Rijeka ljudi koji su krenuli u potragu za boljim životom najudaljenije izvore ima u Afganistanu i Iraku s jedne strane, te u više afričkih država. Prema izvorima koji nisu željeli doći do javnosti, od ukupnog broja izbjeglica koji prođe kroz Hrvatsku, 55 posto je Sirijaca, a 93 posto Sirijaca, Afganistanaca i Iračana zajedno. Njemački mediji govorili su i o značajnom udjelu Albanaca s Kosova i iz Albanije.

Rijeka se nezaustavljivo valja uglavnom prometnim koridorima, dakle dolinama i najlakšim prirodnim prolazima prema srcu demokratske Europe. Iznimno, kad su u pitanju oni najobespravljeniji, poput siromašnih afganistanskih mladića, tajno se kreće šumama i nenaseljenim područjima, gdje uistinu prolazi teška progonstva. Njezin glavni tok polazi od Grčke, preko Makedonije, Srbije, ranije Mađarske, a sada Hrvatske, Slovenije i Austrije, do Njemačke, gdje se razlijeva u deltu. Izbjeglice najčešće spominju da idu Njemačku, dio njih u Švicarsku, Švedsku i još poneku zemlju.

Kad naiđe na prepreku, rijeka se zadržava neko vrijeme a potom nastavi svoj tok i preplavi na što naiđe. Izbjeglice ne trpe duža zaustavljanja, čak ni u prihvatilištu, čak ni po jakoj kiši. Ako vide da treba čekati prijevoz neko vrijeme, traže druge mogućnosti, neki plaćaju taksi, a drugi nastavljaju pješice.

Uzroci te pojave objašnjavaju se političkim, ratnim i ekonomskim razlozima. Neki smatraju da Turska i Grčka vraćaju Njemačkoj i EU milo za drago. No, dojam je da se mnogo toga ne da objasniti poznatim argumentima. Hrvatska antropologinja Jasna Čapo jednostavno kaže: “Narod je krenuo na put. Da netko u zemlje EU ulazi bez dokumenata? To je moguće samo zbog siline naroda koji pristiže”.

Jedna od najmanje razumljivih pojava na koju nailazi rijeka izbjeglica jesu državne granice. To su ujedno i mjesta gdje izbjeglice najviše trpe i doživljavaju najveća poniženja. Pred granicama se zaustavljaju, stoje nezaštićeni satima, kao da se radi o transportu građevinskog materijala. Izloženi su kiši i vjetru, često pokisli i slabo odjeveni.

Prijelazi za izbjeglice su prijelazi nižeg reda i u pravilu divlji. Često se nalaze uz veće prometnice ili željezničku prugu, ali su slabo ili nikako uređeni. Ondje ih dovezu vlakom, autobusom ili taksijem, zatim iskrcaju i upute da pređu na drugu stranu nekom manjom cestom ili kroz divljinu. Ondje se nerijetko pojavi neki zid koji trebaju preskakati, ili neki vodeni tok koji treba prijeći ili pregaziti. Pratio sam skupinu kroz sivu zonu preko makedonsko-srpske granice, kako se umorni i bez staze, kroz poplavljene livade i preko potoka bez prijelaza, i bez ikakva uređenog pristupa, nastoje dokopati još jednih vrata na putu za Europu.

Postoji razlika između granica kad se preko njih ulazi u zemlju i kad se preko njih izlazi iz zemlje. Ulazne su čvrste, krute i pune nepovjerenja, a izlazne puno slobodnije i bezazlenije.

Pojam granice nije moguće izbrisati iz ljudske svijesti, ali državne granice koje se postavljaju pred izbjeglice djeluju prilično apsurdno. Granice ovdje i postoje i ne postoje. I prepreka su i nisu. One čine da izbjeglice i postoje i ne postoje. Oni su i ljudi i nisu. Takve granice su sive zone koje omogućuju nezakonita pa i neljudska ponašanja. Više ljudi ovih dana je podsjetilo na vlak koji je nekada bez problema vozio na relaciji Istanbul – Muenchen, koji je danas još potrebniji zbog ove ljudske patnje, a čini se potpuno nemogućim. Ili je netom dogovoreni vlak Šid – Slavonski Brod uvod u njegov povratak?

Države koje se nađu na izbjegličkom putu za njihov dolazak znaju dovoljno rano i obično tvrde da je sve za njih spremno, ali svaku od njih izbjeglice ipak potpuno iznenade. Južni dio  Makedonije se našao u kolapsu nakon što su izbjeglice nagrnule iz Grčke, prometno čvorište Beograda nekoliko je dana ljetos bilo paralizirano, prvu postaju u Hrvatskoj, Tovarnik, izbjeglice su zaposjele i blokirale nakon što je Mađarska zatvorila granice sa Srbijom, a Slovenija se jednako ovih dana našla u čudu nakon što je Mađarska zatvorila granicu s Hrvatskom…

To se najjasnije vidi po sasvim očiglednom slomu javnog sustava na tim mjestima. Izbjeglice bi preplavljivale neko mjesto ili područje, nastali bi zastoji na cestama i željeznicama, ne bi bilo dovoljno ljudi, hrane, smještaja ili lijekova. Često bi ključne relaksirajuće poteze povukli građani i volonteri, donijeli vodu i hranu, nešto lijekova, uputili izbjeglice u njihova prava i moguće zamke, te ujedno pokazali izbjeglicama da imaju razumijevanja za njihovu ljudsku patnju.

