Rada Borić, dugogodišnja aktivistkinja i zastupnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, postala je – uz još tri svoje kolegice – nepoželjna u Saboru, jer konferencija o ravnopravnosti spolova koja je trebala biti održana u dvorani Sabora, nije održana zbog pritiska HDZ-a

Ravnopravnost spolova i osnaživanje žena i djevojčica” naziv je međunarodne konferencije koju su prošloga tjedna u Zagrebu zajednički organizirali Europski parlamentarni forum za seksualna i reproduktivna prava, udruge Pariter i U dobroj vjeri te saborski klubovi HSU-a, SNAGA-e, nezavisnih zastupnika i Nove politike.

Konferencija je održana u Hrvatskom novinarskom društvu, umjesto u nekoj od manjih dvorana Hrvatskog sabora, kako je prvotno bilo planirano. Jedan od organizatora konferencije, nezavisni zastupnik Bojan Glavašević, objavio je medijima da im je okupljanje u zgradi Hrvatskog sabora onemogućeno zbog pritiska HDZ-ovih članova Odbora za ravnopravnost spolova, kojima je zasmetalo sudjelovanje aktivistica Sanje Sarnavke, Rade Borić, Sandre Benčić i Mirjane Kučer. Inače, potpredsjednica tog saborskog odbora je Marijana Puh, a članovi su Martin Baričević, Silvano Hrelja, Marija Jelkovac, Romana Jerković, Željka Josić, Marija Mačković, Ljubica Maksimčuk, Grozdana Perić, Marko Sladoljev i Siniša Varga.

“Ako nam je državni cilj osnaživati žene, zašto onda ušutkavamo neke od najglasnijih borkinja za ženska prava, zašto oduzimamo glas ženama tamo gdje bi se on trebao najglasnije čuti”, zapitao se ogorčeno Glavašević.

Nakon konferencije tjednik Nacional razgovarao je s Radom Borić, jednom od feministkinja koje su postale “persona non grata” u Hrvatskom saboru. Dugogodišnja aktivistkinja i donedavna direktorica Centra za ženske studije, bivša članica i potpredsjednica Europskog ženskog lobija koja je na listi časopisa Forbes uvrštena među sedam najutjecajnijih feministkinja svijeta, Rada Borić je i potpredsjednica stranke Nova ljevica ispred koje je vijećnica u Skupštini Grada Zagreba. U razgovoru za Nacional uvodno se osvrnula na nedavnu zabranu.

NACIONAL: Konferenciji koja se planirala puna tri mjeseca zabranjeno je održavanje u Hrvatskom saboru. S kojim službenim obrazloženjem?

Suglasnost za održavanje konferencije trebao je potpisati predsjednik Sabora, a on je svoju odgovornost prebacio na saborski Odbor za ravnopravnost spolova, koji u tom trenutku nije imao predsjednika. Iako je organizator konferencije saborski Klub nezavisnih zastupnika i iako slične konferencije gotovo redovito održavaju saborski klubovi u nekoj od manjih dvorana Hrvatskog sabora, a ne u sabornici – koja je, usput rečeno, iznajmljena za skup Europskih pučana – konferencija je naišla na prepreke. Potpredsjednica Odbora Marija Puh odbila je potpisati suglasnost, a razlog je, na kraju, bilo protivljenje članova iz HDZ-a. Jedan od članova rekao je da se konferencija ne može održati u Saboru zbog feministkinja i nabrojao nas četiri. Dakle, umjesto da Sabor pokaže da se radi o temi koja je važna, osobito uoči predsjedanja Hrvatske Europskom unijom, on je odbio suglasnost. To otvara pitanja – s obzirom na to da je, kao što znamo, premijeru bilo izuzetno stalo do ratifikacije Istanbulske konvencije – koliko je ova vlada iskreno predana rodnoj jednakosti. Stoga su i organizatori odlučili preseliti događaj u HND.

NACIONAL: Dakle, vama je zabranjen pristup u Sabor?

