“‘Budimo odgovorni’ mi se sviđa, ali ‘Novo normalno’… Moram priznati da mi to ništa nije normalno, da ne mogu prijatelje zagrliti, da radim psihoterapiju preko pleksiglasa, da dijete mora imati masku… To sve odskače od normalnoga”, izjavila je za HRT psihologinja Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba Mia Roje, koja je danas komentirala psihološke posljedice pandemije, naročito na djecu.

“Ovo je produženi period prilagodbe na okolnosti koje su zaista sve, ali nisu normalne”, kaže i zapaža kako smo “”par mjeseci smo pričali preko Skype-a, a evo sada smo u studiju”, što jest pomak na bolje, “iako je broj zaraženih po danu čak i veći nego na proljeće”.

Ljudi su zbunjeni, nije im jasno zašto su mjere popustile, a i strah ih obuzima. “Ljudima strah ostaje, strah od onoga što je nepoznato, predvidljivo i teško opipljivo. Ljudi ako imaju strah od prije, njima nije jasno zašto su mjere popustile”.

Djeci je naročito mnogo toga nejasno: hoće li najesen u školu, zašto zbog korone ne mogu na more…”Puno ćemo im pomoći ako ih pustimo da postavljaju pitanja na stvari na koje možda i nemamo odgovor. Onda će se osjećati sigurno i da imaju okolinu u kojoj mogu postavljati pitanja. Na razini obitelji možemo djeci pomoći”, kaže Roje.

Kad vidite ljude s maskom, poruka je “da ne živimo u normalnom”. “Što god radili, ne možemo promijeniti situaciju da korona postoji. Djeci treba jasno poslati poruke. Ljudi su također često stigmatizirani, primjerice ako su u samoizolaciji. Kada krivimo jedni druge to nam daje privid kontrole da se nama neće nešto dogoditi”, kaže Roje.

Djeci treba reći “maske su trenutno potrebne”, oko toga ne treba pregovarati, ali se može pregovarati primjerice oko boje maske ili vrste maske.

Roje dodaje kako “istraživanja govore da je kod nekih drugih pandemija, ljudima psihički bilo najteđe čak godinu ili dvije nakon što je sve završilo”. “Prvenstveno su tu na udaru liječnici, psiholozi, ali i novinari”, kazala je psihologija Mia Roje.