Prva biografija Ljiljane Molnar Talajić, sopranistice koja je dosegnula svjetski vrh

‘La Molnar’ naziv je biografije operne pjevačice Ljiljane Molnar Talajić, a autori su Jagoda Martinčević i Dalibor Talajić, sin umjetnice koji je tri godine zapisivao bilješke, anegdote i sjećanja na svoju majku. Te privatne crtice uz ‘službenu’ kronološku biografiju čine ovu jedinstvenu knjigu

Prva biografija operne dive Ljiljane Molnar Talajić ‘’La Molnar’’ objavit će se do kraja godine. No to nije ‘’obična’’ biografija. Ova knjiga, uz detaljnu kratku ali iznimnu glazbenu karijeru koju kronološki prati Jagoda Martinčević, imat će i kratke tekstove, anegdote i sjećanja Dalibora Talajića, sina velike Ljiljane Molnar Talajić koja je preminula u rujnu 2007. godine. Ljiljana Molnar Talajić bila je operna pjevačica koja je stekla slavu na pozornicama najuglednijih svjetskih opernih kuća kao što su Bečka državna opera, milanska Scala, londonski Covent Garden, njujorški Metropolitan, ali i veronska Arena. Ova sopranistica rođena je u Bosanskom Brodu 30. prosinca 1938., a umrla u Zagrebu 18. rujna 2007. Školovala se u Sarajevu, gdje je debitirala na opernoj pozornici 1959. ulogom Grofice u Figarovu piru. Od 1975. bila je prvakinja Opere HNK u Zagrebu. Gostovala je na najvećim svjetskim opernim scenama, a od 1980. bila je i profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Dobitnica je više nagrada u zemlji i inozemstvu.

Sin Ljiljane Molnar Talajić, Dalibor Talajić, također je akademski glazbenik, crtač koji crta najpopularnije stripove američke kuće Marvel, ali se dokazao i kao spisatelj knjigom ‘’Most ponad burne rijeke’’, u kojoj je opisao svoje iskustvo oca dječaka s poremećajem autističnog spektra i njome usmjerio pažnju medija prema roditeljima autistične djece. Jagoda Martinčević je povjesničarka glazbe i glazbena kritičarka. Bila je voditeljica Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb, a od 1996. do 2000. pomoćnica za glazbu, kazalište i film ministra kulture te zastupnica u Saboru.

Kako kaže Sandra Pocrnić Mlakar, urednica u Beletri, svojim bilješkama o majci Dalibor Talajić istražuje koliko je bitno sve ono ostalo, kolika je sentimentalna vrijednost onog dijela života velike umjetnice koji su mogli vidjeti i doživjeti samo njezini najbliži. Zahvaljujući njegovim bilješkama upoznajemo jednostavnost, duhovitost, neposrednost i čovjekoljublje velike operne dive koja je bila duboko svjesna svog velikog talenta i svog umjetničkog poslanja, ali i velikodušna u priređivanju jedinstvenih umjetničkih doživljaja najbližima i prijateljima:

“Dalibor Talajić opisuje epizode iz kojih doznajemo zašto je velika operna diva, pored princa Reinera i princeze Grace od Monaca, kleknula samo ispred Marije Callas, kakav je noćni koncert u režiji Drage Putnikovića priredila nasred tribunjskog zaljeva, koju je uspavanku velika La Molnar telefonski pjevala svom sinu i kakvi su bili njegovi Božići dok je mama bila na turnejama… Impresije Dalibora Talajića upotpunjuje dokumentarna biografija koju je napisala Jagoda Martinčević. Knjiga je opremljena fotografijama i portretima slavne Liliane – među kojima dominira ilustracija koja Ljiljanu Molnar Talajić prikazuje kao jedinu opernu pjevačicu čiji se glas čuo izvan arene u Veroni. Biografija je opremljena i kodom Croatia Recordsa, sa zvučnim zapisima La Molnar –Verdijevih, Mozartovih, Puccinijevih i Bellinijevih. Ovo sve što radimo, to je monumentalno. Taj njezin talent je impresionirao sve na svijetu, to je bio glas koji su svi obožavali. Njezino školovanje, njezin put, sve je to u knjizi. A njezini karijerni vrhunci su nezamislivi bili i tada, a iz današnje perspektive još i više. To je bio snažan izvorni talent, vrh kulture.”

