RADISLAV JOVANOV GONZO: ‘Moj prvi film prati generaciju rođenu u Zagrebu 1970-ih’

Radislav Jovanov Gonzo, nagrađivani snimatelj i autor glazbenih i reklamnih spotova, dokumentaraca i kratkog filma, režirao je svoj prvi dugometražni igrani film ‘Punim plućima’, o ponovnom okupljanju otuđenih prijatelja

Jedan od najnagrađivanijih autora u povijesti Dana hrvatskog filma, snimatelj i autor više od 350 glazbenih videospotova, pedesetak reklamnih spotova, nekoliko namjenskih, pet dokumentarnih i jednog kratkog igranog filma te direktor fotografije na više kratkometražnih i dugometražnih igranih filmova Radislav Jovanov Gonzo ovih dana završio je snimanje svog prvog dugometražnog igranog filma „Punim plućima“. Ujedno će mu na Festivalu dokumentarnog rock filma (DORF) biti uručena Nagrada za životno djelo. Debitantski Gonzov dugometražni igrani film „Punim plućima“, u produkciji produkcijske kuće Fade In, HAVC je financirao s 2.550.000 kuna, hvaleći scenarij koji „konačno daje glas gradu Zagrebu i cijeloj jednoj generaciji rođenih 70 i neke; gradskoj ekipi koja se na karuselu tektonskih društvenih promjena koje su je dočekale 90-ih, u jeku njihovih gimnazija i fakulteta, naprosto nije snašla. Oni su u međuvremenu odrasli u svoje četrdesete, a neki iz njih uskoro i izlaze, a da im život zapravo nikad nije ni počeo“. Događaj koji ih je okupio funkcionira, kako i autor naglašava, kao Pandorina kutija koja se polako otvara i istresa pred njihova lica sva najteža životna pitanja bez da se upotrijebe velike riječi, bez imalo pretencioznosti, u dijalozima koji zvuče gotovo dokumentarno. Glumačku ekipu predvode Judita Franković, Krešimir Mikić, Rakan Rushaidat, Saša Naumov i Hrvoje Bariši, dok se kao producentica filma potpisuje Sabina Krešić.

Više o filmu Gonzo je otkrio u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: U opisu vašeg prvog dugometražnog igranog filma stoji da je dramaturški fokusiran oko okupljanja nekadašnjih prijatelja u povodu smrti jednoga od njih i da je zapravo riječ o komornoj drami. Zašto ste se odlučili za komornu dramu?

Zato što sam radeći videospotove težio tome da odem stepenicu više i shvatio sam da to zapravo neće biti moguće u glazbenim videospotovima. Zapravo se ne radi o komornoj drami, već o filmu koji se dešava u jednom stanu, a je li riječ o komornoj drami ili ne, prosudit će gledatelji. Iako, komorno ne znači automatski i nešto loše ili dosadno. Htio sam jednu grupu ljudi staviti u određeni prostor i baviti se vezama među njima. Grupa prijatelja koji se jako dobro poznaju i zapravo se u dubini sebe jako vole, ali to je potisnuo čin starenja, životnog razvijanja, kao i sebičnost, zbog čega su postali prijatelji s blokadama, bez obzira na to što su neko vrijeme bili jako veliki prijatelji.

NACIONAL: Znači, naglasak je na međuljudskim odnosima?

Da. Htio sam postići da na kraju filma ti isti međusobni ljudski odnosi profunkcioniraju i da se desi nešto infantilno lijepo, blesavo i glupo, a opet jako simpatično.

NACIONAL: Što je to infantilno, lijepo, blesavo i glupo čime završava film?

Ne bih to za sada otkrivao. Desi se nešto što ni likovi u filmu ne bi očekivali, ali od tog pokojnika zbog kojega su se ponovo okupili upravo su tako nešto i mogli očekivati. Priča je spoj raznih momenata koje sam doživio. Slike i skice koje sam posložio poput neke igre. Svi ti likovi su na neki način dio mene, a opet, ja sam na neki način dio njih.

