiljno shvatiti i svakodnevno prakticirati”, te Nenad Popović koji čitanje Ustava preporučuje kao “odličan lijek od straha, pred policajcima na primjer”. Onima koji “još imaju iluzija” Popović preporučuje “Konclogor na Savi” Ilije Jakovljevića, a svoj izbor “Nove klase” najpoznatijeg odmetnika komunističke Jugoslavije zaključuje pitanjem: “A zašto da čitate Đilasa? Za razonodu. I da shvatite zašto je predsjednik Tuđman bio tako strog prema Vama.”
kntab321

Sudionici ankete

Stanko Andrić, književnik i povjesničar; Jasna Babić, novinarka Nacionala; Snježana Banović, kazališna redateljica i ravnateljica Drame HNK; Veljko Barbieri, književnik, Krešimir Blažević, književnik i frontman grupe Animatori; Ivica Boban, kazališna redateljica; Aida Bukvić, kazališna redateljica; Zlatko Canjuga, profesor povijesti i zastupnik u Saboru; Zlatko Crnković, prevodilac i urednik u nakladničkoj kući “Algoritam”; Ratko Cvetnić, književnik; Branko Čegec, književnik, urednik u nakladničkoj kući “Meandar” i pomoćnik ministra kulture; Zoran Čutura, košarkaš i kolumnist; Bora Ćosić, književnik; Vlasta Delimar, konceptualna umjetnica; Borivoj Dovniković, autor animiranih filmova; Dragutin Dumančić, urednik u nakladničkoj kući “Ceres”; Zoran Ferić, književnik i kolumnist; Miro Gavran, književnik i dramatičar; Nataša Govedić, kazališna kritičarka; Rajko Grlić, filmski režiser; Osman Hasanpašić, urednik u nakladničkoj kući “Nova arka”; Snježana Husić, urednica u nakladničkoj kući “SysPrint”; Rujana Jeger, književnica i kolumnistica; Miljenko Jergović, književnik i novinar; Ivo Josipović, kompozitor i sveučilišni profesor na Pravnom fakultetu; Pavle Kalinić, književnik i saborski zastupnik; Dražen Katunarić, književnik i urednik časopisa “Europski glasnik”; Zlatko Kauzlarić Atač, slikar i profesor na Likovnoj akademiji; Milko Kelemen, kompozitor; Željko Kipke, slikar i književnik; Branko Kostelnik, multimedijski umjetnik; Mirko Kovač, književnik; Dejan Kršić, dizajner i publicist; Jakša Kušan, književnik i publicist; Josipa Lisac, pjevačica; Kruno Lokotar, književni kritičar i selektor FAK-a; Darko Lukić, književnik i ravnatelj Teatra &td; Boris Ljubičić, dizajner; Darko Macan, strip crtač; Zvonimir Majdak, književnik; Zvonko Maković, književnik, povjesničar umjetnosti i profesor na Filozofskom fakultetu; Branko Maleš, književnik, kolumnist i književni kritičar; Zoran Maljković, urednik u nakladničkoj kući “Mozaik knjizi”; Tonko Maroević, književnik, književni kritičar i povjesničar umjetnosti; Vlado Martek, konceptualni umjetnik; Boris Maruna, književnik, publicist i predsjednik Hrvatske matice iseljenika; Julijana Matanović, književnica, književna kritičarka i profesorica na Filozofskom fakultetu; Sibila Petlevski, književnica, predsjednica PEN-a i profesorica na ADU; Drago Plečko, stručnjak za alternativne znanosti; Jagna Pogačnik, književna kritičarka; Edo Popović, književnik; Nenad Popović, urednik u nakladničkoj kući “Durieux”; Borivoj Radaković, književnik, dramatičar i selektor FAK-a; Goran Rem, književnik i profesor na osječkoj Pedagoškoj akademiji; Delimir Rešicki, književnik i novinar; Vjenceslav Richter, arhitekt i teoretičar arhitekture; Krešimir Rogina, arhitekt i kolumnist; Roman Simić, književnik i urednik u izdavačkoj kući “Naklada MD”; Jadranka Sloković-Glumac, odvjetnica i prevoditeljica; Aleksandar Stanković, književnik i televizijski voditelj; Mile Stojić, književnik; Željka Udovičić, kazališna redateljica; Milko Valent, književnik; Velimir Visković, književni kritičar i urednik u Leksikografskom zavodu; Irena Vrkljan, književnica; Zdravko Zima, književni kritičar i kolumnist; Andrea Zlatar, književna teoretičarka, glavna urednica Zareza, pročelnica zagrebačkog Ureda za kulturu i profesorica na Filozofskom fakultetu.

Komentiraj

Source:Nacionalova redakcija