Objavljeno u Nacionalu br. 406, 2003-08-26

Nacional otkriva tko su maloljetni počinitelji rasistički motiviranih napada u posljednjih mjesec dana

Wild Boys of Trešnjevka ? Divlji momci s Trešnjevke ? tako sebe nazivaju maloljetnici koji su u posljednjih mjesec dana izveli seriju rasističkih kaznenih ekspedicija koje su šokirale Zagreb. Krajem srpnja pretukli su petoricu arapskih studenata u pasažu Cibone, nekoliko dana poslije demolirali su kineski dućančić na Remizi, 6. kolovoza iscipelarili 11-godišnjeg dječaka, sina egipatskog diplomata; još istog popodneva nasrnuli su na Pakistanca koji se, kao bezazleni turist, zatekao u zagrebačkom tramvaju u Ozaljskoj ulici.

Vođa nasilničke grupe bio je 16-godišnji učenik elitne XV. gimnazije, sin bogatog zagrebačkog Albanca, vlasnika zlatarnice i sudskog tumača za albanski jezikU svim tim pohodima prednjačio je 16-godišnji učenik elitne XV. gimnazije (bivšeg MIOC-a), sin bogatog zagrebačkog Albanca, vlasnika zlatarnice i sudskog tumača za albanski jezik. Mladi je Albanac, očito, nastojao dokazati da je dostojan škvadre vršnjaka koja je sebe proglasila superiornom arijevskom rasom hrvatske nacionalnosti. Tu definiciju hrvatskog “ubermenscha” skovao je njihov samonikli ideolog ? također u dobi od 16 godina ? kada je, kako vjeruje, uspio savladati prvih 400 stranica hrvatskog izdanja Mein Kampfa? “Ali Adolf Hitler je Slavene smatrao robovskom i nižom, a ne višom i vladajućom rasom”, upozorit će ga Nacionalovi novinari. “Pa možda jest? Ali Hrvati nisu Slaveni nego Germani”, odgovorit će najveći erudit Wild Boys of Trešnjevka, s naporom tražeći odgovor u fundusu pročitanih Hitlerovih poglavlja.

Vijest o rasističkim izgredima na zagrebačkoj Trešnjevci nije uznemirila samo građansku javnost hrvatske metropole, nego je izazvala tihu polemiku između policije i medija. Kao poznavatelji zagrebačke subkulturne scene mlađi su novinari četiri slučaja nasilja pripisali radikalnim skinheadsima. Njihovi stariji kolege u nasilnim trešnjevačkim tinejdžerima prepoznali su ostavštinu HDZ-ova ksenofobičnog režima koji je godinama stimulirao ustaški fašizam. Konstatirali su da je horda trešnjevačkih klinaca tek simptom sveopćeg rasizma u Hrvatskoj.

Policija je, naprotiv, objavila da je riječ o skupini mladaca iz tog kvarta koji su podivljali, mimo osviještene ideologije, ponešto pod utjecajem alkohola, ponešto u eksploziji vlastitih hormona. Zaključak policijskih inspektora temeljio se, kao prvo, na činjenici da je 11-godišnji egipatski dječak isprebijan šakama i nogama kad je dvojici WBT-ovaca odbio dati nekoliko kuna. Od klasične torture adolescenata nad mlađom i slabašnijom djecom ta se zgoda razlikovala tek u jednom detalju: napadači su cipelarili “martensicama”, nesumnjivim označiteljem samoproglašenih “ratnika” skinheadsa. Krajem 40-ih čizme “dr. Marten’s” kreirane su kao jeftina obuća za englesku radničku sirotinju, poštare, vozače autobusa, pozornike; nekoliko decenija poslije postale su skupa pomodna markica u dizajniranju maloljetne djece koja se kostimiraju da bi izgledala odrasli, opasna i moćna. Ako je u europskim državama skinheads doista izraz međurasnih sukoba, u uvjetima hrvatske nacionalne i rasne jednoobraznosti oni su uglavnom pokušaj da se kopiraju svjetski trendovi i stil života. Ali to ne znači da su manje svirepi.

Drugi policijski argument za teoriju o provali mladenačke obijesti sadržan je u iskazima samih članova grupe koja je sebe nazvala Wild Boys of Trešnjevka. Identificirani kao nasilnici i pozvani na saslušanje, stigli su u policijsku postaju u pratnji roditelja, odjeveni poput miroljubive tinejdžerske većine, skrušeni, pitomi, neki na rubu plača. Izdvojeni iz čopora i ustrašeni prijetnjom zatvorskim kaznama, svi odreda poricali su pripadnost ozloglašenim skinheadsima i bilo kojoj drugoj subkulturnoj skupini. I doista, kao olakotna okolnost za odmjeravanje policijskih kaznenih prijava uzeto je u obzir da su kolektivno zanijekali i najmanju sklonost skin-nacizmu. Samo se najhrabriji među njima, 16-godišnji Albanac, odvažio izjasniti kao daleki simpatizer. Kako je to priznanje čuo i njegov tata, dijete je istoga trenutka evakuirano s Trešnjevke i udaljeno od škvadre. Od tada ga, kako škvadra kaže, više nisu vidjeli. Iskusan i mudar otac zaključio je da je trajnija izolacija od čopora najvažniji odgojni korak za sazrijevanje njegova sina.

