Radovan Dobronić dan uoči polaganja prisege u Saboru na dužnost predsjednika Vrhovnog suda prvi je put u nedjelju, u centru Zagreba, popio kavu s profesoricom Zlatom Đurđević, prvom kandidatkinjom predsjednika Zorana Milanovića za čelnu osobu sudbene vlasti u Hrvatskoj. Nju Sabor nije izglasao. Nakon što je s njom razmijenio mišljenje, Dobronić je u razgovoru za Nacional ocijenio da je Zlata Đurđević bila ne samo odličan kandidat, nego i „ledolomac koja je neosnovano osjetila udarce najtežih santi leda“ ispriječene pred izborom čelne osobe sudbene vlasti. Ta je pravosudno-politička priča napokon bila okončana prošloga petka glasanjem u Saboru. Zlata Đurđević je bila i osoba koja je prilikom ispitivanja suca Dobronića pred saborskim Odborom za pravosuđe postavila ključna pitanja kada se pojavila priča da se protiv njega navodno vodio stegovni postupak zbog neispunjene sudačke norme u 2019. godini. Nakon što je Zlata Đurđević postavila pitanje zašto Državno sudbeno vijeće nije pokrenulo taj stegovni postupak u roku od 15 dana nakon podnošenja prijave što je bilo obvezno prema Zakonu o kaznenom postupku, koji se supsidijarno primjenjuje u takvim slučajevima, Državno sudbeno vijeće se povuklo. Zato je DSV i odbio zahtjev zastupnika da se očituje na tu temu navodeći kao razlog, kako je bilo priopćeno, da ne žele utjecati na izbor čelne osobe sudbene vlasti.

Radovan Dobronić rodio se u Čakovcu 1960., gdje mu je otac radio kao agronom, a majka farmaceutkinja. Kad su doselili u Zagreb, Dobronić je završio Klasičnu gimnaziju, a potom i Pravni fakultet na kojem je i magistrirao. Sudac Trgovačkog suda u Zagrebu postao je tek 1996., a prije toga se bavio pravnim poslovima vezanim za devizno poslovanje u Zagrebačkoj banci. Prošloga petka na sjednici Sabora izglasan je za predsjednika Vrhovnog suda sa 120 zastupničkih glasova, a samo troje zastupnik glasalo je protiv njegova izbora. Dobio je više glasova od dvotrećinske većine, 101 zastupnički glas dovoljan i za promjene Ustava. Šetajući gradom sa sucem Dobronićem, Nacionalovi novinari su se uvjerili da je donedavni sudac Trgovačkog suda u Zagrebu doživljen i kao donositelj nove atmosfere u hrvatsko pravosuđe, novu nadu. Ljudi su mu na cesti prilazili čestitajući, pružajući mu potporu. Je li to bio i znak novog povjerenja u hrvatsko pravosuđe, tek će se vidjeti. Izvjesno je da dosadašnji obnašatelj dužnosti predsjednika Vrhovnog suda, sudac Marin Mrčela, najvjerojatnije više neće biti ni Dobronićev zamjenik, a na tu dužnost ga je imenovao Dobronićev prethodnik Đuro Sessa temeljem godišnjeg plana rada.

NACIONAL: Osvrćući se na vaš izbor, premijer Andrej Plenković nekoliko je puta javno isticao činjenicu da ste i vi, po ocu, porijeklom iz Jelse s otoka Hvara, baš kao on i ministar Vili Beroš.

Premijera Plenkovića nisam upoznao sve donedavno, ali sam znao oca ministra Beroša, pristojnog gospodina. Gospodin Mate Beroš, otac ministra, bio je jako dobar marangun, što je lokalni naziv za stolara. Moja mama i on su se jako dobro razumjeli u restauraciji starog namještaja. Imali su zajednički interes u obnovi namještaja. Beroševi su u Jelsi par kuća dalje od moje, ali ja u toj mojoj kući zbog posla nisam bio nikad dulje od mjesec dana u kontinuitetu.

NACIONAL: Spomenuli ste vašu kuću na Jelsi, ali kakva je vaša imovinska kartica? Trebaju li suci javno davati na uvid svoju imovinu?

