PROFESIONALNI USPJESI SLIJEPIH: Kad slijepi ljudi imaju viziju

Objavljeno u Nacionalu br. 632, 2007-12-20

Unatoč sljepoći neke se hendikepirane osobe nisu odrekle svojih ambicija niti pomirile s ograničenim izborom zanimanja koja se smatraju za njih pogodnima. Kad netko želi i slijep može uspjeti u životu, biti profesor, glumac, sportaš, student, sudac pa čak i turistički vodič

Kako netko tko ne vidi može voditi turističku agenciju i pokazivati turistima znamenitosti Budimpešte, Beča, Varšave, Milana? Kako čovjek koji vidi samo sjene može biti profesor i napisati knjigu iz povijesti? Je li moguće da potpuno slijepa osoba uređuje novine? Kako se mladić koji nikad u životu nije vidio snalazi u studentskoj klupi? Može li slijepa osoba biti sudac pa čak i predsjednik suda? Zar je moguće da slijepa osoba uživa u kazalištu i dapače, nastupa na sceni? Ili se bavi sportom? Ima obitelj i djecu?

Da, postoje ljudi koji unatoč svom hendikepu nisu odustali od ambicija, nisu se pomirili s ograničenim izborom poslova koji se uobičajeno smatraju za njih pogodnima. Prošla su vremena kad su slijepe osobe bile “samo” telefonisti, maseri i fizioterapeuti. Ili možda nisu, ali neki su pojedinci imali dovoljno snažnu volju i dovoljno snažnu viziju da postanu nešto drugo. Ne zato što bi neko drugo zanimanje bilo vrednije od telefonista ili masera već zato što su baš željeli nešto drugo i željeli su dokazati da se i oni, unatoč svom hendikepu, imaju pravo baviti zanimanjima koja su ostalim ljudima tako lako dostupna.

Sanjin Bišćan, vlasnik turističke agencije Polka Tours nema problema sa snalaženjem u prostoru iako mu je na lijevom oku vid samo jedan posto, a na desnom dva. Dapače, na prvi pogled odaje dojam bilo koje druge osobe koja nosi naočale.

”Vidim na doseg ruke. Uzmite foliju iz kutije keksa, presavinite ju pet, šest puta i kad pogledate kroz to vidjet ćete otprilike onako kako ja vidim od rođenja. Kad gledam u smjeru nekog predmeta ili objekta, ja znam da je on tamo. Ne mogu ga razabrati, ali znam da postoji. O svakom čovjeku ponaosob ovisi kako će se snaći u novoj sredini, ali zato postoji i ono naučeno znanje. Ne mogu vidjeti, ali mogu naučiti gdje s što nalazi“, objašnjava Sanjin Bišćan. Njegov centar za vid nije se nikada razvio do kraja. Nakon prvog laserskog zahvata keratopatije, kada su mu u tkivu koje je zamućivalo pogled napravili nekoliko sitnih otvora, počeo se služiti povećalom. Osnovnu i dio srednje škole pohađao je centru Vinko Bek, a jedan dio srednje škole završio je u redovnoj školi te potom upisao studij povijesti i poljski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Počeo je raditi kao turistički vodič u Generalturistu gdje je i položio ispit za vodiča.

”Postoje neke točke po kojima se orijentirate. Ima milijun znakova koji vam govore gdje ste i ako vam trebaju pronaći ćete ih. Kad prolazimo kroz velike gradove poput Beča, Budimpešte, Pariza, Rima, od velike pomoći je naravno i vozač, no snalazim se i kad vozač ne poznaje grad. Na ključnim mjestima brzina se usporava, na ulazu u neki grad bitno je neko veliko raskrižje ili drugi znak, a onda sve ide ‘kao po žnori’. I s ovako malim ostatkom vida, vjerujte mi, znat ću da je na primjer ono veliko bijelo most preko Dunava. Uvijek su bitne te ključne točke.“ Bišćan je vlastitu agenciju osnovao 1992., specijalizirana je za studijska i stručna putovanja, a njegovi su putnici visokoobrazovani ljudi koji znaju što ih zanima. Osim što radi kao vodič, Bišćan se bavi i prevođenjem s poljskog koji je studirao. Čak su mu i najveće životne ljubavi bile Poljakinje. Otac je dvoje djece.

