Objavljeno u Nacionalu br. 322, 2002-01-15

‘Trgovina ženama je na drugom mjestu po zaradi, odmah poslije trgovine drogom, dok je trgovina oružjem na trećem mjestu

Ženska i mirovna aktivistica Rada Borić, koja s prekidima tijekom rata u Hrvatskoj i BiH od 1978. predaje hrvatski jezik, književnost i kulturu, te kulturnu povijest Hrvatske i susjednih zemalja na Sveučilištu Helsinki, nominirana je za američku nagradu Amnesty International Gender Award što će se dodijeliti potkraj siječnja. Uz to, završava prvi hrvatsko-finski rječnik, koji će izaći samo u Finskoj. Radi istraživanje o seksizmu u hrvatskom jeziku sa studenticama Centra za ženske studije, na kojem predaje feminističku kritiku jezika. No možda je najznačajnije to što je jedna od 12 regionalnih koordinatorica V-Daya, svjetskog pokreta protiv nasilja nad ženama, koji je uspio okupiti najslavnije žene svijeta filma i zabave, od Jane Fonda i Glenn Close do Meryl Streep i Anjelice Huston.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da ste nominirani za američku Amnesty International Gender Award?

Nagrada nosi ime po Ginetti Sagan, mladoj antifašistkinji koja je preživjela silovanje i torturu talijanskih crnokošuljaša. Poslije rata preselila se u SAD, a stečeno nasljedstvo ostavila je američkom Amnesty International sa željom da se nagrada dodjeljuje ženama koje u kriznim, ratom pogođenim područjima zagovaraju ženska ljudska prava i koje su preživjele ratničko nasilje. Kako sam u Centru za žene žrtve rata vodila grupe samopomoći za žene izbjeglice prognanice, a radila sam i na promicanju izbjegličkih ženskih prava, jedna američka umjetnica zaključila je da zadovoljavam kriterije. Naime, žene izbjeglice bile su kod iseljavanja u treće zemlje diskriminirane. Na primjer, Kanada je lakše prihvaćala cijele obitelji nego udovice s djecom ili žene čiji su se muževi vodili kao nestali, jer se pretpostavljalo da će se suprug brinuti o njima. Mi smo se borile za jednake mogućnosti kod iseljavanja.

NACIONAL: Nominaciji je vjerojatno pridonio i vaš angažman oko svjedokinja na sudu u Haagu?

Angažirala sam se na zaštiti svjedokinja na sudu u Haagu, što dotad nije postojalo. Pomoć su nam pružile i engleske odvjetnice, koje su lobirale da se silovanje prepozna kao ratni zločin. Inzistirale smo da žena ima pravo svjedočiti na sudu o silovanju iza tamnog stakla, dobiti pomoć od psihologinje i poslije svjedočenja dobiti azil. Jer silovatelj još može živjeti u drugom selu. Na žalost, Europa je tada već zatvorila granice jer je popunila kvote za izbjeglice, pa smo neke žene doslovce prošvercale u Europu i tako ih zaštitile.

NACIONAL: Kako ste zapravo postali feministica?

Dok sam bila na Fulbrightovoj stipendiji na Indiana Universityju u SAD-u, bila sam šokirana kada su mi odlične profesorice rekle da su manje plaćene nego njihovi muški kolege. Budući da sam došla iz zemlje u kojoj je ravnopravnost postojala barem na papiru, nisam bila spremna za tu suptilnu diskriminaciju kod plaća i napredovanja na poslu. Tamo sam pohađala Ženske studije i počela se zanimati za žensku povijest, a najviše sam se našla u zagovaranju ženskih, ljudskih prava. No ako treba, rado ću ići i na barikade. Također, zalažem se za pravo žena na slobodni izbor. Hoće li biti udana ili neudana, imati djecu ili iskoristiti pravo na legalan i siguran pobačaj, opredijeliti se za karijeru, hoćemo li birati partnere ili partnerice, stvar je svake žene a ne države ili crkve.

NACIONAL: Smatrate li se radikalnom aktivisticom?