 

‘Mama je imala relativno kratku karijeru, međutim, u jednom trenutku bila je sam svjetski vrh. Ostavila je duboki trag koji treba biti pisan i zato radimo knjigu’, kaže Dalibor Talajić

 

Jagoda Martinčević kaže da je ideja za knjigu koja je došla od Dalibora Talajića, vrlo neobična jer joj je Dalibor predložio suautorstvo u njegovim osobnim uspomenama. U početku je, kaže, bila zbunjena, prilično nesigurna u ishod ideje koja na taj način nije mogla postati klasičnom monografijom kakve je do tada radila:

“Miješanje privatnih razmišljanja sina i profesionalna obrada podataka muzikologa? Bojala sam se zbrke i u početku ustrajala na tome da se knjiga sastoji od dvije odijeljene cjeline, njegove intimne i moje stručne, kako bi bilo jasno o čemu se radi. No kad se umiješala još i uporna urednica Sandra Pocrnić Mlakar uvjerena da je Daliborova ideja zanimljiva, pristala sam iako ne baš sigurna što će od toga ispasti. Tek kad sam pročitala Daliborov dio počela sam slagati dijelove biografije koji su korespondirali s njegovim tekstom. Tako se i moj prilog, unatoč činjenicama, kronologiji i podacima, na neki način pretvorio u moje uspomene i izmaknuo od uobičajene monografije. Zato je i zovem knjigom o umjetnici, a ne monografijom, sigurna da će zainteresirati širi krug čitateljstva od uobičajenih profesionalaca. Iz obilja materijala odabrala sam one dijelove koji po mom mišljenju Ljiljanu Molnar Talajić najbolje opisuju kao umjetnicu i osobu. Ljiljana je bila posebna u svemu, od glasa i interpretacija do toga kako je vodila svoju jedinstvenu karijeru, kako ju je shvaćala, ne samo na sceni nego i u životu.”

Jagoda Martinčević poznavala je Ljiljanu Molnar Talajić, a njezinu je relativno kratku ali iznimno bogatu i intenzivnu karijeru pratila svesrdno. Ispričala je kako je izgledao njihovo upoznavanje:

“Upoznala sam je na ulici, ispred Hrvatskog narodnog kazališta. Kumovao je Lovro pl. Matačić. Znala je tko sam, no zanimalo ju je prije svega kako šminkom uspijevam izvući ravnu crtu na oku. S tim me je ‘kupila’ zauvijek. I svi naši privatni susreti, a bilo ih je mnogo, uvijek su bili više obilježeni takvim anegdotama nego razglabanjem kako je što, gdje i s kim pjevala. Ne znam točno kako je opisati. Na sceni je bila kraljica, najljepši sopranski glas uz Zinku Kunc i Dragicu Martinis koji smo imali. I najposebniji. Talijanski kritičar velikog ugleda Leonardo Pinzauti prvi je opisao nježnost ‘glasa djevojčice’.Ta neopisiva blagost njezina soprana mogla se u trenu preobraziti u najpotresniju dramatiku. Dovoljno je poslušati njezin Libera me Domine iz Verdijeva ‘Requiema’”.