Nemam ništa protiv toga. Treba provjeriti imovinu sudaca, odnos njihovih prihoda i njihove imovine. To bi trebala biti normalna procedura koju treba provoditi porezna uprava. Kad stvari funkcioniraju kako treba, to ne bi trebalo biti ništa nenormalno. Ako postoji problem u radu porezne uprave, a ako kao pandan uzmemo ono što radi porezna uprava u Njemačkoj, ne bi smjelo biti nikakvih problema. Postavlja se pitanje kako nekome tko ima plaću, primjerice, od 3000 do 4000 kuna pripada ogromna imovina ako je nije od nekoga naslijedio. Kod nas, u Hrvatskoj, to baš i ne funkcionira. Dakle, imam tu kuću na Jelsi, stan od šezdesetak četvornih metara na Knežiji u Zagrebu u kojem sam prije živio s roditeljima, kao i komad zemlje u Turopolju. Tu su zemlju kupili moji roditelji kada sam imao 14 godina jer mi je otac kao agronom tada kupio dva, tri reda vinograda da ostane u kontaktu sa svojom strukom. Danas mi je to problem jer nemam dovoljno vremena da bih to održavao. Ove godine nisam pokosio ni travu.

NACIONAL: Ostaje li sudac Marin Mrčela zamjenik predsjednika Vrhovnog suda kada preuzmete dužnost predsjednika Vrhovnog suda? Njega je imenovao vaš prethodnik Đuro Sessa, a javno se zalagao i da predsjednika Vrhovnog suda biraju suci Vrhovnog suda.

Odluku ću donijeti kada preuzmem dužnost na Vrhovnom sudu, a donijet ću je na osnovi činjenice da osobe koje javno nastupaju moraju postupati odgovorno. Iznošenje takvih tvrdnji ipak nije bilo na razini odgovornosti koja se traži od sudaca Vrhovnog suda, pa makar bila riječ i o sucu koji je privremeno obnašao dužnost predsjednika Vrhovnog suda. Taj ću element uzeti u obzir. Tim prije, što mislim da suci Vrhovnog suda u fazi javnog poziva za izbor predsjednika Vrhovnog suda uopće nisu smjeli iznositi stajališta kako bi trebali izgledati izmijenjeni Zakon o sudovima u tom dijelu. Nije zadatak sudova da formuliraju zakone. Točno se zna tko donosi zakone. To je Sabor, a tu je politika glavni element demokracije. Što god tko želio ili mislio, Sabor će donositi odluku o tome. Ako se nešto predlaže onda to ne smije djelovati kao postavljanje ultimatuma.

NACIONAL: Kako ocjenjujete činjenicu da je Vrhovni sud u danu kada je Sabor donosio odluku o izboru predsjednika Vrhovnog suda donio i pravomoćnu presudu u slučaju Fimi medije, u kojem su još prije deset godina bili optuženi Ivo Sanader i HDZ. Predsjednik Milanović je ocijenio da tu odluku sigurno nije donio „kotlovničar“. Je to bila osveta zamjenika predsjednika Vrhovnog suda Marina Mrčele premijeru Plenkovića što se nije opredijelio za njega, nego za vas kao predsjednika Vrhovnog suda?

O tome ništa ne znam, pa ne mogu odgovoriti na to pitanje. Saznat ću to svakako, ali ne zbog toga da bih o tome informirao javnost, nego zato da bih mogao kvalitetnije postupati u svom budućem djelovanju.

NACIONAL: Kako ste shvatili poruku premijera Plenkovića i Sabora da predsjednik bira između dvojice kandidata: zamjenika predsjednika Vrhovnog suda Marina Mrčele i vas, iako je Milanović javno obznanio daleko prije da ste vi njegov kandidat?

To je bilo formalno u skladu sa Zakonom o sudovima. Nakon što je Ustavni sud blagoslovio novi članak Zakona o sudovima 44a, kojim je 2018. uvedena procedura da Državno sudbeno vijeće raspisuje javni poziv, onda se sada svi koji su se javili na taj javni poziv nude predsjedniku da među njima bira, iako je predsjednik već bio deklarirao da sam eto ja njegov kandidat. Učinio je to temeljem njegove izvorne ustavne ovlasti.

