Objavljeno u Nacionalu br. 864, 2012-06-05

Nakon sedam mjeseci ne vidi se kraj suđenju za ratno profiterstvo, korupciju i izvlačenje novca, a ne zna se hoće li biti otvoren proces u tzv. slučaju BMW

Sve je počelo 28. listopada 2011. Počelo je suđenje bivšem premijeru, bivšem predsjedniku HDZ-a, bivšem moćniku kojem su tijela progona natovarila četiri optužnice. A sedam mjeseci poslije? Kraj se suđenju ne vidi ni za ratno profiterstvo (Hypo), ni za korupciju (INAMOL), o izvlačenju novca za HDZ (Fimi-media) i nezakonitom poslovanju (HEP) da se i ne govori. Ne zna se hoće li do kraja izdržati za sudačkim stolom predsjednik vijeća Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić (spojene optužnice prva dva slučaja), sutkinja Ivana Kršul (Fimimedia), a tko će voditi suđenje za HEP tek se treba odrediti. Hoće li uopće biti otvoren proces u tzv. slučaju BMW, peta istraga o kojoj se svojevremeno govorilo u Uskoku i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske?

Nakon sedam mjeseci samo jedno je sigurno – cijeli slučaj Sanader težak je 300 milijuna kuna. Otvorena su brojna pitanja: kojim putem kreće suđenje Sanaderu ulaskom u osmi mjesec procesa? Što je megaproces donio hrvatskom pravosuđu, što borbi protiv korupcije? A što osjećaju građani da će i najmoćniji jednoga dana dolijati dokažu li im se nezakonitosti? Sto pitanja, a malo potpisnih odgovora. Suci, razumljivo, posebno oni s Vrhovnoga suda, jednostavno ne žele komentirati suđenje. Ne zna se koga će od njih dopasti ti isti predmeti u, vjerojatnom, žalbenom postupku, bez obzira na karakter prvostupanjske presude. Odvjetnici, pak, štite svoje moguće, a buduće interese koje bi svaki javni komentar samo kompromitirao. Bilo pred mogućim strankama od tridesetak osoba čija se imena spominju u sva četiri predmeta (odluče li zamijeniti branitelje), bilo pred sucem i sucima zrinjevačkog suda u nekim budućim sporovima. Povukla se u anonimnost i pravna struka.

Profesori ne žele sudjelovati u nečemu što za njih već neko vrijeme ima sva obilježja estrade. “Gledajući društveno”, tvrdi profesor Žarko Puhovski, “suđenje Sanaderu pružilo je dodatni uvid u sustav vladanja u ovoj zemlji. Jasno se može vidjeti raspored igrača, njihove akcije i strateški potezi na terenu, a najjasnije je, ujedno i najgore to što se cijela ta igra godinama smatrala sasvim normalnom.”

PROFESOR NA TEMU društvenog značenja suđenja Sanaderu zaključuje: “Velika je korist to što su skinuti navodnici s pojma ‘tko je znao, a tko nije’ kako sustav funkcionira i tko iz toga izvlači korist.” Odvjetnik Goran Mikuličić odlučan je kad kaže: “Ne želim razgovarati o politici, o funkcioniranju sustava. Pravnik sam i za mene je kazneni postupak isključivo svođenje kaznene odgovornosti na pojedinca. To što je to u ovom slučaju bivši premijer ne bi smjelo imati značenje veće od te individualizacije krivnje.” On se ne ustručava povući paralelu s haaškim suđenjima da bi rekao: “Ni tamo se ne može pobjeći od sjene koju način donošenja odluka, istina, u ratnim okolnostima, baca na pojedinca. Tim se okolnostima nudi kontekst koji optuženome ili osuđenom obično ne ide u prilog. Tko je, čini mi se i u ovom slučaju, sa Sanaderom.” Sudački krugovi pak misle da je medijska obrada cijelog slučaja išla u krajnosti. “Prvo je bilo na stotine priloga koji su bivšega premijera i stranačkog vođu doslovce osudili na sto godina robije. Onda su krenule priče o njegovoj enormnoj imovini, brojeni su kvadrati domaćih i inozemnih stanova, mjerena dužina jahte, vrijednost kolekcije slika i satova. Društvo se moglo opravdano pitati, što su sve ove godine radili poreznici. Ali na tome se nije stalo. Kad je suđenje počelo, izravni prijenosi su zakucali stvar, pretvarajući suđenje u najvažniji događaj u zemlji. Ono jest važno, ali ne i najvažnija stvar za život u ovoj zemlji”, zaključuje jedan od zagrebačkih sudaca. S tim se slaže i profesor Puhovski: “Sve što je u odnosu optuženog moćnika i javnosti dosad rečeno čini ga nedvojbeno krivim i to bi moglo imati vrlo ozbiljne posljedice za konačnu odluku suda. Bez obzira na to kakva ona bila.” A kakva ta odluka može biti? “Pravno gledano”, nastavlja Žarko Puhovski, “Državno odvjetništvo je obavilo ozbiljan posao u slučaju Fimi-medije. Dio osoba s popisa optuženih priznao je kaznenu odgovornost i prihvatio izrečene im kazne. A to je velika stvar za pravni poredak ove zemlje. S druge strane, u slučaju MOL prvi put dobivamo domaću pravnu situaciju s međunarodnim, mađarskim elementom.

