Red tuge, red letargije, red smijeha, sve se to sabilo u potresom razrušene Majske Poljane

Što je sve spasilo živote ljudi u Majskim Poljanama, selu nadomak Gline u kojem je potres odnio živote petero ljudi, a čudo je da nije bilo i više žrtava i kako se i unatoč srušenim kućama i traumama koje nose još iz vremena Domovinskog rata uspijevaju nositi sa svime pa i šaliti iako su ostali bez imovine koju su godinama mukotrpno stjecali

Krećem na Baniju. Prvo sam mislila u autu pustiti klape. Da, dalmatinske klape, to će me sigurno oraspoložiti, dati mi pravu dozu sjete i elana. Nitko ne složi takav kontrast emocija kao klape. Ma, kakve klape, tko to sad može slušati. Možda da pronađem neki božićni instrumental, „The Little Drummer Boy“, tako nešto. Ili, čekaj, još bolje, „Feliz Navidad“, ta čak ima i primjese hispano ritma, da odagnam mutnjikavo raspoloženje i smirim klecave noge. Taman posla, hispano ritam.

Dobro onda, upalit ću Vijesti. Neću upaliti Vijesti. Ne mogu više slušati vijesti. Ni koronu ni Richtere. Onda neka bude tišina.
Izmjena misli poput laganih valova. Što pametno čovjek može odabrati nakon buke dvaju potresa u dva dana, od kojih je jedan skršio dva grada i niz okolnih sela? Tišinu. Pogledam nabacane ruksake na suvozačevu sjedištu, to je, kao, neki pokušaj pakiranja u iznimnim situacijama: dva laptopa, dva para gojzerica, jedne jahaće i jedne planinarske hlače, sunčane naočale, dva načeta pakiranja suhih kolača iz pekare, jedna knjiga i par limenki piva, u varijanti pet plus jedna gratis. Nigdje veze. Ti se ne znaš ni spakirati za hitne situacije, pomislim kiselo i ulovim vlastiti umoran pogled u retrovizoru. Nitko se ovih dana nije naspavao, dvaput smo se jako zatresli i otad se neprestano tresuckamo. Plaši nas onaj zlokobni huk, huuuuk iz daljine, iz dubine, kao da se sama Zemljina duša kotrlja ravno na nas, možda će jeknuti i to je onda to, a možda će samo zadrhtati i nestati. Od te smo naizmjenične igre ludi
još od prošlog proljeća. Naravno, odnijele me misli i fulala sam cestu. Policajac me dobronamjerno uputio da se skinem sa stare ceste za Sisak i krenem autocestom, ne razumijem kako sam naposljetku završila u šumi. Ulovim još umorniji pogled u retrovizoru. Napravila sam cijeli krug lokalnom cesticom i konačno se dočepala željenog smjera.

Svaki posao ima neku svoju repetitivnost, neki svoj ciklus ponavljanja na koji će mnogi kolutati očima, ali kada ga nema, osjeti se da nešto ne štima. Kao staromodna čestitka. Kao kičasta svadbena torta. Kad je tu, ajme, uvijek isto, kad je nema, nešto nije u redu. Tako meni fale medijski napisi uobičajeni za ovo doba godine: tko će od pjevača najviše zaraditi, gdje će za Novu pjevati Nina Badrić, gdje Stavros, tko je na Trgu, tko na Tvrđi, tko na Korzu, Rivi ili Stradunu, pa onda ona najiritantnija sintagma „najluđa noć“… Kamo ćete, kaže, za najluđu noć. Svake godine kosa mi se dizala na glavi od tih klišea; danas zvuče miljama daleko, kao u nekom prošlom životu. Što bismo sada dali da blebećemo o tome je li vrckava Danijela opet odjenula predugačku haljinu za svoju visinu. Nasmijala sam se. To kao da nikada nismo ni imali, mjesecima su tema zaraženi i oboljeli od korone, broj ljudi na respiratoru, broj umrlih, mjere i zatvaranja, propusnice, potresi…

Zbog ovog zadnjeg idem na Baniju. Od Velike Gorice prema Sisku svako malo policija. Mašu, usmjeravaju gusti promet.

