Ranko Marinković je izvlačio dramu iz svakodnevnice i umjetnost iz ljudi

Ne postoji popis lektire koji bi preskočio djela Ranka Marinkovića, kao ni učenik koji se nije zabrinuo nad rečenicama koje nije dovoljno površno pročitati večer prije provjere znanja ili lektire, nego im je potrebno posvetiti svu pozornost pri čitanju zasićenom simbolikom i višestrukim konotacijama. Jedan od najznačajnijih književnika hrvatske književnosti 20. stoljeća preminuo je 28. siječnja 2001. godine.

Jedno od djela po kojemu ga učenici pamte hvaljena je i čitana zbirka novela ‘Ruke’ u kojoj se nalaze neke ranije objavljene novele, ali u novom aranžmanu i kontekstualno preoblikovane. Gotovo su sve smještene u mediteranski ambijent. U središtu ustaljene svakodnevice i života bez uzbuđenja uglavnom je pojedinac koji u potrazi za vlastitim identitetom samo glumi život nekog simboličnog sebe, uvjeren u autentičnost svojih ličnosti, u spontanost svojih postupaka, međutim on je bijedna marioneta koja sudjeluje u radu mehanizma kojem se savršeno podvrgava. Tematizira i čin pisanja te pripovijedanja, poigravajući se unutarnjim strukturnim zakonitostima.

A roman ‘Kiklop’ sinteza je Marinkovićeva životnog djela. U njega su uvršteni i neki raniji prozni fragmenti, posebno iz novelističke zbirke Ruke. Melkior Tresić preosjetljivi je mladi intelektualac, kazališni kritičar kroz čije oči čitatelj dobiva uvid u boemski zagrebački život uoči Drugog svjetskog rata. Naziva se hrvatskom verzijom kompleksnog Joyceova ‘Uliksa’ jer povezuje modernu civilizaciju i klasične grčke mitove uz kritiku društva i produkcije nasilja bez konca. Roman je jedan veliki intertekst svjetske umjetnosti različitih razdoblja kojima se ovjeravaju likovi kojima su umjetnost i ljubav i zanimanje.

Komentiraj