Kako će DORH izaći na kraj sa svim time, ne znam, ali se bojim jedne stvari. Naime, što ako se dogodi da paralelom suđenju Sanaderu na jesen postane suđenje Radimiru Čačiću pred mađarskim sudom.” Odnos medija prema suđenju zasmetao je i odvjetniku Mikuličiću: “Gledajući sa strane, a posebno sa strane optužbe kojoj su mediji na početku držali stranu, svjedočenje Roberta Ježića bilo je platformom cijelog predmeta. Kasnije, tijekom postupka, opet uz ulogu medija, čvrstina toga svjedočenja je dovedena u pitanje.” Odvjetnikova spekulacija staje na točki da sve dokaze ocjenjuje u kontradiktornom postupku samo sud. “Pitajte danas optužbu kako stoje u predmetu INA-DIOKI. Reći će vam, odlično. Isto zadovoljstvo pokazat će vam i obrana”, kaže Mikuličić. Cijela situacija u predmetu Sanader možda je malo i zapetljana zbog početne taktike DORH-a. Naime, Mladen Bajić je sa svojim suradnicima spis “razlomio” na zasad četiri dijela. I s optužnicama sukcesivno kretao prema sudu. Publika je tako dobila dojam da to postupci pokrivaju jedan drugi, pa se slabosti pojedinih optužnica toliko ne vide. “Riječ je o velikoj zabludi, pa i nepravdi prema DORHu”, kaže jedan drugi zagrebački odvjetnik, anoniman zbog sukoba interesa. “Zakonska je obveza tužiteljstva da nastavi postupak kad dosegne određenu razinu dokaza. I to nije loše tužiteljstvo, to je zakonit posao DORH-a.”

A akteri? Sanader je od početne bahatosti ipak preuzeo nešto rezerviraniju poziciju. Sve što misli o sebi pokazuje, ipak i većinom, izvan sudnice. Tako je nekidan, nakon rasprave, u jednoj od gradskih kavana dopustio građanima da mu prilaze. “To je sasvim neprilična situacija za čovjeka, ali i za sve nas. On nije optužen za krađu u dućanu. No taj je isti Sanader u sudnici pokazao da je vrlo vješt govornik, da se zna služiti glasom i stasom i tu je pobijedio suca Turudića. Njegova oratorska superiornost pretvorila je Turudića u nekompetentnog sugovornika. A to za spor nije dobro”, zaključuje dr. Žarko Puhovski. Ni iz sudačkih redova sucu Turudiću ne stižu pohvale. U redu je unakrsno ispitivanje, kao novina među elementima glavne rasprave. Ali to ne znači da sudac smije sam ispitivati osobe ispred sebe. Zakon ne predviđa da predsjednik vijeća komentira izjave koje su dale osobe na ročištu, od optuženih do svjedoka, obrane i tužiteljstva, a sudac to radi, zamjerka je iz sudačkih redova. Međutim, obuhvat cijeloga slučaja Sanader već je naišao na nedvojbenu podršku i u zemlji i svijetu. I to je dobro, s obzirom na hrvatski položaj zemlje koja se priprema za ulazak u punopravno članstvo.

“Presude, kad počnu padati, ne smiju ni jednim slovom ugroziti pravilo in dubio pro reo. Znači, čim postoji sumnja da krug indicija nije zatvoren, da optuženiku baš i nisu dokraja dokazani grijesi, sud mora donijeti oslobađajuću presudu”, tvrdi odvjetnik Goran Mikuličić.

SUMNJU U ODGOVORNOST Ive Sanadera nadomješta odgovor na pitanje: iz kojih je to izvora namaknuo novac za sve što ima? I što poreznici o tome znaju i koja njegova objašnjenja o porijeklu prihvaćaju, a koja ne. Gdje je bilo i gdje je završilo oko 300 milijuna kuna, koliko su procijenjeni Sanaderovi grijesi. Dok se to ne bude znalo, ono in dubio odnosit će se na cijeli slučaj.