Objavljeno u Nacionalu br. 1089, 07. ožujak 2019.
Na morskoj granici između Hrvatske i Crne Gore nalazi se vrlo perspektivno područje u podmorju hrvatskog dijela južnog Jadrana, ali iz diplomatskih nota crnogorskog ministarstva vanjskih poslova vidljivo je da ta država želi prisvojiti dio teritorija
Crnogorci su krenuli u traženje nafte. A što mi čekamo?” Upravo se takvo pitanje posljednjih mjeseci može čuti u stručnim, naftaškim kuloarima nakon ne tako davne odluke vlade Crne Gore da dodijeli koncesije za istraživanje ugljikovodika u svojem teritorijalnom moru i posebno nakon što je krajem prošle godine norveški brod Polar Empress dovršio seizmička i geološka snimanja podmorja u crnogorskom dijelu Jadrana koja bi trebala dati precizniji odgovor na pitanje kriju li se tu nafta i plin u količinama isplativim za eksploataciju. I u hrvatskoj stručnoj javnosti ponovno se aktualizirao interes za slična istraživanja od kojih se odustalo 2015., no prema informacijama do kojih je došao Nacional konačnu odluku o tome hoće li Hrvatska nastaviti tamo gdje je stala prije četiri godine neće donijeti struka, nego politika.
No čak i ako politička odluka bude pozitivna, prije bilo kakvog konkretnog posla Hrvatska će trebati konačno riješiti najvažniji problem koji je dijelom i uzrokovao odustajanje već odabranih naftnih kompanija od istraživanja ugljikovodika 2015. – morsku granicu između Hrvatske i Crne Gore koja dobrim dijelom zahvaća sadašnje, potencijalno vrlo perspektivne istražne blokove 23, 26, 27, 28 i 29 u podmorju hrvatskog dijela južnog Jadrana.
Iz dokumentacije koju je dobio Nacional, a koja se odnosi na diplomatske note koje je tijekom 2014. i 2015. godine na adrese u Zagrebu, New Yorku i Oslu slalo crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova i evropskih integracija, vidljivo je da je rješavanje morske granice s južnim susjedima još daleko od konačnog rješenja.
Naime, sporno područje uz hrvatsko-crnogorsku granicu na moru posljedica je različito povučenih crta razgraničenja lateralne granice azimutima 206°, odnosno 231° (geodeti azimut definiraju kao vodoravni kut između smjera sjevera i odabranog smjera prema cilju, a mjeri se u smjeru kazaljke na satu). Stručnjakinja za međunarodno pravo mora, pročelnica Katedre za međunarodno javno pravo Pravnog fakulteta u Splitu Vesna Barić Punda, u znanstvenom radu koji je 2015. objavila s geodetkinjom Hrvatskog hidrografskog instituta u Splitu Valerijom Filipović, objasnila je na koji način Crna Gora pokušava prisvojiti dio morskog teritorija Hrvatske proizvoljno prekrajajući crtu razgraničenja i ulazeći u prostor koji je objema zemljama iznimno zanimljiv zbog potencijalno bogatih nalazišta nafte i plina u podmorju.
Valja se ovdje vratiti u bližu prošlost i podsjetiti da su vlade Hrvatske i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije 10. prosinca 2002. godine potpisale Protokol o privremenom režimu uz južnu granicu između dviju država kojim je uspostavljen privremeni granični režim na tom području. Nakon što se u lipnju 2006. Crna Gora odvojila od SR Jugoslavije i proglasila neovisnost, vlada u Podgorici preuzela je obvezu prihvaćanja i poštovanja potpisanog Protokola.
Prema tom dokumentu, razgraničenje morskih prostora između dviju država počinje od krajnje točke kopnene granice koja izlazi na morsku obalu, odnosno od rta Konfin (na hrvatskoj strani Bokokotorskih vrata). Kao privremena granica uz hrvatsku obalu u Bokokotorskim vratima povučena je ravna crta od točke na rtu Konfin do točke koja je udaljena oko 555 metara od rta Oštra i nalazi se na spojnici rt Oštra (poluotok Prevlaka) – rt Veslo (na crnogorskoj strani). Izvan Bokokotorskih vrata, stoji u Protokolu, ravna crta se nastavlja privremenom crtom razgraničenja teritorijalnih mora Hrvatske i Crne Gore i dalje ravnom crtom 12 nautičkih milja azimutom 206° do otvorenog mora.
