PRIVATNI POSLOVNI ARANŽMANI MINISTRA FINANCIJA: Tajne Šukerove veze s reciklažnim kartelom

Objavljeno u Nacionalu br. 789, 2010-12-28

Smijenjeni ministar Ivan Šuker održavao je veze s privatnim tvrtkama za razminiranje i reciklažu koje su obilno dotirane državnim novcem

Ni mjesec dana nakon prometne nesreće u BiH dojučerašnji ministar financija Ivan Šuker nije objasnio zašto je na put u rodno Livno otišao vozeći službeni automobil privatne tvrtke Enigma d.o.o. iz Gline. To je putovanje dalo naslutiti Šukerov privatni život i možebitne tajne poslovne aranžmane o kojima se u političkim kuloarima, zasad bez konkretnih dokaza, govori mjesecima. Šuker je već drugi put u dvije godine zatečen za upravljačem luksuznog BMW-a, automobila tvrtke koja se godinama bavi razminiranjem, a koju je osnovao Šukerov prijatelj Damir Goršeta. Na putu u Livno ministru je suputnik bio sin bivšeg ustavnog suca, 35-godišnji Višeslav Vukojević, nekad zaposlenik Goršetine tvrtke Enigma, a u međuvremenu je sa sportskim moćnikom Zoranom Gopcem pokrenuo unosni biznis s reciklažom plastične ambalaže.

Šuker se čini kao zanimljiva poveznica dviju poslovnih grana koje su u Hrvatskoj povezane s državom – razminiranja i reciklažnog biznisa – a koje su zbog mogućih zloporaba potencijalno vrlo koruptivni poslovi. Zbog toga su u mnogim zemljama te gospodarske grane pod iznimnim i strogim nadzorom antikorupcijskih istražitelja, odnosno carinskih i poreznih službi. U Hrvatskoj je, dakako, situacija ponešto drugačija: umjesto da ih kao resorni ministar nadzire, Ivan Šuker od privatnih poduzetnika iz tog sektora posuđuje luksuzne terence ili se s njima jednostavno – druži. Prvo Šukerovo neobično prijateljstvo vezuje se uz bivšeg šefa Hrvatskog centra za razminiranje Damira Goršetu, a to prijateljstvo, prekinuto Goršetinim samoubojstvom u lipnju 2008., navodno seže još iz djetinjstva.

Goršeta je bio na čelu HCR-a od veljače 1998. do studenog 2002., kad je naprasno smijenjen. U srpnju 2004. u javnost su procurile informacije o mogućim razlozima smjene, jer je Državno odvjetništvo istraživalo navode osoba koje su bivšeg direktora HCR-a teško teretile da su mu morale plaćati mito da bi dobivale poslove na razminiranju. U to vrijeme objavljivane su i informacije o Goršetinim višetjednim boravcima u inozemstvu koje su plaćale tvrtke koje su poslije dobivale poslove razminiranja, a tijekom svog mandata Goršeta je doista imao ogromnu moć raspoređivanja državnog novca prema određenim privatnim tvrtkama: od 1998. do 2004. na razminiranje je utrošeno čak 11,4 milijarde kuna, pri čemu je udio stranih donacija iznosio desetak posto, a sve ostalo stizalo je direktno iz državnog proračuna. Do danas nije poznato je li istraga utvrdila moguće Goršetine zloporabe i korupciju, no zna se da je na njegovu smjenu 2002. utjecala afera vezana uz International Trust Fond (ITF).

