ZAGREPČANKA GODINE: “Puno će vremena proći dok Zagreb vrati energiju prije potresa”’

Marija Sekelez, dobitnica nagrade Zagrepčanka godine, prisjeća se glumačkih dana i vremena u kojem je bila ravnateljica Gradskog kazališta Žar ptica

Marija Sekelez rođena je 1950. godine u Vukovaru, odrasla je u Splitu, ali kako nam je otkrila, Zagreb je njen nezamjenjivi dom. Diplomirala je glumu na Akademiji dramskih umjetnosti 1972. godine, a paralelno je studirala komparativnu književnost i češki jezik na Filozofskom fakultetu. U profesionalnom glumačkom životu nastupila je u više od pedeset predstava, brojnim TV serijama te u nekoliko filmova. Za svoj rad je višestruko nagrađivana. U lipnju 2000. imenovana je ravnateljicom Gradskog kazališta Žar ptica te je funkciju obnašala do 2016. godine. „Od jednog zapuštenog i neatraktivnog kazališta u kratkom vremenu uz nadljudski napor uspjela sam stvoriti ugledno i najposjećenije kazalište za djecu gdje je do danas izvedeno 58 premijera te godišnje po 300 izvedbi koje je u svakoj godini posjetilo oko 45 000 djece“, rekla je Marija Sekelez za Zagreb News.

Marija Sekelez ovogodišnja je dobitnica nagrade Zagrepčanka godine. Sekelez je, kako piše u obrazloženju, nagradu dobila jer je uvelike pridonijela afirmaciji žena u kulturi kao i cjelokupnom društvu te postigla prepoznatljive rezultate u prezentiranju važnosti stvaranja i života hrvatskih žena u gradu Zagrebu.

„Mislim da su žene u kulturi dovoljno zastupljene. Dale su svoj ogroman doprinos, imamo fantastičnih umjetnica na svakom polju kulture. Mislim da je kultura možda sektor koji daje najveći prostor ženama. Za razliku od znanosti ili politike, u kulturi svaka žena može naći svoj prostor za afirmaciju“, kaže nam Marija Sekelez. U svojoj karijeri često je utjelovljavala snažne žene poput Marie Callas, ali i realizirala tekstove mnogih žena u hrvatskoj književnosti. „Dobivala sam nagrade za portretiranje snažnih ženskih ličnosti jer nisam radila literarne heroine, već one živuće. Kroz njihove preteške živote koji su bili ugroženi do zadnjeg zrnca bivanja, one nisu prestale stvarati. U najtežim uvjetima, žene su stvarale“, objašnjava nam.

Marija Sekelez nam je otkrila kako je kroz svoj rad kao ravnateljica Žar ptice davala prednost literarnim junakinjama kako bi djevojčice koje dolaze u kazalište kroz odrastanje shvatile koliko je važno biti svoja. „Kroz te literarne junakinje smo htjeli odmah na početku života djevojčicama ukazati kako su ne samo ravnopravne, nego ponekad čak snažnije i hrabrije. Njen feministički i humanitarni rad naglašen je i u obrazloženju nagrade pa tako stoji: „U više od 300 predstava s više od 45. 000 posjetitelja godišnje popularizirala je kazalište i među djevojačkom publikom i afirmirala snagu iznimnih djevojčica: Dnevnik Pauline P., Duga, Ronja, razbojnička kći, Lažeš, Melita, Heidi, Tonkica Palonkica, Hrabrica, itd. Utemeljila je i brojne kazališne projekte nerijetko s umjetnicama u središtu: Međunarodni Naj, naj, naj festival, akcije Nema zime u Žar ptici, Osmijehom do zdravlja i Dobro došli, dragi prvoškolci, u vaše kazalište. Treba naglasiti i širu humanitarnu misiju toga kazališta koju pokreće i ostvaruje Marija Sekelez za svojega mandata, organizirajući brojne besplatne predstave i u mjestima i gradovima od posebne skrbi.“

Iako je odrasla u Splitu, Marija smatra Zagreb svojim domom. „Kada sam se preselila u Zagreb s nepunih 18 godina, Zagreb je za mene bio magičan. Gledala sam Zagreb kroz oči jedne mlade djevojke koja je zalepršala krilima i otišla od strogih konzervativnih roditelja. Osjetila sam jednu slobodu koju nisam zlorabila, jednostavno sam u njoj uživala. Sve poteškoće, sve selidbe iz jednog stana u drugi, neimaština, nisu bile važne, nismo se na to osvrtali, bili smo u zanosu. Ja sam tada Zagreb, rekla bih, posvojila, više nisam mogla zamisliti da igdje živim, čak ni nakon što sam proputovala svijet. Zagreb me začarao i potpuno mu pripadam već 52 godine“, priča nam Marija Sekelez. Kaže kako smatra da se grad mijenja uz svoje građane. Kao velegrad koji prima jako puno došljaka, Zagreb je podložan promjenama zbog ljudi koji se ne prilagode na njega, tvrdi Marija. „Mislim da bi svi koji dolaze u Zagreb trebali živjeti po normama jednog velegrada, a ne sa sobom vući svoje ostatke nekih mjesta iz kojih su došli. Ako živiš u velegradu, trebaš mu se prilagoditi.“

Marija Sekelez se potresa jako prepala i neko vrijeme boravila je kod sestre, kako bi se osjećala sigurnije. Smatra da će dugo trebati da se sanira šteta u gradu i da je prerano raspravljati o efikasnosti vladajućih u kriznim situacijama. „Razne rane su sada na našem gradu. Jako je teško to sve sanirati. To je kao kad slomite kuk, znam iz osobnog iskustva, sve se dogodi u trenutku, ali treba puno truda, muke i vježbe da se oporavite. Trebat će jako puno vremena da se Zagrebu vrati ona njegova energija. Nakon situacije s koronavirusom i potresom, svjesna sam koliki je luksuz uopće sjediti u kafiću“, zaključila je Marija Sekelez.

Komentiraj