No spor između dviju zemalja nastao je različitim tumačenjem crte razgraničenja. Vesna Barić Punda u znanstvenom radu “Protokol o privremenom režimu uz južnu granicu (2002) s posebnim osvrtom na odluke vlada RH i Crne Gore o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika u Jadranu” upozorava da privremeno razgraničenje morskih prostora između Hrvatske i Crne Gore prema spomenutom Protokolu odstupa od ekvidistancije, odnosno uobičajenog načina povlačenja crte razgraničenja koja ide sredinom zaljeva ili uvale, odnosno u ovom slučaju Bokokotorskih vrata. Ona u navedenom radu navodi: “Površina odstupanja u odnosu na teritorijalno more RH iznosi 52,3 kvadratna kilometra, što znači da tu površinu Hrvatska privremeno, odnosno do konačnog razgraničenja, prepušta Crnoj Gori, odstupajući od ekvidistancije u Bokokotorskim vratima i izvan njega do 12 nautičkih milja tj. vanjske granice teritorijalnog mora”.
Krajem 2018. norveški brod Polar Empress dovršio je snimanja u crnogorskom dijelu Jadrana koja bi trebala dati odgovor na pitanje kriju li se tu nafta i plin u količinama isplativim za eksploataciju
Početkom ožujka 2011. godine Vlada Crne Gore je donijela Odluku o određivanju blokova za istraživanje i proizvodnju ugljovodonika čije lateralne granice prema Hrvatskoj značajno odstupaju od crte razgraničenja definirane Protokolom, ali i pravilima međunarodnog prava mora, tvrdi Vesna Barić Punda. Prema njihovim riječima, vanjska granica istražnih blokova Crne Gore prema morskim i podmorskim prostorima Republike Hrvatske, odnosno lateralnoj granici, pogrešno je prikazana i značajno odstupa od crte razgraničenja prema Protokolu iz 2002. Crna Gora je napustila smjer razgraničenja koji ide azimutom 206° i odredila novi smjer koji se proteže azimutom 231°, čime se morski (ali i podmorski) teritorij Crne Gore uvećao za čak 33 posto, odnosno za ukupno 2020 kvadratnih kilometara, i to na štetu Hrvatske. Vesna Barić Punda upozorava: “Primjenom azimuta 231° iz Odluke o određivanju istražnih i proizvodnih blokova Vlade Crne Gore iz 2011. godine uvećava se površina teritorijalnog mora Crne Gore za 128 kvadratnih kilometara, a morska površina izvan granice teritorijalnog mora do crte razgraničenja epikontinentskih pojaseva za 1892 km2 i to isključivo na štetu Hrvatske”.