Iako je Ljiljana Molnar Talajić privatno bila jako prkosna, ponosna, perfekcionistica, Jagoda Martinčević kaže da inat i prkos nikad nije imala na sceni:

“A u životu, tijekom karijere, bila je takva uvijek kad su joj činili nepravdu. Bilo je toga podosta. To je kazalište, posebno opera kad se pojavi netko kome ništa ne možeš osim iz vlastite nemoći napraviti ljubomornu spačku. Ljiljana nije imala bog zna kakvu potpornu mašineriju, poput velikih diskografskih kuća. Imala je neke menadžere, no prije svega imala je svoj bogomdani glas kojem u njezinu razdoblju nitko nije mogao konkurirati. To je bilo njezino oružje, a ponekad i prkos kad je zatrebalo. Jedna od mojih priča iz knjige, rivalstvo Ljiljane Molnar Talajić i Montserrat Caballé, odnosno priča o bečkoj Normi, jedinstvena je. Ljiljanu su, kratko rečeno, prevarili. Obvezali su se na ravnopravni tretman obiju primadona u broju izvedbi, što je podrazumijevalo i dvije premijere i pokuse, s tim da je Ljiljana pristala na drugu premijeru. Dočekao ju je pravi horor, nisu joj dali niti jedan pokus a došla bi na red tek nakon što Caballé otpjeva prvih pet, šest. Moćna Španjolka vjerovala je da joj sve pripada. Brus! Nakon ne baš uspješne premijere i još dviju izvedbi pobjegla je iz Beča. Činilo se da je Ljiljaninoj prvoj Normi u karijeri put otvoren. No nije pristala ni u kakva uskakanja bez i jednog pokusa. Nakon dugih natezanja u kojima je odbila pjevati čak i svečanu predstavu za austrijskog predsjednika, konačno je dobila jedan, jedini pokus i nakon toga otpjevala sve Norme u sezoni. Štoviše, kad su joj kasnije ponudili Normu u terminu koji joj nije odgovarao, u Beču Norme nije bilo!”

Jagoda Martinčević pokušala je objasniti što je to tako posebno što je Ljiljana Molnar Talajić imala, što ju je činilo tako posebnom, tako dobrom. Kaže da na to pitanje nema pravog odgovora jer svaki od velikih pjevača ima neke posebnosti:

“Glas i muzikalnost čine temelj, bilo je i soprana s nelijepim glasovima koji su osvajali posebnošću interpretacije, poglavito scenskom prisutnosti koja je nadomještala glas. Ja osobno uvijek sam najviše voljela glasove koji su samo vokalom mogli izraziti ono što uloga traži. Takva je bila Ljiljana. Ona je glasom u najrazličitijim nijansama bila lik kakav je autor zamislio. Takva je bila i Zinka Kunc. Sve emocije bile su sadržane u ta dva toliko različita a meni najdraža soprana. Ima još nešto, po meni presudno za pjevača. Izbor repertoara. Znati što jest, a što nije za karakter i boju glasa. Danas je svijet pun pjevačica koje pjevaju sve. Zato i nema više diva. Ima ih dobrih, štoviše odličnih, no više ih pamtim kao svestrane, manje kao posebne.”

 

‘Upoznala sam je ispred HNK-a, znala je tko sam, no zanimalo ju je prije svega kako šminkom uspijevam izvući ravnu crtu na oku! Tim me je ‘kupila’ zauvijek’, kaže Jagoda Martinčević

 

Iako je, kako sama kaže, priča i anegdota o i s Ljiljanom Molnar Talajić bilo pregršt, Jagoda Martinčević nije željela previše otkriti jer, kaže, tko će kupiti knjigu ako ona sad počne pričati anegdote. Pamtit će je, govori, po jedinstvenom glasu:

“Nikad prije, a ni poslije nisam čula takvu slatkoću u sopranskom glasu njezina faha. Nikad toliko usrdnosti u Verdijevu ‘Requiemu’, nikad takve molitve Virgine degli Angeli u ‘Moći sudbine’, nikad tako dramskog i potresnog finala u Krabuljnu plesu’, nikad takva plavetnila Nila u ‘Aidi’… Imala sam veliku sreću slušati je, i veliki peh jer je nisam čula kao Butterfly. Pamtit ću je po širokom osmijehu, vicevima koje je voljela pričati i slušati, po jednostavnosti i lakoći konverzacije u frizerskom salonu, po tome što je u svakodnevici bila Ljilja a na sceni La Molnar.”