Za Baniju, područje u središnjoj Hrvatskoj, u Sisačko-moslavačkoj županiji, kojim teku Kupa, Sava, Glina i Una, njezini žitelji će mi nešto kasnije reći da je zaboravljeni kraj. Graničari, gospođo draga! Zapušteno pogranično područje blizu glavnog grada, koje pamti stoljetne društvene traume. Evo, ni s imenom nisu stabilni: kako su nekada bili pod neposrednom upravom bana, čemu i duguju ime, vrludaju od Banovine preko Banske krajine i Banske zemlje do Banije. U toj šetnji identiteta od Banovine do Banije i natrag, izmjenjuju se traume, štete i sanacije. Taman da će se od jedne nevolje oporaviti, eto ti druge. Tijekom devedesetih krajolik su mijenjala ratna događanja, ovih dana to čine potresi: 29. prosinca 2020. seizmografi su u 12.19 zabilježili jak udarac od 6,2 po Richteru s epicentrom pet kilometara jugozapadno od Petrinje, na dubini od 11,5 kilometara. Dan ranije, nešto iza šest ujutro, dogodio se jedan od 5,0 po Richteru. I stotine naknadnih podrhtavanja tla. Dva glavna potresa u dva dana sravnila su Baniju. Majske Poljane, tamo je najžešće opalilo, ima mrtvih, slušali smo u nevjerici, izbezumljeni od tuge, straha i neizvjesnosti.

„Majske Poljane, jeste li ikada čuli ljepše ime nekog mjesta?“ napisala je kolegica na Facebooku. Odmah sam joj bacila lajk, čekajući na benzinskoj da utočim gorivo.

Nastavili smo kliziti mokrom lokalnom cestom. Gužva je u smjeru Petrinje i Gline. Sivo je jutro, južinasto. Dobivaju li potresi imena, pomislih. Ako da, kako bi se ovaj zvao? Oni ludi uragani čak dobivaju lepršava, zvonka ženska imena – Irene, Katrin… To mi nikako ne pristaje potresima. I jedni i drugi razaraju ljudske domove i snove, nose drveće, crjepove i životinje, ranjavaju i gnječe život, ali potresima ne stoje melodična ženska imena. Prije neko muško ime, slavensko, skokovito, puno suglasnika. Tvrtko, naprimjer. Ili Zdenko. Potres Trpimir. Što ti je, i tu bi se posvađali na mrtvo ime, na ustaše i partizane, „potres Rade ili Ivo Lola, tako će se zvati, budaletino“, već vidim gnjevne komentare po društvenim mrežama. Bježi, bolje da potresi nemaju imena.

Kolona je spora, izmjenjuju se žute table s nazivima mjesta, Krnjak, Topusko, Glina. Vrte se plave rotirke, sivo jutro osvježavaju kričavo-žute kabanice prometnih redara. Pored ceste kuće mahom od crvene cigle, s jumbo plakata od zadnje predizborne kampanje smiješe se lica političara požutjela od sunca. Zaokruži broj! Odaberi domovinu! Odaberi europske fondove! Odaberi razvoj! Koče se marketinški slogani, pokušavajući u zabačenom kraju zvučati lokalno a svjetski. S lijeve i desne strane krš i lom. Kamo god se okreneš, naherene kuće, razjapljeni zidovi, razbijena krovišta, dimnjaci k’o pijani bećari, hrpetine razbacanih crjepova, cigli i stakla. Kao da se loša ljudska čeljad opet igrala rata. U selu Brest nevjerojatni prizori: među razorenim kućama, blagim obroncima vijuga cesta, napukla napola. Crni asfalt naborao se i zinuo kao da netko namješta spielbergovsku scenografiju za visokobudžetni akcijski film. Treska automobil, prebacujem u manju brzinu. U koloni su kamioni, šleperi, kombiji, osobna vozila, vučne službe s kontejnerima i kamp-kućicama. Nižu se razbijena sela, horor za hororom, u nekim sretnijim okolnostima ovdje bismo se neizmjerno divili prirodi, ovako suhe suze puštamo niz lice.

Mobitel mi svako malo ječi. Na društvenim mrežama glasna kakofonija. Ljudi su se organizirali, formirali grupe za pomoć, dijele se fotografije urušenih kuća, odlutalih pasa, autobusa iz cijele zemlje, konvoja kontejnera i kamp-kućica, sabirnih centara i skladišnih punktova s donacijama. Potresi ne staju, kao ni statusi na Facebooku: tražim pomoć za pokrivanje kuće najlonom, trebam plin za grijalice, folije, kabanice, čizme i građevinski materijal, traže se potrepštine za djecu, baka nema vode, hitno je potrebna stočna hrana. Ima Fejs svoje Richtere i amplitude, grmi na sve strane, dobro je to, naši ljudi u nevolji stvarno znaju pokazati veliko srce.