 

‘Dobro je što je skeptičnost glumaca prema meni kao nesigurnom redatelju potaknula još bolju koncentraciju na rad. I ja sam imao tremu pred njima jer su vrhunski glumci’

 

NACIONAL: Dakle, sve ono što niste tijekom dosadašnje karijere uspjeli prikazati kroz glazbene videospotove?

Spotovi su bili želja da ja imam takve neke stvari, ali u spotovima postoji diktat kroz glazbu i naručitelja spota pa jednostavno ne možeš silovati svoju ideju i podvaljivati je glazbenicima jer na kraju će onda taj spot biti neshvatljiv. Pa sam sebi rekao – hajde da to presiječem. Idem napisati scenarij koji će se baviti pričom i osjećajima i nekom atmosferom iako još uvijek nisam odlučio hoće li uopće biti glazbe u filmu.

NACIONAL: Ali ste stavili naglasak na vizualni dio, zar ne?

Jako su mi bitni vizualizacija i dobar kadar. I to tako da nije samo kadar zbog kadra i zbog forme već u službi naracije. Jednako su mi važni glumci i atmosfera koju će ljudi prepoznati kada gledaju film.

NACIONAL: Kako ste odabrali glumačku ekipu?

Svi glumci su izabrani još kada sam počeo pisati scenarij. Tako sam odmah odlučio da će glavni lik Febe tumačiti Rakan Rushaidat. Zapravo sam sve verzije scenarija i radio prema glumcima koje sam zamislio u tim ulogama. To za film i je i nije dobro. Tako sam se i razvijao tih pet godina rada na scenariju tijekom kojih sam shvatio neke stvari, jer ipak sam ja jedna stara škola. Shvatio sam, između ostalog, da scenarij nije uopće jednostavno napisati. Naročito ako nisi pretjerano načitana osoba već prvenstveno vizualni tip koji voli vizuale i glazbu.

NACIONAL: Znači li to da ste se namučili pišući scenarij?

Ne! Pisanje mi je bilo jako veliki gušt koji mi je teško opisati, no trebao sam se prilikom pisanja dramaturških rješenja naučiti služiti alatom koji sam dobio od Dore Šustić koja je bila zadnja asistentica na scenariju, svog mentora Srđana Koljevića pa potom i od Jasne Žmak s kojom sam također surađivao na scenariju, kao uostalom i od Jelene Paljan pa na koncu i Pavlice Bajsić Brazzoduro i Danila Šerbedžije koji su bili umjetnički selektori.

Radislav Jovanov Gonzo s cjelokupnom glumačkom i tehničkom ekipom svog prvog igranog filma. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Pisanje scenarija dobro ste savladali, s obzirom na to da je u obrazloženju dodjele sredstava za film HAVC pohvalio upravo izuzetno razrađen scenarij za film, navodeći da dijalozi podsjećaju na dokumentarni film.

Imao sam jedan specifičan problem prilikom pisanja scenarija jer su mi mnogi govorili da je odličan. Međutim, moj scenarij je bio jako krut, ali ga ljudi nisu shvaćali kao djelo. Ja sam ga uvijek vidio kao film. Nakon tih „sto godina“ rada na scenariju važno je da se on svidio određenim ljudima, jer neće se svaki scenarij sviđati svakome, kao uostalom i sam film. Radeći na scenariju, odmah sam gledao njegovu praktičnu stranu. Promatrao sam ga kroz montažu. Kamo ide nastavak scene, kamo zatamnjenje itd. Glumci su to odmah shvatili jer su iskusni. Međutim, kada dođeš na scenu koja se zove set ili na lokaciju stana, dešavaju se drugačija scenografija i drugačiji mizanscenski pristup. Tada bismo detaljno razgovarali o svakoj ulozi.

NACIONAL: Kako ste se u tim momentima snašli kao svojevrsni redatelj početnik?