Zašto je važno da se zna tko je bila Ljiljana Molnar Talajić? Jagoda Martinčević kaže da je važno znati koga smo sve imali u užem pojmu kulture a unutar nje i glazbe, tko je u svijetu nešto značio po svojim umjetničkim postignućima i ostao upamćen:

“Današnja pomama opernih fanova za historijskim pa i piratskim snimkama dokaz je neuništivosti jednog žanra koji ne ostaje poput knjige, slike, skladbe, zato što je žanr izvedbene umjetnosti stvar trenutka. Na sreću, danas i zabilježen. Zbog toga sam zahvalna suvremenoj tehnologiji. Ljiljanu Molnar Talajić danas može svatko čuti. Pa i hrvatska kultura. Pitanje je samo želi li to.”

Dalibor Talajić pokretač je ideje da se o njegovoj majci napravi biografija. Nedugo nakon njezine smrti počeo je zapisivati bilješke, sjećanja, anegdote jer, kako kaže, ono što ga je u životu uvijek zanimalo pozadinske su priče koje ‘’daju saft’’ glavnoj priči:

“Kad je moja mama u pitanju jako je puno takvih zakulisnih priča, anegdota koje su mi sve redom prekrasne i jako mi je bilo žao da nestanu, da ti trenuci u vremenu budu izgubljeni. Tako se prije nekoliko godina rodila ideja i krenuo sam pisati maminu biografiju. Međutim, problem je bio u tome što sam ja relativno kasno, u svojim dvadesetima, postao njezin obožavatelj, odnosno odrastao sam tek s nekakvom informacijom da mama pjeva u operi. Sve mi je to bilo normalno i roditelji su me jako svjesno i brižno čuvali razmjera tog njezinog pjevanja u operi, ne htijući da postanem imalo uobražen. Stoga sam taj njezin uspjeh i sve priče oko njega počeo otkrivati kasnije u životu. Tako je nekako i njezina karijera prošla mimo mene, osim što sam ja često s njom bio u operi. Žao mi je što se nisam ranije uključio u sve to, odnosno što nisam ranije to osvijestio zbog njezina zdravlja i njezina kraja. Mislim da je trebalo još neke stvari napraviti, a to se moglo da sam bio malo zreliji i svjesniji. Njezina diskografija je zapravo jako siromašna, nema puno legalnih objavljenih snimki njezinih nastupa. Moja je ideja bila oko 2000. da s grupom Divas snimi božićnu ‘Tihu noć’, što se i realiziralo ali tad je već bila bolesna, pa nije stigla još toga snimiti, poput gala koncerta, primjerice.”

Kako je kasno postao fan tako je i karijerna biografija njegove majke nekako prolazila mimo njega i shvatio je da jednostavno ne može sam napisati takvu knjigu jer o operi ne zna puno. I tu je došlo do suradnje s Jagodom Martinčević:

“Knjiga je koncipirana tako da gospođa Jagoda piše kronološki, a moji tekstovi se pojavljuju na mjestima koji su vezana za neki dio karijere, ili grad ili situaciju, nastup, pa se onda uz službeni dio nalazi i taj privatni. Primjerice, uz dio karijere u Zagrebu postoji moja priča – moj susret u Klubu kulturnih radnika. Bilo je preduskrsno vrijeme i tad je na tom druženju bio, kako se to kaže, svatko tko je itko, pa je ondje bio i Jure Kaštelan pa sam napisao tekst o tome. Sve su moje priče takve, nemaju direktne veze s karijerom, ali imaju veze s ilustracijom života i dojmova koje je ostavljala na druge.”