Jednim okom lovim objave; uz Petrinju, Sisak i Glinu, tu su Župić, Strašnik, Gora, Marinbrod, Gornja Pastuša, Letovanci, Drljača, Slabinja, Umetić, Drenovac, Dolnjaki, Bijele vode… kraja nema ranjenim selima i zaseocima.

Na raskršću ne skrećem lijevo za Petrinju, nego desno, za Glinu, kroz Župić, Goru, Novo selište, Marinbrod, Kihalac, Prekopu… U Gori, ispred krnjave crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije i DVD društva, široki je makadam. Gužva je, DVD Gora postao je sabirni centar, slažu se donacije. Pet je parkiranih autobusa s titrajućim displejima „Split za Petrinju“. Cijela Hrvatska se organizirala, pojedinci, volonteri, pripadnici vatrogasnih i planinarskih društava, navijačke skupine, udruge, svi su već na terenu.

Prilazi mi pas lutalica, diže šapu, cvili, mazio bi se, ali ne da se uloviti. Zna li se čiji je, raspitujem se. Ničiji, odgovara mi čovjek koji slaže vreće s donacijama, tu se vrti već dva dana. Otvorila sam mu konzervu hrane, skinula krpelja, nutkala ga da uđe u auto, ma kakvi, ne da se uloviti. Otrčao je dalje. Ovih dana, kada se sve slegne, bit će lov na odbjegle životinje. Ljudi iz brojnih udruga koji se bave pomaganjem životinjama, od ranog jutra su na terenu. Nije lako, još je sve bučno, životinje se skrivaju, bježe. One malo manje sretne cvile po dvorištima vezane lancima.

Majske Poljane su selo od dvjestotinjak stanovnika u neposrednoj blizini Gline, u kojem su glavni događaji i inače sahrane, s obzirom na to da su mu žitelji uglavnom starije dobi. Nema kuće u selu koja nije pretrpjela gadan udarac, a od mnogih je ostala samo hrpa kamenja. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

Prilazim Mariji i Darku Matkoviću, majci i sinu, naslonjenima na ogradu. Dimnjaci su pali, u kući im je kaos. Spavali su u garaži. Zapravo, nisu ni spavali, cijelu noć su prosjedili. „Svakih pola sata, gospođo draga, zemlja radi, trese, svakih pola sata“, kaže Darko. Promatraju gungulu na cesti, vatrogasne ekipe dijele vodu, novinarske ekipe sakupljaju informacije, između policijskih vozila skakuće mali žuti pas. Vidi se da je dezorijentiran, dozivam ga, skače mi u krilo. Došao je iz smjera Župića, kaže baka Marija, tko zna čiji je. Uzimam malca, snimam brzinsku objavu za Fejs; ljudi, molim vas, dijelite, ide dalje sa mnom, nađimo mu vlasnike, zapomažem. Video je ubrzo postao viralan, traži se vlasnik malog žutog psa pronađenog u selu Gora. Moj mali drugar i ja nastavljamo dalje.

Zastajem u selu Prekopa. Ljudi sjede u dvorištu, griju se uz vatru u željeznim bačvama. Članovi navijačkih skupina čiste šutu po dvorištima. U susjeda bleje janjci, bojažljivo se tiskaju uz svoje runjave matere. Prekopa je jako pogođena, Stjepanova kuća, prepričavaju susjedi, srušena je ‘91., obnovljena, stradala u prvom potresu, taman je krenuo popravljati, potpuno se srušila u drugom potresu.

‘Danas živimo na kotačima, u autu. A kamo da idemo i gdje je sigurno?! Imamo svinje i stoku, kuće su se urušile, stoka je preživjela’, rekli su stanovnici razrušenih Majskih Poljana. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

„Sve nevolje na ovaj kraj. To je tako od četrdesetprve“, smiju se mještani. Noć su proveli u autima.

„Ovdje smo spavali“, pokazuje mi Mario Lipak neku šupu prekrivenu ceradom. „Malo tu, malo po autima“, nadovezuje se Vesna Glatki i krene plakati.

„Imam nepokretnu mamu u kolicima, eno je, ne miče se iz auta“, kaže Vesna. Mama Anka Lipak teško se kreće. Prekrivena dekom na suvozačevom sjedištu, opisuje svoj život.

„Preživjela sam rat, požar, suprug mi je od rata bolestan, sin mi je bio u ratu u logoru, dobio je multiplu i godinama bio vezan za krevet, pokopala sam ga prije šest tjedana. Sad još i ovaj potres. Jako se teško krećem, jedva napravim koji korak. Okrutan život“, kaže Anka.

