Registar skriva bosansku tajnu

Objavljeno u Nacionalu br. 753, 2010-04-20
OBJAVA REGISTRA hrvatskih branitelja izvukla je na vidjelo veliki hrvatski falsifikat – iako su profesionalne postrojbe Hrvatske vojske ratovale u BiH, kod opisivanja individualnog ratnog puta branitelja ti se podaci kriju
Imena svih poginulih pripadnika Hrvatske vojske i bosanskohercegovačkog Hrvatskog vijeća obrane koji su svoje živote položili za obranu Livna 1992. kao i u oslobađajućim operacijama Cincar-Zima 94., Skok 1, Skok 2, Ljeto 95, Maestral i Južni potez, bit će trajno uklesana u kamene ploče novog Memorijalnog centra u Donjim Rujanima. Upravo ondje, na Livanjskom polju, živote su izgubili mnogi hrvatski branitelji, posebno s područja Hrvatskog zagorja, jer je taj kraj branila i 7. gardijska brigada varaždinske Pume, čiji je zapovjednik bio danas pokojni general Ivan Korade.
Na nekadašnoj zadnjoj liniji obrane prema Sinju i Splitu, zagrebački akademski slikar Ivica Šiško izradit će vitraje i pokretni oltar u sklopu memorijalnog centra koji će biti svečano otvoren na Dan branitelja Livna 24. srpnja. To je još jedan dokaz da je Hrvatska vojska aktivno sudjelovala u obrani Bosne i Hercegovine. No braniteljima koji su ondje bili taj dio ratnog puta upisan je kao “južno bojište”. Činjenica da su hrvatski vojnici ratovali i u Bosni i Hercegovini vjerojatno je jedan od razloga zbog kojih HDZ na čelu s Jadrankom Kosor ne želi objavljivanje registra hrvatskih branitelja. Ratni put jednog dijela branitelja koji su ratovali i unutar granica BiH jednostavno je ili izbrisan ili se vodi pod oznakom “južno bojište”, a neki uopće nisu ni upisani.
To je, primjerice, slučaj s bojnom Frankopan, specijalnom postrojbom Glavnog stožera HV-a, kao i sa specijalnom bojnom Zrinski. Thomas Linder, jedan od 485 stranih dragovoljaca koji su se borili u Hrvatskoj vojsci, poginuo je nedaleko od Mostara, kao časnik specijalnih postrojbi HV-a. On je prije rata u Hrvatskoj bio pripadnik elitne antiterorističke jedinice GSG9 i instruktor padobranske jedinice Legije stranaca, a u ratu je bio od početka. No u registru branitelja stoji da je ratovao točno – jedan dan – od 1. veljače 1992. do 2. veljače 1992. On nije jedini hrvatski branitelj koji je poginuo ili je ranjen na teritoriju BiH. Francuz François Roullete poginuo je u Brčkom… Ti ljudi danas ne postoje u registru. “Thomas Linder došao je pomoći Hrvatskoj koja je bila napadnuta. Poginuo je 1992. kod Mostara dok je izvlačio svoje suborce. Bio je pravi čovjek i borac, svima nama uzor, jedan od najsposobnijih stručnjaka u Domovinskom ratu. To što me on pohvalio kad bih se dobro borio ili spasio civila ili ranjenika važnije mi je od bilo kakvog odlikovanja”, rekao je Tomica Bajsić, pjesnik, putopisac, prevoditelj, nakladnik i hrvatski branitelj, ranjavan na ratištu u zadarskom zaleđu i u Lici. On je bio među mladim demonstrantima koji su 1991. protestirali protiv tenkova JNA koji su išli na Sloveniju, a kad je iz tenkova na njih otvorena paljba, odlučio je braniti Hrvatsku.
