PROJEKT ZA BAŠTINU: ‘Rimska povijest Zagreba zbog nas živi na ulicama grada’

U sklopu projekta ‘Zagreb dok ga još ni bilo – prije 1094. godine’ otkriven je 14. spomenik – rimski miljokaz u Jelkovcu, a projektom se želi muzejske predmete pronađene kroz povijest postaviti na autentične lokacije i tako približiti Zagrepčanima

Zagrebom su prije 12 milijuna godina plivali podsusedski kitovi, prije 15 tisuća godina Frankopanskom su šetali mamuti, prije 30 stoljeća u Dežmanovu prolazu ukapane su ostave, prije 1700 godina nesmotreni su Rimljani gubili novčiće na Trgu bana Jelačića i Zrinjevcu, rimski su carevi obnavljali ceste, a “hohštapleri” imitirali modu carskog portreta, muževi su ukapali svoje supruge uz poetične epitafe. Povijest Zagreba i okolice bogata je, a od 1990. muzejska građa, predmeti pronađeni kroz prošlost, počeli su izlaziti na ulice – postavljeni su na izvorne lokacije na kojima je dokazano da su pripadali ili da su ondje pronađeni. Sve to rade stručnjaci, muzealac i arheolog Nenad Jandrić, arheolog Ozren Domiter te arhitekt Željko Kovačić, u sklopu akcije “Zagreb dok ga još ni bilo – prije 1094. godine”.

Najnovija, 14. lokacija u sklopu projekta predstavljena je početkom prosinca – na istočnom platou Knjižnice Jelkovec, uz šetnicu Rimski put, otkriven je spomenik Rimski miljokaz u Jelkovcu. Kako kaže Ozren Domiter, kustos Antičkog odjela Arheološkog muzeja u Zagrebu, specifičnost ovog miljokaza očituje se u informaciji koju nosi: “od Siscije udaljeno 30 rimskih milja”: “Iz antičkih itinerara znamo da je rimski grad Andautonija bio 27 milja udaljen od Siscije, međutim pravac je bio nepoznat. Pronalaskom miljokaza, elementarnom matematikom i bazičnom logikom, selo Ščitarjevo nametnulo se kao izgledna lokacija mitske Andautonije, što je u konačnici jednoznačno potvrđeno arheološkim istraživanjem. Osim osnovne namjere – putokaz s udaljenošću – sadrži i podatak o vlasniku ceste, to je car Maksimin Tračanin s njegovim istoimenim sinom, vrlo maštovito! Slijede carski titulari i počasti pa možemo reći da je ovaj valjkasti kamen poslužio i kao sredstvo političke propagande u službi imperijalne ideologije. Ustaljena je to praksa samopromicanja rimskih vladajućih elita i dodvornih im patricija koji ganjaju političke karijere. I ne samo na miljokazima, već na javnim natpisima općenito.”

Arhitekt Željko Kovačić dodaje da im je bio izazov u novom naselju, na kraju grada, uz sve negativne konotacije vezane uz njegovu gradnju, pokazati da i ondje ima povijesnih slojeva:

“Miljokaz je bio postavljen uz rimsku cestu Poetovio (Ptuj) – Andautonia (Ščitarjevo) – Siscia (Sisak) i bio je pronađen 1934. godine, a odonda se čuva u lapidariju Arheološkog muzeja u Zagrebu. Iz natpisa na njemu, definirane udaljenosti prema Sisciji, definirana je i pozicija Andautonije. Postavili smo ga malo južnije od samog mjesta nalaza, ali kraj knjižnice u kojoj se namjerava otvoriti interpretacijski centar Rimske ceste.”

 

‘U Zagrebu se do 1094. bilježi intenzivan život još od neandertalaca (spilja Veternica), preko stanovnika brončanog doba do Rimljana’, kaže arheolog Nenad Jandrić

 

Nenad Jandrić opisao je kako je uopće došlo do ovog projekta i tko ga je započeo. Godine 1990. Zagreb je započeo pripreme za obilježavanje 900. obljetnice osnutka Zagrebačke biskupije koje je osnovana 1094. godine i koju Zagreb slavi kao svoj rođendan:

“Povod je to bio arheologu dr. Zoranu Greglu, muzejskom savjetniku u Arheološkom muzeju u Zagrebu koji je preminuo 2017., da osmisli i pokrene akciju ‘Zagreb dok ga još ni bilo – prije 1094. godine’. Osnovna ideja bila je da se spomenička građa, značajna za arheološku povijest Zagreba, iz vitrina i depoa muzeja u obliku kopije vrati na mjesto nalaza, u vrevu gradskih ulica, kao podsjetnik njegovim stanovnicima da žive u prostoru grada koji iako nema urbani kontinuitet, obiluje tragovima neprekinutog života od prethistorije do danas. Iste te 1990. postavljen je prvi spomenik u Kerestincu, rimskodobna nadgrobna ploča iz 3. st. koju je podigao neki Poncije sebi i obitelji. Ubrzo nakon tog događaja, pozvao je Gregl arhitekta Željka Kovačića i mene da se pridružimo projektu tako da već 1992. zajednički osmišljavamo i otkrivamo spomenik Rimljaninu u Petrinjskoj ulici, repliku mramorne glave koja je po stilskim značajkama najvjerojatnije pripadala rimskim carevima Voluzijanu ili Karinu koji su vladali u 3. stoljeću. Nakon što je Gregl preminuo, Ozren Domiter priključio se projektu.

Jandrić kaže da iako Zagreb do prvog spominjanja njegovog imena 1094. godine, koja je ujedno i gornja vremenska granica koju njihov projekt obuhvaća, nema urbani kontinuitet, na prostoru današnje hrvatske metropole bilježi se intenzivan život još od vremena neandertalaca (spilja Veternica), preko stanovnika brončanog doba (ostava pronađena u današnjem Dežmanovu prolazu) do Rimljana koji su na području današnjeg Zagreba imali svoje ville rustike, seoska gospodarstva:

“Tu su svakako i fosilni tragovi pradavnog života još iz vremena sarmata, prije 12 milijuna godina kada je veći dio Hrvatske, ali i veliki dio središnje Europe prekrivalo prostrano, plitko i toplo Panonsko more u kojem je plivao i naš Zagrebački kit, pa sve do današnje Frankopanske kojom je prije dvadesetak tisuća godina šetao vunasti mamut. Teško je reći koliko naši sugrađani poznaju taj dio njegove povijesti. Cilj projekta je između ostalog bio da kopija nalaza postavljena u prostor kojim naši sugrađani svakodnevno prolaze bude ujedno i pozivnica našim sugrađanima da posjete zagrebačke muzeje kako bi saznali više o prošlosti gradu u kojem žive. Najstariji lokalitet koji smo obilježili nalazi se u Podsusedu, na kojem smo iznad potoka koji prolazi kraj dvorane Sutinska vrela postavili naš po dimenzijama najveći spomenik, onaj ‘Zagrebačkom kitu’. Vrijeme je to daleke geološke prošlosti, pred 12 milijuna godina, u vrijeme sarmata i Panonskog mora kada je vrh zagrebačke gore stršao kao otok prekriven bujnom vegetacijom i kada su podno Medvednice uz kitove plivale srdele i dupini, obitavali školjkaši i ježinci, koralji i alge. Mesocetus agrami jedina je vrsta kita koja nosi naziv prema nekom kontinentalnom gradu. Brojni fosilni ostaci flore i faune s tog područja čuvaju se u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju.”

Nevjerojatno povijesno naslijeđe glavnoga grada koje se dosad uspjelo obilježiti lokacijama u krije i brojne anegdote. Nacionalovi sugovornici ispričali su neke od njih, pa je tako Ozren Domiter ispričao da Gavellina scena Mamut nosi ime po životinji čija skulptura stoji u predvorju teatra, ali da su glumci za sreću dodirivali mamutovu kljovu koja je vremenom toliko izblijedjela da ju je bilo potrebno postaviti izvan dosega glumačkih ruku. Rekao je i da je, zahvaljujući postavu rimskodobne nadgrobne ploče u Kerestincu, lokacija i u službenom titularu nazvana Rimski trg. Uzgred rečeno, spomenik je stradao u automobilskoj nesreći, ali je nanovo postavljen 2016.

Zanimljiva je anegdota s Jupiterovim spomenikom, a o tome je Željko Kovačić rekao sljedeće:

“U svibnju 1931. godine, na samom početku Banjavčićeve ulice, pronađen je brončani kip rimskog boga Jupitera, visine 19,5 cm, a nastao oko 300 godine poslije Krista. Upisan je u inventarne knjige Arheološkog muzeja, fotografiran i onda mu se gubi svaki trag. Na osnovu te fotografije napravili smo repliku i postavili je 1993. godine. Ali loša sreća Jupitera se nastavlja i tri puta je ukraden pa ga sada nema na lokaciji, a mi se spremamo ponovno ga postaviti.”