Indirektno. Navodno je taj isti član Odbora, Martin Baričević iz Zadra, pitao zašto na konferenciji ne sudjeluju, osim stranih gostiju, i neki drugi govornici poput, na primjer, Nine Raspudića. Bojan Glavašević je s čuđenjem primijetio da se on ne bavi ženskim pravima. Dakle, očito članovima Odbora nije bilo jasno da su za konferenciju izabrane sudionice i sudionici koji se desetljećima bave tom temom i zapravo me čudi da nije pitao zašto nisu pozvali Željku Markić ili neke druge sudionice srodnog svjetonazora. Inače, tema predstavlja jedan od pet ciljeva vezanih uz globalni održivi razvoj, a odnosi se na cilj broj 5: ravnopravnost spolova i osnaživanje svih žena i djevojčica. Riječ je o temama nasilja nad ženama, seksualnom i reproduktivnom zdravlju i reproduktivnim pravima, ali i prepoznavanju i vrednovanju neplaćenog rada i osnaživanju i uključivanju žena u donošenju odluka u političkom, ekonomskom i javnom životu. Ne vidim kako bi u to mogli biti uključeni oni koji zagovaraju retradicionalizaciju ženskog položaja, koji predlažu da žene ostanu doma i budu majke-odgajateljice i koji zabranjuju autonomiju odlučivanja o vlastitu tijelu.

NACIONAL: Je li moguće da premijer nije znao za te igre unutar saborskog Odbora za ravnopravnost spolova i za činjenicu da je vama zabranjen ulazak u Sabor? 

Čak je i moguće da nije znao, prije svega jer ta tema većini članova HDZ-a zapravo nije važna, dok je ultradesnoj grupaciji unutar HDZ-a prijeteća. Pa je pokušavaju opstruirati tamo gdje mogu, a osobito ako su tu involvirane feminističke udruge. I u ovom slučaju SDP-ovi članovi Odbora za ravnopravnost spolova bili su zapravo potpuno pasivni. Ne treba zaboraviti da ni SDP-u nije bilo važno ratificirati Istanbulsku konvenciju, kada je mogao. Ni među SDP-ovcima više nema zastupnika ni zastupnica koji se tom temom sustavno bave. Iako se svi zaklinju u ravnopravnost spolova, a Hrvatska će predsjedati Unijom u čijim je glavnim ugovorima, od Rimskih do Mastriškog, kao i drugim važnim dokumentima, još od 1957. upisana jednakost između žena i muškaraca i da “bez rodne jednakosti nema demokracije”.

‘Sabor je odbio dati suglasnost za konferenciju uoči predsjedanja Hrvatske Europskom unijom. To otvara pitanja koliko je ova vlada iskreno predana rodnoj jednakosti’

A što se premijera tiče, možda će sad neki tajnik kad ovo vidi u novinama reći: gle, opet su naši nešto zabrljali! Uostalom, koliko ovoj vladi ta tema nije važna ili se pak dodatno boji sukoba s ultradesnim dijelom stranke i udrugama, najbolje pokazuje činjenica da nije donesen temeljni strateški dokument o ravnopravnosti spolova Nacionalna politika za ravnopravnost spolova, jer je stara istekla još 2015! Kao što nije donesena ni Nacionalna strategija stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva od 2017. do 2021. A te strategije važne su i za povlačenje sredstava EU-a u novom razdoblju.

NACIONAL: Snažno ste zastupali ratifikaciju Istanbulske konvencije i tada vas je premijer itekako uvažavao. Međutim, godinu dana kasnije nije se gotovo ništa promijenilo u hrvatskom pravosuđu?

Budući da je pravosuđe takvo kakvo jest, pogotovo zbog pojedinih poražavajućih presuda, možemo reći da se ništa značajnije nije dogodilo u provedbi Istanbulske. Bez promjene svijesti i društvene klime, do promjene prema učinkovitijem pravosuđu sigurno neće doći preko noći. No ispod radara prošla je jedna značajna odluka Ustavnog suda, koji se poziva i na Istanbulsku konvenciju. A to je odobravanje azila Iračanki koja je pretrpjela obiteljsko nasilje, a azil joj je prvotno odbijen. Ustavni suci jednoglasno su zaključili da su joj MUP, Upravni sud i Visoki upravni sud povrijedili ljudska prava zajamčena Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava. Znamo i da je slučaj silovanja u Zadru prijavila liječnica, zato što liječnici imaju obavezu prijaviti nasilje. I policija se počela ponašati prema Protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji.