Oko tri godine proveo je u bojni Frankopan, od toga oko godinu dana na teritoriju Bosne i Hercegovine. U registru branitelja, međutim, stoji da je od 1991. do 1993. bio u Časničkoj školi ZNG-a u Kumrovcu, a poslije toga u 2. gardijskoj brigadi Sisak zato što je ispred Zbornog područja Zagreb vodio izviđanja u neprijateljskoj pozadini na Baniji i u Lici te bio instruktor. “U Kumrovcu je bila baza specijalnih postrojbi jer avioni JNA nisu mogli doći nad taj teritorij bez povrede zračnog prostora Austrije. Ondje se provodila obuka komandosa, a ratovalo se na terenima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Registar se zapravo vodi prema jedinici iz koje smo dobivali plaću. Kad je 1993. rasformirana bojna Frankopan, pozvan sam da vodim izviđačko-diverzantsku jedinicu Zbornog područja Zagreb pod čijom je ingerencijom bila i 2. gardijska brigada Sisak. No mislim da je od početka bilo glupo skrivati da smo bili u Bosni i Hercegovini jer mi ondje nismo činili ništa nečasno. Zna se da je Ratko Mladić preko Kupresa htio izići na Makarsku i presjeći Hrvatsku napola. U travnju 1992. upravo su bojna Frankopan, bojna Zrinski, Vukovarska 204. brigada i dijelovi drugih jedinica, među kojima i domaći, tek formirani HVO, zaustavili prodor tenkovskih divizija Ratka Mladića i učvrstili obranu kod sela Šuice. Da je Mladić uspio proći Tomislavgrad, imao bi čist izlaz na naše more. Ja sam bio profesionalni vojnik i išao sam tamo kamo su me poslali, no mora se znati da se mi nemamo čega sramiti. Mi smo sudjelovali u ratu protiv Karadžića, Mladića, Miloševića i jugoslavenske vojske. Kad je Mostar bio u opsadi JNA, jedinica Thomasa Lindera, u kojoj sam i sam bio, probila je opsadu i uništila dosta tenkova i topova JNA koji su gađali po Mostaru. Taj dio našeg ratovanja u BiH bilo je legitimno djelovanje Hrvatske vojske. Mi kao vojni ci ne možemo znati da li su vođene političke igre, to treba pitati političare iz tog vremena, ali mi smo 1992. u Šuici, Bugojnu, na planini Kalin, u Mostaru imali oznake Hrvatske vojske. Kasnije sam se prebacio u HVO jer smo osiguravali pregovore između hrvatske i bošnjačke strane. Dakle, ja nisam sudjelovao u ratu protiv Bosne i Hercegovine, upravo suprotno, mi smo zajedno s Armijom BiH ratovali protiv zajedničkog neprijatelja”, rekao je Tomica Bajsić i objasnio da je do kratkotrajnog hrvatsko-muslimanskog sukoba, u kojem on sam ni njegova jedinica nisu sudjelovali, došlo zbog općeg kaosa koji je nastao i frustracija zbog činjenice da su Srbi okupirali gotovo dvije trećine bosanskohercegovačkog teritorija.
Stvar su, kako je opisao, dodatno zakomplicirali i mladići koji su odjednom na barikadama počeli nositi intifada šalove i povoditi se za masom ubačenih mudžahedina, a na svim stranama pojavile su se i paravojne i parapolicijske skupine koje su se bavile hajdučijom i izazivanjem sukoba s tragičnim posljedicama. “Još kod Bugojna smo bili zajedno, a u Posavini zajednička obrana nikada nije ni prekidana. Negdje nakon pada Jajca, koje su branili i Hrvati i Bošnjaci, došlo je do pomutnje, provokacija, zbog čega su zaratili Armija BiH i HVO. Došlo je do kaosa, engleski bataljun Boba Stewarta nije mogao prijeći u srednju Bosnu jer je neki starac u svom selu postavio barikadu i ignorirao poslanicu UN-a s potpisom Yasushija Akashija koju su mu predočili. Odjednom su svi postavili svoje barikade, ljudi na terenu nisu imali informacije o tome što se događa. Međutim, naša jedinica nije sudjelovala u tome, bojna Frankopan je povučena iz Bosne u ljeto 1992., no moj pokojni prijatelj Robert Majer i ja pozvani smo iz zajedničkog stožera obrane Travnika kako bismo osiguravali pregovore, humanitarne konvoje, pomagali smo u povlačenju izbjeglica iz Jajca na koje su Srbi pucali s obližnjeg brda iako je među njima bilo mnogo djece. Na tu ratnu godinu u Bosni i Hercegovini sam posebno ponosan jer smo uspjeli spriječiti da dođe do veće nesreće. Zato smatram kako je apsurdno da Hrvatska skriva taj dio rata, ispada da je to bilo nešto nelegitimno, a time se samo otvara prostor za manipulacije. Registar ne treba posebno ni komentirati, Bosna se tu uopće ne vodi, nekih ljudi uopće nema, osobito stranih dragovoljaca, neki se vode da su bili jedan dan, a bili su heroji i pomogli su spasiti tuđe živote. Danas ispada da nigdje nisu ni bili”, ispričao je Tomica Bajsić koji je o svom ratnom iskustvu govorio i svojim zbirkama pjesama “Južni križ”, koja je dobila nagradu “Goranovo proljeće”, i “Zrak ispod mora”, nagrađenom nagradom “Dobriša Cesarić” u Požegi 2008. On nikada nije tajio da je njegov ratni put prolazio i kroz Bosnu i Hercegovinu i jedan je od rijetkih branitelja koji je to spreman otvoreno reći, iako je doživio i to da je 2001., bez ikakvih dokaza, pritvoren pod optužbom da je bio šef ekipe švercera oružja.