Hrvatska je na crnogorsko prisvajanje morskog teritorija brzo reagirala, pa je 15. prosinca 2011. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Hrvatske uputilo prosvjednu notu Veleposlanstvu Crne Gore u Zagrebu u kojoj se upozorava na pogrešno prikazanu crtu granice na moru koja je suprotna odredbama Protokola iz 2002. i na nepravilan prikaz smjera lateralne granice na moru kod određivanja privremene granice između teritorijalnih mora, ali i njezina nastavka koji ide izvan granice teritorijalnog mora i prolazi kroz istražne blokove. Za njih je, prema tvrdnjama Ministarstva, pogrešno naznačeno da su “zona podmorja koja pripada teritoriju Crne Gore – do državne granice”. Hrvatska je u prosvjednoj noti pozvala vladu Crne Gore da te netočnosti ispravi, pozivajući se na “privrženost vladavini prava i razvijanju dobrosusjedskih odnosa”. Vlada Crne Gore je 30. listopada 2014. donijela Odluku o izmjeni Odluke o određivanju blokova za istraživanje i proizvodnju ugljikovodika, čime je neizravno potvrdila da je smjer određivanja granice istražnih blokova prema Hrvatskoj pogrešno prikazan i da je različit od crte razgraničenja definirane Protokolom o privremenom režimu iz 2002. Tom je odlukom Crna Gora odustala od raspisivanja natječaja za davanje koncesije za eksploataciju nalazišta plina i nafte na dijelu morskog prostora koji je jasno definiran kao hrvatsko teritorijalno more. No, upozorava Vesna Barić Punda, korekcijom je obuhvaćena vrlo mala površina morskog prostora, a smjer granične linije je i dalje nepravilan prilikom određivanja privremene granice između teritorijalnih mora i kod prikaza njezinoga nastavka u smjeru izvan teritorijalnog mora. “Odlukom crnogorske Vlade iz 2014. azimut 231° i dalje određuje smjer morske granice”, objašnjava Vesna Barić Punda i tumači kako je tom Odlukom ukupna površina od 2020 kvadratnih kilometara, koju je Crna Gora prisvojila 2011. godine odstupajući od azimuta 206° i određujući novu granicu smjerom azimuta 231°, umanjena za svega 128 kvadratnih kilometara teritorijalnog mora Hrvatske. Crna Gora i dalje, jednostranim aktima iz 2011. i 2014. godine, polaže pravo na preostalih 1892 kilometra kvadratna teritorijalnog mora, a to je, kako tvrdi Vesna Barić Punda, nedvojbeno u suprotnosti s međunarodnim pravom i ranije preuzetim međunarodnim obvezama. Zanimljivo je pritom priopćenje Ureda za odnose s javnošću vlade Crne Gore u kojem se navodi da se tom Odlukom Crna Gora ‘’precizno uskladila i prilagodila Protokolu o privremenom režimu uz južnu granicu iz 2002.’’ iako je njome nanesena šteta Hrvatskoj.
Hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova je na Nacionalovo pitanje pridržavaju li se obje zemlje granice jurisdikcije na moru kada su u pitanju istražni radovi za naftu i plin odgovorilo kako crta razgraničenja dogovorena Protokolom iz 2002. koja slijedi azimutu 206° obvezuje obje države: “Hrvatska strana je cijelo to vrijeme, od kada je privremeni Protokol u primjeni, poštovala tako određenu privremenu granicu. Nastavno na dogovoreno privremeno rješenje iz Protokola, Hrvatska je uz to još privremeno, do postizanja dogovora o razgraničenju, crtom koja se nastavlja na tako zajedničku dogovorenu crtu iz Protokola (u azimutu 206°) privremeno razgraničila i područja mora izvan teritorijalnog mora, kako morsko dno i podmorje (hrvatski epikontinentski pojas) tako i hrvatski ZERP“.
U Ministarstvu potvrđuju da površina od 1892 kvadratna kilometra doista može biti sporna kao posljedica različito povučenih crta razgraničenja lateralne granice azimutima 206°, odnosno 231°, no kažu da se privremeni režim dogovoren Protokolom uglavnom poštuje.
No iako je Vlada u Podgorici 2011. proizvoljno prisvojila 2020 kvadratna kilometra hrvatskog mora naknadno ga korigirajući za 128 kvadratnih kilometara, samo koju godinu kasnije burno su reagirali kada je hrvatska vlada 2013. godine odobrila prva seizmička snimanja podmorja u pograničnom području južnog Jadrana. Diplomatska pisma koja je dobio Nacional ukazuju na činjenicu da je vladi Crne Gore bila neprihvatljiva odluka Hrvatske da norveškoj tvrtki Spectrum odobri geološka i seizmička snimanja podmorja na Južnom Jadranu, tvrdeći da su se spomenuta snimanja odvijala u spornom dijelu morskog teritorija južno od azimuta 231° koji je još uvijek predmet međudržavnog spora između dviju zemalja, a da crnogorska strana, kako se tvrdi, o tim istraživanjima i snimanjima nije bila obaviještena.
