Točno prije godinu dana u prometnoj nesreći poginuo je Šaban Šaulić, srpski pjevač folk muzike, glazbenik i producent. Tijekom bogate karijere u medijima i od publike je dobio nadimak „kralj narodne muzike“.
Veliki dio djetinjstva je proveo u Bijeljini, odakle je njegova majka Ilduza Demirović, od koje je naslijedio glas. Šaban i njegova starija sestra su živjeli veoma skromno jer roditelji nisu imali stalne prihode. Otac je prodavao lutriju, a majka igračke. Pjevača je pazila sestra čija je obaveza bila i da vodi računa o domaćinstvu. Pored muzike, Šaban je bio veoma talentiran za sport. Trenirao je nogomet u Poletu i Mačvi, a imao je poziv da pređe u bugarski klub Levski.
Rado se prisjećao anegdote sa romske svadbe u Parizu na kojoj je pjevao, a vezana je za ovaj sport. Tom prilikom je vidio dječaka od 13 godina kako šutira loptu pa su počeli zajedno igrati. Nakon sat vremena odijela su im bila zelena od trave, a majka je pozvala dječaka da ide po mladu jer je on bio mladoženja.
Na pitanje je li bilo razdoblja kada je pjesma utihnula u njegovu životu i srcu, on bi se prisjetio jednog događaja: “Bila je jedna takva situacija koja je mogla prekinuti, ne samo moju pjesmu, već i moj život. To se dogodilo u Beču, u vrijeme onog embarga, kada se nije moglo putovati bez stranih papira, koji su podrazumijevali da moraš imati i stan. Ja sam imao te austrijske papire i jedne večeri krenuo sam iz stana u restoran u kome sam nastupao. U mračnom haustoru zgrade, dočekali su me neki ljudi i počeli me ubadati nožem i udarati ‘bokserima’. I ja sam, pravo da vam kažem, vidio smrt vlastitim očima. Srećom, dugo sam se bavio sportom pa sam bio okretan i brz, i kada je sve to počelo, uspio sam ostati na nogama, kretati se, tako da me nisu uspjeli onesvijestiti, jer bi onda, sigurno, do kraja završili posao.
Izgleda da nisu imali puno vremena, a nisu ni očekivali takav otpor pa su u jednom trenutku pobjegli. Dobio sam dva uboda nožem u leđa i jedan jak udarac ‘bokserom’ u lice. Nisam imao drugog izbora nego da se vratim u stan, na treći kat, da pozovem pomoć. Zgrada nije imala lift, i ja sam se, onako izranjavan i krvav, popeo gore, ni sam ne znam kako. Izbrojio sam točno sedamdeset i dvije stepenice.
Telefonirao sam prijateljici, koja je odmah pozvala policiju i Hitnu pomoć, skinuo sa sebe kaput i sako koji su bili užasno teški, natopljeni krvlju, i šetao po stanu, da se ne bih onesvijestio, jer tko zna bih li onda preživio. Policija i hitna su brzo stigle i sve se, srećom, dobro završilo. Kasnije sam saznao da je, navodno, jedan od vlasnika lokala u Beču angažirao te ljude, dajući im neke velike novce, da bi spriječio konkurenciju da radi.”
Komentari