Zalažem se da moramo uvijek razlikovati priču oko spola i roda kao socijalnokulturnog konstrukta. Ali istodobno ne mislim da je muškom rodu lako s ukodiranim stereotipima kao što su hranitelj i branitelj. Oni možda i ne znaju da mi žene to više od njih ne tražimo, ali ponavljaju tu povijesnu ulogu. Umorna sam od povijesti koja je puna muškaraca, dok je ženska povijest posve negirana. Drugo, ne mislim da žene manje žude za moći i da su miroljubivije od muškaraca, ali imaju drukčiji osjećaj za druge i shvaćaju da nisu manje moćne ako svoju moć podijele s drugima. Uostalom, u nevladinim organizacijama je 80 posto žena. Dakle, shvatile su prednost moći SA od moći NAD.

NACIONAL: Kako se vaš feminizam odražava na vaš brak i obitelj?

Moj suprug Želimir Borić je akademski slikar, slobodnjak, i možda sam, za neke, privilegirana što me može pratiti u životu, ali ne mislim da je riječ o klasičnom obratu uloga. Svaki odnos u kojemu su oba partnera zadovoljna svojim izborima, radom, jest onaj koji dobro funkcionira. On ne misli da itko ikojoj ženi ima pravo nešto zabraniti i poštuje ženska ljudska prava. Čak se šali da je bio feminist dok sam se ja još igrala u pijesku, iako između nas nije velika razlika u godinama. Jedino katkad misli za mene kad smatra da sam se previše izložila i da bih zbog političkog aspekta svog feminističkog angažmana mogla imati problema. Naime, feministice su uvijek tijekom rata dobivale etiketu neprijateljica države i sustava, vještica, ali mislim da se moramo izlagati bez obzira na to jesmo li žene ili muškarci. No moj posinak, koji je mladi pilot, utopistički razmišlja o svom budućem partnerstvu, braku ili obitelji tako da ručak bude točno u 14 sati. Mislim da to neće uspjeti ostvariti.

NACIONAL: Jeste li zbog svojih stavova imali problema u javnosti ili čak bili fizički napadnuti?

Najveću nelagodu osjetila sam kad me je prije tri godine u svojoj kolumni napao Milan Ivkošić pozvavši ljude na linč. Naime, u jednoj tv emisiji rekla sam da se nasilje s bojišnice vratilo u obitelj. No Ivkošić je u svojoj kolumni zaključio da sam ja direktno zagovarala agresora, da ja i ostale žene iz ženskih udruga radimo s nehrvaticama, da smo mi antižene koje zagovaraju neprirodne zakone. Htjele smo da se Ivkošić goni po službenoj dužnosti za nacionalnu, rasnu i spolnu diskriminaciju kako nam jamči Ustav, ali ga je na kraju nas 15 aktivistica iz ženskih grupa moralo tužiti privatno.

NACIONAL: Kako se osjećate raspolovljeni između Hrvatske i Finske, između znanstvene karijere i feminističkog aktivizma, uvijek na putovanjima i konferencijama?

Iako Finsku volim, ne bih nikada mogla u njoj živjeti stalno zato što mi odgovara nomadstvo, dislociranost. To je klasična priča o čežnji: već nakon dva dana boravka u Zagrebu, želim otići u Finsku, jer se ovdje zaprljam politikom. Prvi put sam otišla u Finsku kao lektor za hrvatski jezik na Sveučilištu Helsinki još 1978. i predavala sam na engleskom jeziku, jer tada nisam znala finski. No zaključila sam da je to toliko “perverzan” jezik da ga moram naučiti. Sada ga govorim vrlo dobro i upravo završavam prvi hrvatsko-finski rječnik, jer u Finskoj postoji veliko zanimanje za hrvatski jezik i kulturu. Ni jedan od mojih studenata koji su diplomirali nakon 1991. nije ostao bez posla. Finci imaju smisla za učenje jezika, pa i za hrvatski, neki od njih čak znaju kastavsko narječje i šale se na račun novogovora. Fascinira me njihova otvorenost, nemaju predrasuda i shvaćaju da priča o Balkanu nije samo priča o nasilju nego i o Dubrovniku koji je već u 13. stoljeću imao urbanistički plan kakav nije postojao ni u Europi. Danas, nakon što sam već četiri puta odlazila i vraćala se u Finsku, mogu reći da je Finska moja druga, rezervna domovina.

NACIONAL: Svoju knjigu “Nužne mete” američka spisateljica i feministica Eve Ensler posvetila je vama. Kako ste se upoznale?