Dobro je da je određena skeptičnost glumaca prema meni kao nesigurnom redatelju izazvala još veću koncentraciju na rad. I ja sam imao određenu tremu pred njima jer su u pitanju vrhunski glumci. Zahtijevali su svaku potrebnu informaciju vezanu uz svaku scenu. Neke stvari im nisam rekao, neke stvari jesam i trebalo je vremena da se sve snimi. Za dvadeset dana snimanja taman se stigneš uspraviti i početi raditi kako treba, ali tada je snimanje već gotovo.

NACIONAL: Punih pet godina čekali ste da vam odobre scenarij unatoč tome što ste kao snimatelj surađivali s velikom većinom hrvatskih redatelja i filmaša koji odlučuju kroz HAVC. Kako to komentirate?

Zato što sam snimatelj, a snimatelj po vokaciji mora biti jako strpljiv. Shvatio sam da ne može svakome sjesti taj scenarij i da su ipak mlađi kolege ispred mene. Logično je da ja ne mogu biti tek ponuđeni debitant kojemu će se dati novac samo tako jer imam neku reputaciju i nagrade iza sebe. Shvatio sam da dolaze novi mladi redatelji i redateljice koji su imali jači scenarij od mene u tom trenutku. Svejedno, rekao sam si da moram biti uporan, kakav i jesam, i nastavio sam raditi na scenariju. Na kraju krajeva, tek ću sada početi montirati film iako već imam ideju za dva nova scenarija.

 

‘U pet godina rada na scenariju, radeći pritom na drugim filmovima i serijama, naučio sam i kako snimiti scenu a da ne razbiješ produkcijski limit, da glumci budu sretni’

 

NACIONAL: Znači, strpljivost se pokazala kao dobrodošla vrlina?

Strpljivost sam naučio snimajući druge filmove i serije. U tih pet godina rada na scenariju sam radeći na nekim drugim filmovima i serijama i naučio dosta toga i stekao iskustvo kako snimiti scenu, a da ne razbiješ produkcijski limit, da glumci budu sretni i da napraviš nešto čime si zadovoljan. Scenariji nisam pisao kao skupu priču, već sam je od starta postavio u hrvatske okvire. Naučio sam biti štedljiv snimajući spotove za tisuću eura i želeći pritom proizvesti koliko toliko kvalitetan uradak.

NACIONAL: Vaš snimateljski rad posebno je zapažen među širim gledateljstvom kroz TV seriju „Dnevnik velikog Perice“ na kojoj ste bili direktor fotografije, koja je i te kako pridonijela uspjehu serije. Koliko ste tom vizualnom momentu pažnje posvetili u svom filmu „Punim plućima“?

Nepravedno bi bilo reći da je u seriji „Dnevnik velikog Perice“ sve moja zasluga kada govorimo o vizualnom momentu. Fotografiju velikim djelom čine scenografija i kostimi. Poklopili smo se Vinko Brešan kao redatelj serije, Bino Uršić kao producent i umjetnički direktor serije i ja. Njih dvojica tu su bili jako važni, da kažu da li je nešto dobro ili nije. Stoga je bilo bitno da sam se poklopio s njihovim razmišljanjima, ali i ponudio neka drugačija vizualna rješenja.

NACIONAL: Koliko će te vizualne estetike biti prisutno u vašem filmu?

I hoće i neće. Moj snimatelj Stanko Herceg i ja čak smo razmišljali hoćemo li u neke scene staviti namjerno neki loš filter. Htjeli smo napraviti neki pomak. Nismo se htjeli držati komercijalnih zahvata već smo i prelazili tu rampu. Ne skrivam svoju ljubav prema opusima Jima Jarmuscha, Akija Kaurismakija, Wesa Andersona, Stevena Soderbergha i Alexandera Paynea iako su to potpuno različiti redatelji. Međutim, osvojili su me njihovi pristupi snimanju i režiji. Ne skrivam pritom brojne citate u filmu jer su ionako sve neki citati ovoga ili onoga. Jako je malo bilo neslaganja sa snimateljem. S jedne strane ne smiješ biti dosadan snimatelju kao redatelj, s druge strane ga moraš kontrolirati.