Talajić piše o susretima sa zvijezdama, priče o uspavankama koje mu je mama pjevala, o tome kako je izgledao Božić bez mame kad je bila na turneji i slično. Za Nacional je ispričao upravo anegdotu o Božiću:

“Mama je svoju karijeru koncipirala tako da oko Božića i Nove godine ne nastupa. Njoj je to vrijeme značilo ostanak kući, spremanje sarme i urmašica. Koliko se sjećam, samo jednom nije moglo drugačije pa je bila na turneji u to vrijeme. Budući da je to bilo vrijeme kad je međunarodni telefonski poziv bio jako skup i morao se najaviti, na taj jedan Božić, na Badnjak, dogovorila je s tatom i nazvala me. Ne znam gdje je točno bila, ali bila je vremenska razlika u pitanju. I ja sam ipak dobio te svoje dvije uspavanke, pa makar i telefonom. Užasno ju je boljelo što je morala izbivati od kuće na taj blagdan. Ona karijeru nikad nije shvaćala kao nešto čemu se ona morala posvetiti, zapravo je to bilo loše kad je u pitanju financijski aspekt, već je njoj to bilo urođeno i ona se rodila da pjeva. Sve drugo joj je bilo daleko važnije od karijere.”

 

‘Svojim bilješkama o majci Talajić istražuje koliko je bitno sve ono ostalo, kolika je sentimentalna vrijednost tog dijela života umjetnice’, kaže Sandra Pocrnić Mlakar

 

Unatoč grandioznoj karijeri, Dalibor Talajić kaže da je Ljiljana Molnar Talajić za njega bila – samo mama. Smatra da je stoga taj njezin plan da ga se sačuva tog zvjezdanog statusa koji je uživala, uspio u potpunosti:

“Ja se nikad nisam osjećao posebno zbog toga, naprotiv. Uvijek sam, kad bi me predstavljali kao sina Ljiljane Molnar Talajić, govorio ‘ma to nije važno’. Takav je bio moj odgoj, ‘nemoj se kititi tuđim perjem.’ Išao sam u muzičku školu i završio Muzičku akademiju, ali nikad nisam imao poseban status, dapače bilo je svega. Sjećam se jedne anegdote, već sam bio dugo na Akademiji i bilo je sasvim jasno da neću biti veliki muzičar, da se blago izrazim. Profesor Marko Ruždjak koji mi je predavao Glazbene oblike, vidio me u nekom društvu i doslovce mi preko cijelog hodnika povikao ‘kolega, niste danas bili na Oblicima. Tužit ću vas mami.’ Tako da u unutarstrukovnim momentima činjenica da sam bio njezin sin bila je ponekad otegotna, nije mi se olakšavalo nimalo. Zbog prezimena očekivalo se da barem moj interes bude veći od onoga što sam se pokazao, da se izrazim blago. Ponosan sam na to što sam njezin sin, ali ne zbog toga što je to nešto moje i što sam zaradio, nego u smislu da sam mamin najveći fan. To što je ona napravila sama svojim snagama i sačuvala skromnost, narodno komponentu, to je čudesno.”

Talajić smatra da nitko u Hrvatskoj nije svjestan njezine veličine. Ljiljana Molnar Talajić u jednom je trenutku, kaže, bila ne u svjetskom vrhu, nego sam svjetski vrh. Vrh piramide onih najboljih:

“Ona je imala relativno kratku karijeru, međutim u jednom trenutku bila je svjetski vrh. Nismo mi poznati po tome da cijenimo svoje ‘brendove’, svoje vlastito. Prisjetimo se 150. obljetnice rođenja Nikole Tesle, njegov spomenik je iščupan iz dvorišta Instituta Ruđer Bošković i postavljen u Teslinu ulicu. Nije se nitko sjetio da se možda može napraviti još jedna spomenik, ne daj Bože. Tako da nismo poznati po tome da smo ponosni na nešto što je naše. Mislim da je, ne samo kad je ona u pitanju, već za bilo koga tko sam vlastitom snagama zavlada oceanom, važno biti svjestan veličine takve osobe. Postoji ona uzrečica ‘bolje je biti prvi u bari nego zadnji u oceanu’. Ja sam uvijek mislio da je bolje biti zadnji u oceanu jer je to ipak ocean. A onda imate te neke ljude koji se pojave svakih sto ili 200 godina koji ne da su u oceanu, nego zavladaju oceanom. Takvi ljudi su doista uzor i trebaju biti uzor i to su ljudi kojima trebamo biti opsjednuti, a ne nekim prosječnima. Ja mogu biti ponosan što je moja mama bila upravo jedna od onih koji se pojave svakih sto ili 200 godina. Ostavila je dubok trag i taj trag treba biti pisan, i zato radimo ovu knjigu.”