U toj aferi Goršeta je iz nejasnih razloga zagovarao uvoz strojeva za razminiranje iz BiH, premda je Hrvatska već imala dovoljno kvalitetnih strojeva, što je tadašnji ministar Davorko Vidović javno potvrdio, a potom Goršetu potiho smijenio. Nedugo nakon smjene, u veljači 2003. Goršeta je osnovao Enigmu, privatnu tvrtku za razminiranje, a suvlasnici i poslovni partneri u tvrtki bili su tadašnji alkarski vojvoda Ante Kotromanović, sportski poduzetnik Zoran Gobac i tada 28-godišnji Višeslav Vukojević, sin Vice Vukojevića. Dok je za Kotromanovića, kao umirovljenog generala HV-a, u neku ruku bilo razumljivo da vojna znanja iskoristi za srodan privatni biznis, mnogima je bilo nejasno kakve veze s razminiranjem imaju rukometni dužnosnik Gobac ili dotad samo ugostitelj Vukojević. Siščanin Zoran Gobac, koji je do raspada bivše države radio u Zagrebu kao anonimni činovnik zaposlen u gradskom SIZ-u, 90-ih se počeo uspinjati: preko rukometa je postao značajan faktor u hrvatskom sportu, a potom je taj status iskoristio za povezivanje s politikom, tajnim službama, podzemljem, tajkunima i menadžerima, a poslovne pothvate započeo je vođenjem butika u Palmotićevoj ulici i jednog kafića u prolazu Cibona.

Prema nekim izvorima, već je sredinom 90-ih na molbu Franje Tuđmana sudjelovao u tajnim pregovorima sa srbijanskim policijskim generalom Jovom Popovićem, uskoro je postao i čovjek od povjerenja Ivića Pašalića u čije je ime navodno pokušavao kupovati tada oporbene listove, a svoje je usluge nudio i drugima na vlasti: navodno je upravo Gobac bio zaslužan što je bivši trener rukometne reprezentacije Lino Červar 2003. postao saborski zastupnik HDZ-a. Gopca je, navodno, nekoliko dana prije zaključenja stranačkih lista telefonom nazvao Červar i zamolio da bude stavljen na HDZ-ov popis kandidata za Sabor. Prema Nacionalovim izvorima, Gobac se istog dana našao na ručku s Ivom Sanaderom i stvar je bila sređena. Otada Gobac slovi kao osoba koja povezuje različite interesne grupacije i pojedince, pri čemu je ovih dana možda zanimljivo spomenuti da je upravo Gobac 17. rujna 2008. poduzetnika Josipa Galinca pozvao na sastanak s potencijalnim partnerom iz Rusije u hotel International, nakon kojeg je Galinec na obližnjem parkiralištu brutalno pretučen. Višeslav Vukojević, drugi Goršetin poslovni partner, manje je poznat hrvatskoj javnosti.

Dok mu je otac bio sudac Ustavnog suda, on je imao kafić Smash u odbojkaškom domu Mladost na Savi, a 1999. kafić Star’s u Ciboninu prolazu. U tom kafiću, koji je slovio kao neformalno okupljalište djelatnika policije, tajnih službi i vojske, u listopadu 1999. došlo je do oružanog okršaja u kojem je stanoviti Krešimir Gilja hicima iz pištolja ubio posjetitelja Mirka Rimca te ranio Višeslavova brata, 19-godišnjeg Berigoja Vukojevića i njegovu tadašnju djevojku. Enigma, zajednička tvrtka Damira Goršete, Ante Kotromanovića, Zorana Gopca i Višeslava Vukojevića godinama je uspješno radila, premda se u medijima spekuliralo da je poslove dobivala na namještenim natječajima: u lipnju 2005. dobila je posao razminiranja Maraskinih voćnjaka u Zemuniku, jedan od tada najunosnijih pirotehničkih poslova, vrijedan čak 20 milijuna kuna, a u medijima su kružile priče da je natječaj bio namješten i proveden u tajnosti, te da konkurentske tvrtke uopće nisu ni bile pozvane. Prvi znak neobične povezanosti bivšeg ministra financija Ivana Šukera s tvrtkom Enigma, a posljedično i s vlasnicima te tvrtke, pojavio se u travnju 2008., kada je Šuker putovao na humanitarni malonogometni turnir u Dalmaciju vozeći luksuzni BMW terenac u vlasništvu tvrtke Enigma.

