REANIMACIJA NOBELOVCA: Andrić je naš! Ne, nije

Objavljeno u Nacionalu br. 824, 2011-08-30

Na 50. obljetnicu dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću kazališta iz Hrvatske, BiH i Srbije postavit će na pozornicu njegovo remek-djelo ‘Prokleta avlija’

Dok se vode polemike o tome pripada li Ivo Andrić – jedini književni Nobelovac iz bivše Jugoslavije – hrvatskoj, srpskoj ili bosanskohercegovačkoj književnosti, te ima li Zadužbina Ivo Andrić iz Beograda zakonsko pravo da zastupa tog pisca, tri regionalna kazališta iz tih triju zemalja oduprla su se ideološkim obračunima i prebrojavanju krvnih zrnaca slavnog pisca i napravila zajedničku predstavu. Koprodukcija se temelji na ideji da je Andrić izvrstan, svjetski pisac, svojevrstan književni i kulturni brand regije i da uopće ne bi trebalo raspravljati o tom na politikantski način. Povod je 50. obljetnica dodjele Nobelove nagrade slavnom piscu koja je, prema mišljenju organizatora, prošla potpuno nezapaženo, a izabran je Andrićev roman “Prokleta avlija” koji se smatra malim remek-djelom, ali i metaforom našeg prostora i vremena.

U TOM ROMANU, napisanom 1954., Andrić piše o suživotu različitih nacija u najvećem carigradskom zatvoru, zvanom Prokleta avlija, kamo je spletom nesretnih okolnosti dospio nedužni bosanski franjevac fra Petar. Kako je on tamo bio prisiljen družiti se s Turcima, Židovima i predstavnicima ostalih naroda, prema mišljenju mnogih, Andrić je tim romanom zapravo promovirao toleranciju i suživot. Djelo je pisano ekavicom i puno je arhaizama da bi se što bolje dočaralo to vrijeme, a pretpostavlja se da ga je Andrić napisao na temelju vlastitih robijaških dana u Splitu, Šibeniku i Mariboru tijekom 1914. i 1915. U projekt su uključena tri kazališta iz regije: Gradsko kazalište Virovitica, Teatar soli – Teatar Kabare iz Tuzle i Narodno pozorište iz Užica, a premijera se očekuje 23. rujna u Gradskom kazalištu Virovitica. Nakon toga, 2. listopada, na Dan oslobođenja Tuzle, slijedi bosanska premijera, a potom nastup u Užicama na međunarodnom Užičkom festivalu. Kako nam je rekao Miran Hajoš, ravnatelj virovitičkog kazališta, koje je nositelj projekta i jedan od začetnika ideje te vlasnik prava beogradske Zadužbine Ivo Andrić za “Prokletu avliju” za sve tri zemlje, organizatori se nadaju da će predstava biti hit, osobito zato što “Prokleta avlija” još nikad nije bila postavljena u hrvatskim kazalištima. Nakon toga slijede gostovanja u svim trima zemljama – Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Srbiji, a vjerojatno će posjetiti i Berlin, grad u u kojem je jedini književni Nobelovac iz regije svojedobno bio veleposlanik.

ODLUCI O KOPRODUKCIJSKOM modelu predstave pridonijela je i činjenica da u doba recesije i rezanja budžeta za kulturu u svim trima zemljama ni jedno od tih kazališta ne bi moglo samostalno realizirati komad. Tako je splet skromnih ekonomskih uvjeta rezultirao prvom međunarodnom kazališnom koprodukcijom Hrvatske, BiH i Srbije. U predstavi glume glumci iz svih uključenih zemalja – petero iz Virovitice, četvero iz Tuzle i jedan iz Užica, a cijela je ekipa trenutačno u Tuzli gdje uz pomoć redatelja i dramaturga Nebojše Bradića, inače bivšeg srpskog ministra kulture, te Vlade Keroševića, glumca, vlasnika Teatra kabare Tuzla i dekana tuzlanske glumačke akademije, predstavu privodi kraju. I ostatak ekipe je međunarodnog karaktera: kostimografkinja Snežana Kovačević je iz Užica, skladatelj Zoran Erić je Beograđanin, a dizajn svjetla radi Kazalište Virovitica. Na pitanje kako je došlo do ove regionalne suradnje, Hajoš nam je rekao da je u razgovoru s Keroševićem shvatio da nitko s područja bivše Jugoslavije ne obilježava 50. obljetnicu dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću te su zaključili da je to idealan trenutak da djelo tog velikog pisca kroz zajedničku kazališnu koprodukciju postave na scenu. Komentirajući polemike koje traju 36 godina o tome kome pripada Andrić, poznat kao pisac koji se na početku spisateljske karijere izjašnjavao kao Hrvat iz Bosne, a zatim kao Srbin, te cijelog života pisao na ekavici, Miran Hajoš je izjavio “da to uopće ne bi trebao biti nikakav problem”. “Mi uopće ne želimo raspravljati o tome čiji je Andrić pisac”, kaže Hajoš kojeg su kritičari prije nekoliko godina proglasili jednim od najboljih i najuspješnijih hrvatskih menadžera u kulturi i koji je uspio u gradu sa 20-ak tisuća stanovnika realizirati predstave na zavidnoj razini. “Držimo da je Andrić svjetski pisac, pa prema tome i naš – hrvatski – i da njegovi romani poput ‘Na drini ćuprija’, ‘Travničke kronike’ i drugih spadaju u svjetsku literaturu te da zaslužuju biti postavljeni na kazališnu scenu.”