NACIONAL: Zašto je predsjednik Milanović javno deklarirao da ste baš vi njegov kandidat prije no što su svoja mišljenja dali Vrhovni sud na svojoj općoj sjednici i saborski Odbor za pravosuđe?

Predsjednik Milanović to je učinio zato što se ne slaže s odlukom Ustavnog suda prema kojoj bi njegovo ustavno pravo predlaganja kandidata bilo ograničeno bilo kakvom zakonskom odredbom o reduciranju njegove ustavne ovlasti. U javnosti se, također, nešto pogrešno tumači. Predsjednik Republike, po našem Ustavu, ima veće ovlasti od predsjednika države u čistom parlamentarnom sustavu. U parlamentarnim sustavima predsjednici se biraju u parlamentu, a ne na neposrednim izborima. U Hrvatskoj je nešto što bi se moglo nazvati polupredsjedničkim sustavom ili derivatom polupredsjedničkog sustava koji smo prepisali od Francuza. Tako je hrvatski predsjednik zadržao i neke ovlasti ne samo u sukreiranju vanjske politike, u sferi obrane i vojske nego je on, i po hrvatskom Ustavu, zadužen brinuti o usklađenom djelovanju svih grana vlasti: zakonodavne, izvršne i sudbene.

NACIONAL: Što to znači?

To znači da je on s Ustavnim sudom jedan od dvaju faktora koji brinu o provedbi Ustava. Pogrešno je tumačiti da je to samo nekakvo političko pitanje. Zato se postavlja vrlo ozbiljno i pitanje odnosa tih dvaju ustavno definiranih tijela koja se zovu Ustavni sud i predsjednik Republike. Oni su se u ovom konkretnom slučaju sukobili u tumačenju Ustava. Može se reći sljedeće: glavni tumač Ustava je Ustavni sud, a njegove su ovlasti u opsegu od oko 90 posto. Ali za razliku od predsjednika u parlamentarnim sustavima, predsjednik Hrvatske izabran je na neposrednim izborima. Zato i on ima pravo i obvezu za provedbu, pa onda i tumačenje Ustava barem do desetak posto. Predsjednik Zoran Milanović se i ponaša u skladu s tim ovlastima, ali taj je sukob imao i ozbiljniji karakter. To je, dakle, bio i sukob dvaju jedino ovlaštenih tijela za brigu o provedbi i tumačenju Ustava koji o ovom bitnom pitanju imaju različite stavove.

NACIONAL: Ipak, u ovom konkretnom slučaju oko izbora predsjednika Vrhovnog suda pobijedio je stav Ustavnog suda, a on je utvrdio da je članak zakona o izboru čelne osobe sudbene vlasti u Hrvatskoj u skladu s Ustavom.

To je točno, ali ostalo je otvoreno pitanje je li ta izmjena Zakona o sudovima iz 2018. donijeta u svega par dana uz tri različita tumačenja, ispunila suštinski zahtjev za stručnim, autoritativnim oblikom tumačenja. Odgovor bi bio da ta izmjena Zakona o sudovima nije ispunila taj suštinski zahtjev. Zašto? Preveliki broj pravnika i stručne javnosti rekao je da ta odluka Ustavnog suda ne drži vodu. U tom svjetlu ustavno-pravne krize održani su i ovi izbori za predsjednika Vrhovnog suda. Moj izbor u odnosu na izbor predsjednika Vrhovnog suda Đure Sesse bitno se razlikovao. Sjednica Odbora za pravosuđe u njegovu slučaju trajala je petnaestak minuta. Tehnike izbora kada je prije četiri godine bio izabran Đuro Sessa i ova sadašnja dijametralno su suprotne. Sada je taj postupak otišao u drugi ekstrem. Ali to i nije bilo toliko loše. Nakon svega, dobra je činjenica da je javnost prvi put počela ozbiljno razmišljati o sudbenoj vlasti. Ovaj put je to saslušanje kandidata na saborskom Odboru za pravosuđe trajalo više od sedam sati. Slično je bilo i u slučaju prethodne predsjednikove kandidatkinje Zlate Đurđević, od koje sam neke elemente unio i u moj program. Ona je bila i ledolomac koja je neosnovano osjetila udarce najtežih santi leda u ovom postupku izbora čelne osobe sudbene vlasti u Hrvatskoj.