U diplomatskoj noti Crna Gora poziva Hrvatsku da precizira da navedene odluke ne daju pravo na istraživanje i eksploataciju ugljikovodika u spornom području te da nastavi pregovore oko utvrđivanja granice
Ministarstvo vanjskih poslova i evropskih integracija Crne Gore iste je protestne note u siječnju 2015. poslalo i tvrtkama Marathon Oil Netherlands i OMV Austria koje su s Inom na početku 2015. odabrane za istraživanje ugljikovodika na južnom Jadranu, a potom i hrvatskom Ministarstvu vanjskih i europskih poslova. U tim se notama izražava nezadovoljstvo hrvatskim odabirom kompanija koje bi, kako je naglašeno u protestnom pismu upućenom 5. siječnja 2015. Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Hrvatske, istraživanja trebale provoditi unutar spornog dijela morske granice koja se nalazi pod privremenim pograničnim režimom. U pismu stoji: “Ovakvo postupanje Vlade RH nažalost predstavlja nastavak jednostranih aktivnosti u spornom području na koje polaže pravo i Crna Gora, koje je, suprotno slovu i duhu Protokola o privremenom režimu uz južnu granicu iz 2002. godine, započeto objavljivanjem hrvatskog tendera za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika još u travnju 2013. godine”.
U pismu se nadalje kaže: “Ministarstvo vanjskih poslova i evropskih integracija Crne Gore također ističe da su najnovije odluke o odabiru najpovoljnijeg ponuđača u suprotnosti s tekućim pregovorima nadležnih ministarstava dvije zemlje o tekstu Memoranduma o razumijevanju, čija je jedna od osnovnih intencija i dogovor dvije strane o izbjegavanju istraživanja i eksploatacije resursa u spornom području do postizanja obostrano prihvatljivog rješenja, odnosno do donošenja konačne Odluke o razgraničenju u teritorijalnom moru i posebno u epikontinentalnom pojasu, imajući u vidu da dijelovi po hrvatskoj metodologiji klasificiranih blokova 26, 27, 28 i 23 ulaze u sporno područje”.
Na kraju diplomatske note Crna Gora poziva Hrvatsku “da precizira da navedene odluke ne daju pravo na istraživanje i eksploataciju ugljikovodika u spornom području južno (jugoistočno) od azimuta 231°, kao i da podrži tj. nastavi već započete pregovore nadležnih Ministarstava oko utvrđivanja gore spomenutih sporazuma”. MVPEI Crne Gore je o spomenutim protestima koje je poduzela prema MVEP Hrvatske, početkom prosinca 2014. obavijestila i Diviziju za pravo mora i pitanja mora Ujedinjenih naroda.
Nešto ranije, u studenome 2014., Crna Gora je uložila “protest i prigovor norveškoj tvrtki Spectrum zbog toga što se uključila u poduzimanje jednostranog akta u suprotnosti s Protokolom o privremenom režimu uz južnu granicu iz 2002. godine koji važi do utvrđivanja definitivne granice na moru i kopnu Između Crne Gore i Hrvatske”. U tom se pismu od norveškog Spectruma zahtijeva i da crnogorskoj strani “dostavi originale svih seizmičkih snimaka s procesuiranim i interpretiranim podacima koji se odnose na područje južnije od azimuta 231°, a koji su bez suglasnosti crnogorske strane stavljeni na raspolaganje potencijalnim koncesionarima kroz hrvatski nacionalni Data Room”. Podsjetimo, norveški Spectrum je seizmička i geološka snimanja podmorja obavio od rujna 2013. do siječnja 2014. godine.
Crnogorski MVPEI je potom 19. studenoga 2014. protestnu notu uputio i hrvatskom MVEP-u, također zahtijevajući podatke koje je Spectrum prikupio tijekom snimanja. U istoj se protestnoj noti navodi kako “Protokol iz 2002. obavezuje hrvatsku i crnogorsku stranu da se uzdržavaju od jednostranih aktivnosti uz liniju privremenog razgraničenja + teritorijalnog mora, te konsekventno tome i svaku/treću stranu da se suzdrži od istih takvih aktivnosti uz liniju razgraničenja epikontinentalnog pojasa prije dogovora dvije strane o protezanju međusobne granice na moru”. U spor se potom 18. svibnja 2015. uključilo i stalno predstavništvo Crne Gore pri Ujedinjenim narodima koje je generalnom sekretaru UN-a poslalo protestno pismo u kojem ukazuje na “neprihvatljivi i jednostrani akt Hrvatske u dijelu morske granice pod režimom Privremenog protokola iz 2002.”.