KEROŠEVIĆ JE DODAO da su sukobi koji desetljećima traju između pojedinih nacionalnih zajednica oko svojatanja Ive Andrića i njegova djela također jedan od razloga što su Andrića htjeli dići na opću razinu. “Mi smo zapravo htjeli relativizirati sve te niske, političke i politikantske prijepore i dokazati da je on univerzalni pisac svjetskog kalibra”, zaključio je Kerošević. “To je priča o ljudima različitih nacija i vjeroispovijesti, iz različitih krajeva, koji žive u zatvoru, dakle, na egzistencijalnom minimumu. Među njima izbijaju razne nesuglasice i konflikti, ali se razvija i određeni stupanj tolerancije”, kaže Kerošević koji u predstavi glumi šefa zatvora Latifage zvanog Karađoz. “Mislim da iz te priče možemo izvući mnoge poruke. Naime, konotacija priče je da i mi koji danas živimo na prostorima zapadnog Balkana, koji su razrušeni posljednjim ratom, uz malo više tolerancije imamo mogućnost kohabitirati i pronaći zajednički smisao života. Između ostaloga, jedan od zajedničkih smislova života jest i Ivo Andrić koji je naša zajednička književna, kulturna i povijesna baština. Također, htjeli smo napraviti hommage književnom velikanu kao što je bio Ivo Andrić i podsjetiti sve da je on još uvijek najveći kulturni brand Bosne i Hercegovine te cijele regije.”

UPITAN DA KOMENTIRA zašto se tog projekta nisu sjetila i realizirala ga velika nacionalna kazališta u glavnim gradovima, koji Andrića očito prešućuju, nego manji, regionalni teatri, što naravno ne znači da su manje vrijedni, Kerošević je odgovorio da su projekt namjerno zamislili na regionalnoj razini i s regionalnim kazalištima. “Bez obzira na njihovu regionalnost, to su profesionalne kazališne kuće koje stvaraju vrhunske predstave i imaju svoje mjesto u kulturama svojih zemalja. Državna kazališta očito robuju politikama koje ih financiraju, tako da su vrlo često u izravnoj ovisnosti o političkim opcijama tih zemalja jer moraju osluškivati puls te politike koja ih financira. To je vjerojatno razlog što ne žele ulaziti u dijalog s ovakvim inicijativama, a osobito ne otvarati moguće konflikte. Sama činjenica da na repertoaru velikih nacionalnih kazališnih kuća trenutačno ne igra nijedno Andrićevo djelo govori o tome da iza tih kazališta stoje različite političke opcije kojima postavljanje Andrića na kazališne daske očito ne odgovara. Ne namjeravamo inicirati nikakav konflikt, mi samo želimo postaviti na scenu to veliko Andrićevo djelo da bi se o njemu mogao dati objektivan sud u vremenu u kojem danas živimo. Zato se nadamo i panel-diskusijama.” Redatelj predstave Nebojša Bradić poznat je i kao vrstan dramatičar – adaptirao je djela Ive Andrića i Meše Selimovića, a također je i profesor glume na beogradskoj Akademiji dramske umjetnosti. U političkim krugovima poznat je i kao donedavni ministar kulture u Srbiji te član strane G17 plus, koja je prije nekoliko godina tražila zabranu Srpske radikalne stranke. On je već prije 10-ak godina dramatizirao “Prokletu avliju” koja je premijerno izvedena u Kruševcu i od tada je stalno na repertoaru. Ta je predstava tada nastala kao “neka vrsta krika i protesta protiv onoga što će se tek dogoditi u tadašnjoj Jugoslaviji”, a za tu je dramatizaciju dobio pet uglednih Sterijinih nagrada i s njom je gostovao i u Zagrebu te drugim gradovima. S radošću je prihvatio novu režiju ovog djela, osmislio odličnu koncepciju i mnogi misle da su velike šanse da ova koprodukcija ponudi posve novo čitanje i nove elemente “Proklete avlije” Ive Andrića, koji su zahvaljujući ratnim događajima te prolaskom vremena “učitani u metafiziku prostora u kojem živimo”.

Komentiraj

Source:Nina Ožegović