NACIONAL: U Ministarstvu pravosuđa i uprave pripremaju se izmjene Zakona o sudovima. Navodno, namjera je ograničiti vaše ovlasti kao čelne osobe sudbene vlasti, tvrde Nacionalovi izvori. Pripremao se navodno i članak kojim se trebala ozakoniti i dužnost vršitelja dužnosti predsjednika Vrhovnog suda. To je trebalo omogućiti aktualnom zamjeniku predsjednika Vrhovnog suda Marinu Mrčeli da nastavi obnašati dužnost predsjednika Suda i nakon kraja godine, do kada ga je vaš prethodnik Đuro Sessa odredio kao svog zamjenika.

O tome ne mogu kategorički govoriti jer taj tekst zakonskih izmjena nisam vidio. No ide se u još jednu parcijalnu izmjenu Zakona o sudovima kojom će se nastojati regulirati i izbor predsjednika Vrhovnog suda. Posredno sam informiran da se tim izmjenama zakona nastoji utjecati i na način izbora sudskih vještaka, ali mislim da je glavno pitanje trebaju li nam uopće parcijalne izmjene Zakona o sudovima. Pola mjera definiranih tim zakonom odnose se na Okvirna mjerila o radu sudova, kojima je uvedeno mjerenje rada sudaca određivanjem normi u rješavanja predmeta. To ne postoji u drugim članicama Europske unije. Javilo mi se puno kolega, iskusnih sudaca koji rade na težim predmetima iskazujući mi potporu u mom protivljenju takvoj metodologiji.

NACIONAL: Zašto sudačku normu smatrate problemom?

Što se dogodilo? Da se na neki način riješi veliki broj neriješenih sudskih predmeta ta se norma neprestano povisuje. To ima loše posljedice na sam rad sudaca pa se postavlja i pitanje imaju li oni uopće uvjete za normalan sudački rad. Sudačke presude moraju se donositi kada one sazru, a ne pod pritiskom, pa makar se taj pritisak zvao i norma sucima za donošenje određenog broja odluka. Posljedica tog pritiska je stanoviti broj upitnih presuda koje se onda problematiziraju u javnosti. Posljedice se odražavaju na dugotrajnost sudskih postupaka, kao i produkciju velikog broja novih sudskih predmeta. To se u javnosti ne dovodi u direktnu vezu, a sada se već radi i o tome da se moramo boriti da suci na sva tri stupnja imaju normalne uvjete za rad. Po kriterijima Europske unije, u Hrvatskoj jedino suci Vrhovnog suda imaju normalan status sudaca, dok su suci prvog i drugog stupnja više u statusu pravosudnih činovnika, nego sudaca.

NACIONAL: Objavljeno je da 2019. niste ispunili sudačku normu od 80 posto riješenih predmeta, pa se čak tvrdilo da je protiv vas pokrenut stegovni postupak, o čemu vi niste znali dok niste postali kandidat. Je li taj stegovni postupak pokrenut ili nije? Zastupnici HDZ-a tražili su i od DSV-a da se o tome očituju, ali DSV je to odbio uz obrazloženje da ne žele utjecati na vaš izbor.

Da je postupak bio pokrenut, trebao sam biti pozvan i na sjednicu DSV-a na kojoj bi me oni o tome izvijestili. Vjerojatno je točno da je bila podnijeta prijava da te 2019. nisam ispunio normu, a valjda DSV zna je li postupak bio pokrenut ili nije. Službeno od DSV-a nikada nisam dobio obavijest o tome. Ostalo je nejasno kako se taj postupak uopće vodi, a oni kažu da se supsidijarno primjenjuje Zakon o kaznenom postupku. Ako je tome tako, onda bi to trebao biti stvarno formalan postupak koji se pokreće u kratkom roku. To je još jedna od stvari koje su ostale potpuno nedorečene, a dosta su važne jer se tiču statusa sudaca, njihove sigurnost i neovisnosti.

NACIONAL: Nisu li vam tako bile postavljene prepreke da ne budete izabrani kao kandidat predsjednika Milanovića, jer se o tome prethodno nije dogovorio s Andrejom Plenkovićem kao predsjednikom HDZ-a i kontrolorom saborske većine?

