Pojačana zabrinutost i strahovi osobito u situacijama odvajanja, teškoće spavanja poput težeg usnivanja, češćeg buđenja i noćnih mora kao i pojava ponašanja tipičnih za mlađu dob – tepanje, ponovno mokrenje u krevet i slično – česte su i uobičajene reakcije djece nakon traumatskih i stresnih događaja. Potresi koji nas pogađaju zadnjih godinu dana pripadaju skupini naročito traumatskih i stresnih događanja. Stoga se postavlja pitanje na koji način pomoći maloj djeci, pogotovo jer se često čuje i o slučajevima djece koja se ne usude ni na jedan trenutak odvojiti od roditelja, boraviti i igrati se u svojim sobama ili otići sama do wc -a.
Ivana Ćosić Pregrad, klinička psihologinja iz Zagrebačkog psihološkog društva za Nacional.hr kaže kako strah od odvajanja i veća usmjerenost na roditelje može biti osobito pojačana ako je dijete u vrijeme potresa bilo razdvojeno od roditelja tako da razdvojenost može povezivati s opasnošću.
“Kada se boje, djeca traže prisutnost i podršku roditelja, odnosno odraslih koji brinu o njima. Nemojte dijete kritizirati, posramljivati ili kažnjavati radi takvih reakcija. Pokušajte zadržati obiteljske rituale u mjeri u kojoj je moguće – vrijeme ručka i odlaska na spavanje, čitanja priče prije spavanja, obiteljske igre koje inače igrate, uobičajene pravila i obaveze koje dijete ima – jer oni nam daju sigurnost u situacijama koje su nepoznate i neizvjesne. Prihvatite osjećaje djece, čak i ako vi osjećate drugačije, pomozite mu da ih imenuje i izrazi kroz igru, crtanje, modeliranje. Činite sve što i inače pomaže vašem djetetu da se umiri poput zagrljaja, pogleda, češkanja, maženja, dišite zajedno kada je dijete uplašeno. Postepeno i nježno vraćajte navike koje je dijete imalo prije potresa i tražite načine da se osjeća sigurnije. Važno je djeci na jednostavan i dobi primjeren način objasniti što su potresi oslanjajući se na činjenice, podučiti i uvježbati što treba učiniti u slučaju da se potres ponovi.”
O tome jesu li djeca najugroženija skupina kada je riječ o strahu od potresa Ivana Ćosić Pregrad kaže:
“Djeca jesu ranjiva skupina upravo radi razvojnih obilježja, stupnja kognitivne i emocionalne zrelosti, manjka životnog iskustva i ograničenih strategija suočavanja trebaju više podrške i pomoći odraslih koji brinu o njima kako bi razumjeli ono što se događa i osjećali se sigurno. Znamo da oporavak djece i suočavanje nakon traumatskih događaja ponajviše ovisi o tome koliko se dobro sa situacijom nose roditelji i odrasli koji brinu o njima. Međutim iz perspektive rizika po mentalno zdravlje možemo reći da smo svi na određeni način ranjivi. Za neke ljude će ova situacija biti podsjetnik na ranije teške događaje i iskustva i može otvoriti neke stare rane iako smo već mislili da su one zarasle. Slike razrušenih kuća i razornih učinaka potresa mnogima mogu biti podsjetnik na doživljena iskustva iz rata. U traumatskoj psihologiji to nazivano ponovna traumatizacija i to ne znači da smo sada ‘slabiji od drugih’ ili da ‘smo preosjetljivi’, već nam treba više podrške i vremena da se prilagodimo novonastaloj situaciji i ovladamo doživljenim iskustvom. Važno je da si roditelji daju dozvolu da iskreno i otvoreno govore o svojim osjećajima i reakcijama, da izraze svoj strah i zabrinutost pred djecom, ali i da u tome budu umjereni jer intenzivne reakcije roditelja i snažna uznemirenost mogu dodatno uznemiriti dijete. Važno je pokazati djeci i što sve činimo da se osjećamo bolje i kako brinemo za sebe. Tako djeca uče da je strah prirodna reakcija i da je u redu osjećati ga, uče kako upravljati svojim emocijama i kako se brinemo o sebi. I znamo da više uče promatrajući nas kako se ponašamo nego iz onog što govorimo. Također, već to što imenujemo svoje osjećaje i govorimo o tome što ih potiče, pomažemo da reguliramo sebe i da bolje prepoznamo što nam treba.”
Stoga, ako se i sami osjećate uznemireno i preplavljeno svojim emocijama i reakcijama, potražite pomoć prijatelja i vama bliskih osoba i razgovarajte s njima, plačite, ljutite se. Otvoren je niz telefonskih linija koje nude pomoć i podršku. Telefonski brojevi Nastavnog zavoda za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar” svakodnevno od 8 do 22 sata (vezano za COVID-19 i POTRES): 01 6468 334, 01 6468 335, 01 6468 337, 01 6468 338, 01 2991 356, 01 4696 276, 01 4696 107, 01 4696 297.
“O ovoj situaciji svakako je potrebno razgovarati s djecom svih uzrasta. Ponekad među roditeljima, pa čak i učiteljima, odgajateljima možemo čuti stav da su djeca predškolske dobi premala da s njima razgovaramo ‘jer ionako ništa ne razumiju’, a za starije teenagere ‘oni su veliki i onako sve znaju’. Potrebno je ipak, u krugu obitelji otvoriti razgovor o situaciji i pružiti djeci informacije, priliku za postavljanje pitanja kao i za podršku koju mogu pružiti primarno roditelji. Važno je djecu pitati
kako su i treba li im nešto. Razgovor o teškim temama vrlo rijetko će djeca započeti sama, osobito ako su odrasli oko njih uznemireni. Važno je razgovarati o osjećajima umjesto prikrivati ih. Ako ih prikrivamo i umanjujemo djeca znaju da nešto nije u redu, ali ne znaju prepoznati što ne valja i to može dovesti do još većeg straha i fantazija, pogotovo u mlađe djece. Pitajte djecu što im pomaže da se umire kada su zabrinuti – uživati u nekoj omiljenoj aktivnosti, igrati se, razgovarati s prijateljima,
gledati ili slušati nešto opuštajuće i smiješno, zezati se i smijati, čitati, vježbati”, poručuje Ivana Ćosić Pregrad, klinička psihologinja iz Zagrebačkog psihološkog društva.
Komentari