PRVI RUSKI CAR NAKON 1917. : Putinu je pobjedu na izborima osigurao kult ličnosti

Objavljeno u Nacionalu br. 435, 2004-03-16

Ruski predsjednički izbori od nedjelje bili su samo formalnost, jer je jedini kandidat s izgledima za pobjedu bio aktualni predsjednik Vladimir Putin: za to je zaslužna njegova velika popularnost u Rusiji zbog kulta ličnosti, prostačkog jezika i mačo stava u javnosti

Dok je komunizam još bio moćan u istočnoj Europi i moćnim azijskim zemljama, razni su se komunistički prvaci diljem svijeta natjecali tko će na formalnim predsjedničkim izborima u svojoj zemlji, na kojima nisu imali protukandidata, dobiti što veći postotak glasova. Nakon izbora ti su se postoci objavljivali kao dokaz potpunog nacionalnog jedinstva a obično su bili sasvim blizu sto posto. Ako bi netko objavio da je dobio manje od 98 posto glasova, to se smatralo popriličnim neuspjehom.

Komunizam u Rusiji srušen je prije 13 godina, ali nedjeljni predsjednički izbori u toj zemlji podsjećaju na te nekadašnje izbore u SSSR-u, Čehoslovačkoj, Bugarskoj ili Sjevernom Vijetnamu. Čim su raspisani, nije bilo upitno tko će na njima pobijediti ? odmah se znalo da će to biti dosadašnji predsjednik Vladimir Putin. Jedino se raspravljalo koliki će postotak glasova dobiti. Putin je, doduše, na ovim izborima imao i nekoliko protukandidata, ali jedino se procjenjivalo koliko bi mu postotaka glasova eventualno mogli oduzeti. Ispitivanja javnog mnijenja najavljivala su da će Putin dobiti osamdesetak posto, pa to zapravo i neće biti pravi izbori, nego plebiscit podrške ruskom predsjedniku. Jedino je problematično prije izbora bilo koliko će ljudi uopće smatrati potrebnim da iziđu na takve izbore sa sasvim izvjesnim pobjednikom. Ocjenjivalo se da bi slab izlazak građana na birališta mogao biti neugodan za Putina.

Plebiscitarnost nedjeljnih predsjedničkih izbora u Rusiji za mnoge je novi dokaz da Putin u Rusiju vraća političke elemente iz komunističkog doba, u prvom redu stoga što sam sebe iz predsjednika Rusije pretvara u vođu ruskog naroda i stvara kult svoje ličnosti, što jako podsjeća na najgore razdoblje staljinizma. Izgradnja Putinova kulta ličnosti traje već dulje vrijeme, a ovi izbori, pretvoreni u plebiscit podrške cijelog naroda tom čovjeku, samo su jedan korak u tome.

Sve je počelo objavljivanjem Putinovih biografija u kojima se mistificira njegova mladost i veličaju navodne njegove posebne osobine, po kojima se razlikuje od običnih smrtnika. Slijedili su razni sitni događaji u kojima se Putin nije ponašao kao predsjednik, nego kao otac domovine. Tako je počeo intervenirati u raznim pojedinačnim slučajevima u korist pojedinca protiv državne administracije. Slijedile su naoko spontane inicijative da se pojedine lokacije i ustanove nazovu njegovim imenom, a njegovo je ime dobila čak i nova vrsta rajčice. U prodaji su se pojavili satovi s likom predsjednika Putina, babuške i majice s njegovim likom, pa danas u Rusiji ima mnogo takve robe. Prije dvije godine pojavila se zabavna pjesma posvećena ruskom predsjedniku i postala vrlo popularnom. Nije se znalo tko je njen autor. Uredništva nekoliko ruskih radiostanica dobila su poštom snimku na kojoj dotad nepoznata grupa, Pjevajmo zajedno, izvodi pjesmu “Čovjek poput Putina”, a budući da je bila jako pijevna, počela se emitirati uz veliko odobravanje slušatelja. Pjevačica je pjevala o tome kako je sita svog muškarca, koji se samo tuče i stalno pije, te da je odlučila naći nekoga tko će biti iskren i snažan, “čovjeka poput Putina”. Mnogi su posumnjali da je pjesmu skladao netko po naputku Kremlja, te da je riječ o potezu Putinova stožera kojim b se povećala njegova ionako velika popularnost u Rusiji.

