Tekst „Susret“ Nine Mitrović je psihološka drama o dva čovjeka suočena s prošlošću od koje ne mogu pobjeći. Komad je to o ljubavi i mržnji, kajanju i žaljenju. I pitanju koje se krije u pozadini: Što ako nam roditelji ne mogu ili ne znaju dati ljubav? ‘’Susret’’ je 2009. dobio nagradu za dramsko djelo ‘’Marin Držić’’. Izveden je 2013. na festivala novog pisma LabFest u Londonu, u koprodukciji Theatre 503 i Fat Git Theatre. Iste godine imao je premijeru u Slovenskom Narodnom Gledališču Nova Gorica u Sloveniji. Ovo je prvi put da će ga hrvatska publika imati prilike vidjeti na pozornici, i to na maloj sceni Teatra Exit. Predstavu u kojoj igraju Siniša Popović i Filip Križan prvi put režira autorica Nina Mitrović, koja je dala intervju.

NACIONAL: Napisali ste tekst ‘’Susret’’, ali i režirate predstavu. Zašto ste odlučili i režirati i je li ovo vaša prva režija?

Je, ovo je moja prva režija. ‘’Susret’’ je tekst s kojim sam imala poseban odnos, prvu ruku vrlo brzo sam napisala, proces je bio bolan i zatim sam na tom tekstu radila nekoliko godina. Nemam puno takvih tekstova, ne može ih pisac ni imati jer takav rad vas vodi skoro pa do ludila. Zbog svega toga nisam mogla dati taj tekst tek tako da se radi, kako se nažalost kod nas često radi, bez neophodne pripreme i predanosti projektu. Činjenica je da imamo jako dramsko pismo, ali na polju kazališne režije ne stojimo najbolje. To je problem o kojemu se u našem kazalištu već godinama govori, ali se ne poduzimaju nikakvi konkretniji koraci da se nešto po tom pitanju i učini. Ne znam je li razlog nedovoljan interes nas kazališnih umjetnika ili pak otpor onih koji drže pozicije koje bi kvalitetni ljudi uzdrmali svojom pojavom na našoj sceni. Zato je moja odluka da prvi put režiram došla prirodno. I ta odluka nosi veliku odgovornost, režija je težak posao, ali je njegova ljepota u radu s ljudima, što je po meni i najvažnija komponenta tog posla. U prvom planu mora vam biti glumac, to su ljudi koji izlaze na scenu, dok svi mi ostali koji smo radili predstavu možemo te noći ostati kod kuće zavaljeni u fotelju. Pokušati razumjeti glumca i što znači njegov posao, a to je zajeban posao, početak je stvaranja predstave. A predstava je kolektivan čin, čime itekako reflektira život. Ne možeš živjeti sam, odnosno možeš, ali to onda i neće biti neki spektakularan život.

NACIONAL: Tekst je intiman i sadrži psihološke elemente koji odnos oca i sina čine zaoštrenim. Koliko je važno da publika vidi tu intimu i što ona donosi?

Intima je ono najdublje u nama i ono od čega najviše bježimo. Bojimo se samih sebe, vlastitih dilema, strahova, povreda koje zakopamo i idemo dalje. Ali one ostaju u nama, nosimo ih u sve odnose koje kreiramo i ono što ne razriješimo, postaje u tim odnosima destruktivno. Intima je danas u čudnoj poziciji. S jedne strane besramno je plasiramo javnosti, a s druge bježimo od nje kao da je najgora stvar koja nas može zadesiti. Nije. Bez intime nema dubine, fale vam dimenzije življenja i zato je bitno da je stavimo na scenu. Intima ne privlači toliku pažnju kao aktualna pitanja, živimo u svijetu koje veliča kvazi pozitivne emocije, a govori nam da ljutnja, mržnja i bijes nisu dobrodošle. To je pogrešno. Tako sebi branimo da osjećamo i da živimo.

NACIONAL: Obitelj i obiteljski odnosi uvijek su komplicirani, intimni, često nerazumljivi onima ‘’izvana’’. Zašto su ti odnosi intrigantni i što možemo naučiti, primjerice, iz ovog teksta, ove predstave, odnosa oca i sina?

Nije stvar učenja. Stvar je pitanja. Nemira. Nečeg nedohvatljivog, a opet sveprisutnog. Zanima me teatar u kojem možda i ne znaš sviđa li ti se predstava koju gledaš, koje si dio, jer publika je uvijek dio predstave, ali ti ta predstava nešto radi, i možda ti se dva, tri dana kasnije vrati i ne da ti mira. To nešto, to je razlog zašto radimo teatar. A obiteljski odnosi su intrigantni, kako i ne bi bili, u njima smo oni koji zaista jesmo, ogoljeni, i svaki je čovjek intrigantan ako mu damo dovoljno prostora da nam tu stranu sebe i pokaže.

NACIONAL: Često je slučaj baš kod oca i sina da sin ne može dostići očeva očekivanja pa već rano kreću odnosi koji se kasnije mogu manifestirati i u neke druge. Što vi mislite o tim nerealnim očekivanjima?

Nema savršenog roditelja jer nema savršenog čovjeka. Ono što je bitno jest sloboda u odnosima. Sloboda da osjećate, govorite o sebi, da ne potiskujete i da se slijedom toga razvijete u osobu koja je najbolja verzija vas samih. A strahovi koje nosimo, loši skriptovi iz familija u kojima smo odrasli i koje zato što su nam poznati ponavljamo u vezama, dio su svakog čovjeka. Ne možemo ih iskorijeniti, ali možemo razvijati hrabrost da pogledamo strahu u oči i djelujemo usprkos njemu.

NACIONAL: Koji su najveći problemi vaše struke? Zašto je važno adaptirati hrvatski suvremeni tekst?

Velik je problem nepoštovanje autorskih prava, piscima se nude ugovori koji često imaju članke u kojima je jasno da se rad tog pisca ne cijeni. Rade se predstave za koje ispadne da je važnije kako će ih se reklamirati, nego ono što nam te predstave govore. Takav pristup vodi u elitizam i pretencioznost i tim se putem gubi kontakt s publikom. Zatim, puno se bavimo politikom, a premalo strukom samom. Profesionalizam je ono što se sustavno zatire, ne samo u kazalištu, već u državi cijeloj, amaterizam je postao gotovo pa norma, a onaj tko dobro obavlja posao, samo što ga ne proglase spremnim za ludnicu jer, eto, ne može se čovjekom razgovarati, želi raditi. Gledam stare hrvatske filmove, tu je u prvom planu kvaliteta, i danas vas se ti filmovi dotiču, zašto? Zato što se radilo iz duše jer je bilo važno ispričati određenu priču, a ne dokopati se crvenog tepiha na nekom internacionalnom festivalu. Kazalište je važno, uvijek će biti jer donosi živog čovjeka na scenu, živu energiju, događa se u datom momentu, sad, tu, pred nama i zato je važno da svi koji radimo ovaj posao osvijestimo činjenicu da je naš poziv privilegija. I baš smo ga zato dužni raditi najbolje što možemo, zbog ljudi koji nemaju to vrijeme da stanu i propitaju se. To mi radimo za njih. I u tome ih ne smijemo izdati.

Komentiraj