Nikad nije provedena istraga o tome zbog čega je u noći između 10. i 11. lipnja 2001. u karlovačkom pritvoru pao u komu, nakon koje se probudio s hematomima po tijelu, tragovima gušenja na vratu i takvom amnezijom da je morao iznova učiti abecedu. Pitanje je što bi mu se dogodilo da njegova sestra Pavlica Bajsić nije uzbunila novinare, pisce i umjetnike koji su cijelu priču plasirali u javnost. Francuz Gaston Besson stigao je u Hrvatsku u listopadu 1991. kao ratni fotoreporter nekoliko francuskih uglednih listova, no nije mogao samo pasivno promatrati što se događa pa se prijavio najprije u HOS, a potom je bio u bojni Frankopan i prošao mnoga ratišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Bio je tri puta ranjavan, u Vinkovcima, potom dvaput na koridoru Brčko. Iako je kasnije dobio i hrvatsko državljanstvo, a nedavno mu je priznat i 20-postotni invaliditet te status hrvatskog branitelja, njegovo ime nije upisano u registar branitelja objavljen na internetu budući da su podaci iz registra stari 6 godina, a njemu je status branitelja priznat tek prije dvije godine. Od 485 stranih dragovoljaca iz 35 zemalja koji su se borili za obranu Hrvatske, njih 70 je poginulo, a 95 ih je teže ranjeno, s tim da se točne brojke još utvrđuju.
Unatoč svemu, a zahvaljujući nemilosrdnoj administraciji, danas samo njih 15-ak ima status hrvatskog branitelja. Budući da u proteklih 15 godina one koji su se stvarno borili na prvim crtama sustavno šikaniraju oni koji su dobili privilegije po raznim stranačkim i drugim vezama, što je prave branitelje dodatno traumatiziralo, mnogima je potezanje priče o objavi registra branitelja dodatan šok upravo zato što je na vidjelo izišlo koliko je bilo “muljaža”, koliko ima lažnih branitelja, što se i do sada znalo, ali se nije moglo dokazati. Mnogi od pravih branitelja i ovako su imali problema u dokazivanju svog ratnog puta ili pak invalidnosti, dok su neki koji su sami sebi pucali u nogu ne bi li im se priznala invalidnost, a bilo je i takvih, dobili sve privilegije. Zbog toga se mnogi od njih jednostavno boje pod imenom i prezimenom govoriti o trenutačno vrućem pitanju – gdje je nestao njihov ratni put u Bosni i Hercegovini? Boje se da bi im to moglo stvoriti probleme, da će ostati i bez to malo privilegija koje su jedva uspjeli ishoditi. “Pa vidite vi što se događa, upadaju ljudima u kuću, uzimaju im stvari. Zavladala je prava strahovlada”, govori jedan branitelj iz Slavonije koji je prošao sva ratišta i bio ranjavan.