Još je anegdota pa je tako, govori Kovačić, kada su postavili mamuta u Gavelli, tadašnji ravnatelj kazališta Krešo Dolenčić, prozvao novoosnovanu malu scenu Mamut. Iz pivnice Zlatni medo, u Savskoj, ispred koje je postavljena oznaka nekadašnje rimske nekropole, pozvali su ih da naprave stalni postav akcije. Dobili su već na početku akcije, 1991. godine, nagradu 26. Zagrebačkog salona, u sekciji Prijedlog.

Kovačić smatra da je Zagreb prije Zagreba kompleksan i različit, a ono što oni prezentiraju materijalni su ostaci koji su iza njih ostali pa ih je prekrila zemlja i nakon mnogo vremena netko ponovno otkrio. Najčešće su to priče koje današnji stanovnici ne poznaju, a ovime ih se želi otkriti jer grad čine detalji i slojevi:

“Prošlost gradi sadašnjost i trebamo j poznavati. Jedan od osnovnih ciljeva akcije je izvlačenje artefakata, preko njihovih replika na mjesto nalaza, u javne prostore grada, kako bi se građani, ali i posjetitelji grada upoznali s tim ‘kamenčićima’ koji čine temelje grada. Nadamo se da će ih to ponukati da istražuju i dalje, odu vidjeti original u muzej, u kojem već dugo, ili možda nikada nisu bili, pa vide i druge eksponate i saznaju njihovu priču. Važnost nalaza je u njihovu zbiru i raste sa svakim novim postavom jer stvaramo mrežu novih točaka u tkivu grada Zagreba. Svako se želi pohvaliti da dolazi iz grada s tradicijom, duge i bogate povijesti, a mi dokaze toga stavljamo na ulicu, gdje su vidljiviji.”

 

‘Važnost ovih nalaza u njihovom je zbiru i raste sa svakim novim postavom jer stvaramo mrežu novih točaka u tkivu grada Zagreba’, objasnio je arhitekt Željko Kovačić

 

Ozren Domiter kaže da su predmeti zastupljeni projektom važan izvor informacija i znanstvenih spoznaja o svakodnevnom životu ovog prostora i takvi originali uistinu pripadaju u muzeje:

“S druge strane, iako je kroz akciju, u pravilu, riječ o kopijama originala, baš su one od ključnog značaja za muzejsku djelatnost. Muzej koji ostaje zatvoren unutar svoja četiri zida osuđen je na izumiranje. Izlaskom iz zadanih i statičnih okvira svojih zidova u urbanu gradsku vrevu, muzej ovom akcijom gradskim ulicama i predgrađima daje dašak muzealnosti, a muzeju toliko potrebnu vitalnost. Živ muzej, muzej izvan muzeja, totalni muzej, opća muzealizacija, muzej bez zidova, opišite akciju kako vam drago, zaista je nomenklatura manje važna. Bit akcije jest njen korisnik. Želimo vjerovati kako takvim pristupom muzej podiže razinu svijesti o kulturno-povijesnom naslijeđu, kako afirmira svoje društveno poslanje vitalnog, brižnog, društveno osjetljivog te relevantnog čuvara i komunikatora baštine koji dopire do društva kojem, na koncu, muzej i služi. Geografski prostor između Medvednice i Save prije razdoblja srednjeg vijeka nije imao odlike urbaniteta poput planske izgradnje, zgrada i površina javne namjene, zidina, stambenih zona. Slijedom toga, nema ‘vizualnih’, visoko sačuvanih arheoloških nalaza pa je teško očekivati da taj period povijesti ovog prostora bude zastupljen kao opće mjesto u svijesti Zagrepčana. Međutim, pojedinačni arheološki i geološko-paleontološki nalazi jasno sugeriraju kako je život na ovom prostoru tekao svojom neurbanom dinamikom. Mislim da dinamike života u Zagrebu kroz povijest nije nedostajalo! Što se pučkog saznanja o tome tiče, nitko se nije rodio informiran i s visokom razinom svijesti o povijesnom naslijeđu niti je itko apsolutno ignorantan i nezainteresiran, stoga je društvena uloga i odgovornost suvremenih muzeja da takve činjenice i zanimljivosti iskomuniciraju svojim građanima uporno i kontinuirano podižući svijest o zagrebačkom prostoru i njegovu naslijeđu. Po mogućnosti neka to ‘podizanje svijesti’ bude što inovativnije, inspirativnije i šarmantnije pa će mu i sami Zagrepčani biti skloniji.”

