Pisac, filozof, teoretičar književnosti, semiotičar, jedan od najtiražnijih, najprevođenijih i najcitiranijih autora današnjice, te se bez pretjerivanja može reći – jedan od zadnjih velikana 20. stoljeća. Osim kao teoretičar i pisac, bio je važan i instruktivan kao novinski kolumnist. Pod kraj života jedan od glavnih ciljanih likova bio mu je talijanski premijer.

“Berlusconi je genije komunikacije. Da nije, nikada ne bi mogao postati toliko bogat. Već na startu je identificirao svoju metu: srednjovječne ljude koji provode dane, tjedne i mjesece buljeći u televizor. Mladi ljudi više ne gledaju TV, oni su na internetu. A oni koji podržavaju Berlusconija su žene od 50 i 60 godina i penzioneri, koji su veoma moćno glasačko tijelo u sve starijoj državi. One njegove čuvene ‘greške’ mogu ličiti na greške vama, meni ili nekome inteligentnom, ali za 60-godišnju ženu iz unutrašnjosti Italije to nisu greške. On dođe i kaže: ‘Ne morate plaćati porez’. A kada premijer jedne zemlje kaže da se porez ne mora plaćati, naravno da ćete biti zadovoljni. Kako je, uopće, došlo do toga da jedna kultura poput talijanske – toliko umjetnička i intelektualna u svojoj suštini – može  izabrati takvog pajaca da je vodi?
Berlusconi je uvijek bio najveći protivnik intelektualaca. To je čovjek koji se hvalio time da nije pročitao nijedan roman u posljednjih 20 godina! Ali velika je zabluda da je Italija neka intelektualna zemlja. Kada uđete u metro u Tokiju, svi čitaju knjige. U Italiji ih nitko ne čita. Vrijeme je da prestanemo razmišljati o Italiji kao o zemlji koja nam je podarila Raphaela ili Michelangela.”, pisao je Eco.