‘Prijedlog nove lokacije Muzeja naive znak je neodgovornosti Ministarstva’

Hrvatski muzej naivne umjetnosti preselit će se u ruševnu zgradu u Demetrovoj ulici 18. Budući da će taj prostor biti spreman tek za tri godine, do tada će Muzej, s oko 25.000 posjetitelja godišnje, biti u sivoj zoni između postojanja i nepostojanja. Stručnjaci imaju izrazito negativno mišljenje o tom novom rješenju za HMNU

U ovogodišnjoj Noći muzeja posjetitelji su posljednji put mogli vidjeti najbolja djela hrvatske naive na dosadašnjoj lokaciji Hrvatskoga muzeja naivne umjetnosti u Ulici sv. Ćirila i Metoda 3, gdje se taj prvi muzej naive u svijetu nalazio od 1965., a osnovan je 1952. Na službenim stranicama HMNU-a trenutačno piše da je Muzej zatvoren od 1. siječnja 2020. Nacional je doznao da je Ministarstvo kulture Muzeju namijenilo novi poslovni prostor na Gornjem gradu, u zgradi u Demetrovoj ulici 18, površine 917 m²četvornih. Budući da će taj prostor biti spreman za useljenje HMNU-a tek za tri godine, do tada će taj turistički iznimno atraktivan muzej, s oko 25.000 posjetitelja godišnje, biti u sivoj zoni između postojanja i nepostojanja. Naime, neka od djela naive – segmenta hrvatskoga modernog slikarstva koje je proslavilo Hrvatsku diljem svijeta – koja su do sada bila dio stalnog postava HMNU-a, bit će smještena u prizemlju Galerije Klovićevi dvori. To znači da će Muzej, koji ima istaknuto mjesto na kulturno-turističkoj mapi grada, na nekoliko godina nestati s tržišta te će biti sveden na dio stalnog postava, a njegovi depoi, odnosno veliki dio vrijednih umjetnina od kojih su mnoge naslikane na staklu, prema informacijama kojima raspolaže Nacional, bit će vjerojatno “deložiran” još dalje, odnosno preseljen u Ludbreg.

Gabrijeli Krmpotić-Kos, ravnateljici HMNU-a od listopada prošle godine, koja je diplomirala na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i koja je do sada bila, među inim, ravnateljica Hrvatskog muzeja turizma u Opatiji, Nacional je postavio nekoliko pitanja o toj novoj lokaciji za HMNU. Odgovorila je da Ministarstvo kulture mnogo bolje zna sve o toj temi jer je ona tek nedavno preuzela vođenje HMNU-a.

Troje Nacionalovih sugovornika, povjesničara umjetnosti – Vladimir Crnković, Snješka Knežević i Marijan Špoljar – svi redom imaju izrazito negativno mišljenje o tom rješenju za HMNU. Za razliku od njih, Ministarstvo kulture smatra da će HMNU „dobiti prostor koji će na suvremen način prezentirati hrvatsku naivnu umjetnost i dodatno obogatiti kulturnu ponudu Zagreba i Hrvatske”. Osim toga, iz nadležnog Ministarstva potvrdili su da će HMNU na novoj lokaciji biti najkasnije 2023. i rekli sljedeće:

„S obzirom na kapacitet zgrade, preselit će se sav muzejski sadržaj, budući da novi prostor raspolaže s dovoljno kapaciteta za stalni postav, muzejsku čuvaonicu i ostale muzejske prostore koji na trenutačnoj lokaciji muzeja nisu mogli biti realizirani. Hrvatski muzej naivne umjetnosti na dosadašnjoj lokaciji zbog ograničenosti prostora nije imao potrebne uvjete za predstavljanje hrvatske naivne umjetnosti u širem kontekstu. U prvom redu to se odnosi na stalni postav koji zahtjeva veći prostor, s obzirom na fundus umjetnina koje nalaze u Muzeju. Zgrada budućeg Muzeja naivne umjetnosti u Demetrovoj 18 raspolaže znatno većim prostorom koji omogućava realizaciju čitavog muzejskog sadržaja te će zadovoljavati potrebe muzeja. Nova lokacija se nalazi na Gornjem gradu u Zagrebu gdje se Muzej i do sada nalazio. Buduća zgrada nalazi se u neposrednoj blizini drugih muzeja čime se posjetiteljima pruža prilika na uskom prostoru obići više muzejsko-galerijskih ustanova.”

