U novijoj povijesti nije se dogodilo da vlade ijedne države objave rat svojoj zajednici. Može se reći da je komunizam bio sustav u kojem se vlast postojano borila sa zajednicom, primijenjujući nasilje nad stanovništvom, ali da se unatoč tome trebalo dodatno proglasiti izvanredno stanje, dogodilo se samo u komunističkoj Poljskoj u prosincu 1981. godine. Razlog je bio status Poljske kao vazalne zemlje prema SSSR-u i želja, kako u Kremlju, tako i u krugovima vlasti u Varšavi, održavanja komunističke diktarure po svaku cijenu.

Osnivanje u rujnu 1980. g., neovisnog o vlastima, sindikata „Solidarnost” bio je najveći ideološki i politički izazov komunističkom sustavu. Ne mogavši se nositi s naletima kolovoških štrajkova, komunistička vlast pristala je na legalizaciju te organizacije, koja nije bila samo sindikalna, već masovna organizacija u opoziciji vlasti. Bio je to i ideološki skandal: u državi koja je navodno vladala u
ime „radničke klase”, upravo se ta društvena skupina organizirala protiv vlasti. Više od godinu dana sukoba vlasti partije sa  „Solidarnosti” dovelo je krajem 1981. godine do slabljenja sindikata i iscrpljivanja društva ekonomskom krizom, a pritisak Kremlja i želja poljske komunističke partije zadržavanja vlasti dovela je do odluke tima generala Wojciecha Jaruzelskog na očajnički korak.

Izvanredno stanje uvedeno je 13. prosinca 1981. godine kršenjem komunističkog ustava i pod pritiskom sovjetske sablasti, iako danas znamo da je Kremlj blefirao. Sve dok se poslušnost prema sustavu ticala pitanja „civilnog” života, vlasti su dugi niz godina bile učinkovite. Kada „civilne” metode prinuđivanja ove poslušnosti nisu ispunile očekivanja, stvari su dobile novu dimenziju. „Narodna” Poljska vojska, nastala nakon 1944. godine, bila je hibridna. Prijeratni časnički kadrovi nakon rata su likvidirani i zamijenjeni sovjetskim kadrovima ili, u kasnijim godinama, pomno odabranim kadrovima poljske nacionalnosti, ali bezuvjetno lojalnima Moskvi.

Diploma sovjetskih vojnih sveučilišta bila je patent koji je ozakonjivao karijeru na višim pozicijama zapovjedništva. Dok su zapovjednički kadrovi ove vojske bili obrazovani u duhu sovjetskog „internacionalizma” i povijesne nužnosti podređivanja Poljske Sovjetskom Savezu, milijuni mladih Poljaka prolazili su dvogodišnji obvezni vojni rok s takozvanim pomiješanim osjećajima. Bila je to mješavina odbojnosti prema komunizmu i Sovjetima, poniženja prisilom i političkom indoktrinacijom, ali i s vremenom sve veće rezignacije i prilagođavanja. Već 60-ih godina pjesma sastava Trubadurzy Przyjedź, mamo, na przysięgę (Dođi, mama, na prisegu), nije obično izazivala refleks otpora, a ceremonija prisege vjernosti „socijalističkoj domovini” uz sudjelovanje pozvanih obitelji sve je više bila prihvaćana u cijelosti. Racionalizacija prisile postajala je sve češća pojava.

Uvođenje izvanrednog stanja stavilo je na oštricu noža pitanje lojalnosti u vojsci. Sramotna odluka o korištenju sile protiv vlastitog naroda dovela je do situacije u kojoj je vojna disciplina zapovijedala djelovanje u interesu Kremlja, dok je savjest sugerirala, u vrlo različitom stupnju, sumnju, pa čak i otpor. Ovo je stupnjevanje otprilike proporcionalno ovisilo o poziciji u vojnoj hijerarhiji. Na najvišim razinama zapovjedništva sumnji je bilo manje, u nižim vojnim redovima – više.

Najviše zapovjedništvo bilo je odgajano u duhu janjičara, pokornih Moskvi, dok su novaci često bili kolege aktivista „Solidarnosti” protiv kojih su zajedno s policijom i tajnim službama trebali upotrijebiti silu. Sramotna odluka o uvođenju izvanrednog stanja izazivala je prisilnu situaciju u kojoj se stotine tisuća mladih Poljaka suočavalo s tragičnim izborom između nacionalne izdaje i junaštva.

Poljsko je društvo preživjelo i to iskustvo, ali ne bez štete. Društveni se otpor, s obzirom na bezizlaznost situacije, pokazao dovoljno jakim, ali ne toliko da dovede do još veće katastrofe. Mirni slom komunističkog sustava stvorio je osim toga ozbiljne argumente da zločinačke odluke iz prosinca 1981. ne budu u cijelosti ocijenjene i kažnjene. Ironična je čak činjenica da je u srpnju 1989. godine
general Jaruzelski izabran za predsjednika Poljske (op.prev. Narodne Republike Poljske). Osim službene osude izvanrednog stanja u Trećoj Poljskoj Republici nije došlo do preispitivanja moralne niti pravne odgovornosti časničkih kadrova za vrijeme trajanja izvanrednog stanja. Neovisno o tome je li takvo preispitivanje još uvijek moguće ili ne, potrebno je jasno definirati kriterije za ocjenu
stavova. U neovisnoj Poljskoj ne bi trebalo biti dvojbi što služi njezinoj sigurnosti i uspjehu, a što ne.

AUTOR: Prof. Wojciech Roszkowski – Redoviti profesor humanističkih znanosti, sveučilišni nastavnik, profesor na Institutu za političke studije Poljske akademije znanosti. Autor radova na temu povijesti Poljske 20. stoljeća. Vitez Ordena Bijelog orla.