NACIONAL: To su rijetki pozitivni primjeri. Ali javnost se opet digla na noge nakon odluke suca iz Zadra koji je pusti petoricu silovatelja maloljetnice da se brane sa slobode. Hrvoje Zekanović, nažalost, tu ima pravo – Istanbulska nije ženama donijela pravosudnu zaštitu…

Rekla bih da to nije vezano uz provedbu Istanbulske konvencije. Zekanovića ne treba ni spominjati jer to nije bio njegov razlog za neratificiranje Konvencije. Implementacija se neće dogoditi samo zato što se odjednom pokazala politička volja, jer je to premijeru u tom trenutku trebalo. Od političke volje do stvarnog razumijevanja nasilja i pravilnog postupanja dug je put. U provedbi te konvencije važni su obrazovanje i odgovor institucija. Mi nemamo ni građanski odgoj, a kamoli seksualni odgoj. U zadarskom slučaju dogodilo se nedopustivo institucionalno nasilje, koje se često događa. Problem je u tome što naš pravosudni sustav nema pravu sinergiju. Policija odradi svoj dio posla, a onda pravosuđe reagira ili preblagim kaznama ili drži neki predmet pet godina u ladici, ne donosi presudu i sve ode u zastaru. Ili taj zadarski sudac uopće nije educiran oko teme nasilja nad ženama pa takve presude dodatno viktimiziraju i traumatiziraju žrtvu. No paralelno s promjenom sudske prakse treba mijenjati atmosferu u društvu, koja je mrziteljska, i to prema svima koji su drugačiji. Uostalom, nije li i predsjedničina majka konstatirala da je Rijeka “previše multikulturalna” i da ima “previše znate već koga”.

NACIONAL: Jelena Veljača uspjela je natjerati premijera na vidljivu akciju protiv nasilja nad ženama, pa i na promjene Kaznenog zakona. Čak je i nebitan njegov motiv zašto baš sada i zašto na inicijativu glumica, a ne nevladinih ženskih udruga, jer svaki pomak je pozitivan. Ali čini se da on zapravo nema kontrolu u svojim rukama, baš kao ni ministar Bošnjaković?

Kad sam vidjela premijera na skupu Inicijative Spasi me, bila sam sigurna da će on iskoristiti taj moment. To je i učinio i pozvao organizatorice na sastanak, prvog sljedećeg radnog dana. Na njihovu mjestu ja mu ne bih išla na noge. Naime, bilo je puno zahtjeva ženskih udruga i prije toga. Sjetimo se prethodnog skupa Prekinimo šutnju, protiv nasilja nad ženama pri ginekološkim zahvatima, za vrijeme kiretaže u slučajevima spontanih pobačaja, prilikom poroda i slično. Udruga RODA tada je predala zahtjev za sastanak s premijerom, a predale smo i zahtjeve tijekom akcije Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama još u veljači, ali odgovora nema. No ono što se uslijed prosvjeda koji je inicirala poznata osoba dobro dogodilo jest izuzetno veliki broj žena koje su odlučile progovoriti, i to imenom i prezimenom. A i javnost se dodatno senzibilizirala i buni se protiv odluka sudova. Posljednji prosvjedi oko silovanja u Zadru, Pravda za djevojčice, diljem Hrvatske bili su zapravo usmjereni protiv institucionalnog nasilja. Premijer i ministar Bošnjaković indirektno priznaju da stvari u pravosuđu ne štimaju. Sud u Zadru je eklatantan primjer, ali ni sud u Požegi na kojemu se sudi županu Tomaševiću, kao i u još nekim slučajevima nasilja, nije puno bolji. Tek kad takvi slučajevi dođu u javnost, zahvaljujući novinarkama i novinarima, reagira se. Pritisak javnosti važan je kad pravosuđe zakaže.

‘Međunarodna zajednica smatra da je uspjeh imati ženu za predsjednicu i da ona automatizmom zagovara ženska prava. To u slučaju Kolinde Grabar-Kitarović nije točno’

NACIONAL: No nisu svi mediji bili naklonjeni Jeleni Veljači i njenom pritisku…

Točno, nažalost. Moram u tom kontekstu komentirati Aleksandra Stankovića koji je u svojoj emisiji upornim ponavljanjem pitanja bio nasilan prema Veljači oduzimajući joj pravo na mišljenje, valjda stoga što je mlada i lijepa. Od nje je tražio ekspertizu za tuđe iskustvo. Odakle Stankoviću ekspertiza da postavlja takva pitanja? Kad sam bila gošća u “NU2″, pred samu ratifikaciju Istanbulske konvencije, mene je također pitao o pokretu #metoo i zašto žene prijavljuju nasilje nakon 20 godina. Odgovorila sam mu da postoje ozbiljna istraživanja koja pokazuju da se silovane žene iz vrlo osobnih razloga javljaju u različitim razdobljima – zbog srama pred obitelji i djecom, zbog sredine, zbog straha. Radila sam sa ženama silovanima u ratu i to dobro znam upravo iz tog iskustva. Stanković je u svojoj emisiji napravio klasičnu grešku koju rade mnogi muškarci – izmjestio je fokus sa silovatelja na žrtvu. I počeo propitivati postupke žrtve, a nijednom nije doveo u pitanje postupke nasilnika.