Željko Brdal već 12 godina predaje povijest u I. osnovnoj školi Dugave i koautor je udžbenika povijesti za 6. razred. Da bi mogao obaviti jedan tako opsežan posao kao što je pisanje udžbenika, trebalo mu je puno više vremena, volje, upornosti i truda no što bi trebalo nekom profesoru koji vidi čitati. On pati od retinalne pigmentoze, odnosno zbog oštećenja centra oka vidi samo sjene, a tek gledajući sa strane kad okrene glavu u mogućnosti je vidjeti nejasnu sliku. Riječ je o genetskoj bolesti koja mu je dijagnosticirana s četiri godine, ali nije napredovala do prije osam godina. Imao je, kaže, sreće jer je školovanje, studiranje i prve četiri godine profesorskog staža odradio kao visokoslabovidna osoba, dakle, uz pomoć naočala pa se po napredovanju bolesti samo morao prilagoditi novoj situaciji. Najteže mu pada to što ne može vidjeti svoju troipolgodišnju kćer Niku koja je rođena nakon što je on oslijepio. “Sve ostalo sam prihvatio i prilagodio se najbolje što sam mogao.” Kad je o učenicima riječ vid mu nije presudan. U svakom od 12 razreda kojima predaje među učenicima ima svoje pomoćnike odnosno mlade tajnike koji umjesto njega pregledavaju bilježnice i ako je potrebno puštaju DVD te upisuju ocjene u pomoćni imenik iz kojeg ih njegova supruga Vlasta i školska knjižničarka Silvija Čurić prepisuju u pravi imenik. Na pismenim ispitima učenike pazi profesorica zemljopisa Branka Popović, a Brdal prepisivanje smatra teškim prekršajem jer to znači iskorištavanje njegova invaliditeta. “Svoj posao ne bih mogao obavljati bez pomoći kolega koji mi u svakodnevnom radu pomažu pri obavljanju administrativnih poslova. Do sada su mi neki profesori pomagali na kolegijalnoj osnovi, ali odnedavno je to zakonski regulirano te se nadam da će moji kolege za svoju nesebičnu pomoć uskoro moći dobivati i određenu naknadu“, kaže Brdal. On na nivou škole vodi i Šahovsku školu Dugave koja je ostvarila zapažene rezultate na nivou grada.

Kako je bez vida ostao tek s 28 godina, Željko Brdal kaže da ima gard osobe koja vidi. Za kretanje ne koristi ni štap, ni psa vodiča jer školske hodnike i učionice već zna napamet, a kući ga ionako najčešće uvijek netko vozi. Četiri autobusne stanice od kuće do škole još nekako i može putovati sam, ali svjestan je da bez tuđe pomoći ne bi mogao ići na neka nepoznata mjesta i da će nekako morati riješiti taj problem. I Goran Tomašković već 12 godina predaje povijest u srednjoj školi Dragutina Stražimira u Svetom Ivanu Zelini. ”Ravnatelj je mogao reći da ne želi slijepu osobu na školi. No, imao sam sreće da je imao puno povjerenje u mene i dao mi priliku. Povijest je bila moja velika ljubav još od srednje škole i nisam odustao od toga unatoč tome što su mi savjetovali da upišem nešto drugo. No, uspio sam proći prijemni i upisati se iako se tada na studij povijesti primalo samo 10 studenata“, govori 36-godišnji Tomašković. Tijekom studija koristio se knjigama s povećanim tiskom ili bi mu gradivo čitali roditelji, rodbina i prijatelji. Danas je zahvaljujući razvoju tehnologije slijepim osobama omogućeno normalno korištenje kompjutora i interneta, no u vrijeme kad je on studirao nije bilo tako lako i studenti su se snalazili kako su znali. Danas je Goran Tomašković omiljen profesor u svojoj školi, a iz povijesti vodi i izbornu nastavu. Njegovi učenici već sedam godina zaredom osvajaju neka od prva tri mjesta na državnim natjecanjima, a vodi ih na izlete i u muzeje. Ravnatelj škole Božidar Pecak kaže da Tomaškovića đaci beskrajno cijene i vole. ”Ima autoritet zahvaljujući velikom znanju, a to đaci prepoznaju. Gotovo iz svake generacije imamo barem jednog studenta povijesti. Kad smo bili u katedrali Svetog Petra u Rimu, vodič je bio šokiran jer je Goran napamet znao gdje se što nalazi. Iako gotovo ništa ne vidi, on je po rasporedu naučio gdje je što.“