Ako su možda i bile prepreke, onda one više to nisu. Međutim, problem je ostao i dalje, jer se mnogi suci pod pritiskom te norme loše osjećaju. Zbog toga sada već postaju nezadovoljni ne samo suci osnovnih sudova, nego i suci županijskih sudova. I njima se sada počela nametati ta norma koja dosad nije bila uobičajena. Dulje od 20 godina javnosti se pogrešno prikazuje da je veliki broj predmeta na sudovima isključivo posljedica nerada sudova. To je toliko pogrešna predodžba da bi se je moglo nazvati antiintelektualizmom ili čak demagogijom. Suci sigurno nisu lijenčine.

NACIONAL: Čega je onda posljedica taj veliki broj sudskih predmeta?

Posljedica su loše organizacije i lošeg upravljanja. Loše organizacije privrede, poduzeća, pogrešnog načina poslovanja, pravne i društvene neuređenosti. Uzroci su sistemski. Na sudovima se nalazi činjenična građa za kompletnu analizu hrvatskog društva. Na sudu vidimo da se komunalnim i javnim poduzećima ne upravlja dobro. Kad se to shvati, onda država i lokalna samouprava dio problema mogu riješiti tako da postave uprave spremne preuzimati odgovornost. Neka nađu načina da jedinice lokalne samouprave, ministarstva, javna poduzeća i sve što je u državnom vlasništvu rješavaju svoje međusobne sporove bez ikakvih sudova. Svima njima upravlja ili je vlasnik država, pa je nelogično da međusobno vode parnice. Nitko od toga nema koristi osim odvjetnika, a na koncu se moraju plaćati i sudski postupci. Napokon, to plaćaju građani iz državnog proračuna. Sve to računa se kao trošak poslovanja, a taj je trošak veći nego što bi realno trebao biti.

NACIONAL: Kako ste doživjeli višemjesečni zastoj u izboru predsjednika Vrhovnog suda nakon što je u srpnju istekao mandat vašem prethodniku Đuri Sessi?

Prvi put od kada postoji hrvatska država došlo je do zastoja u izboru predsjednika Vrhovnog suda. Dosad toga nije bilo, a došlo je do prijepora i oko izmjena Zakona o sudovima uvođenjem procedure raspisivanja javnog poziva Državnog sudbenog vijeća. Moj izbor ostao je u sjeni te zakonske odredbe. Na kraju je Ustavni sud ocijenio da je takva procedura u skladu s Ustavom, iako značajan dio stručne javnosti nije uspio uvjeriti da je to u skladu s Ustavom. Premašeni su rokovi do kada se trebao obaviti taj izbor. Isto tako, prvi put se taj izbor dogodio u političkoj kohabitaciji između predsjednika Republike i vlade. Na kraju su se ipak pokazale i dobre strane Ustava da na prijedlog predsjednika Sabor odlučuje o čelnoj osobi sudbene vlasti.

NACIONAL: Što se u tom vašem izboru pokazalo dobrim?

Došlo se u poziciju da premijer i parlamentarna većina ne mogu drugoj strani nametnuti isključivo svoje rješenje. Ali zbog toga se proces oduljio. U prvom javnom pozivu za izbor predsjednika Vrhovnog suda kada je kandidatkinja bila Zlata Đurđević nije se uspjelo, a situacija se bila jako zaoštrila. Razlozi koji su Zlati Đurđević bili imputirani bili su neosnovani. U mom slučaju problem je riješen kroz kompromis u kojem se postavilo pitanje hoće li suci Vrhovnog suda prihvatiti nekoga za predsjednika tko je izabran izvan njihova sastava, nekoga izvana bez obzira na to što je i on dio sudačke organizacije. Ispalo je na kraju da je mene kao predsjednika Vrhovnog suda izabrala politika, a da su suci Vrhovnog suda tobože bili samo za struku. Pri tome su olako prešli preko rješenja koja su u većini zemalja Europske unije.

NACIONAL: Kakva su ta rješenja u većini zemalja EU-a?