Kada je riječ o naivnoj umjetnosti, neupitan je autoritet Vladimira Crnkovića. U Muzeju naive proveo je 16 godina, pri čemu je bio ravnatelj u trima mandatima. Tijekom tog vremena, kako je rekao, neprestano se suočavao s problemom poslovnog prostora HMNU-a i pokušajima nalaženja rješenja tog problema.

“Godine 2001. zgrada u kojoj je HMNU vraćena je zakonom o denacionalizaciji prijašnjim vlasnicima. Od tada su se počeli gomilati brojni problemi: od ekonomske zakupnine do neadekvatna poslovnog prostora za normalno funkcioniranje. Riječ je ponajprije o premalom prostoru za stalni muzejski postav, o skučenu, neprimjerenu i nedovoljno veliku depou, o nedostatku prostora za smještaj zaposlenika, neprimjerenim sanitarnim prostorijama itd. Valja spomenuti da su zbog neprestana povećavanja broja posjetitelja, iz godine u godinu, potrebni i novi sadržaji kao što su, primjerice, nova recepcija, garderoba i suvenirnica. Kad sam došao u Muzej 1998., bilo je oko 2500 posjetitelja godišnje, a kada sam potkraj 2014. otišao u mirovinu, bilo ih je 18.500. Godine 1998. promet na recepciji Muzeja bio je oko 27.000 kuna, a u posljednjoj godini mog mandata iznosio je 495.000 kuna.”

‘Zgrada budućeg muzeja je ruševina, bez stakla na prozorima, a grede krovišta propadaju s tavana na treći kat. Sanacija i obnova trajat će pet godina’, kaže Vladimir Crnković

U iscrpnom razgovoru iznio je i malu povijest propalih pokušaja da se iznađe pravo rješenje za HMNU. Mogu se svesti na tri ideje koje su sve redom propale. Prvo, 2003. se Muzej trebao preseliti u zgradu Gradec, zdanje arhitekta Igora Emilija južno od crkve sv. Katarine, da bi tri godine nakon toga Ministarstvo kulture odustalo od tog rješenja. Iste godine, 2006., Crnković je poslao pismo Boži Biškupiću, tadašnjem ministru kulture, u kojem je detaljno obrazložio zašto je HMNU-u potreban novi poslovni prostor te da bi optimalno rješenje bilo između 2500 i 3000 m². Drugo, 2007. HMNU je dobio rješenje Vlade Republike Hrvatske prema kojem se poslovni prostor u palači Rauch, u Matoševoj ulici, kojim se koristi Hrvatski povijesni muzej, dodjeljuje Muzeju naive. Prema tom planu, HPM se trebao preseliti u Donji grad, u bivšu tvornicu duhana u Klaićevoj ulici, a HMNU u njihov prostor, u palaču Rauch. I taj plan je propao. Posljednja “novost” u toj priči je privatna inicijativa Vladimira Crnkovića, koji je tada bio već u mirovini, i arhitekta Maria Pehneca. Oni su 2018. predložili, a o tome je pisao i Nacional, podizanje nove moderne jednokatne staklene zgrade s dvjema podzemnim etažama za Muzej na Vranyczaniyevoj poljani na Gornjem gradu.

Što Vladimir Crnković misli o zgradi na uglu Demetrove i Basaričekove ulice kao rješenju za HMNU?

“Riječ je o posve devastiranoj zgradi, zapravo ruševini, tako reći bez krova, bez stakla na prozorima, gdje konstruktivne grede krovišta propadaju s tavana na treći kat. Zgrada je potpuno napuštena prije osam godina pa nisam siguran da se može i zamisliti u kakvu je stanju. Prema mojim procjenama, sanacija i obnova trajat će najmanje četiri do pet godina, i to pod pretpostavkom da je za to osiguran novac. Još je neizvjesnije hoće li biti volje da se Muzej sačuva i da nastavi s aktivnošću, s planskim i dugoročnim djelovanjem. Prema informacijama koje do mene dopiru, institucija je pred utrnućem. U Galeriji Klovićevi dvori Muzej neće imati svoj infopult, svoje zaposlenike, svoje kustose, svoju recepciju, svoju blagajnu, neće prodavati ulaznice za svoju izložbu, neće prodavati svoje suvenire, kataloge, knjige – pa neće moći ostvarivati ni vlastite prihode ili će oni biti višestruko manji od dosadašnjih. Gdje će biti uprava Muzeja, gdje će biti računovodstvo, gdje će biti arhiva i biblioteka i, kao glavni problem, gdje će biti preseljen depo?” pita se Crnković.