Zahvaljujući minimalnom postotku vida koji se kod njega zadržao, Tomašković može pisati po ploči, a za upisivanje ocjena u imenik koristi specijalne teleskopske naočale ili povećalo. ”Čovjek se mora prilagoditi”, kaže, ”meni to nije ništa posebno. Prepišem si raspored sjedenja, a učenike prepoznajem i po glasu. Osim toga, zahvaljujući sljepoći, razvila mi se jača memorija nego kod ostalih ljudi.“ Tomašković smatra da slijepe i slabovidne osobe mogu raditi zahtjevne poslove. On je devet godina obavljao poslove razrednika, dvije generacije gimnazijalaca. Osim što predaje, izrađuje recenzije udžbenika za srednje strukovne škole. Taj posao olakšavaju mu izdavači od kojih knjigu dobije na CD-u. Sam je izradio nastavnu jedinicu za proučavanje holokausta u hrvatskim školama, na temu sudbine Lee Deutch, dječje glumačke zvijezde. Da bi to sve obavljao, izuzetno mu je bitna tehnička podrška. No, problem je i u neadekvatnoj financijskoj pomoći države. Naknada koju slijepe osobe primaju u ime prava na tuđu njegu i pomoć iznosi manje od 300 kuna mjesečno. Samo uvećano kopiranje jedne knjige stoji oko 200 kuna. Kad bi se država više uključila, bilo bi to dugoročno bolje nego da od nekih od nas stvara socijalne probleme, zaključio je Goran Tomašković. On od devete godine boluje od oštećenja očnog živca odnosno atrofije, genetske bolesti koja se javlja prije puberteta. Od tada na lijevom oku ima pet posto vida, dok na desno do prije dvije godine nije vidio ništa. Na tom je oku došlo do suženja rožnice te je prijetila opasnost od puknuća. No, u svibnju 2006. docentica Iva Dekaris u bolnici Sveti Duh transplantirala mu je rožnicu na koju je čekao pet godina i nakon toga vratilo mu se tri posto vida. Običnim ljudima, kaže, tri posto ne predstavlja ništa, ali za njega je to jako puno. Operacija je bila rizična jer je postojala mogućnost puknuća rožnice, ali sve je odlično prošlo. Jedino je nakon operacije imao komplikacija s očnim tlakom.

Antun Kovač, 61-godišnji savjetnik u Ministarstvu zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva ima već i unučad. Vid je izgubio još kao trogodišnje dijete od posljedica meningitisa u rodnim Našicama, ali ne sjeća se tog kratkog doba kad je vidio. Školovao se u zagrebačkom Zavodu za slijepu djecu u Nazorovoj 53, nakon srednje medicinske upisao je i višu školu za društveno-političke nauke, da bi u Sarajevu završio Fakultet političkih nauka na Odjelu za sociologiju. Po povratku u Našice, počeo je raditi kao novinar na lokalnom radiju, a ubrzo je postao politički radnik u Socijalističkom savezu. U politici je ostao do 1990. kad se svojevoljno povukao i počeo izdavati vlastite novine Našička nedjelja.

