Objavljeno u Nacionalu br. 1087, 19. veljače 2019.

Kako bivši ministar znanosti koji rijetko ističe svoje židovske korijene negira kritike da je odgovoran za kontroverzan tretman Holokausta i povijesnog razdoblja vezanog za ulogu Ante Pavelića i Nezavisne Države Hrvatske u školskim programima

U raspravi oko kurikularne reforme otvara se nova bitka, možda i personalne prirode. Ona će se voditi oko sadržaja iz povijesti, a tiče se načina na koji je u budućem prijedlogu nastave povijesti tretirana tema Holokausta, što je u hrvatskoj javnosti izazvalo veliku i oštru raspravu. Otvorio ju je Radovan Fuchs, bivši ministar znanosti koji je svojedobno bio izabran za posebnog savjetnika premijera Andreja Plenkovića za kurikularnu reformu. Upravo se on našao na udaru sumnji da je odgovoran za kontroverzan način tretiranja nekih osjetljivih tema novije povijesti, pa tako i Holokausta. Kritičari u novom prijedlogu kurikuluma posebno u negativnom kontekstu ističu tretman Holokausta i povijesnog razdoblja vezanog za ulogu Nezavisne Države Hrvatske i Ante Pavelića u Drugom svjetskom ratu. Nema ni slova o logoru Jasenovac niti spomena o etnicitetu žrtava tog razdoblja, osim povremeno navedenih Židova. Među žrtvama nisu spomenuta stradanja najbrojnijih stradalnika Srba, ali i Roma u NDH, a oni su uz Židove bili najzastupljenije etničke skupine među stradalnicima. U medijima su se pojavile teze da je do tog zaokreta u tretiranju tih osjetljivih povijesnih tema došlo upravo nakon što je svojevrsnu kontrolu nad kurikularnom reformom preuzeo Fuchs, da je možda čak pod direktnim njegovom naputku pokrenut stanoviti revizionistički zaokret u treniranju novije povijesti.

Fuchs te objede oštro demantira, a u odgovorima na upite Nacionala kazao je da se on zalaže upravo za suprotno, da se više i konkretnije govori o Holokaustu. Objavio je čak da je on spreman prihvatiti primjedbe na ponuđeni prijedlog kurikuluma.

Štoviše, on je odgovornost u vezi svega toga usmjerio na ministricu Blaženku Divjak, za koju smatra da sada treba dati neke sasvim konkretne naputke ekspertskoj skupini koja radi na kurikuluma iz povijesti, da se dosadašnji propusti isprave.

On se u intervjuu Nacionalu izričito založio da se u dokument unese popis sasvim konkretnih sadržaja
koje bi đaci o tim temama trebali učiti te dodao da bi “ako na takvo nešto pristanu u Ministarstvu obrazovanja, a posebno angažirani mentorski timovi u Školi za život, vrlo rado dodatno propisali obavezne sadržaja, pogotovo što se tiče Holokausta i još nekih posebno osjetljivih tema”.

Fuchs je bio među vodećim hrvatskim pregovaračima za ulazak Hrvatske u Europsku uniju baš za područje povijesnog razdoblja Holokausta i Drugog svjetskog rata. “Ne samo da sam bio u pregovaračkom timu za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, nego sam 1992. vodio i pregovore s Izraelom za priznanje Republike Hrvatske”, podsjetio je Fuchs na ono što je radio još početkom devedesetih godina. Njegov djed Hinko bio je porijeklom Židov, a po očevoj obiteljskoj lozi jedan od rođaka bio mu je i Vatroslav Lisinski koji se rodio kao Ignac Fuchs, da bi kasnije promijenio ime i prezime pod utjecajem Ilirskog preporoda. Radovan Fuchs tako je pregovarao s Izraelom o priznanju Hrvatske i uspostavi diplomatskih odnosa i s europskim pregovaračima o osjetljivim povijesnim pitanjima iz razdoblja NDH.

‘Ne mogu razumjeti da oni koji su temu Holokausta u osnovnoj školi u prethodnoj verziji stavili gotovo pa izbornu, imaju hrabrosti mene i druge autore ove verzije kurikuluma optuživati za revizionizam’

NACIONAL: Kako tumačite pristup temi Holokausta i razdoblja NDH u novom prijedlogu kurikuluma za povijest, s obzirom na to da ste bili jedan od ključnih pregovarača na tu temu za ulazak Hrvatske u EU, a sudjelovali ste i u diplomatskom priznanju Hrvatske od Izraela?