“Normalno da ljudi neće govoriti jer se boje zbog mirovine, zbog statusa, tko zna što vam sve mogu natrpati na leđa. Ušutkali su i zapovjednike brigada i generale. Zašto oni ne bi ustali i rekli tko je bio u kojoj postrojbi. Svaki bi se pravi branitelj s ponosom postrojio u svoju postrojbu da se vidi tko je gdje bio. Onda nas sigurno ne bi bilo ni 300 ni 500 tisuća. Što reći kad je tu i Ćiro Blažević general i ona hrpa hohštaplera iz Vlade. Imamo generala više nego Rusija nakon 2. svjetskog rata. Pravi branitelji najmanji su problem ove države. Mi hoćemo zaboraviti ratne strahote, ali ako nas ovako nastave ponižavati, nećemo moći zaboraviti nego ćemo mi, pravi branitelji, morati ustati i tražiti svoja prava. Ova igra s registrom ne služi ničem drugom nego da se prikriju pravi problemi u državi.” Taj branitelj, kao i drugi s kojima smo razgovarali, smatra da nema ničeg spornog u tome što je hrvatska vojska prelazila granicu s Bosnom i Hercegovinom. Kao što je u svojoj knjizi “Sve moje bitke” napisao i general Janko Bobetko, to je bilo potrebno radi obrane od napada srpske vojske koji su dolazili s područja BiH, posebno na teritoriju Dalmacije gdje u uskom priobalnom pojasu nije bilo moguće postaviti obranu. To objašnjava i saborski zastupnik SDP-a Ante Kotromanović, od 1993. zapovjednik 126. sinjske brigade koji je prošao gotovo sva bojišta.
“Prema međunarodnim zakonima, vi imate pravo ulaziti 20 do 25 kilometara na teritorij druge države kako biste postavili obranu. Hrvatska vojska ulazila je na pogranični teritorij Bosne i Hercegovine na temelju sporazuma iz 1992. i onog iz 1995. To nije bila nikakva tajna i to je posve legitimno. Riječ je o tome da je većina snaga JNA napadala iz Bosne i Hercegovine. Iz Banje Luke je išao napad na Okučane, iz Drvara na Livno, iz Trebinja i Mostara prema Metkoviću i Neumu, iz Kupresa je trebalo ići prema Splitu. A ako netko želi napasti Sinj ili Split, nemoguće je na tom uskom prostoru uopće postaviti obranu i topništvo. Ne možeš se ti u Klisu braniti. Zato je apsolutno pogrešno govoriti o tome da je Hrvatska vršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, dapače, mi smo se zajedno s postrojbama HVO-a i armije BiH suprotstavili zajedničkom neprijatelju. Zato se i koristi taj termin južno bojište, podrazumijeva se od Metkovića prema jugu. Mislim da bi hrvatski vojnici trebali dobiti medalju za akcije Maestral i Južni potez i tražit ću od predsjednika Republike da riješi to pitanje. Hrvatska vojska bila je ključna da se okonča rat u Bosni i Hercegovini i sama je međunarodna zajednica dala zeleno svjetlo da idemo tamo. U trenutku kad smo oslobodili jug, Hrvatska vojska stala je točno na granici. A to što je u jednom trenutku došlo do rata s muslimanima, to nam nije trebalo. Međutim, ne treba zbog toga skrivati povijesnu ulogu koju je u ratu u BiH odigrala Hrvatska vojska.”