Unatoč svim obavještajnim podacima i znanosti koja im je na raspolaganju, javni dužnosnici su pokazali da nisu suviše upućeni u problem. Dan prije nego su izbjeglice nahrlile u Hrvatsku, jedan visoki dužnosnik je kazao da će u Hrvatsku doći najviše 500 izbjeglica. Stručnjaci pak upozoravaju da baza iz koje se regrutira izbjegličko tijelo broji stotine milijuna ljudi i da se može pretpostaviti da će milijuni njih krenuti na put. Pored toga, nisu bili shvatili da izbjeglice žele samo proći kroz Hrvatsku pa su im uređivali dvorane i nastojali ih zadržati, što je još više unijelo pometnju.

Pojava izbjeglica podiže organizacijsku mašineriju koja ima svoju cijenu. Još nitko nije rekao kolika je ona, pitanje je zna li to uopće itko prije ozbiljne ekonomske analize. Njezin dio plaća državni proračun, dio “korisnici”, tj. izbjeglice, ovisno o državi. Troškove prijevoza do Hrvatske plaćaju izbjeglice, a od Hrvatske prema zapadu države domaćini.

Najviše su angažirani sektori sigurnosti i usluge prijevoza, smještaja, prehrane, prodaje, te službe medicinske i socijalne skrbi. U izbjegličkim centrima rade ljudi koje treba platiti, ali i volonteri, koji poklanjaju svoj rad, imaju troškove života i smještaja koje treba podmiriti. Tu su i novinari i slične struke koje ostvaruju određeni promet.

Izbjeglice iz Afganistana kažu da ih put košta sedam do deset tisuća dolara. Prijevoz iz Turske do grčkih otoka, obično iz Izmira do Lesbosa, izbjeglice plaćaju po 1000 eura, nekada i više. Često koriste mala i opasna plovila, ali ako ih prevoze i jahtama, one su u pravilu prekrcane i stalno u opasnosti. Potom plaćaju željeznicu, autobuse ili taksije. Od Đevđelije na grčko-makedonskoj granici do makedonsko-srbijanske granice plaćaju vlak 30-36 eura, navodno bez ikakve karte, ili taksi vožnju 100 eura koja se dijeli na putnike. Nekada su, kako se priča, znali plaćati taksi i 100 eura po osobi. Taksisti se žale da im vlasti u Makedoniji suzbijaju mogućnost za prijevoz izbjeglica zbog čega su proteklog tjedna javno prosvjedovali. Neki kažu, vlasti ne daju konkurenciji.

U Srbiji izbjeglice plaćaju autobus 25-30 eura, slično i taksi. Ako se uzme u obzir da je do sada kroz Srbiju prošlo 250 tisuća samo registriranih izbjeglica, i ako je svaki platio po jednu minimalnu autobusnu kartu, to je  6,25 milijuna eura.

Službena tijela u Hrvatskoj, Srbiji i Makedoniji imaju pozitivan odnos prema izbjeglicama. Izbjeglice ovdje gledaju kao humanitarnu obavezu, a ne kao izvor političkih problema. No, nakon početnog nesnalaženja, kad su se izbjeglice raštrkale po zemlji, u Hrvatskoj ih nastoje strogo ograničiti na uske koridore i kontrolirati svaki njihov korak, kako kaže jedan promatrač, nastoje ih sakriti. U Srbiji mogu slobodno putovati čime žele do Šida. Ondje mogu dolaziti u kontakt s domaćim ljudima. U Makedoniji i Hrvatskoj prolazni kampovi su strogo zatvoreni, poput logora, i nikome neovlaštenom nije dopušten ulaz. I novinari su, prilikom obilazaka tih kampova, strogo nadzirani, barem u početku.

Tako, domaće javnosti gotovo sve svoje iskustvo dobivaju iz medija i gledaju na izbjeglice očima medija. Većina medija pak više pažnje poklanja službenim izvorima i izjavama političara, nego što nastoji ljudski posredovati sudbinu unesrećenih ljudi. Standardno, dio toga je retorika nadmetanja pa i obračuna sa susjedima o tome tko je kriv a tko pravilno postupa, umjesto odgovorne suradnje i pijeteta prema ljudskoj patnji.

Prisutna su, premda potiho i iz opozicije, mišljenja o aktualnim migracijama kao „tihoj islamizaciji Europe“. To se može čuti jednako u Hrvatskoj kao i u drugim sredinama. Te tvrdnje mogu biti znak potisnute ksenofobije, upozoravaju stručnjaci, koju razne okolnosti mogu brzo aktivirati.

“Narod na putu” donio je čitav niz nejasnoća, dvojbenih načela, pomiješanih pogleda na razna pitanja i uputio na mnogo sivih zona: što je jače: univerzalno ili lokalno, državna sigurnost ili humanitarno pravo, jedinstven prostor ili svijet granica? Što je u svemu tome legalno, a što ilegalno? Koliko su države moćne, a koliko se moraju pokoravati narodnoj stihiji? Jesu li zastoji na putu posljedica nedostatka jasnog plana s izbjeglicama ili lošeg ostvarenja nekog plana? Zašto se u javnom diskursu, a čini se i u organizaciji izbjeglištva, ne čuju znanstvenici? I zašto nitko nigdje ne spominje Bugarsku, članicu EU za koju izbjeglice kažu da im predstavlja pravu kalvariju, i gdje je jedan izbjeglica prošlog tjedna ubijen?