On smatra da se preseljenje Muzeja moralo drukčije riješiti: “Bilo bi primjerenije i bolje rješenje da Muzej ostane u prostoru u kojem je sada, gdje se plaća, doduše, velika najamnina, no najamnina se dijelom ili posve može podmirivati i iz sredstava koje institucija ostvaruje iz vlastitih prihoda. Time bi ustanova mogla nastaviti kontinuirano i planski djelovati te ne bi izgubila svoj teško stečen identitet, svoju publiku, svoj prihod i svoju međunarodnu karizmu. Je li moguće da će se cijeli depo HMNU-a izmjestiti u Ludbreg, kao što se sada razmatra, i je li itko izračunao koliko će financijskih sredstava biti utrošeno zbog takve odluke? Već prije nekoliko mjeseci namjeravao sam započeti pisati esej ‘Rekvijem za Hrvatski muzej naivne umjetnosti’, no to sam neprestano odgađao nadajući se nekom čudu, da će ipak razboritost i mudrost nadvladati destrukciju, neznanje, nihilizam i glupost. Nisam jednostavno htio vjerovati kako je moguće da se svjesno uništava nešto što je dobro i uspješno, plemenito i lijepo, nadahnuto i životodajno, nešto što je prepoznatljivi simbol naše kulture i umjetnosti, nešto što je planetarno uspješno – Muzej naive. No očito sam pogriješio.”

Spomenuo je i da je u listopadu prošle godine bio pozvan na sastanak u Galeriju Klovićevi dvori kako bi se razgovaralo o njegovu eventualnu angažmanu u vezi s izlaganjem djela iz HMNU-a u prizemlju GKD-a, odnosno o izložbi koja je trebala biti otvorena na samom početku ove godine. Objasnio je da je konceptom izložbe nastojao pokazati zašto se hrvatska naiva, uz Henrija Rousseaua i francuske klasike prve generacije, smatra najvažnijom i umjetnički najrelevantnijom komponentom svjetske naive te zašto se Ivan Generalić i njegovi sljednici, autori takozvane Hlebinske škole, smatraju najbravuroznijim slikarima u tehnici slikanja na poleđini stakla u svjetskim okvirima.

“Također sam želio pokazati da HMNU nije samo prvi muzej u svijetu osnovan za izlaganje, proučavanje i prezentaciju naivne umjetnosti – nego je i jedan od najvažnijih i najvrsnijih za tu umjetnost, čemu pridonose i brojna remek-djela stranih majstora u navedenoj kolekciji. Kako odgovor na svoju ponudu nisam dobio, 29. listopada nazvao sam kolegu Picukarića da ga obavijestim kako sam detaljno razradio cijeli projekt, što i kako izložiti, ne samo po svakoj dvorani nego i po svakom konkretnom zidu. Budući da sam bio informiran da još nije postignut dogovor i potpisan ugovor o suradnji GKD-a i Muzeja naive, obavijestio sam ravnatelja Picukarića da odustajem od bilo kakva autorskog honorara i da sam voljan sve odraditi besplatno, jer sam cijeli projekt bio dovršio, a izuzetno mi je stalo do toga da se muzejska građa što primjerenije prezentira u novim okolnostima. Poslije tog razgovora više nisam imao kontakta s upravom GKD-a”, rekao je Crnković.

Ravnatelj Galerije Klovićevi dvori Antonio Picukarić na stvar gleda iz svoje perspektive, odnosno imajući na umu interes institucije kojoj je na čelu. Prema njegovu mišljenju, GKD će profitirati od izložbe naive koja će biti postavljena, kako je rekao, sredinom ožujka, a trajat će dok se Muzej ne preseli na novu lokaciju. Istaknuo je da žele javnosti predstaviti određenu selekciju djela naivnih umjetnika, ono što je, prema njegovu mišljenju, najbolje od naive i da nema pretenziju time odrediti stalni postav budućeg novog muzeja ili jednostavno preuzeti stari postav. Na pitanje što će GKD imati od toga da im jedan muzej bude “podstanar”, odgovorio je:

“Osim hrvatske publike, tu su i brojni stranci koje zanima naiva. Jako je popularna, primjerice, u Aziji i Rusiji. Događa se da neki turisti iz Japana i Koreje čim slete u Zagreb idu posjetiti HMNU. Bila bi šteta da posjetitelji idućih godina nemaju mogućnost vidjeti djela klasičnih majstora naše naive. HMNU ima publiku koje na godišnjoj bazi ima dosta, a posjetitelji tamo dolaze uglavnom ljeti kad našim muzejima, pa tako i GKD-u, opadaju posjeti. Zato ćemo mi sigurno sada u ljetnim mjesecima imati dobru posjećenost. To je jedan od razloga što će GKD postaviti izložbu naive. Za nas je to poput posudbe djela iz bilo koje institucije.”