Od početka smo inzistirali na više obveznih sadržaja općenito u kurikulumima koje su stručne radne skupina dorađivale, a posebno u kurikulumu povijesti, zbog čega smo često trpjeli kritike da “se vraćamo bubanju”, “nastavnicima ukidamo autonomiju”, “uvodimo zastarjeli tip kurikuluma koji je nedovoljno liberalan” i sl. Ali s obzirom na to da vas očigledno interesira primarno tema Holokausta, onda želim naglasiti da je, za razliku od prethodne verzije kurikuluma u kojoj je bio izborna tema, tema Holokausta, kao jednog od najvećih zločina protiv čovječnosti u ljudskoj prošlosti, u inačicu kurikuluma koju smo doradili i dostavili ministrici propisana je kao obavezna tema u svim razredima u kojima se poučava povijest 20. stoljeća.
Unatoč kritikama da “vraćamo bubanje napamet” i “ukidamo autonomiju nastavnicima” inzistirali smo na tome da se obavezno obrađuju sasvim konkretne teme kao što su “Stradanja i zločini protiv čovječnosti. Holokaust”, “Holokaust – sustavni progoni, iseljavanje i koncentracijski logori” , “Progoni i istrebljenje europskih Židova. Holokaust – od Nürnberških zakona do završetka Drugog svjetskog rata, Geta i logori
smrti”. Ne znam kome, osim zlonamjernima, iz toga nije jasno da tema Holokausta nikako nije zaobiđena ili ne daj Bože revizionistički ugrađena u tekst prijedloga kurikuluma povijesti. Ne mogu razumjeti da upravo oni koji su temu Holokausta u osnovnoj školi u prethodnoj verziji stavili gotovo pa izbornu, imaju hrabrosti autore ove verzije kurikuluma optuživati za revizionizam, nekakvo zataškavanje i slično.

NACIONAL: Zašto se izbjeglo pobrojati koncentracijske logore u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata?

Ne znam zašto. Ponovit ću, nisam ni metodičar, niti povjesničar, ali mogu pretpostaviti da stručnoj radnoj skupini to nije bilo dopušteno, odnosno da to nije bilo u skladu sa zadanim konceptom pa im nije bilo dozvoljeno dodatno “ukinuti autonomiju nastavnicima” i “dodatno preopteretiti učenike”. Što se mene tiče, a vjerujem i članova stručne radne skupine, ako na takvo nešto pristanu u Ministarstvu obrazovanja, a posebno angažirani mentorski timovi u Školi za život, vrlo rado bismo dodatno propisali obavezne sadržaja, pogotovo što se tiče Holokausta i još nekih posebno osjetljivih tema.

‘Ne znam zašto se izbjeglo pobrojati koncentracijske logore u Hrvatskoj u vrijeme Drugog svjetskog rata jer nisam ni metodičar, niti povjesničar. Mislim da stručnoj radnoj skupini to nije bilo dopušteno’

NACIONAL: Zašto se osim stradalih Židova u logoru Jasenovac izbjegava spomenuti i druge etničke skupine, Srbe i Rome koji su bili najbrojnije etničke skupine stradale u Jasenovcu? Smatrate li to opravdanim?

Što se mene tiče, a vjerujem i članova stručne radne skupine koja je radila na doradi kurikuluma, ako na tako nešto pristanu u Ministarstvu obrazovanja, a posebno angažirani mentorski timovi u Školi za život, vrlo rado bismo dodatno propisali i dodatne obavezne sadržaje, pogotovo u sklopu teme Holokausta koji bi u temu uključili i sve druge etničke skupine stradale u Jasenovcu, a ne samo Srbe i Rome. Za takvo dodatno detaljnije propisivanje sadržaja, za koje smo se od početka zalagali, potrebna je preporuka Ministarstva. Međutim, pretpostavljam da će se tada, ako se takva preporuka donese, morati mijenjati i metodički priručnici napisani i plaćeni u sklopu Škole za život, a možda i edukacije kroz koje učitelji u Školi za život prolaze, a u sklopu koje im je temeljem odluke Ministarstva u postizanju ishoda učenja prepuštena sloboda pri odabiru sadržaja.

NACIONAL: Smatrate li to eventualnim propustom nastalim zbog brzine kojom je rađen taj dokument ili pokušajem da se prebrišu iz memorije neke neugodne činjenice iz razdoblja NDH kako bi se izjednačili svi “totalitarni režimi”, onaj iz razdoblja NDH i onaj poslijeratni komunistički, ali koji je bio i dio antifašističke koalicije?

Apsolutno nema govora o tzv. izjednačavanju totalitarnih režima, niti je predviđeno da se  oni obrađuju tako, a pogotovo da se prešućuju ili kako vi kažete “zamagljuju” činjenice iz razdoblja NDH. Baš zbog toga je Holokaust i naveden kao obvezna tema, a ne izborna, kako je to bilo u prethodnoj verziji kurikuluma. I ne mislim da se radilo o propustu. Radi se o konceptu propisivanja više ili manje obveznih sadržaja, odnosno davanja nastavnicima više ili manje autonomije. Bilo bi bolje propisati više sadržaja pogotovo u kurikulumu
povijesti i posebno osjetljivim temama kao što je Holokaust. S druge strane, koncept cjelovite kurikularne reforme još od Borisa Jokića koji je nastavljen i u Školi za život, bilo je postavljanje tzv. kurikuluma otvorenog tipa u kojem nastavnik sam bira sadržaje (sadržaji nisu propisani kao obavezni) s pomoću kojih će učenik doći do razine usvojenosti određenoga ishoda učenja. Dakle, ako Ministarstvo dopusti promjenu koncepta smanjenja autonomije nastavnika te detaljnijeg propisivanja sadržaja, apsolutno sam za to da se detaljno propišu sadržaji, posebice kod osjetljivih tema kao što je to Holokaust.