Dok sam radila u zagrebačkom Centru za žene žrtve rata, stizala su pisma podrške od mnogih žena širom svijeta, koje su bile dirnute ratnom tragedijom. Centar je bio preplavljen njihovim ponudama za suradnju i pomoć i kada se 1994. javila Eve Ensler, pomislile smo: “Evo, još jedna!” No njezin faks, u kojem je napisala da je i sama proživjela seksualno zlostavljanje, razlikovao se i pozvale smo je da dođe. Tako je Eve sa mnom išla na grupe samopomoći u izbjegličke kampove i za razliku od svih ostalih, primijetila je bit rekavši: “Onaj tko je preživio nasilje, nema doma.” Naime, osjećala se u kampu kao kod kuće. Eve Ensler i ja postale smo prijateljice i ona je nakon toga svake godine ljetovala na Jadranu i usput intervjuirala izbjeglice pišući tekstove za magazine New York Times i Marie Claire. Na kraju je napisala knjigu “Nužne mete” o dvije Amerikanke – terapeutkinji i novinarki, koje dolaze pomoći izbjeglicama iz Bosne, a na kraju one mijenjaju svjetonazor. Priča je jako dobra, cinična i zafrkava SAD koji prodaje demokraciju i izigrava glavnog policajca svijeta, a na kraju se čuje strašna priča o silovanoj ženi.

NACIONAL: Kako je protekla premijera komada “Nužne mete” u Helen Heyes Theater u New Yorku i koja je bila vaša uloga u tom projektu?

Na premijeri je bilo 900 ljudi, a u prvom redu su sjedili Mario Nobilo, Haris Silajdžić i Madeleine Albright koja je tada bila američka ambasadorica pri UN-u. Ja sam bila konzultantica i izvršna producentica predstave, a održala sam govor prije početka u kojem sam naglasila da žene nisu žrtve, da znaju preživjeti i da mi to pokazujemo. Tijekom ta tri dana u New Yorku družila sam se sa slavnim ženama i učila sam Meryl Streep, koja je glumila američku psihoterapeutkinju, kako se izgovara riječ Srebrenica. Ona je imala veliku tremu jer je nastupala u teatru nakon 14 godina, a na probama je plakala u scenama o silovanju Bosanke Seade. Anjelica Huston glumila je izbjeglicu Zlatu, zatvorenu liječnicu. Kada je bosanska izbjeglica Biba Metikoš otpjevala prekrasnu muslimansku pjesmu o dunjama, u tišini teatra čulo se jecanje. Tada sam shvatila da umjetnost koja govori o ratnoj stvarnosti može postići više od bilo kojeg dokumenta koji su neki iz publike potpisivali.

NACIONAL: Sljedeća predstava izvedena je u centru Kennedy u Washingtonu, a posvetili ste je Hillary Clinton.

To je bilo u doba afere Billa Clintona i Monice Lewinsky, u kojoj je Hillary Clinton zapravo sebe morala zanijekati. Zanimljivo je bilo to što je pola godine prije toga Hillary Clinton sa suprugom obilazila Bosnu i upoznala stanje u zemlji. Da dobiju ulogu u toj predstavi slavne glumice doslovce su se potukle, a na kraju su u njoj igrale Glenn Close, Marisa Tomei, Lena Olin, Calista Flockhart i druge. Na premijeri je bilo jako osiguranje i užasne provjere, Hillary Clinton je došla k nama u garderobe sa psima i policajkama, a poslije je bila velika zabava kod njezine prijateljice Beth Horowicz. Tada smo odlučile predstavu postaviti u Sarajevu, ali tako da uz Glenn Close i Marisu Tomei sedam bosanskih izbjeglica igraju same sebe. Dakle, trebale smo staru Azru i Zlatu, koje su na kraju igrale Ines Fančević i odlična sarajevska glumica Vesna Mašić. One su od 1. svibnja do 8. kolovoza, kada je bila premijera, naučile engleski jezik! Ines Fančević učila je tekst napamet i doslovce pisala fonetski: Aj vont to daj hir. Naime, bilo je lakše njih naučiti engleski nego Glenn Close hrvatski. Jedna Sarajka je otkazala u posljednji trenutak pa sam ja uskočila u predstavu – kao glumica.

NACIONAL: Koliko je dolazak slavnih zvijezda s njihovim pomoćnicama na premijeru u Sarajevo značio za otkrivanje istine o ratu i o izbjeglicama?