U tim zemljama ne samo predsjednik Vrhovnog suda nego i svi suci najvišeg suda u zemlji na neki su način odabir politike. U Sloveniji njihova varijanta Državnog sudbenog vijeća samo predlaže suce Vrhovnog suda slovenskom parlamentu. U tom se slučaju postavlja pitanje odnosa struke i politike, kao i odgovornog biranja sudaca. Iz shvaćanja Vrhovnog suda u Hrvatskoj može se protumačiti da njima nije jasan položaj sudbene vlasti u okviru demokratskog sustava. Sudbena vlast bez obzira za zahtjeva za samostalnosti i neovisnosti mora imati i demokratsku legitimaciju. U tome se potpuno slažem sa Zlatom Đurđević.

NACIONAL: Kako mislite smanjiti broj sudskih predmeta?

Razlika između mog programa i ostalih programa bila je u tome što sam ponudio rješenja da se smanji ogroman broja predmeta. Ukazao sam u čemu je uopće problem velikog broja parničnih spisa. Javni sektor vodi tolike sudske postupke da je od sudova praktički napravio agenciju za naplatu dugova. Mora se promijeniti postupanje po izdanim računima. Opisao sam metode kako se može doći do toga. Da svaki neplaćeni račun naročito u trgovačkom pravu ne treba uvoditi u parnični postupak. To rješenje nije jednostavno, ali je moguće.

NACIONAL: Kako je moguće izbjeći parnične postupke u takvim predmetima?

Najprije, među gospodarstvenicima treba uhodati način da nauče kako se izdaje, a potom i prigovora izdanom računu. Kako to učiniti? Treba natjerati javne bilježnike da izdaju uredna rješenja samo za uredne račune, a onda odbacivati neobrazložene prigovore. Uvjeren sam da se samo na taj način može smanjiti 200.000 do 300.000 novih predmeta godišnje. U Njemačkoj ne produciraju svake godine milijunske količine sudskih predmeta. Tamo je uređena država i društvo. Ne samo Hrvatska nego i Italija koja je u odnosu na Njemačku manje organizirana i manje odgovorna producira godišnje veliki broj novih predmeta kao i mi u Hrvatskoj. Nije problem u radu ili neradu sudaca, nego je riječ o sistemskim uzrocima, pa se oni moraju i sistemski otklanjati.

NACIONAL: Kako otkloniti taj sistemski problem u radu sudova?

Kao rješenje ponudio sam odbacivanje prigovora na uredno izdane račune. Drugo, da javni sektor poboljša svoje upravljanje i prestane između sebe voditi besmislene parnice. To samo ukazuje na neodgovornost onih koji upravljaju, pa zato i nastaju te beskonačne parnice, primjerice među javnim poduzećima, ali i privatnim osiguravajućim društvima.

NACIONAL: Ali to su predmeti i sudski postupci iz trgovačkih i građanskih sporova. Što je s kaznenim predmetima koji traju godinama, poput ovog predmeta u kojem su Ivo Sanader i HDZ dobili drugostupanjsku presudu nakon deset godina?

Kazneni predmeti u tom moru sudskih postupaka čine najviše 3 do 5 posto svih sudski predmeta. Sve ostalo su građanski sporovi. Kazneni predmeti poput ovog koji ste naveli važni su, ali su najmalobrojniji. Kod kaznenih predmeta problem je u neadekvatnom izricanju kazni. Za ozbiljne stvari poput fizičkog nasilja izriču se uvjetne i novčane kazne umjesto zatvorskih kazni, koje će na siledžije djelovati preventivno da drugi put razmisle kako će se ponašati. Ne bi se smjelo događati da nakon dugotrajnih postupaka nasilnici dobiju kao kaznu guljenje krumpira, novčanu kaznu ili nešto smiješno.

NACIONAL: Na koji način treba primijeniti to pravo Europske unije?

To je naša obveza, a naši građani napokon trebaju prvi put osjetiti i koristi od članstva Hrvatske u Europskoj uniji. Sada su prava potrošača znatno veća nego što su bila, a mi to u Hrvatskoj ne provodimo. Ne provodimo ih zato što Vrhovni sud dosad uopće nije želio zauzeti stajalište o potrošačkim pravima, a morao je to učiniti. Trebao je zauzeti stajalište o tome što se i kada smije, kada se smiju pokretati ovrhe i na koji način. Sve sam to rekao i pred saborskim Odborom za pravosuđe.