Iz tog stožera posljednjih su godina organizirani razni susreti Putina s “narodom”, s učenicima i studentima, sudjelovanja u televizijskim emisijama gdje su mu gledatelji postavljali razna pitanja. Putin ? nekoć vrstan džudaš ? čak je izlazio na strunjaču da se tobože bori s mladim džudašima i redovito dopuštao da ga pobijede. U javnost je češće izlazila i njegova supruga, a on je otvorenije govorio i o svojim dvjema kćerima. Tako je Putin populistički stvarao dojam da ? kao novi “otac domovine” ? izravno komunicira s narodom, pri čemu mu državna administracija samo smeta. To i jest predodžba koja se uvijek stvara pri izgradnji kulta ličnosti.

Putin je svoj narodski imidž stvarao i na jezičnoj razini. Poznato je, naime, da se nerijetko izražava vrlo prostački, što je izazvalo polemike i u inozemstvu. Prošle jeseni talijanski ga je novinar pitao zašto je uhićen oligarh Mihail Hodorkovski, a Putin mu je odgovorio: “Čovjek mora uvijek poštovati zakon, ne samo kad ga uhvatiš za jaja.” Prije četiri godine, kad ga je dotadašnji predsjednik Jeljcin doveo na čelo države, pokrenuo je rat protiv Čečenije, a cilj tog rata objasnio je riječima: “Istjerat ćemo bičem Čečene iz njihove govnare.” Bilo je i brojnih drugih sličnih izjava, a na Zapadu je najviše zgražanja izazvala jedna prošlogodišnja ? kad ga je novinar u Varšavi upitao zašto ruska vlast traži izručenje čečenskog intelektualca koji se sklonio u Britaniju, Putin je bijesno odgovorio: “Vidim da ste postali odvjetnik čečenskih muslimana. Možda želite postati dobar musliman. Dođite k nama u Moskvu. Mi imamo stručnjake za razne stvari. Ja ću vas preporučiti dobrom liječniku za obrezivanje, koji će vas tako obrezati da tamo više ništa neće rasti.”

Čak je i Europska komisija osudila taj Putinov verbalni ispad. Svjedoci tvrde da je za nedavnog službenog razgovora s vođom Komunističke partije Rusije Genadijem Zjuganovom prostačio odbijajući njegove prijedloge. No za ruske medije to nije problem. Dok bi na Zapadu političar, koji bi upotrebljavao takve izraze, bio na udaru općeg zgražanja i kao primitivac bio prognan iz politike, ruski politički analitičari tvrde da Putinu takav rječnik čak povećava popularnost.

U Rusiji se ? kao i u drugim slavenskim zemljama ? kroz stoljeća proširio prostački rječnik psovki, koji se u Rusiji naziva mat. Putin nije prvi ruski vođa koji ga je upotrebljavao. Tvrdi se da je ruski car Petar Veliki često psovao, posebno dok su njegovi krvnici odrubljivali glave članovima njegove garde koji su se protiv njega pobunili u Kremlju. Sovjetski diktator Josif Visarionovič Staljin, za kojeg se zna da je u privatnim razgovorima psovao, rijetko je javno govorio, a tada je najčešće govorio unaprijed pripremljene fraze bez psovki. Njegov nasljednik Nikita Hruščov znao je slobodno govoriti, mnogo puta i vrlo grubo, ali javno nije psovao, a njegovi su nasljednici govorili birokratskim jezikom. Prvi ruski predsjednik Boris Jeljcin nerijetko se u javnosti pojavljivao pijan, ali nije psovao kao Putin.

Ruski politički analitičari tvrde da je Putinov rječnik posljedica njegova odgoja i karijere u tajnoj policiji, gdje je takav rječnik uobičajen jer je za mnoge ruske muškarce dokaz njihove muškosti. Mat se u posljednje doba proučava i kao lingvistički i kao sociološki fenomen i u Rusiji i u inozemstvu. Kako se temeljen uglavnom na seksualnoj tematici, on je više pokušaj iskaza muškosti nego u drugim kulturama.