”Znao sam raditi novine, znao sam pisati, ali nisam znao prodavati i nedostajao mi je marketing pa sam se nakon nekog vremena zaposlio kao tajnik Konferencije za zaštitu invalida budući da sam godinama bio aktivni volonter u Savezu slijepih u Našicama. Radio sam i na projektima zapošljavanja slijepih, a od 1994. i kao tajnik u Hrvatskom savezu slijepih u Zagrebu. Slučajno sam poznavao ravnatelja Državnog zavoda za zaštitu okoliša i tražio od njega da zaposli jednu slijepu osobu. On mi je rekao: ‘Ali ja nemam centralu. Da imaš jednog sociologa, mogao bih ti pomoći.’ Odgovorio sam neka onda zaposli mene pa će se time osloboditi moje mjesto u Savezu za nekog drugog. I nakon promjene vlasti ostavili su me u Ministarstvu. Najprije sam radio neke opće stvari, a potom prešao u uredništvo časopisa Okoliš koji izdaje Ministarstvo, pisao i brinuo se za časopis te ostao u kabinetu ministra kao stručni savjetnik. Pratim izvještavanje o okolišu u elektroničkim medijima odnosno radim analize onoga što je napisano o okolišu“, ispričao je Antun Kovač. Njegov je rad moguć zahvaljujući najnovijoj tehnologiji odnosno Brailleovu retku koji omogućava čitanje svega što je napisano na ekranu. Ima i elektroničku bilježnicu gdje može pisati i pohranjivati podatke, ali u ladici još uvijek čuva staru tablicu za pisanje. List papira umetnuo bi se između dvije metalne stranice i posebnom olovkom upisivala bi se slova. No, dok u elektroničku bilježnicu stane oko 4 megabajta, na jedan list papira tada je mogao upisati dvije rečenice. Tom se tablicom služio za vrijeme studija dok nije nabavio Brailleov pisaći stroj.

Antun Kovač bez problema se kreće gradom uz pomoć štapa, jedino ne voli prelaziti sam preko pruge pa umjesto deset minuta pješice do posla ide dužim putem tramvajem. No, to nije problem jer je, kaže, cijeli život bio usmjeren na samosnalaženje i to mu je ostala dobra navika i sad kad ima obitelj. Ne dopušta da mu itko od ukućana, na primjer, čisti cipele.

U Hrvatskoj ima približno 5800 slijepih osoba, od čega ih je oko 1100 u Zagrebu. Predsjednik Hrvatskog saveza slijepih je Vojin Perić, ujedno i ravnatelj Dramskog studija slijepih Novi život. U zagrebačkom kazalištu Vidra, slijepi i slabovidni glumci održali su 19. prosinca premijeru predstave ”Proces”, prema Kafkinom djelu, a bila je to samo jedna u nizu uspješnica glumačkog ansambla koji čini 12 članova. Zagrebačko kazalište slijepih, kaže Vojin Perić, jedno je od rijetkih takvih kazališta u svijetu. Zemlje poput Francuske, Poljske, Njemačke, Austrije, Mađarske i Švicarske nemaju takvo kazalište, dok ona recimo postoje u Španjolskoj, Engleskoj, Belgiji i Finskoj, a glumci iz tih zemalja gostovali su i u Zagrebu. Zanimljivo, slijepe osobe čine manji dio njihove publike.

No, afirmacija slijepih u društvu nije uvijek tako jednostavna. U većem dijelu javnosti još uvijek postoji određeni negativan stav spram slijepih osoba, strah ili pak žaljenje. Jedan od najnegativnijih primjera, navodi Vojin Perić, svakako je onaj u Drašnicama gdje su se lokalni stanovnici pobunili protiv izgradnje odmarališta za slijepe kako im ovi ne bi uništili turizam.

Jedan od najvećih problema slijepih osoba svakako je i zapošljavanje. ”Ima puno predrasuda vezanih uz slijepe osobe. Neki misle da su slijepi manje vrijedni, da ne mogu obavljati neke poslove. Drukčiji su samo po tome što ne vide. To ne znači da nemaju iste potrebe, iste želje ili iste brige kao i oni koji vide. I među nama ima dobrih i zlih, boljih ili lošijih ljudi, onih sposobnih i onih manje sposobnih, talentiranih i netalentiranih, emotivnih i hladnih, blagih i strogih, bogatih i siromašnih, onih koji bi se prodali za novac i onih koji drže do svojih principa“, objasnio je Vojin Perić. No, ono što je većini slijepih osoba zajedničko je odbijanje da ih se žali, da se uz njih veže patetika. Život koji imaju samo je njihov i takvim su ga uglavnom prihvatili i naučili se nositi s teškoćama, neki bi rekli i prednostima svog hendikepa. Mnogi će istaknuti da su u životu uspjeli isključivo zahvaljujući vlastitoj upornosti i pomoći bližnjih, a ne nekom sustavnom programu brige za slijepe.