Zatražili smo od Ministarstva vanjskih poslova i evropskih integracija Crne Gore da nam razjasni svoj stav o spomenutom spornom pitanju. Zanimalo nas je prije svega kakve je odgovore na protestna pisma i prigovore crnogorski MVPEI dobio iz Hrvatske, ali i iz New Yorka, odnosno od Ujedinjenih naroda, te je li Hrvatska ispunila zahtjev Podgorice da im se dostave podaci prikupljeni Spectrumovim snimanjima. Zatražili smo i komentar crnogorskog MVPEI-ja o sličnom sporu iz 2011., kada je identične prigovore na postupanje Crne Gore imala Hrvatska te komentar o tome na koji će se način riješiti sporni dio teritorijalnog mora između azimuta 231° i 206°. No unatoč višekratnim e-mail porukama, telefonskim pozivima i požurnicama, crnogorski MVPEI ni nakon puna dva tjedna od našeg zahtjeva nije našao za shodno odgovoriti na Nacionalova pitanja i predstaviti svoj pogled na sporno međudržavno pitanje.
Crnogorci su od norveškog Spectruma zahtijevali da dostavi originale svih seizmičkih snimaka s procesuiranim i interpretiranim podacima koji se odnose na snimke napravljene na hrvatskom dijelu spornog teritorija
Odgovore od Crne Gore nismo dobili, no iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova Hrvatske odgovorili su da se “RH jasno i međunarodnopravno utemeljeno odredila prema privremenoj crti razgraničenja s Crnom Gorom na moru poštujući privremenu crtu razgraničenja teritorijalnih mora kako je utvrđena Protokolom o privremenom režimu uz južnu granicu, potpisanim 2002.”. Protokol je tada, navodi se u odgovoru MVEP-a, potpisan između Hrvatske i SR Jugoslavije, no i danas se privremeno primjenjuje u odnosima između Hrvatske i Crne Gore. U odgovoru MVEP-a koji je potpisala načelnica Samostalnog sektora za javnu i kulturnu diplomaciju, informiranje i odnose s javnošću Katja Šare, stoji: “Polazeći od te privremene granice iz Protokola i slijedeći njezin smjer protezanja, Hrvatska je utvrdila i privremenu crtu razgraničenja i onih područja mora i podmorja nad kojima ima i obnaša jurisdikciju i suverena prava (tzv. ZERP i epikontinentski pojas na morskom dnu), što je utvrđeno i odlukom Hrvatskog sabora o proglašenju ZERP-a (2003.). Ovome treba dodati kako je Hrvatska, iste te godine (2003.), proglašenje ZERP-a notificirala UN-u, a 2005. je UN-u notificirala i koordinate vanjske granice ZERP-a, čemu Crna Gora nije prigovorila”.
U MVEP-u također napominju da je “sve što je bilo ili jest povezano s istraživanjem i mogućim iskorištavanjem plina i nafte RH napravila u prije utvrđenim morskim područjima, stoga prosvjedi i prigovori upućeni od crnogorske strane nemaju međunarodnopravnog uporišta”. To isto je bilo navedeno i u diplomatskoj noti kojom je u travnju 2014. iz MVEP-a upućen odgovor na crnogorske prosvjede i koja je jasno i otvoreno objasnila da je hrvatska strana, sukladno međunarodnom pravu, u svim poslovima povezanim uz planove istraživanja podmorja poštovala privremeno lateralno razgraničenje mora i podmorja s Crnom Gorom. U MVEP-u tvrde: “Pored bilateralnih prosvjeda, crnogorska strana se 2014. diplomatskim putem obratila i glavnom tajniku UN-a, prozivajući Hrvatsku za jednostrane postupke kojima navodno krši međunarodno pravo mora, Konvenciju ujedinjenih naroda o pravu mora/UNCLOS i Protokol iz 2002., no odgovara na takve unilateralne prosvjedne note nije bilo niti ih je trebalo očekivati u ovom slučaju”.