Tako su se mladi hrvatski ubermenschi ? kad je minula opasnost od sankcija ? našli u konfliktnoj situaciji. U juriš na “obojene” krenuli su, naime, da se u skin-miljeu afirmiraju kao vrlo zrela, politički osviještena grupacija koja slijedi najbrutalnije uzore iz američkog filma “American History X” (u hrvatskoj distribuciji “Generacija X”). “Ni jedan crnac ne usudi se doći na Remizu, jer smo protjerivanjem Cigana i Arapa i njih uspjeli zastrašiti”, objašnjava WBT-ovac za Nacional s neizmjernim ponosom: kao da je potok i središnji depo tramvajskog poduzeća ? a to je srce njegove gradske četvrti ? doista bio izložen masovnoj crnačkoj invaziji.

Dakle, čim su se suočili sa svijetom odraslih autoriteta, ispod maske junačenja, agresije i bahatosti provirila su lica ustrašenih dječaka koji nisu odveć spremni na rizično suprotstavljanje dominantnoj političkoj kulturi svojih roditelja i odraslih djelatnika hrvatske policije. Za razliku od glavnog lika iz “American History X” ? svoga kolektivnog uzora ? koji je projekt savršeno bijele Amerike bio spreman platiti teškom robijom, WBT-ovci nakratko zatočeni u policijskoj postaji u hipu su i izdali i porekli svoju skin-tradiciju. Uostalom, filmska priča o američkim skinheadsima nema happy end. Kao vrlo jasna poruka trešnjevačkim maloljetnicima koji se igraju okrutnih rasističkih igara, tu glavni junak ubije crnca pa se zatekne u kaznionici gdje ga brutalno siluju upravo njegovi rasno čisti i savršeno bijeli istomišljenici.

Da poniženje za WBT-ovce bude potpuno, u informativnoj emisiji Nove TV punoljetni osnivači i stariji vođe zagrebačke skin-scene izvijestili su domaću javnost kako maloljetni trešnjevački rasisti doista nisu ni poznati ni priznati u svojim krugovima, da su klinci bogatih roditelja bez imalo razumijevanja tridesetogodišnje povijesti pokreta koji je rođen u londonskim sirotinjskim getima.

Ukratko, nakon što su ponizno lagali tijekom policijskog saslušanja, Wild Boys of Trešnjevka pristali su na razgovor s Nacionalovim novinarima ne bi li u očima slavnih i etabliranih skinsa iz drugih kvartova spasili barem nešto od svog “herojskog” imidža sljedbenika hitlerjugenda. Na sastanku su se pojavila četvorica njihovih predstavnika, iste dobi i jednako izbrijanih glava. Jedan je svoju golu lubanju ukrasio zulufima koji su tek počeli klijati na tinejdžerskom licu, drugi je ćelavom glavom skin-ikone nastojao pobijediti dirljive pubertetske akne, treći je izgledao krupno i prijeteći dok se ne bi zbunjeno nasmiješio, ljupko poput anđela. Najsitniji među njima radikalno je odstupao od ideala hrvatskog arijevca: slatko dijete, tamne puti i crne, hipijevski duge kose koja, tko zna zbog kakvog razloga, prkosi identitetu WBT-ovske ćelave horde.

Prema njihovoj priči, čine treću skin-generaciju Wild Boys of Trešenjevka. Prije desetak godina skupinu su osnovali i dali joj ime današnji 25-godišnjaci, među kojima i nekolicina njihove starije braće. Braća su danas studenti, razmišljaju o budućim profesijama, prerasli su škvadru iz kvarta, imaju nove prijatelje, djevojke i interese. “Brat kaže da će me to proći kad odrastem”, kaže jedan iz četveročlane delegacije. “A mama tvrdi kako je glupo da zbog neke niže rase završim u zatvoru. Otela je i sakrila moje ‘martensice’, vjerujući kako me time spriječila da se tučem. Zato nosim tenisice. Čak su i praktičnije. Kada ispadne frka, u njima lakše trčim.”