Radislav Jovanov Gonzo s Rakanom Rushaidatom i Krešimirom Mikićem, glumcima u filmu ‘Punim plućima’. PHOTO: Sven Čustović

NACIONAL: Zašto ste, kao iskusni i nagrađivani snimatelj, odlučili za svoj film, a ne snimati ga sami?

Kao što mi je rekao moj prijatelj i glumac u filmu Rakan Rushaidat, „Kada režiraš, nemoj se baviti snimanjem, bavi se mnome“. Glumac želi da ga rasplačem, nasmijem i pokažem mu što želim. Da ga pazim i tretiram kao redatelj. Stanko Herceg je dovoljno iskusan snimatelj da zna kako treba izgledati kadar. Imao sam jako veliko povjerenje u njega. Nisam se ja što imao petljati u njegov rad iako sam ga svako toliko gnjavio.

NACIONAL: Poznati ste prije svega kao redatelj brojnih glazbenih videospotova. Hoće li film imati „spotovski štih“?

Hoće. Ja ne bježim do toga. Zanimljivo je da su spotovi osamdesetih i devedesetih bili citati igranih filmova. Onda se pojavio Tarantino koji je imao citate starih spotova, vesterna i filmova Brucea Leeja. Onda su se pojavili filmovi koji su bili doslovni citati videospotova, pa opet obrnuto, spotovi koji su citirali neke filmove i tako ukrug. Glupo bi bilo da ne kažem da moj film ima poveznicu sa spotom za pjesmu „Htio bi da me voliš“ grupe Pips Chips & Videoclips. Zagreb koji sam tada snimio s Matijom Ferlinom u glavnoj ulozi. Film je određeni hommage Zagrebu, pa čak i nekim mojim spotovima koje sam snimao. No to ne znači da će to biti film diktiran prema muzici. Apsolutno neće. Upravo obrnuto. Gordan Muratović Coki, koji će skladati glazbu za film, radit će glazbu prema priči, a ne obrnuto. On sve više voli raditi glazbu za filmove, a u mom filmu je jako važna atmosfera pa je to ujedno i njemu odlična prilika da sklada atmosfersku glazbu.

NACIONAL: Na ovogodišnjem DORF-u bit će vam dodijeljena nagrada za životno djelo, uz sljedeće obrazloženje: „Ovom nagradom mu želimo zahvaliti za pomicanje granica u našoj vizualnoj, video-kulturi – svježinom i energijom u impresivnom broju spotova.“ Koliko je, po vašem mišljenju, vizualna kultura danas važna?

Vizualna kultura važna je kao i hrana. Tko god danas hoće bilo što raditi, mora biti vizualno potkovan.

NACIONAL: Je li, po vašem mišljenju, vizualna kultura dovoljno zastupljena u današnjem obrazovanju u Hrvatskoj?

Pitanje je što je dovoljno. Je li nešto površno ili nije. Pitanje je koliko će moj film ova nova generacija gledati na velikom platnu, a koliko na nekom malom ekranu gadgeta i hoće li ga gledati uopće od početka do kraja. Mislim da danas nova generacija tehnologijom jako puno dobiva, ali i jako puno gubi. Možda se površno uči da je tamo neki finski redatelj Kaurismaki snimio zanimljiv film, ali se zapravo o njegovu načinu rada zna slabo ili površno. Hoće li ta nova generacija dobiti to svojim radom u filmovima, to je upitno. Pitanje je hoće li naučenu teoriju iskoristiti u svojim radovima i hoće li im uopće netko dati priliku da stečeno teorijsko znanje pretoče u neko djelo.

 

‘I danas volim raditi spotove. Naročito ako je pjesma dobra, glazba te fura i poklopi se zajednički koncept pjesme. Ako moram raditi po konceptu koji mi ne leži, to onda nije to’

 

NACIONAL: Unazad par godina na sveučilištu VERN predajete kolegij Namjenskog filma, TV reklama i glazbenih videospotova. Kakva iskustva imate u radu s novom generacijom studenata i kako biste ocijenili njihovu vizualnu kulturu?