Politolozi i sociolozi, koji žele dokučiti tajnu Putinova političkog uspjeha, tvrde da je svoj politički imidž uspješno gradio na iskazivanju tjelesne snage i muževnosti, pa često ističe da je sportaš, da je majstor džuda, da je u odličnoj tjelesnoj i sportskoj kondiciji. Ruskim građanima sviđa se da imaju jakog i moćnog predsjednika, koji to iskazuje i svojim rječnikom, nad čim se u Rusiji malo tko zgraža. Naprotiv, istraživanja su pokazala da Rusi smatraju da Putin svojim jezikom pokazuje ne samo da je snažna ličnost, nego i da je čovjek iz naroda.

Putin nastoji ovladati svim strukturama vlasti. Pritom je posegnuo za metodom iz carskog razdoblja. Čim je 2000. došao na predsjednički položaj, dao je do znanja da mu se ne sviđa decentralizirani sustav vlasti koji je naslijedio od Jeljcina, u kojem srefdišnja vlast iz Moskve često nije znatno utjecala na ono što se događa u pojedinim gubernijama. On je reorganizirao upravu i političkim i ekonomskim sredstvima stao slamati samostalne lokalne političare. Pritom je naišao na otpor ruskih oligarha, novih bogataša koji su se obogatili u ruskoj pretvorbi. Neke je strpao u zatvor, druge prijetnjama natjerao na poslušnost, treće otjerao u inozemstvo, odakle neki ? poput Borisa Berezovskog – pokušavaju svojim novcem pokrenuti borbu protiv Putina, dok ga drugi ? poput Romana Abramoviča ?troše na zabavu, poručujući Putinu da ga ostavljaju na miru. Putin je tako dobrim dijelom pacificirao Rusiju.

Uspostavivši kontrolu nad unutrašnjošću, Putin je neposredno prije ovih izbora poduzeo važan potez da preuzme kontrolu i nad ruskom vladom, koja je posljednje četiri godine bila o njemu prilično neovisna. Samo dva tjedna prije predsjedničkih izbora smijenio je premijera Mihaila Kasjanova, jedinoga koji mu se u vrhu vlasti suprotstavljao kad je Putin prošlog ljeta počeo konačni obračun s oligarsima. Kasjanov je tvrdio da to može štetiti ruskoj privredi i ekonomskim odnosima s inozemstvom. Zbog obračuna s oligarsima prosvjedovali su tada još neki ljudi iz vrha ruske države, pa i šef Putinova predsjedničkog stožera Aleksandar Vološin. Njega je Putin odmah prisilio na ostavku, što je izazvalo kadrovske potrese u Kremlju, pa je očito procijenio da mu dvije kadrovske krize u tim osjetljivim trenucima nisu potrebne.

Nekoliko dana nakon smjene Putin je objavio tko će naslijediti Kasjanova, a iz toga je očito da preko premijera, Mihaila Fradkova, dosadašnjeg ruskog predstavnika u EU, dosad gotovo nepoznatog političara, želi imati potpunu kontrolu nad vladom. Vladimir Žirinovski, vođa desničarske Liberalno-demokratske stranke, izjavio je da je Fradkov “siva, bezlična osoba, koja se nikad ni u čemu nije istaknula”, a vođa Komunističke partije Genadij Zjuganov da to imenovanje neće utjecati na ruske političke prilike, jer je čovjek koji je “potpuno nepoznat najvećem broju ljudi” i ne može ni na što utjecati.

Fradkov je većini ljudi sasvim nepoznat već i stoga što i nije političar nego birokrat. Ima 53 godine, po profesiji je inženjer, ali je po završetku studija počeo raditi u državnoj birokraciji na ekonomskim poslovima te je brzo napredovao. Još u doba sovjetskog vođe Leonida Brežnjeva zaposlio se u ministarstvu vanjske trgovine. Početkom 90-ih dvije godine u Ženevi je bio ruski predstavnik pri međunarodnoj trgovinskoj organizaciji GATT-u. Jeljcin ga je 1977. imenovao ministrom vanjske trgovine, a 1999. premijerom dotad nepoznatog šefa tajne službe FSB Vladimira Putina. Iako je Putin samo četiri mjeseca bio premijer, dobro je upoznao Fradkova, o kojem je stekao odlično mišljenje.