NACIONAL: Kako ocjenjujete ponašanje predsjednice u svim tim situacijama?

Na nedostatak pravih reakcija s njene strane već smo navikli. I nakon grupnog silovanja u Zadru nešto je blijedo izjavila, nedovoljno jasno i odlučno. Mogla je sazvati presicu ili se sama pozvati i doći u Sabor održati govor. Na sreću, učinio je to Bojan Glavašević. Sjetimo se i da je predsjednica svojedobno primila Željku Markić i udruge koje su se zalagale za referendum protiv Istanbulske konvencije, a nikad nije izrijekom podržala Konvenciju.

NACIONAL: Ali nju u svijetu ističu kao dobar primjer žene na čelu države.

Točno, nju se poziva na različite skupove na kojima često nastupa isključivo zato što je još uvijek jedna od rijetkih predsjednica, a ne zato što se stvarno zalaže za ravnopravnost žena i njihov bolji položaj u društvu. Ona o tim temama u Hrvatskoj iznimno rijetko i prigodno govori i nisam sigurna da istinski išta o njima zna reći. Zašto se nju ne zove da drži predavanja o sigurnosnim politikama, za koje je navodno stručna i koje su predmet njezine ekspertize? I tu je riječ o stereotipu jer i međunarodna zajednica smatra da je uspjeh imati ženu za predsjednicu i da ona automatizmom zagovara ženska prava. Što u njenom slučaju nije točno. Uostalom, kad putujem uvijek mi kažu da imamo zgodnu predsjednicu koja navija na nogometnim utakmicama. Nitko ne kaže da imamo predsjednicu koja zagovara ženska prava. Smatram da nije dovoljno imati veći broj žena u politici – treba inzistirati na većem broju žena i muškaraca koji su feministi, koji provode feminističke politike. Dobar primjer je Fred Matić, koji je postao zamjenski član FEMM-a, Odbora Europskog parlamenta za prava žena i ravnopravnost spolova. On je nedavno pozvao grupu zagrebačkih feministkinja kako bi saslušao njihove probleme i prijedloge i iznio ih u Parlamentu. Razveselilo me što nas je pozvao i što je spreman slušati i učiti. Imali smo i prije članove i članice u tom istom odboru pa nas nitko još nije okupio i slušao.

NACIONAL: Čini se da je bivši predsjednik Republike Ivo Josipović bio puno osjetljiviji za ženska pitanja od predsjednice iako je muškarac?

U pravu ste. On se i inače bavio ljudskim i manjinskim pravima, a u svom predsjedničkom mandatu angažirao se oko teme rodne ravnopravnosti i organizirao je niz skupova s različitim ženskim civilnim udrugama. Sjećam se i da je u svom Uredu primio predstavnice Europskog ženskog lobija, 100 žena iz 30-ak zemalja. Ne treba zaboraviti ni da je predsjednik Josipović podržavao izradu Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, donesenog dok je Fred Matić bio ministar branitelja, a koji je zapravo postao ogledni primjer za slične zakone u svijetu. Taj zakon mogao bi biti gotovo hrvatski izvozni proizvod kada se kod nas ne bi gledalo na to tko je što predložio ili u čijoj vladi. Mene kao članicu Mediteranske mreže medijatorica u ratnim sukobima zovu na različite konferencije na kojima traže da o tome zakonu govorim. Ministarstvo vanjskih poslova Italije zove me na skup sljedećeg mjeseca, a mi smo novi akcijski plan za provedbu UN-ove rezolucije 1325 “Žene, mir i sigurnost” donijeli sa zakašnjenjem od četiri godine, tek u rujnu ove godine. I u čiju radnu skupinu za izradu akcijskog plana ovoga puta, iz meni nepoznatog razloga, nisam pozvana. Zar nije nevjerojatno da se mene zove u Albaniju, Keniju, Bosnu i Hercegovinu ili Italiju da govorim o iznimno važnim feminističkim odredbama koje smo u taj zakon uspjele ugraditi, a naša vlada ne zna to iskoristiti kako bi promovirala vlastite dobre prakse. Jedna od njih je da teret dokaza ne leži na žrtvi. Jer logično je da žene silovane u ratu nemaju dokumentaciju ni svjedoke koji to silovanje mogu potvrditi. Zašto isti model ne primijeniti i na silovanje u mirnodopskim uvjetima?