‘U novu zgradu preselit će se sav muzejski sadržaj jer novi prostor raspolaže dovoljnim kapacitetima za stalni postav i muzejsku čuvaonicu’, kažu u Ministarstvu kulture

Povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević smatra da ta odluka govori o potpunoj neodgovornosti nadležnih institucija prema tom muzeju i naivnoj umjetnosti, koja zaslužuje više poštovanja i angažmana. Kao i s Hrvatskim povijesnim muzejom, dodaje, Ministarstvo kulture pokazuje da mu važna pitanja odgovarajućeg smještaja pojedinih institucija nisu prioriteti, a ni predmet ozbiljna interesa, pa se prihvaća loše i apsurdno rješenje. Potom je navela nekoliko rješenja koja smatra da bi bila bolja od ovog koje je prihvaćeno.

“Zgradu u Demetrovoj ulici dao je 1857. sagraditi trgovac Ivan Lovrenović, a kasnije su u njoj bili instituti HAZU-a. Godinama je napuštena i u ruševnu stanju. Predložiti rješenje Muzeja naive u toj dotrajaloj stambenoj kući 19. stoljeća, sramotno je i skandalozno, a za HMNU je ta odluka ponižavajuća. HAZU se rješava neugodna problema s kućom, a Ministarstvo kulture prividno rješava problem jednog muzeja. Prividno zato što je tu kuću nemoguće preurediti za suvremen muzej. Ona se ne može usporediti s palačom Raffay-Kušević u kojoj je muzej bio dosad. Ne znam zašto se nije razmišljalo o tome da se rješenje nađe, primjerice, u palači Jelačić u Demetrovoj ulici, koja je bila namijenjena Muzeju grada Zagreba i odavno je ispražnjena, a njezin nekad glasoviti perivoj postao je ilegalno privatno parkiralište. I takozvana Rakovčeva kurija na Markovu trgu desetljećima je prazna i propada. I ona je bila namijenjena Muzeju grada pa je najavljeno da će tu biti Zagorkin muzej Gričke vještice, ali se ništa ne zbiva. Umjesto tog muzeja upitna sadržaja i smisla, bilo bi mnogo bolje urediti tu kuriju za HMNU.”

Predložila je i da se smještaj muzeja razmotri u već dulje napuštenoj i derutnoj zgradi u sklopu Klovićevih dvora, koju su svojedobno projektirali Igor Emili i Raul Goldoni za Muzej Mimara u prigodi adaptacije jezuitskog samostana. Arhitekt Marijan Hržić, istaknula je Snješka Knežević, studirao je potencijal te zgrade i studiju objavio u svojoj monografiji. Ondje bi, naglasila je Snješka Knežević, HMNU zadržao svoju autonomnost i vidljivost te je po njezinu mišljenju to najbolje rješenje.

Da je zapravo nemoguće naći povjesničara umjetnosti upućena u naivu koji ima pozitivan stav o ovoj odluci Ministarstva kulture, pokazuje i mišljenje Marijana Špoljara, koji je svojedobno bio dugogodišnji kustos, a potom i ravnatelj Muzeja grada Koprivnice i Galerije naivne umjetnosti u Hlebinama:

“Iseljenje Muzeja i stvaranje privremenog postava u prizemlju GKD-a zapravo nisu ništa doli eutanazija jednog muzeja i njegovo pretvaranje u provizorij. Taj će provizorij s vremenom, predviđam, postati stalna zbirka naive za dugi niz godina, a možda i za stalno: jer za adaptaciju ruševne zgrade u Demetrovoj trebat će, s obzirom na naše financijske mogućnosti, promjene strateških orijentacija i kulturnih paradigmi i političkih mijena još najmanje 10 do 15 godina. Do tada će nestati i sam Muzej naive jer on može postojati samo ako obavlja muzejske poslove. Kako će to raditi ako je dio zbirke u Klovićevim dvorima, depo u Ludbregu, zaposlenici u nekom sobičku, uprava – recimo – nezainteresirana, a dokumentacija i knjižnica tko zna gdje?”

Komentiraj