Glas iznad Verone

Verdi je mrzio soprana.

To je bio moj jedini komentar nakon što sam odslušao Verdijev Requiem, ili kako smo ga kasnije nazvali, njezin Verdijev Requiem.

A njoj, koja je bila proglašena glasom kakav je Verdi mogao samo poželjeti, to je bila najdraža kritika koju je ikad čula. Citirala me je često. Ali doista, nebrojeno je puta prepričavala tu situaciju, uoči samog finala Verdijeva Requiema, sopran ostaje sam.

Ostali solisti sjednu na svoje stolice i pomalo se sadistički nasmiješe sopranu u šali. Predzadnji stavak, Requiem, sopran u pianissimu izvodi sam, dok u zadnjem, Libera me, ostaje jedini od solista i mora se izboriti s čitavim zborom i orkestrom.

Kako je to zvučalo…

Njezin Requiem gotovo da je bio misao, koliko je tiho otpjevan. Po četiri muzičke fraze na samo jedan dah je pjevala, čitav zbor se njihao tijelima, prepuštajući se melodiji upravo kako ju je ona oblikovala. Tko god je to slušao, prestao bi disati.
Libera me, koji je slijedio odmah nakon tog tihog i pobožnog stavka, bio bi pak grmljavina. Autentični smak svijeta u kojem se jedna jedina duša moli za slobodu i oprost.

Glasan, kakav finale i treba biti, pred sam kraj on postaje grotlo lave. Ključala strast, piramida buke koju orkestar i zbor grade svom svojom snagom. I onda postupno, na samom vrhu te piramide, upravo se sopran izbori za primat, i iznad svih grmi i jače i trajnije….

U Italiji, zvali su je Liliana.

Slovo Lj bilo je prekomplicirano izgovoriti. Kao i ovdje, najviše su je voljeli scenski radnici, garderobijeri, biljeteri, prodavači kokica… A i sama je za njih govorila da su upravo oni njena raja opernog svijeta.

Oko Arene u Veroni, njene raje bilo je more. I danas nepojmljivo u blizini naših opernih kuća, Arenu bi, na večer predstave, opsjedali kokičari, sladoledari, portretisti, karikaturisti. Svejedno je bilo tko pjeva, što se daje, glavno da ima ljudi. Svejedno, osim kad bi ona nastupala. Arena je akustički savršena.

Što god da se izvodilo u njoj, koliko god izvođača bilo, ništa se vani ne bi čulo. Život van Arene tekao je netaknut muzičkom čarolijom unutra.

Ipak, ekipa švercera i kokičara oko Arene znala je nepogrešivo kad je ona nastupala. Jer, samo nju, samo njezin glas Arena nije uspjela zadržati. Samo nju se čulo izvan zidina zdanja. Preko orkestra, preko zbora, preko zidina njezin je glas nosio dalje, i dalje. I razgovor biljetera i portretista uokolo zidina zdanja bi zastao, i netko od njih bi uz smiješak podigao prst i značajno konstatirao:

Liliana!

Tako je i nastala ta jedna karikatura, jedini njezin portret koji je meni drag. Ona je nije voljela, no meni je ona jedina bila bitna od svih njezinih portreta.

U samo jednom crtežu ispričala je tu priču o njoj, o Areni i o tome kako su je doživljavali oni koji su je voljeli slušati.

Crtež je nastao spontano, tijekom jednog od njezinih gostovanja u Areni, kao poklon za njezin rođendan.

Da je ostala među nama, i dalje bi tajila godine. I planirala comeback…

Dalibor Talajić u biografiji “La Molnar”, Beletra 2020.

Komentiraj