NACIONAL: Tri dana nakon ulaske Hrvatske u Europsku uniju, u srpnju 2013. donijeli ste kolektivnu presudu o ništetnosti valutne klauzule u kreditima u švicarskim francima i ništetnosti promjenjive kamatne stope. Što mogu očekivati od Vrhovnog suda klijenti banaka koji su 2015. godine konvertirali kredite u eure, a tužili su banke?

Kao predsjednik Vrhovnog suda ne mogu govoriti ništa konkretno, jer su pojedini predmeti već u postupku na Vrhovnom sudu. Ono što mogu kao predsjednik Suda napraviti, a to ću i napraviti, zatražit ću kratki izvještaj o stanju tih predmeta da bih vidio u kojem je roku izgledno njihovo rješavanje. Znalo se da će nakon kolektivne tužbe uslijediti i privatne tužbe klijenata banaka. S obzirom na to da se radi o tisućama ljudi koji su zainteresirani za rješenje tog problema, postoji opravdani razlog da se tim predmetima dade prioritet. Trebaju se riješiti eventualne pravne dileme i nejasnoće koje se tiču velikog broja građana. Međutim, taj problem je puno širi osim problema potrošača koji su sklopili 125.000 ugovora o takvim kreditima.

NACIONAL: Zašto mislite da je problem širi od potrošačkih kredita u švicarskim francima?

Ima puno ugovora o kreditima u švicarskim francima koji ne potpadaju pod kolektivnu presudu. Stradali su i mali obrtnici, mala trgovačka društva, mali OPG-ovi. To je bila ogromna kontaminacija. Imamo čitavo more lošeg i pogrešnog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Ponavljam ono što sam rekao i u Saboru, kao uzor treba uzeti Njemački i Francusku. Gledati na to pitanje na razini njihove prakse. Njemačka na razini prakse nije imala nijedan slučaj vezan za valutnu klauzulu i švicarski franak zato što su njemačke banke bile odgovorne prema njemačkim građanima i to im nisu uopće ponudile. Nažalost, u Hrvatskoj nisu poslovale tako odgovorne banke, a k tome još te banke i nisu u hrvatskom vlasništvu. To je rezultiralo s četrdesetak tisuća, ako ne i više parničnih predmeta. Za to nisu odgovorni hrvatski suci, nego je to isključivo sistemski problem.

NACIONAL: Ako je to sistemski problem, zašto u vašoj kolektivnoj presudi iz 2013. niste te ugovore o kreditima u švicarskim francima u cijelosti proglasili ništetnima, nego samo njena dva bitna elementa: valutnu klauzulu u švicarskim francima i promjenjivu kamatnu stopu mijenjanu samostalnim odlukama banaka?

To su tehnički detalji. Kolektivna tužba i prema Zakonu o potrošačima i po Zakonu o parničnom postupku sama po sebi je iznimka, pa se primjenjuje restriktivno. Zakon je predvidio da se može utvrditi samo ništetnost pojedinih klauzula iz ugovora, a to je i napravljeno. Nije predviđeno da se mogu poništiti i cijeli ugovori. Ali to je prepušteno individualnim tužbama. Onaj tko misli da time može više postići neka tuži za ništetnost cijelih ugovora, a svi ostali mogu se pozivati na elemente iz kolektivne presude. Sudovi i sada mogu presuđivati o ništetnosti cijelih ugovora, ali pred sobom moraju imati uređeni tužbeni zahtjev. Pojedini potrošači i sada traže proglašenje ništetnima cijelih ugovora o kreditima u švicarskim francima.

NACIONAL: Osnovan je Visoki kazneni sud. Jesu li sada kazneni predmeti izvan domašaja Vrhovnog suda?

Sve ono što je bila nadležnost Vrhovnog suda i dalje je aktualno uključujući i kaznene predmete. I kazneni predmeti ostali su u djelokruga rada Vrhovnog suda. Međutim, ideja osnivanja Visokog kaznenog suda bila je razumna. Postoji teza da se Vrhovni sud ne bavi činjenicama iz presuda. Smatra se da je ocjena činjenica i dokaza rezervirana samo za sudove prvog i drugog stupnja, a da Vrhovni sud za razliku od Visokog kaznenog suda o tome ne može odlučivati.