Kao i na svakom fakultetu, u svakoj grupi od njih desetoro njih četvero grize, ostalih šestero tu su reda radi i to im je sve zabavno. Uvijek je tih troje, četvero koji grizu i znaju da neće samo kroz učenje postati producenti ako završe tu školu. Tim je studentima jasno da će naučiti produkciju ako budu nosili kave na setu, mjerili temperaturu ekipi i trčali s jednog djela produkcije na drugi dio produkcije, da će jako puno telefonirati itd. Tako se počinje. Isto se dešava i s režijom ili pisanjem scenarija. A studenti su potkovani onoliko koliko će sami htjeti biti potkovani znanjem. I ja sam četiri godine nakon završetka akademije lutao po zagrebačkim klubovima i maštao da ću svirati bubnjeve u nekom bendu dok nisam shvatio da to nije to. Sve dok nisam radio na TV seriji „Smogovci“ kao drugi asistent, snimanje i režija, i shvatio da će to biti moj životni poziv. Kako snimateljski tako i redateljski. Dugo mi je trebalo da uđem u to, ali kada sam jednom ušao, bio sam dosadan koliko sam grizao. Nažalost, onda je došao rat. Iako, svejedno sam nastavio raditi. I dan danas volim raditi spotove. Naročito ako je pjesma dobra i glazba te fura i nekako se poklopi zajednički koncept vizualizacije pjesme. Ako moram raditi po nečijem konceptu koji mi ne leži, onda to više nije to.

NACIONAL: Koliko je glazbeni videospot danas važan za uspjeh glazbenika na sceni?

Nažalost, jako je važan. Bio bih puno sretniji da mogu reći da je važnije da sviraju što više koncerata i da onda imaju eventualno „lyrics video“. Tek kada shvate da imaju pravu ideju za pravu pjesmu, onda snime spot. Danas glazbenici idu pošto poto snimiti spot, kao da idu na plac. Spotova ima kao šodera i nitko ih više ne gleda. Gledaju ih minutu i postane im dosadan. Lijepo je vidjeti spotove grupe Porto Morto jer vidiš da ih rade s guštom i nekim mudima i mozgom. Ako nemaš ideju i dobru pjesmu, onda ne treba ni snimati spot.

NACIONAL: Krajem srpnja završili ste snimanje film i slijedi postprodukcija. Kada planirate završiti film i prikazati ga publici?

Kako sada stvari stoje, mogli bismo biti gotovi s prvom verzijom filma već krajem rujna.

NACIONAL: Prilično brzo u odnosu na brojne druge hrvatske redatelje i njihove filmove.

Nije brzo već jednostavno tako radim. Ne volim mučiti samoga sebe. Ako postoji neki problem, volim ga riješiti što prije. Kada napravimo prvu verziju filma, krenut ćemo vjerojatno u izradu glazbe za film. Tek ćemo tada znati hoćemo li biti kompetentni za neki filmski festival. Nadam se da će film biti prihvatljiv selektorima Berlinskog filmskog festivala iako je pitanje hoće li prihvatiti tu tematiku.

NACIONAL: Zašto?

S jedne strane je to hrvatski generacijski film, ali može biti generacijski globalno. Dotičem se i koronavirusa, i LGBTIQ zajednice, i zasićenosti medijima i raznim zatupljenostima. Ovaj film je zapravo o ljubavi i nekakvoj nemogućnosti komunikacije među ljudima koji nisu u stanju izbaciti suze kada im umre netko vrlo blizak. Onda im treba vremena da se desi nešto između njih. Zapravo je film o emocijama koje nisu na prvu loptu. Film je istovremeno i o smrti jer sam na smrt uvijek gledao kroz oči Meksikanaca i Južnoamerikanaca, koji je slave. Film na neki način i slavi smrt kao nešto pozitivno jer ta smrt u filmu je zapravo produžetak njihova prijateljstva. Hoće li to Berlin ili neki drugi festival prepoznati i prihvatiti, tek ćemo vidjeti.

Komentiraj