MILIJUN ZNAKOVA ZA ORIJENTACIJU

Iako mu je na jednom oku vid dva posto, a na drugom samo jedan, Sanjin Bišćan odlično se snalazi u prostoru. Nekad turistički vodič u Generalturistu danas ima vlastitu turističku agenciju specijaliziranu za studijska i stručna putovanja. Kaže da postoji milijun znakova prema kojima se čovjek može orijentirati.


NAPREDNA TEHNOLOGIJA

U vrijeme kad je danas 61-godišnji Antun Kovač, savjetnik u Ministarstvu okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva studirao, na raspolaganju mu je bila samo tablica za pisanje u koju je mogao umetnuti list papira, ali su na njega jedva stale dvije rečenice. Danas piše u elektronsku bilježnicu gdje stane i nekoliko megabajta, uz Brailleov redak može pratiti čak i internet.


BUDUĆI GLAZBENI UREDNIK NA RADIJU 101

U Hrvatskoj ima oko 30 slijepih studenata koje u sklopu Hrvatskog saveza slijepih podržava udruga Šišmiš. Među njima je i 20-godišnji Marko Baković, student Visoke novinarske škole koju je pokrenula NCL Media grupa. Slijep je od rođenja jer je kao prerano rođena beba predugo boravio u inkubatoru, dok je njegova sestra blizanka imala više sreće te joj je sačuvan vid. U nadi da će moći za njega nešto učiniti, roditelji su ga vodili čak i u Boston u Sjedinjenim Američkim Državama, ali nije bilo pomoći. ”Mislim da je možda lakše ljudima koji su rođeni slijepi nego onima koji oslijepe kasnije, no to je individualno. Ja sam išao u redovnu školu, i osnovnu i srednju. Završio sam privatnu gimnaziju na Svetom Duhu. Kod školovanja mi je jako puno pomogla sestra koja mi je čitala literaturu. Na fakultetu osjećam da su me ljudi odlično prihvatili i puno mi pomažu oko kretanja i literature. Profesori imaju razumijevanja za mene, ali nema govora o popuštanju. Moram sve savladati kao i ostali studenti.” Marko ne želi da ga cijeli život uzdržavaju roditelji. Iako je imao mogućnost raditi u njihovoj privatnoj firmi koja se bavi hortikulturom, životna želja mu je da postane glazbeni urednik na svom omiljenom Radiju 101 i zato je i upisao Visoku novinarsku školu. Osim glazbom u kojoj posebno uživa te čak svira i bubnjeve, u slobodno vrijeme bavi se i veslanjem u klubu Jarun, ali godinu dana nije trenirao zbog ozljede kralježnice uslijed naglog pokreta. No, u svojoj vitrini ponosno drži medalje koje je osvojio na ergometru, odnosno simulatoru. Najveći problem predstavlja mu kretanje jer sa štapom još uvijek uči hodati pa je ovisan o tuđoj pomoći, odnosno prijevozu u školu i iz škole. Iako nikad nije vidio, oduvijek je na svoj način zamišljao stvari oko sebe.


Veliki zaljubljenik u povijest

Profesor Goran Tomašković ­predaje povijest u srednjoj školi Dragutina Stražimira u Svetom Ivanu Zelini, a iz svog predmeta vodi i izbornu nastavu. Među njegovim učenicima ima mnogo onih kojima će upravo povijest biti jedan od glavnih predmeta na prijemnom ispitu za uspis na željeni fakultet. Gotovo iz svake generacije barem jedan učenik upisuje i studij povijesti.


Umjetnost koja ne poznaje granice

Slijpe osobe donedavno nisu mogle upisati Akademiju dramske umjetnosti, ali u planu je stvaranje uvjeta za njihov pristup prijemnom ispitu. No, slabovidne i slijepe osobe s glumačkim ambicijama imaju priliku pokazati svoj talent u Dramskom studiju slijepih Novi život čiji je ravnatelj Vojin Perić.


Pothvat koji se isplatio

U suradnji s profesoricom Margitom Madunić, Željko Brdal napisao je udžbenik iz povijesti za šesti razred osnovne škole. Budući da je slijep, taj mu je zadatak predstavljao poseban izazov, ali nije odustao jer je želio dokazati da to može.

Komentiraj