‘S promjenom sudske prakse treba mijenjati atmosferu u društvu, koja je mrziteljska, i to prema svima koji su drugačiji. Ustavni sud je, nažalost, političko a ne neovisno tijelo’

NACIONAL: Ustavni sud donio je odluku da ova vlada mora donijeti novi zakon o pobačaju do početka 2019., što se nije dogodilo. Hoće li Plenković to prolongirati do kraja mandata?

Gotovo je sigurno da hoće, mislim da se “opekao” s Istanbulskom konvencijom, a ultradesnica, u sprezi s Crkvom, neće odustati od zahtjeva za zabranom pobačaja. Ono što je posebno suspektno jest činjenica da Ustavni sud, koji je, nažalost, političko a ne neovisno tijelo, na to probijanje roka uopće nije reagirao. Znam da postoji i zakonski prijedlog SDP-a, ali i postojećem zakonu ništa ne nedostaje. U njega treba ugraditi tek neke promjene, poput privatnih ginekoloških klinika, ili promijeniti cijene, koje su u starom zakonu navedene u drugoj valuti. Ono što mora ostati u zakonu jest da je pitanje prava na pobačaj pitanje zdravstvene zaštite žena, autonomije žena u odlučivanju, medicinskog zahvata koji mora biti jednako dostupan i u malim mjestima i u velikim gradovima i biti siguran i besplatan. A ne da zbog famoznog prigovora savjesti liječnika i medicinskog osoblja, žene iz bolnica u manjim gradovima moraju putovati u Zagreb, plaćati dodatne troškove i prolaziti kroz dodatne traume. Upravo na jednakom pristupu zdravstvenoj zaštiti inzistira i EU.

NACIONAL: Prošloga tjedna Sabor je na prijedlog Vlade potvrdio reizbor pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić. Ima li ona i vašu podršku? 

Kao prvo, htjela bih istaknuti da gospođa Ljubičić nije bila kandidatkinja feminističkih udruga pri prvome izboru za Pravobraniteljicu. No u svom je mandatu pokazala neovisnost i odlučnost, pod cijenu toga da se ne sviđa onima koji su na vlasti. Jer sve takve institucije poput Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa ili Pučkog pravobranitelja, moraju biti neovisne. Upravo zbog svoje ustrajnosti gospođa Ljubičić ima podršku. Odradila je neke važne bitke, recimo oko prava LGBT osoba ili zalaganja za žene na tržištu rada. Ured je odradio vrlo dobra i ekstenzivna istraživanja, na primjer oko neplaćenog ženskog rada.

NACIONAL: Prošle su dvije godine otkad vas je Zlatko Hasanbegović u Gradskoj skupštini oslovio s “osobo Borić”. To je ipak vaša mala pobjeda? 

Zapravo jest. On se tada kao koalicijski partner Milana Bandića snažno protivio upotrebi riječi “rod” u Strategiji grada Zagreba do 2020. Tražio je da se riječ izbaci iz dokumenta i prijetio da će izići iz koalicije. Strategija je donesena, rod je u dokumentima, a gospodin Hasanbegović razišao se s drugim rodom, odnosno gospođom Esih. Pokazalo se da je vrijeme bilo na mojoj strani. Ratificirali smo Istanbulsku, a on više nije u koaliciji ni s Bandićem niti s Plenkovićem.

NACIONAL: Je li vas Zoran Milanović pozvao kako bi saslušao vaše razloge za osnivanje nove lijeve stranke i predložio predizbornu koaliciju? Očekujete li to i biste li na to pristali?

Ne, nije nas kontaktirao. Hrvatskoj treba predsjednik koji bi bio u stanju osnažiti lijeve i liberalne vrijednosti i zelene politike te ih uspješno implementirati, no tek treba vidjeli prepoznaje li se u tome kandidat Milanović. I što je u stanju učiniti u partnerstvu s drugima, da bi u tome uspio.