 

Vasilj Kukoleča bio je sabran kad je zagruvalo pa je suprugu i susjeda zadržao pod štokom. To ih je spasilo. Da su odmah izletjeli, zdrobili bi ih dimnjak i pola balkona

 

U susjeda Žugaja najveće je dvorište pa se ondje okupilo više obitelji. Prepričavaju nevjerojatan dan potresa, letjeli su metrima po kući, sinu ispale naočale za vid, jedva su dohvatili štok i ondje se stisli. Poznaju nesretne ljude koji su poginuli, nadaju se da će ubrzo dobiti nekakve kontejnere, pojma nemaju što im budućnost nosi. Red tuge, red letargije, red šala, sve se sabilo u to dvorište s garažom od cerade. Preživjeli smo ratove, poplave, evo sad i potrese, pokazuju rukom prema ušću rijeke Gline. Nema odgovarajućih nasipa, mi smo državi zadnji, odmahuju rukom.

„Nas i zovu graničari, svaka nevolja ide na nas“, kaže Ivica Lipak. On i supruga Ivka imaju šestero djece. Kći ima dvoje male djece, kuća im je potpuno stradala u selu Međurače, sada žive u šupi u dvorištu.

Susjed Goran Bunjan ima stado od 40 ovaca i janjaca. Životinje su izletjele prije no što se štala urušila, pokazuje mi čovjek hrpu drvene građe.

„Ovaj potres od 29. 12. bio je katastrofa. Zet je u tom trenutku bio na krovu kuće. Popravljali smo krov koji se razdrmao u potresu dan ranije. On je sjedio na krovu, a ja sam mu dodavao crjepove. Kad je to zaljuljalo! Ostao je gore, držeći se svim silama za krov. Čudo jedno da je živ. Trajalo je 20 sekundi, cijela vječnost. Prvo onaj zlokobni zvuk pa kad je krenulo… Trese, trese, trese i ne staje. Samo sam se okrenuo, štale više nije bilo. Ovaj kraj je ionako bio siromašan, sad još i ovo. Svaki krov i svaki dimnjak dobio je udarac“, govori mi Goran.

U njegovoj kući su popucali zidovi, još neće ondje spavati, rizik je prevelik. Neće nikamo otići – niti želi niti može ostaviti životinje.

„Znate li gdje je većina ljudi bila u trenutku potresa u 12.19? Na krovu. Popravljali smo crjepove koji su popadali u potresu dan ranije“, kaže mi Mario Lipak. „Mi smo bili pored dimnjaka, sišli smo zapalili cigaretu i buuum. Da smo ostali na krovu, vjerojatno bismo danas bili pokriveni bijelim plahtama.“ Na cesti se, kaže, digla nevjerojatna prašina, punih dvadeset minuta ništa se nije vidjelo.

Volonteri bacaju hranu izgladnjelim i napuštenim svinjama u Majskim Poljanama, a supružnici Kata i Vasilj Kukoleča ispričali su Nacionalovoj ekipi kako su se čudom spasili iz do temelja razrušene kuće te objasnili zašto će, usprkos svim nedaćama, ostati u svom razrušenom selu. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

U dvorište ulazi automobil sa stiroporom iz Zagreba. Vesna Glatki plače. Previše toga dogodilo joj se u zadnje vrijeme, jednostavno više ne može.

„Moj se otac odmah vratio u kuću, samo me sekira. Tvrdoglav je i udaren u glavu, valjda još od rata. Prošao je logor i zatočeništvo, izgubio je sina prije mjesec i pol dana, mog brata, i sad samo baulja“, govori Vesna. Neće nikamo od svoje kuće, rodbina i prijatelji pozivaju, ne može.

„Voljela bih, kad bih mogla, mamu i tatu negdje zbrinuti, ali tko će se o njoj nepokretnoj brinuti. Teta je zvala iz Zagreba da je dovezem. Ne mogu. Tata bi je odvezao pa bi se vratio. I što onda, da ona sama tamo ostane, to ne dolazi u obzir. A mom tati ne možeš ništa objasniti, istrošen je to čovjek“, nabraja Vesna.

Na njihovoj kući bila je pušnica s 500 kila mesa, sve je palo u blato i šutu. Nešto su spasili, sve ostalo je propalo, nasmijala se kiselo. Prošetale smo se do Gabrijele Filipan.