Jako mnogo, jer je zbog njih došao CNN i o svemu snimio jednosatni film. Mogle smo organizirati pet ženskih konferencija, krvavo raditi i tijekom rata prelaziti sve moguće granice kao što i jesmo, na primjer, mene su čak švercali na Kosovo 1996. da politički educiram žene iz albanskih partija, ali to sve blijedi pred snagom koju imaju zvijezde poput Glenn Close koja mi je rekla: “Možeš me iskoristiti koliko hoćeš!” Imale smo veliki ženski piknik na vrelu Bosne sa 400 žena na koji su istim autobusom prvi put došle žene s obje strane Mostara, stigao je autobus sa ženama s Kosova i iz Beograda, te iz Republike Srpske, koje su došle prvi put u Bosnu. Bila je to simbolična prezentacija ženske moći koju smo mogle kontrolirati, jer smo pokazale da u prvom redu ne trebaju sjediti Silajdžići i Izetbegovići.

NACIONAL: Svemu je pridonio i proslavljeni komad “Vaginini monolozi” koji je Eve Ensler pisala paralelno s “Nužnim metama”, a koji će na proljeće prvi put biti izveden i u Zagrebu?

Da, od praizvedbe 1996. u njemu su se izredale najslavnije svjetske glumačke zvijezde, od Glenn Close, Winone Ryder i Melanie Griffith do Jane Fonde, Alanis Morisette i Oprah Winfrey. U komadu postoji poglavlje “My vagina was my village” i u njemu Enslerova govori o jednoj silovanoj vagini. Budući da to nije feministički traktat, iako govori o zlostavljanju žena u svijetu, od genitalne mutilacije do silovanja, mislim da nema gledatelja koji neće zaplakati na tom dijelu! Ona je zapravo odlična odvjetnica Hrvatske, jer uvijek priča o svom iskustvu iz Hrvatske i Bosne. Zanimljivo je da nema zemlje na svijetu, od Filipina do Brazila, u kojoj se ne izvode “Vaginini monolozi”. Trenutačno se u Rumunjskoj igra u 10 gradova, a u Bugarskoj glavna glumica na presici najozbiljnije izjavljuje pred 200 novinara: “Ja volim svoju vaginu! Uživam u njoj!” Izvodi se čak i u Izraelu, zemlji koja čak na hebrejskom jeziku nema riječ za vaginu nego je zove novčarka.

NACIONAL: Što je V-Day koji je prošle godine u Madison Square Gardenu okupio 18 tisuća ljudi i 150 zvijezda, od Rosie Perez, Jane Fonde i Ali McGraw do Melanie Griffith?

Iz “Vagininih monologa” izrastao je globalni pokret protiv nasilja nad ženama V-Day koji pomažu slavne žene iz svijeta filma i zabave. Utemeljile smo ga 1997. kao svjetski Victory Day for Women, neoficijelno Dan vagine, koji je zapravo ironični pomak od Valentinova, pa se zbog toga svakog 14. veljače održava središnja proslava V-Daya. Na tom skupu slavi se ženski život, a širom svijeta izvode se slavni “Vaginini monolozi” Eve Ensler. Novac prikupljen od ulaznica donira se ženskim organizacijama koje se bore protiv nasilja nad ženama. Samo u prve tri godine više od tri milijuna dolara darovano je nevladinim organizacijama u Afganistanu, Keniji, Čečeniji, Bosni i Hrvatskoj. Samo je Jane Fonda donirala projektu milijun dolara!

NACIONAL: Koja je vaša uloga u projektu?

Ja sam jedna od 12 regionalnih koordinatorica V-Daya za zemlje bivše Jugoslavije, zemlje bivše istočne Europe, Sovjetskog Saveza i Mongolije i brinem se za V-Day produkcije u tom tranzicijskom dijelu svijeta.

Na primjer, Eve Ensler i Calista Flockhart obilazile su afrička sela u Keniji gdje su podržavale mlade žene koje su pobjegle od kuće jer nisu željele proći kroz genitalnu mutilaciju. V-Day već tri godine podržava RAWA-u – Revolutionary Afgan Women, žensku grupu koja je zadnjih deset godina održavala sirotišta, opismenjavala žene i kritizirala talibanski režim. Ona i sada kritizira novu afganistansku prijelaznu vladu tvrdeći da je puna ratnih zločinaca. Enslerova je bila dovoljno luda da se prije dvije godine, zajedno s Willom Shalit, izvršnom direktoricom V-Daya, prošverca u Afganistan pod burkom, nakon čega je napisala komad “Under the burka”, koji također izvodi.