Kao predsjednik Rusije Putin mu je davao sve odgovornije poslove. Već u svibnju 2000. imenovao ga je tajnikom Vijeća sigurnosti, najvažnijeg sigurnosnog tijela u državi. Poslije ga je postavio za šefa porezne policije, najkorumpiranijeg dijela ruskog sigurnosnog aparata, a na tom položaju Fradkov je bio do srpnja 2003. kad je porezna policija raspuštena a Putin ga je poslao u Bruxelles za ruskog predstavnika pri EU.

Mnogi su uvjereni da je ovo imenovanje znak da Putin želi depolitizirati premijerski položaj i svesti ga u upravljanju državom samo na njegovu ekonomsku dimenziju. Politički državom upravlja ionako sam Putin, jer je to prešlo u predsjedničke ingerencije. Kad je potkraj 1999. Putin bio premijer, ljudi na tom položaju još su imali i političke i sigurnosne ingerencije. Putin je na premijerski položaj i došao iz sigurnosne, a ne iz ekonomske sfere, a glavni mu je premijerski posao vođenje Drugog čečenskog rata. Kao predsjednik Rusije promijenio je premijerske ingerencije te je Kasjanovu dopustio samo da se bavi privredom, spriječivši ga da zalazi u političku sferu. Postavljanjem specijalista za trgovinu Fradkova na premijerski položaj pokazuje da će nastaviti trend ograničavanja premijerskih ovlasti.

No neki ruski komentatori značajne izglede da postane premijerom nakon Kasjanova davali su ministru obrane Sergeju Ivanovu. U ruskim političkim krugovima već se dugo tvrdi da je Putin odredio Ivanova za svog nasljednika na predsjedničkom položaju. Putin ima pravo samo na dva predsjednička mandata, a to znači da s predsjedničkog položaja po ustavu mora otići 2008. Ivanov mu je vrlo blizak, potječe iz istog sigurnosnog miljea kao i Putin i vrlo mu je lojalan.

Mnogi su očekivali da bi Putin mogao već sada imenovati Ivanova premijerom kako bi ga pripremio da ga naslijedi, kao što je Jeljcin u kolovozu 1999. imenovao premijerom Putina, kako bi ga pripremio da ga naslijedi na predsjedničkom položaju. Ovaj se put to ipak nije dogodilo. Navodno je Putin procijenio da je za pripremanja Ivanova za nasljednika još prerano, a možda i da mu nasljednik zapravo i ne treba.

Danas je Putin nedodirljiv vladar Rusije, a teško je naći drugog svjetskog državnika koji u svojoj državi ima tako čvrst položaj na vlasti kao Putin u Rusiji. Nema dostojnog protivnika na političkoj sceni, nema ni jedne političke ili ekonomske grupacije koja bi mu se usudila suprotstaviti, to se više ne usuđuju ni oligarsi. Vojska, koja je u Rusiji uvijek imala važnu ulogu, sada je potpuno politički marginalizirana, poslušna Putinu kao nikom prije. Nekoć moćne obavještajne službe potpuno su uz Putina, već i stoga što je i sam iz njih potekao.

Upravljajući svojom golemom državom iz carskog Kremlja, Putin se, po ocjenama brojnih inozemnih komentatora, pretvara u neokrunjenog ruskog cara novoga doba. Opće je mišljenje da će Putin i dalje jačati svoju vlast i kult svoje ličnosti. Jedini će mu problem biti što da učini 2008. kad mu istječe drugi predsjednički mandat, kad po ruskom ustavu mora napustiti predsjednički položaj. Pri ovakvom samovlašću, kakvo izgrađuje Putin, ni promjena ustava nije nemoguća.

Komentiraj

Source:Maroje Mihovilović