Gabrijela radi u ljekarni, prije deset godina iz Zaprešića se doselila u Prekopu na Baniju. Pokazuje mi svoje tri divne kobile, Ejšan, Albinu i Bijelu. Prestrašene su. I Gabrijela je noć provela u autu. Dok razgovaramo, zrak prelamaju zvukovi hitne pomoći. Ovako je po cijele dane, sagnula se da namjesti cigle koje su popadale po malom, lijepom vrtu.

„Nije mi se bilo teško naviknuti na Baniju. Osim što imamo problema s poplavama i potresima, lijepo je tu“, govori Gabrijela uz blagu ironiju.

U ovoj nevolji prvi su im u pomoć priskočili volonteri, takozvani obični ljudi iz svih krajeva zemlje. Nije tu odmah došla pomoć organizirane države, oni prvo idu u gradove, selo je zadnje na listi, tako je uvijek bilo i uvijek će biti, kažu ljudi.

Na jednom izlogu ionako nedovršene kuće od crvene cigle, koči se natpis „prodaje se“ i broj mobitela. Slova kao da su pisana onim umjetnim snijegom koji smo nekada koristili na božićnim jelkama.

 

‘Preživjela sam rat, požar, suprug mi je od rata bolestan, sin mi je bio u logoru, dobio je multiplu i godinama bio vezan za krevet, pokopala sam ga prije šest tjedana. Sad još i ovaj potres’

 

Produžujem za Majske Poljane, mostić na rijeci Maji dobro se drži. Tmurno je poslijepodne, cerade vijore i landraju na vjetru. Tu i tamo na nekom od prozora svjetlucaju novogodišnje lampice, pokušavajući nas podsjetiti na vrijeme blagdana i praznika. Povremeno me okrzne plavičasto svjetlo s crne limuzine kakvog državnog dužnosnika koji se vraća u Zagreb.

Druže mali, što ću s tobom, obraćam se psiću koji se popeo na stražnje nogice, nadvirio između dvaju sjedišta i licka mi uho. Naći ćemo ti vlasnika, dodajem optimistično.

Glina je potpuno prazna, sve je zatvoreno, nigdje nikoga. Možda zato što čovjek ipak očekuje dašak urbanog, prazni gradovi izgledaju sablasnije od sela. I dok razrušenim selima odjekuju cika, vika, glasanje životinja, zvukovi traktora i prikolica, čišćenja i radnih akcija, ispražnjeni grad u srcu stvara jezu. Na selu su ljudi u svojim dvorištima, prepričavaju iste događaje, dijele istu sudbinu, ne idu nikamo jer, kako kažu, i nemaju kamo. A gradove ljudi u takvim situacijama napuštaju. Naprosto, nema što pametnije činiti, zgrade, stanovi i stubišta preopasni su za život, kao i gradske ulice na koje se uvijek nešto može urušiti.
Tako je i u Glini drugog dana potresa. Izlozi trgovina i okolne zgrade obavijeni su crveno-bijelim trakama i podbočeni daskama. Parkiram se ispred kineskog dućana na kojem su natpisi na njihovu pismu i velika slova na latinici NON STOP, koja ni potres nije uspio srušiti. Psića sam nakratko izvela iz auta, ponudila mu konzervu, nutkala ga vodom. Mahao je repićem, nezainteresiran za jelo. Nešto niže policija regulira gusti promet za Majske Poljane. Kako se selo približava, tako je cesta sve uža i jadnija.

Majske Poljane inače su selo od dvjestotinjak stanovnika u kojem su glavni događaji i inače sahrane. Stariji je svijet ondje, stoga ne čudi niz osmrtnica na stupovima javne rasvjete. Parkiram se ispred hrpetine cigli, kažu mi da je do jučer tu bio dućan.

Osim kuća, preživjelima iz Majskih Poljana potres je odnio obitelj, kolege, susjede i prijatelje. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

Smiljana Kukoleča sa svojom je obitelji ispred kuće.

„Danas živimo na kotačima, u autu. A kamo da idemo i gdje je sigurno?! Mi imamo svinje gore u staroj kući, kuća se urušila, svinje su preživjele. Pogledajte u potkrovlju pušnicu, ali do mesa ne možemo“, prasnula je žena u smijeh. U trenutku jakog udara bila je, kaže, na krevetu, gledala je televizor.