Zanimalo nas je i kako je Hrvatska odgovorila na neuobičajeni zahtjev crnogorskog Ministarstva vanjskih poslova i evropskih integracija da im se ustupe rezultati i analizirani podaci seizmoloških i geoloških snimanja koje je krajem 2013. i početkom 2014. vršio norveški Spectrum. U hrvatskom MVEP-u odgovaraju kako za crnogorski zahtjev za ustupanje podataka o podmorju južnije od azimuta 231°° nije postojala nikakva obveza hrvatske strane niti je, kako se tvrdi, crnogorska strana imala pravo to zahtijevati, s obzirom na to da je riječ o podacima koji se odnose na hrvatsko podmorje i s kojima isključivo raspolaže i koristi ih naručitelj istraživanja – hrvatska Agencija za ugljikovodike. Crnogorski komentar odbijanja Hrvatske da im ustupi tražene rezultate Spectrumovih snimanja također nismo dobili.
No ono što hrvatski MVEP apostrofira kao sporan trenutak u odnosima Hrvatske i Crne Gore, a ima veze s istraživanjem i iskorištavanjem morskih područja, jest pokušaj Crne Gore da još 2011. dodjeli koncesiju za istraživanje i iskorištavanje ugljikovodika na morskom području u suprotnosti s odredbama Protokola o privremenom režimu uz južnu granicu. U odgovoru MVEP-a se navodi: “Iz tog razloga je nedugo po objavi javnog poziva crnogorske vlade za dodjelu koncesija, MVEP Republike Hrvatske uputio prosvjednu diplomatsku notu kojom je ukazano na neprihvatljivo kršenje Protokola od crnogorske strane. Naknadno je crnogorska strana djelomično korigirala svoje propise, ali i dalje nedovoljno”.
Na zahtjev Nacionala da preciziraju što je točno ostalo sporno i o kojem se području radi, iz MVEP-a odgovaraju da je u odluci iz listopada 2014. vlada Crne Gore djelomično ispravila svoj prikaz privremene crte razgraničenja hrvatskih i crnogorskih područja mora, tako da je privremenu crtu razgraničenja teritorijalnih mora (do 12 morskih milja) uskladila s onom dogovorenom na privremenim osnovama u Protokolu iz 2002. (u azimutu 206°), no i dalje je zadržala proizvoljno povučenu crtu razgraničenja područja mora izvan 12 morskih milja (crtu razgraničenja epikontinentskog pojasa) u azimutu 231°, zbog čega se ta crta ne nastavlja na crtu utvrđenu u Protokolu iz 2002. Isto tako napominju da se koncesije za istraživanje nafte i plina koje je crnogorska vlada dodijelila talijansko-ruskom koncernu Eni-Novatek i grčkom Energeanu odnose na blokove koji se nalaze znatno južnije i istočnije od crte utvrđene Protokolom iz 2002., što znači da ta polja ne ulaze u sporni dio pograničnog područja obuhvaćenog Protokolom.
Bivši operativni direktor Ine za istraživanje i proizvodnju, a danas predsjednik Hrvatske udruge naftnih inženjera i geologa (HUNIG) Želimir Šikonja Nacionalu je potvrdio kako mu je poznato da je doista bilo prijepora oko geoloških i seizmoloških snimanja na dijelu morskog teritorija koji je obuhvaćen Privremenim protokolom iz 2002. No podsjeća kako se, unatoč činjenici da je na natječaju raspisanom 2014. vlada odabrala najpovoljnije ponuđače – domaću kompaniju Ina, nizozemski Marathon Oil i austrijski OMV – koncesije nikada nisu dodijeljene. Zbog smjene vlasti i žestokog protivljenja javnosti te zbog pada cijena sirove nafte u svijetu koje su zaustavile ulaganja u nova istražna polja od istraživanja na Jadranu se odustalo i natječaj je propao. Šikonja tvrdi: “No sporni moment je ostao i ako se Hrvatska u budućnosti ponovno odluči raspisati natječaj za dodjelu koncesija za off-shore istraživanja i eksploataciju ugljikovodika ta bi činjenica, ako se u međuvremenu ne riješi, mogla biti problem koji može odbiti zainteresirane kompanije.”
Komentari