NACIONAL: Centar za žene žrtve rata već je prošle godine u KIC-u podržao afganistanske žene prikazavši film mlade bugarske novinarke koja je u Afganistanu snimila dokumentarac o stravičnom položaju žena. Ali niste stale na tome?

Zapravo je užasno što deset godina nitko nije reagirao na uporne apele svjetskih ženskih grupa, koje su protestirale protiv odnosa talibanskog režima prema Afganistankama. Zamislite, ako su malo jače lupkale cipelama na ulici, mogle su biti bičevane, a postojali su i odvojeni autobusi za žene! Zato smo se mi ženske aktivistice još prošle jeseni sastale u New Yorku, neposredno nakon terorističkog napada, znajući da će “imperij uzvratiti udarac”, s idejom da Afganistankama nakon oslobođenja od talibanskog režima omogućimo sastanak na razini Europskog parlamenta, na kojem će one same formulirati svoje zahtjeve za učešće u izgradnji Afganistana. Susret je bio prije mjesec dana u Bruxellessu i sudjelovalo je 45 Afganistanki i još 30-ak žena iz drugih zemalja, a rezultat je bila deklaracija sa ženskim zahtjevima i dobivena tri ženska mjesta u prijelaznoj afganistanskoj vladi. Osim socijale i zdravstva, dobile su i Ministarstvo za žene, što nemaju ni mnoge europske zemlje. Vidjet ćemo kako će ono zaživjeti i koliko će od obećane sume od deset bilijuna dolara s donatorske konferencije dobiti žene.

NACIONAL: Što se promijenilo u položaju žena u tranzicijskim zemljama nakon sloma socijalizma i gdje je tu Hrvatska?

Pretvorbom su nestala ženska radna mjesta jer su zatvorene mnoge tvornice, na primjer, tekstilne, u kojima su uglavnom radile žene. No budući da su sva tranzicijska društva jednako siromašna, žene su prijevarom ili zbog egzistencijalnih razloga završile kao plijen u trgovini ženama, koja je na drugom mjestu po zaradi, odmah poslije trgovine drogom, dok je trgovina oružjem na trećem mjestu. I Hrvatska nije ostala imuna na to, iako je najstrašnije stanje u trgovini ženama u Bosni i na Kosovu gdje se ona odigrava pod patronatom mafije, mjesnih moćnika i policije. Cijena žena varira od 500 do pet tisuća DEM, a mnoge se preprodaju i po nekoliko puta. Riječ je o klasičnoj priči: mlade Rumunjke, Ukrajinke ili Bugarke bez posla, recimo sa zvanjem kompjutorašice, pročitaju primamljiv oglas u novinama, koji nudi dobro plaćen posao “manekenke” ili “pjevačice” u Beogradu. Kad se drogirane probude u Republici Srpskoj, prebace ih u Orašje, gdje moraju biti 24 sata na usluzi vojnicima i ostalima. Eto, to je najstrašnija posljedica tog okrutnog neoliberalizma.

NACIONAL: Vraćate se u Finsku. Kakva su tamošnja iskustva vezana uz nasilje nad ženama?

U Finskoj žene imaju pravo glasa već od 1906. i odavno su ekonomski nezavisne. Finska ima i odličnu predsjednicu: ona je radila u nevladinim organizacijama, javno je zagovarala prava homoseksualaca, a dok je bila ministrica, tijekom kosovske krize stajala je na cesti i u škrabicu skupljala priloge za Kosovare. Finska ima i Elisabeth Rehn, finsku Šveđanku, koja je kao prva žena izabrana za ministricu obrane. Dakle, situacija je posve drukčija u promicanju ženskih prava. Na žalost, rezultati nedavno završenog istraživanja “Cijena nasilja” pokazali su da ni finsko društvo nije imuno na nasilja nad ženama i da to državu stoji čak pet milijuna dolara godišnje, što je enormni gubitak. U tu cijenu ulaze troškovi policije koja dolazi na uviđaj, liječnika, savjetnika, bolovanja, skloništa, rada, dakle, ljudskog života. Istraživanjem se zapravo htjelo apelirati na savjest društva i upozoriti da bi bilo mnogo bolje taj novac utrošiti na nešto konstruktivnije. Nasilje nad ženama nije vezano uz socijalizam ili kapitalizam, nego uz patrijarhat.

Komentiraj