„Grunulo i ljulja, ljulja, rekoh, sad će to prestati. Ma kakvi, otvara se ormar, na mene padaju stvari. Pade na kraju i cijeli ormar na mene“, razmahala se žena rukama i vedro nastavila: „Izvučem se, ostavila papuče i idem bosa do vrata, našla putem neke druge papuče, izlazim. Susjeda kaže mužu: vidi Nikola, ono tamo se srušilo, pa mi nećemo moći do drva. Odgovori joj muž: neće ti ni trebati“, srčano prepričava sugovornica, braneći se od nevolja smijehom i humorom. Silina udara iščupala im je peć za centralno grijanje i bacila je preko dvorišta u podrum.

„Naš sin je troje mrtvih izvlačio. Jedan mu je bio radni kolega, sin i tata Tomić. I ovaj mali Darko Kozić, njega je izvlačio“, govori nam Smiljana.

S njom su unuci Luna, Lazar i Anastasja. Luna i Lazar dobro su raspoloženi. Imala je, kaže, nedavno tri operacije na glavi, u istom raspoloženju išla je na operaciju: „Smijala sam se, životu u lice sam se smijala.“

Ovo selo lijepo ime duguje Maji, rječici koja svoju vodu nakon samo tridesetak kilometara predaje većoj sestri, rijeci Glini. Iako nevelika, Maja je očito tašta, dočim se selo okitilo imenom njezinih livada, njezinih poljana. Ta majska polja i dvorišta zelena prekrile su ruševine; nema kuće u selu koja nije pretrpjela gadan udarac, od mnogih je ostala samo hrpa kamenja.

Osim kuća, potres je ubio žive, a preživjelima je odnio ono što život čini životom: obitelj, kolege, susjede, prijatelje. Smijeh, radost i uspomene. Hrvatska je već glasno oplakivala trinaestogodišnju djevojku Lauru Cvijić koja se tog kobnog dana šetala Petrinjom i na mjestu stradala. Ni tjedan dana ranije Laura je proslavila rođendan. „S kime ću ja sada plesati“, neutješna je njezina majka Snježana jer Laura je obožavala plesati. Sahrana je bila neopisivo potresna. „Laura, Laura“, vrištala je majka uz bijeli lijes, ljudima su se kidala srca.

 

‘Nije mi se bilo teško naviknuti na Baniju. Osim što imamo problema s poplavama i potresima, lijepo je tu’, govori uz blagu ironiju Gabrijela Filipan koja je došla iz Zaprešića

 

U selu Žažina stradao je 77-godišnji orguljaš Stanko Zec. Otišao je najlonom prekriti orgulje u crkvi koja je dan ranije bila načeta potresom. Orgulje u župnoj crkvi Svetoga Nikole i Vida u Žažini bile su njegova velika ljubav, njegov život. Stanko je ondje bio s nekoliko sumještana, oni su se spasili, dozivali su ga, odgovarala im je tišina. Na njega se srušila crkva, zvonik sa zvonom i teškim križem, zidovi, cigle, grede i kor. Iz ruševne gomile, uz pomoć potražnih pasa, Stankovo izvlačenje trajalo je satima. Imao je veliku sahranu, stotine ljudi došlo je pozdraviti svog orguljaša, nazočio je biskup Vlado Košić, a župnik je uputio tople riječi: „Stanko, evo ti groba: samo se biskupi, kardinali i pape pokapaju u crkvi. Tebe je dragi Bog pokopao u žažinskoj crkvi zauvijek kad su se na tebe srušile tone cigle, ali ti je darovao i vječni nadgrobni spomenik, ne samo od mramora, nego od trajnog sjećanja svih nas mještana.“

Nekoliko kilometara dalje, u Majskim Poljanama, život je izgubilo petero ljudi. U obiteljskoj kući stradali su otac Franjo i sin Mario, ostavljajući iza sebe suprugu i majku Radmilu, sina i brata Darija te kćer i sestru Marinu. Marina s obitelji živi i radi u Glini, trenira mlade odbojkašice, brat Dario, inače pravosudni policajac, bio je na poslu u kaznionici u Glini, a majka u dvorištu. Kad se zatreslo, sudbina je bila neumoljiva: velika obiteljska kuća urušila se i zdrobila oca i sina. Poznaju ih ljudi iz cijeloga kraja, Franjo je u mirovini imao OPG, bavio se pčelarstvom, kosio je ljudima žito. Sin Mario, inače pripadnik temeljne policije, imao je radionu, svi su znali koliko je vrijedan i spretan s rukama. Nitko nije skrivao suze zbog sudbine Tomićevih.