I hrvatski branitelj iz Slavonije s kojim smo razgovarali kaže da je od tri godine koliko je proveo na prvoj crti najmanje godinu dana rata bio na teritoriju Bosne i Hercegovine: “Nismo cijelo vrijeme bili u Bosni, ali nismo cijelo vrijeme bili ni u Hrvatskoj. Išlo se od Kupresa, Dinare, Glamoča, kako bi se oslobodio taj dio južnog bojišta, išlo se u kninsko zaleđe kako bi se došlo do Knina. Danas nas optužuju da smo pljačkali i što ja znam što sve ne. Zar vi stvarno mislite da su vojnici imali vremena za pljačku, da je netko nosio sa sobom televizor ili frižider? Pljačkali su lopovi koji su išli za pravim vojnicima. To svi znaju. Slale su se hrvatske postrojbe Srbima iza leđa, inače bi Hrvatska pukla na dva dijela. A Srbi su imali slobodan put, mogli su mirno otići kamo su htjeli, njih nitko nije dirao. Hrvatska je bila godinama u blokadi, prepolovljena, a mi se sad bojimo reći da smo oslobodili svoje. Hrvatska je oslobodila i muslimanski narod, da ne govorimo koliko je desetaka tisuća njihovih izbjeglica bilo u Hrvatskoj. No taj dio se ili vodi pod južno bojište ili se uopće ne vodi. A mi svi znamo gdje smo bili. Gotovo sve profesionalne postrojbe, od prve do devete, od Tigrova do varaždinskih Puma, bile su u Bosni. Svaki profesionalni vojnik, časnik ili dočasnik, morao je izvršavati zapovijedi Glavnog stožera. A zna se tko je bio zapovjednik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske – Franjo Tuđman, zajedno sa svima onima oko njega kao što su bili Šušak, Lucić…
I zato sam ja koji sam bio i u Bosni, i blizu Mostara gdje je bilo puno mrtvih, za to dobio jedan bod isto kao i čistačica koja je radila u nekom uredu. Svi mi profesionalni vojnici potpisali smo s Republikom Hrvatskom ugovor da ćemo služiti časno i pošteno, a oni su nas na kraju prevarili za mirovine, za naša prava, za status, mnogi branitelji morali su na kraju tužiti državu. Većina tih ljudi koji su prošli južno bojište više nisu normalni, neki su se ubili, nekima se raspala obitelj, jer teško je nakon svega ostati normalan, a taman kad su počeli malo raditi i privređivati, nađu se ovi što prevrću i mrtve i žive da bi došli do povlaštenih mirovina. Znate li vi koliko bi samo liječnika moralo otići u zatvor, koliko su lažnih doznaka napisali, a o sudstvu da ne govorim. I zato su ubacili patku da naprave razdor, a ovi naši glupi Hrvati, koji nikada neće izići iz magle, ništa ne razumiju.” Nacional je razgovarao i s jednim časnikom Hrvatske vojske koji je 1992. sudjelovao u borbama u Bosanskoj Posavini: “Nije sporno to što smo mi tamo bili nego je sporno to što taj dio nismo smjeli obraniti. Odigrate igru, onda se povučete i uzmete Hercegovinu. A ja sam ostavio doma ženu i djecu da bih ratovao za više ciljeve. Sad se pitaš gdje si bio i što si radio. Za to imam jedan bod, isto kao i kuharica u Kerestincu. A to je bilo čisto ludilo, avantura. Nemate vi tu puno razmišljanja, dobijete zapovijed i idete kamo vas pošalju. No mnogi su i odbili ići preko Save, govorili su da to nije njihov rat. Ali kad vidiš bakicu koja bježi s koferom i jednom kravom, ne možeš govoriti da to nije tvoj rat.”
Jedan umirovljeni branitelj ispričao je kako je, nakon povratka s južnog bojišta krajem 1992., njegova brigada početkom 1993., nakon pada Posavine, poslana ponovo onamo kako bi osiguravali prve borbene linije. Nacional je došao do imena mnogih hrvatskih branitelja poginulih ili ranjenih upravo na teritoriju Bosne i Hercegovine. Iz razumljivih razloga njihova imena nećemo objavljivati, no spomenut ćemo samo primjer Miodraga Deme, predsjednika Foruma udruga iz Domovinskog rata ZAgreba, koji je sudjelovao i u predsjedničkoj kampanji Milana Bandića. Poznato je da je on ranjen na području oko Banja Luke i na žalost ostao invalid. Iako to nikad nije skrivao, za razgovor nije bio raspoložen iz privatnih razloga. Ministarstvo obrane nije željelo komentirati podatke iz registra za koje se ne zna jesu li autentični, te se na temelju tako objavljenih dijelova podataka ne može tvrditi je li nekom priznat ratni put. “Inače, djelovanje postrojbi OS RH u Bosni i Hercegovini bilo je regulirano sporazumima dviju država. Republika Hrvatska je tijekom svih ratnih godina pružala svu pomoć Bosni i Hercegovini, uključujući smještaj izbjeglica, liječenje ranjenika te osiguravanje logistike, bez čega ne bi bila moguća obrana susjedne države”, odgovorio je pukovnik Dražen Jonjić, zamjenik načelnika Službe za odnose s javnošću i informiranje Ministarstva obrane.

Komentiraj