Da ministar vozi službeni automobil privatne tvrtke potvrdili su očevici koji su ga zatekli kako toči gorivo na Tifonovoj benzinskoj crpki nedaleko od Gospića. Tom događaju nešto više pozornosti pridali su politički kuloari u kojima se počelo spekulirati kako Šuker koristi svoj položaj da na različitim nivoima lobira za tvrtku svojih prijatelja koji mu, u znak zahvalnosti, ustupaju vozila za njegove privatne potrebe. Početkom lipnja 2008. Damir Goršeta se u BMW-u tvrtke Enigma parkiranom na velikogoričkom groblju ubio hicem iz pištolja. Razlog samoubojstva nije razjašnjen, premda su se u kuloarima spominjale istrage oko provizija u HCR-u i namještanja poslova. Da je Ivan Šuker i nakon smrti Damira Goršete imao nikad razjašnjenu vezu s tvrtkom Enigma i njezinim suvlasnicima, pokazalo se prije tri tjedna kad se na privatno putovanje u Livno ponovo zaputio luksuznim BMW-om tvrtke Enigma, a suputnik mu je, navodno samo do Splita, bio Višeslav Vukojević.

Ni jedan ni drugi nisu objasnili neugodnu činjenicu da ministar vozi službeno vozilo jedne privatne tvrtke, a u prilog im nisu išli ni medijski istupi Steve Goršete, koji je nakon bratova samoubojstva preuzeo vođenje tvrtke Enigma. On je u izjavi za Slobodnu Dalmaciju prvo kazao da nije uopće znao da Šuker koristi službeni BMW njegove tvrtke, potom je demantirao sam sebe tvrdeći da je znao, da bi na kraju rekao da Šuker i on imaju ”zajedničke poslovne partnere”, čime se kvalificirao za detaljan razgovor s Uskokovim istražiteljima. A gdje su u svemu tome Zoran Gobac i Višeslav Vukojević? Njih dvojica su, po svemu sudeći, još prije nekoliko godina shvatili da razminiranje u Hrvatskoj u budućnosti neće biti tako isplativ biznis, pa su se u međuvremenu bacili u novi, tek nadolazeći privredni sektor: reciklažu. Postali su suvlasnici tvrtke Eko Slavonija, a preko osječkog poduzetnika Zvonka Bede kontroliraju i tvrtku Drava International.

Nacionalovi izvori ističu da je za pokretanje cijelog biznisa vrijednog 15 milijuna eura godišnje netko vrlo moćan od samog početka davao snažnu političku zaštitu i pomoć: tvrtkama je državni Fond za razvoj još 2006. dodijelio više od 40 milijuna kuna kredita koji još nije vraćen, koncesije za prikupljanje PET ambalaže dobile su iako nisu ispunjavale minimalne tehničko-tehnološke uvjete, a unatoč dugovima bivših tvrtki, nove su bez problema od Porezne uprave dobile potvrde o plaćenim porezima i doprinosima. Nakon što su uspješno otklonjene sve te prepreke, za što su navodno bili zaslužni Ivan Šuker, Vinko Mladineo i Marina Matulović Dropulić, pomoć je neočekivano stigla i od Vladimira Šeksa, koji je u ožujku ove godine nimalo skriveno lobirao da tvrtka Drava International kod HBOR-a dobije povoljnije kredite za proširenje proizvodnje. Kad je reciklažna tvornica u Slavoniji mogla početi s punim radom, postojao je još samo jedan problem: trebalo se riješiti konkurencije. U Hrvatskoj, naime, nema dovoljno sirovine za dvije tvornice, pa je onu u Podrutama kod Novog Marofa, u vlasništvu bivše HDZ-ove saborske zastupnice Barbare Bešenić, trebalo uništiti. A to se dogodilo još prije nekoliko mjeseci, kad su inspekcije Ivana Šukera, Vinka Mladinea i Marine Matulović Dropulić nagrnule u tvornicu u kojoj su – gle iznenađenja – pronašli niz nepravilnosti i ogromne dugove državi. U svemu tome jedno se ime provlači kao konstanta – ono dojučerašnjeg ministra Ivana Šukera. A on već tri tjedna odbija javnosti objasniti zašto u slobodno vrijeme vozi tuđe automobile i u kakvim je poslovnim odnosima sa svojim suputnicima. A taj odgovor trebao bi dati unatoč tome što više nije ministar.

Komentiraj

Source:Plamenko Cvitić