Stradao je i 88-godišnji Dušan Bulat, nadimak mu je bio Gajo. Oplakuje ga prijatelj Borislav, falit će mu njegov Gajo. Nakon prvog potresa u ponedjeljak Dušanu su ljudi poklonili perilicu rublja i peć, bio je na popisu i za drva za ogrjev, ali nije ih dočekao. U utorak ga je u kući ubila greda. Supruga Dana Lemić ostala je zarobljena pod ruševinama, uspjeli su je živu izvući zahvaljujući spasilačkim psima.

Mile Jurković imao je 62 godine, nakon prvog potresa javnosti je pokazivao što mu se dogodilo s kućom, rekavši da ga je strah. Idućeg dana je poginuo. Kad je krenuo udar, prvo je zgrabio unuke, sina i ženu. Malo je falilo da i on na vrijeme iziđe. Na njega je pala peć i izazvala požar. Mile je živ izgorio u ruševinama. Slika njegova malog psića, kako sjedi i čeka ga na klupici ispred urušene kuće, rasplakala je cijelu zemlju.

 

Stradao je 88-godišnji Dušan Bulat, zvani Gajo. Nakon prvog potresa ljudi su mu poklonili perilicu rublja i peć, bio je na popisu za drva za ogrjev, ali ih nije dočekao

 

Tog utorka u 12 sati i 19 minuta Majske Poljane izgubile su još jedan mladi život. U kući je stradao dvadesetogodišnji Darko Kozić, mladić koji je radio noćnu smjenu u obližnjoj pilani. Spavao je kad je na njega pao strop i ubio ga. Mladić je, inače, digao kredit i prije godinu dana sebi kupio kuću i auto. „Život me je naučio da mogu vjerovati samo Bogu i sebi“, napisao je nedavno na svom profilu na Facebooku. Ljudi u selu uzdišu, divan onaj mali od Suzane, kakva tuga da ga više nema.

Smiljana Kukoleča vrti glavom: „Poginuli ljudi oko nas, nemoćni smo.“

Nedaleko od njezine kuće polomljena je kuća Kate i Vasilja Kukoleča. Već u ponedjeljak je dobila crvenu oznaku. Da nije bilo ovog bezimenog potresa ubojice, njihov vrt nalikovao bi kakvoj umjetničkoj instalaciji: ispod voćke stol s narescima, kruhom i vinom, kao da se nešto srcu drago slavi, a dolje niže na travnjaku čuče osamljeni štednjak i plinska boca.

„Hodite, hodite, poslužite se“, maše rukama Vasilj, „jedite, hoćete pivo? Ovaj štednjak sam izvukao iz ruševina, hoću sebi pripremiti topli čaj, a plinsku bocu ionako uvijek držim vani“. Davne 1988. godine, kaže, čitao je u novinama kako je u Zagrebu eksplodirala plinska boca i uništila cijelu kuću. „Otad sam odlučio da plinska boca stoji vani, napravio sam rupu u zidu i kabel provukao do štednjaka. Za svaki slučaj, za nedajbože“, opisuje čiča široka srca što je naučio iz novinska reportaže.

Bila bi to simpatična anegdota da nije ovog gorkog kontrasta: pazio je Vasilj da mu dom ne razori plinska boca, ali nasamario ga je potres.

„I to je sada vaša kuća… “ pokažem glavom prema ruševini.

„Da, kuća. Bila. A možda će opet biti“, sliježe Vasilj ramenima.

Bio je sabran kad je zagruvalo pa je suprugu i susjeda zadržao pod štokom, da odatle ne mrdaju. To ih je spasilo. Da su odmah izletjeli, zdrobili bi ih dimnjak i pola balkona koji se odlomio ravno pred ulazna vrata. Najprije im je pao televizor pa se razletjelo suđe iz kuhinje, tresnule su slike i lijekovi i na kraju se prevrnula velika, teška peć na drva. Zamalo je izbio požar.

Nacionalova novinarka Sandra Bolanča s volonterima koji nakon potresa traže odbjegle životinje. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

„Ne smiješ odmah istrčati van, dok još trese“, tumači Vasilj. I on ostaje kod svoje kuće. Tako je kako je, kaže. Nije ih život mazio. S godinama se ušuljala bolest, ne mogu više držati puno svinja jer im je teško proizvoditi hranu, a mirovina je 1800 kuna, Kata je operirala dojku, imala transplantaciju jetre i izgubili su mladu kćer. Imala je 28 godina kada je umrla od raka dojke.

„Ne idemo mi nikamo“, govori Vasilj.

„Kamo da idem?“ nadovezuje se njegova Kata. „Što ću sa životinjama? Da mi dođu i opljačkaju i to malo što sad imam?“

„Jesu li počeli dolaziti strvinari?“ pitam ih.