Na cijeloj Remizi, u ovom trenutku, ima ih desetak. Zajedno su proveli djetinjstvo, gradeći generacijsku solidarnost kao najmlađi navijači Dinama, isključeni iz navijačkih skupina starije dobi. Danas ih Dinamo zanima mnogo manje; motaju se uglavnom oko lokalnog kluba NK Trešnjevka koji ne traži da prelaze granice najbližeg susjedstva. Zapravo se kreću u vrlo skučenom svijetu. Danju disciplinirano pohađaju školu, navečer se okupljaju ili uz mostić preko potoka Črnomerec ili u obližnjem parku. U škvadri nema djevojčica. Poput svih adolescenata, klan počiva na narcisoidnoj predodžbi svoje fizičke nadmoći kojom bi trebalo kompenzirati muke njihova životnog razdoblja ni dječaraca ni muškaraca. Ništa ih ne zanima: rijetko odlaze u diskoklubove, ne čitaju ništa osim školske lektire, izbjegavaju središte grada i druge zagrebačke kvartove. “American History X” našli su u videoteci. Većina WBT-ovaca film nije ni gledala; o izgledu američkih “skinsa”, njihovim običajima, rasizmu i tučnjavama doznali su uglavnom iz usmene predaje. Za njih, koncentrirane na svoj park i mostić, svijet je i uzbudljiv i besmrtan kao filmski kadar: glumac se proslavi jer je ubio ili bio ubijen, a onda, eto ga živog i zdravog u nekom drugom filmu.

Treći naraštaj WBT-a koji sebe doživljava kao avangardu hrvatsko-arijevske rase u oživotvorenju poraženog Hitlera, tijekom školskih praznika zasigurno umire od dosade ako ne pronađe žrtvu za podizanje adrenalina. A najpodobnije su mete mala djeca i osamljeni stranci. Viša rasa u svojim hajkama ne poznaje viteške običaje ravnopravne borbe. Uz “obranu” Remize od imaginarnih neprijatelja, njihove kreativne aktivnosti svode se na pisanje grafita u čast Wilde Boys of Trešnjevka kojim, poput psa, obilježavaju ono što smatraju svojim teritorijem.

“Mrzimo crne, smeđe, žute, Židove, Srbe, homoseksualce, komuniste, ljevičare”, nabraja njihov ideolog, polovični čitatelj “Mein Kampfa”, točno kako se to od jednog skinsa očekuje. “Pa to je jako mnogo neprijatelja. S obzirom na njihovu brojnost, osuđeni ste na poraz”, primjećuje Nacionalov novinar. “Istina”, veli iznenada pokunjen. “Puno je to neprijatelja. No sada je najvažnije da nam se žuti i tamnoputi ne motaju po Remizi”, dodaje da bi spasio barem nešto od svoga projekta.

“Ma nije Hitler baš u svemu bio u pravu”, pomaže mu najsitniji. “Mussolini još manje. Njemu je trebalo nekoliko godina da dođe na vlast, a našem Anti Paveliću samo nekoliko dana. Pavelić je bolji od obojice.”

“Neće biti. Mussolini je financirao, obučavao i instalirao Pavelića za ustaškog poglavnika. Zato su zajedno i poraženi u svakom pogledu”, obzirno mu repliciraju iz Nacionala, dok cijela naci-škvadra sve zbunjenije šuti.

Prezentacija WBT-a u punom sjaju počela je tek pred fotografskim objektivom. Pošto su skoknuli svojim kućama da dnevnu odjeću zamijene paradnim uniformama ? a ona se sastoji od podrezanih traperica, hozntregera i crnih majica s Dinamovim amblemom ? poredali su se na svoj mostić. Prizor je asocirao pomalo na pionirsko-skautsku četu, pomalo na formaciju tjelohranitelja koji skrivaju golobrada, nježna lica. Nakon iskustva u policijskoj postaji, san o slavi i moći ipak nije uspio pobijediti strepnju od pogubnih posljedica, možda i pedagoških batina, ako ih na novinskim stranicama prepoznaju mama, tata i strogi policajci.

“Prije svega, napišite da nama nitko ne manipulira. Sve smo sami smislili i sve smo sami izveli”, kaže jedan na kraju sastanka, očito uvrijeđen što nitko od starijih ne priznaje originalnost njihovih nacističkih i rasističkih ideja, njegovu skin-odjeću i čizme, te njegovu iznimnu osobnost lovaca na bezazlene Arape. No od dječaka čiji se univerzum proteže između potoka i parka na Remizi ne treba ni očekivati povijesno pamćenje. Identifikaciju sa skinheadsima, među raznim pokretima na koje se raspala omladinska i tinejdžerska kultura u protekla tri desetljeća, izabrali su uglavnom zato što ih smatraju vrlo subverzivnima i vrlo alternativnima. No na svom vrhuncu, nacizam je počivao na sličnom čoporu društvenih marginalaca, bez sjećanja, znanja, iskustva.

Trešnjevačka himna

Od pruge do Save
od Savske do Zagrebačke
diše najljepši kutak planeta
ime mu je dala
jedna trešnja stara
koja raste tamo kod Tratinske
moja domovina je Trešnjevka.

Ulicama hodaju obrijane glave
Plac i Dom sportova
drže irokezi
Pongračevo ? Ljubljanica
to je zemlja skinheadsa.