Kad su u pitanju novac potreban da bi se realizirao ovakav projekt, Nenad Jandrić pojasnio je da je sve do 2013., kada pokroviteljstvo nad akcijom preuzima Arheološki muzej u Zagrebu, autorska grupa djelovala samostalno u smislu prikupljanja sredstava za realizaciju spomenika. Uz Ured za kulturu grada Zagreba, Ministarstvo kulture i Turističku zajednicu grada Zagreba akciju su pratili i brojni sponzori:

“Posljednji projekt – izrada i postavljanje rimskog miljokaza u Jelkovcu – koštao je oko 50.000 kuna. Najkompleksniji i najskuplji projekt bio je onaj vezan za izradu i postavljanje spomenika ‘Podsusedskom kitu’ koji je svečano otkriven 2001. godine u čijem su financiranju sudjelovali brojni sponzori. Vrijedi napomenuti da autorska grupa od samog početka do danas na realizaciji spomenika radi volonterski, bez ikakve naknade.”

Što se tiče lokacija i spomenika koji se planiraju postaviti, akcija nema kraja. Broj arheoloških i paleontoloških lokaliteta i sjajnih spomenika koji dokumentiraju kontinuitet života na području Zagreba i koji zavređuju da ih se postavi u javni prostor broji se u desecima. Ozren Domiter kaže:

“Potres je stubokom, primjerice, poremetio plan za postavljanje Galerijeva srebrnjaka na Markovu trgu u 2020. U narednom razdoblju, želja nam je obilježiti mjesto pronalaska brončanodobne ostave, zakopane u Dežmanovu prolazu tijekom 10. st. pr. Kr. Predmeti iz brončanodobne ostave bili bi najstariji antropogeni predmeti zastupljeni u akciji. Zatim Zagorska cesta s višestruko repariranom odnosno recikliranom rimskodobnom posudom, plato ispred Katedrale sa srednjovjekovnim grobljem i setom naušnica, Domicijanov novac u Mletačkoj ulici i niz drugih lokacija pronalaska arheoloških predmeta mogu biti realizirani u nadolazećem razdoblju. Svaka je od njih specifična, svaka je jedinstvena i svaka nosi neku davnu, a opet aktualnu priču. Arheologija je znanost o svakodnevnom životu u davna vremena. Gdje ćete svakodnevnije od umiranja, ljubavi, gubljenja kovanica, popravaka lonaca, putovanja, stvaranja zaliha, nakita, političke propagande, rasvjete…”

 

‘Ovakvim pristupom muzej podiže razinu svijesti o kulturno-povijesnom naslijeđu, afirmira svoje poslanje čuvara i komunikatora baštine’, kaže arheolog Ozren Domiter

 

Spomenuta podrška zagrebačkoga Gradskog ureda za kulturu, kako je rekla pročelnica Milana Vuković Runjić, snažna je:

“Gradski ured za kulturu programe Arheološkog muzeja vezane uz ovu temu, samo u posljednje tri godine sufinancirao je u iznosu od ukupno 90.000 kuna. Tako je i spomenik – miljokaz u Jelkovcu – postavljen uz potporu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, ali i Ministarstva kulture i medija te Turističke zajednice grada Zagreba.”

S obzirom na specifičnost akcije, u smislu da se muzejske priče iz zgrade muzeja sele na ulice, u svakodnevni život Zagreba, otvara se pitanje mogućnosti obrazovanja kroz organizirane ture po lokacijama i sličnih projekata. Ozren Domiter o tome je rekao:

“Tehnički, originalni predmeti su i dalje u muzejima, ali je komunikacija napokon izašla iz sarkofaga muzejskih zidova na gradske ulice. E, to je važno! Muzej dopire do svojih korisnika i potencijalnih korisnika, a ne čeka da ‘brdo dođe do Muhameda.’ Terminološki, muzej ne podučava, muzej nije škola, ali muzej je mjesto akumuliranog znanja i kao takav jest dužan poticati interes za znanjem, motivirati i stimulirati želju za znanjem. Vjerujemo da to ovom akcijom i činimo, a kao argument našem vjerovanju ističemo činjenicu kako nekoliko škola aktivno sudjeluje u akciji, a nekoliko ih redovito sudjeluje u namjenski organiziranim stručnim vodstvima. Reakcije su nužno pozitivne, a očituju se u nizu pitanja i potpitanja koje korisnici imaju o samim predmetima, kao i u učestalim repeticijama takvih vodstava za nove generacije učenika. Osim školskog uzrasta, mislimo kako je akcija sjajan poligon i za studente Muzeologije i upravljanja baštinom, a pouzdano znamo da je u sastavu kolegija koji tematiziraju muzealizaciju i interpretaciju baštine akcija zastupljena kao dobar primjer implementacije teorijskih načela u muzejsku praksu.”

Komentiraj