„Nego što, počeli su već prve noći pljačkati. Mi u autu, oni vuku za vrata. Počeli smo vikati, potjerali smo ih. Sve uzimaju, što god vide, kao poslije rata.“

Uto se cestom, među ljudima, zašuškalo da je prošao Pupovac. „A čuj“, sliježe Vasilj ramenima, „došo i ošo čovjek. A di će, neće valjda tu sa mnom u autu spavati“, prasnuo je u smijeh.

„Što vam je sad trenutno najpotrebnije?“ pitam.

„Kuća“, odgovara mi Kata i stišće usne u ravnu crtu.
„Čuj nju, dobro, kuća“, otpuhne Vasilj. „Najpotrebnije mi je sad nešto gdje bih se mogao ugrijati i leći. Kamp-kućica ili kontejner“, dodaje.

Suton nas je odveo niže niz ulicu. Žutog psića predala sam predstavnicima udruga koje su neumorno češljale teren i sakupljale izgubljene kućne ljubimce. Malca sam već objavila na društvenim mrežama. Nema čip, ali ima ogrlicu, možda ga traži netko tko nije vičan društvenim mrežama.

 

‘Ovako smo podigli ruke i stisnuli se da umremo zajedno. To je bilo kao da je atomska bomba tresnula. Izmigoljili smo iz ruševina i išli provjeriti životinje’, kaže Tomo Suknaić

 

Policija na ulici pokazuje mi gdje su Suknaići. Slike njihove nevjerojatne ruševine već su prenerazile javnost, čudo je da su otac Tomislav i sin Željko ostali živi. Njihova kuća urušila se kao da je od papira, od karata, a oni su se spasili ispod štoka nosivog zida.

„Ovako smo podigli ruke i stisnuli se da umremo zajedno. To je bilo kao da je atomska bomba tresnula. Izmigoljili smo iz ruševina i išli provjeriti životinje“, govori mi Tomo. Podno dvorišta drže petnaest konja; njima, srećom, nije bilo ništa. Međutim, nabavio je Tomo proljetos još jednog pastuha, Zekana, koji se ne može miješati s krdom jer bi se nasmrt potukao s drugim pastuhom. Taj je živio u štali. Mislili su da je mrtav, nema šanse da preživi onakav udar.

„Provirimo kroz ruševine, kad on nas gleda i miče se. Spasila ga je gurtna za vezanje tereta koju smo zakačili ispod grede da drži jasle. Greda se odlomila i gurtna ju je zadržala, inače bi Zekanu slomila vrat“, prepričava mi Tomo.

Zekan je prelijep, strpljivi hladnokrvnjak, a zbog trenutnih surovih okolnosti vezan je između dvaju traktora. Jeo je sijeno, skrivajući uznemirenost iako je cijela situacija za konje, vrlo plahe životinje, iznimno stresna. U jednoj noći izgubio je pedeset kila, uzdiše Tomo.

Tvrtka u kojoj radi njegov sin odmah im je dostavila kontejner tako da Suknaići nisu morali spavati u autu.

„Dođite, vidite kakav lijepi kontejner smo dobili. Amerika, Amerika“, razdragano je ponavljao umorni čovjek.

Čim su se izvukli iz ruševina, kaže, otišli su provjeriti kakva je situacija kod Tomićevih. Odjurili su do ruševine, zvali Franju i Marija na mobitel, aparati su zvonili, ali se nitko nije javljao.

„To je kuća trokatnica, zdrobila ih je“, uzdiše Tomo. „Vjerujte mi, familija za primjer, velika tuga… “

U selu nema ni struje ni vode, mobitele pune u autima. Noć se polako spušta na Zekanovo dvorište, ali gužva ne jenjava. Stotine volontera, novinara, pripadnika policije, vatrogasnih i civilnih službi, svi oni gužvaju se na uskoj seoskoj cesti.

I Zekan je otišao na društvene mreže. Moja objava dotaknula je i potaknula zagrebačke konjičke klubove; već idućeg dana u dvorište je stigao kamion pun hrane za konje i građevnog materijala za novi ispust za Zekana.

Dobrano je već bila pala noć kad sam se iz Majskih Poljana polako uputila prema Petrinji. Gusta magla ogrnula je sve naokolo, vozilo se tridesetak na sat. U centru grada polomljene jednokatnice, mnoge ulice zatvorene su za promet. U tami, tišini i magluštini središnji gradski park svjetlucao je ni za koga. Te večeri Petrinja je bila grad duhova.

 

Komentiraj