PRIJE ČETIRI GODINE: HDZ zatvorio arhive iz ključnog perioda tranzicije vlasti te početka kriminalne pretvorbe i privatizacije

Objavljeno u Nacionalu br. 1054, 04. srpanj 2018.

Zbog novog Zakona o arhivima HDZ ponovo optužuju da štiti strukture iz bivšeg komunističkog režima, a posebno u periodu nakon dolaska HDZ-a na vlast 30. svibnja 1990. jer se ključna zakonska promjena odnosi na ograničavanje pristupa arhivskom gradivu nastalom od 30. svibnja do 22. prosinca 1990. odnosno do donošenja prvog hrvatskog Ustava

HDZ je jednim potezom sam sebi ponovno prišio etiketu udbaške stranke koja skriva vlastitu prošlost”, to je samo jedan od komentara koji su se mogli čuti među viskopozicioniranim članovima HDZ-a nakon što je, na prijedlog Vlade, prošloga petka u Saboru usvojen novi Zakon o arhivskom gradivu i arhivima protiv kojeg se nitko u HDZ-u nije javno pobunio. Taj zakon prvenstveno će ponovno otežati pristup arhivima bivše Službe državne sigurnosti i predstavlja svojevrsno reteriranje u odnosu na prethodnu verziju kojom je, na temelju popuštanja HDZ-a pod pritiskom Mosta, napokon bio omogućen pristup dokumentima i dosjeima bivše Službe odnosno zloglasne Udbe. Kako je upozorio Nikola Grmoja iz Mosta, između ostalog neće više biti moguć pristup dosjeima žrtava bivše Službe, odnosno ljudi koje je Služba obrađivala, već samo dokumentima onih koji se službeno definiraju kao “suradnici”, a takvih je najmanje i ne postoji njihov konzistentan službeni popis te će biti jako teško uopće utvrditi tko su bili suradnici.

“Vidjeli smo da se do imena suradnika ‘Kolege’, koji se spominje u izvješćima Službe državne sigurnosti u vezi Zlatka Bagarića, došlo preko dosjea Zlatka Bagarića koji je u ovom slučaju ‘žrtva’. Po novoj definiciji zakona pristup dosjeu Zlatka Bagarića ne bi bio moguć pa ne bismo možda nikad saznali da je ‘Kolega’ postojao i da je to bilo kodno ime za gospodina Vladimira Šeksa – jer njegovo ime nećete naći ni na kakvom službenom popisu suradnika”, objasnio je Nikola Grmoja.

Druga najvažnija promjena odnosi se na činjenicu da je novim zakonom onemogućen pristup dokumentima bivše Službe nastalima nakon 30. svibnja 1990. odnosno, kako tvrde protivnici zakona, “zamračen” je jedan od ključnih perioda hrvatske tranzicije – onaj koji se odvijao od 30. svibnja 1990. do 22. prosinca 1990. kad je donesen prvi demokratski hrvatski Ustav. I Most i stranka Zlatka Hasanbegovića Neovisni za Hrvatsku amandmanima su tražili da rok za uvid u dokumente bez ograničenja bude 22. prosinca, kao i do sada, a ne 30. svibnja, ali je HDZ-ova većina to odbila i time samo izazvala nagađanja da su se u tom periodu odvijale posebno tajne operacije nekadašnje Službe državne sigurnosti ili da se pokušava sakriti koji su ljudi, baš u tom ključnom periodu, “mijenjali kapute” ili pak surađivali s ostacima bivših službi.

Novi Zakon donosi mnoge nedoumice i otvara prostor proizvoljnih i diskriminatornih tumačenja.

Bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović smatra da je s političkog i moralnog aspekta ključno da javnost nema dojam kako država ograničenjima pristupa javnosti, opće i stručne, arhivskoj građi, želi bilo koga tko je sudjelovao u kršenjima temeljnih ljudskih prava zaštititi od suda javnosti, a i od suda pravosuđa. S druge strane, smatra da je bitno da je normativno uređenje takvo da ne potiče atmosferu hajke i ne dovede do novih nepravdi. “Kada govorimo o zlouporabama tajnih službi i ostalih dijelova državnog aparata u bivšem sustavu, važno je distingvirati one koji su u njemu radili zakonito od onih koji su zloupotrebljavali službu i kršili ljudska prava, pa i mučili i ubijali ljude. Za ove zadnje ne smije postojati zaštita u odnosu na pristup arhivskoj građi i u pravnom sustavu imamo sve potrebne mehanizme za njihovo kažnjavanje. Oni prvi, koji se nisu ogriješili o zakon i standarde postupanja, trebaju imati tretman kao i svi drugi građani, tim prije što su mnogi od njih odigrali važnu ulogu u stvaranju i očuvanju Hrvatske”, istaknuo je Josipović. Kad je, pak, riječ o vremenskom ograničenju pristupa arhivskoj građi koja je nastala od 30. svibnja do 22. prosinca 1990. godine, rekao je da iako cilj nije bio štititi neke pojedince koji su bili na javnoj sceni u to burno vrijeme, novi zakon ostavlja takav dojam, a to je štetno. Josipović je podsjetio i na sljedeće:

“Mora biti jasno da su i u vremenu od nastanka Hrvatske, posebno u prvim godinama njena postojanja, mnogima kršena ljudska prava te da je počinjena vjerojatno najveća pljačka Hrvatske kroz kriminalni dio pretvorbe i privatizacije. Zato i u tom segmentu zaštita arhivske građe od pogleda stručne i opće javnosti mora biti drukčija, manje striktna od one koja se odnosi na ostalu arhivsku građu. Naravno, i tu treba izbjeći hajkačku atmosferu i iznaći jasna pravila koja predstavljaju razuman balans zaštite osobnih podataka, zaštite interesa nacionalne sigurnosti i nesumnjiva javnog interesa da teška kršenja ljudskih prava i pljačka nacionalnog bogatstva ne budu zaštićeni od istraživača, medija, tijela kaznenog progona pa i opće javnosti. Upravo tu vidim najveću slabost Zakona koji takva pravila nema. Možda i zato što na javnoj sceni još djeluju mnogi koji iz tog vremena imaju puno putra na glavi.”

Sama činjenica da je netko iz HDZ-a imao potrebu progurati nove promjene Zakona o arhivima, otvorila je pitanje tko je iz aktualne HDZ-ove vladajuće garniture imao interesa baviti se ponovno tim temama, odnosno kako se HDZ-ovci i sami pitaju – tko je “sponzor” tog zakona koji su neki već prozvali “lex Šeks”.

 

‘Izmjene zakona najavljene su već u rujnu, no kad je izašao prvi članak o ‘Kolegi’ Šeksu, malo su usporili jer su shvatili kako se mogao stvoriti dojam da se sve to radi zbog Šeksa’, kaže Nikola Grmoja

 

Nikola Grmoja, koji je tvrdio da ga je zbog istog zakona na sastanku u Ministarstvu kulture ministrica Nina Obuljen Koržinek lani gađala mobitelom, rekao je da je inicijativa za izmjenu zakona krenula odmah nakon raskida koalicije HDZ-a i Mosta:

“Izmjene su najavljene već u rujnu pa je išlo prvo čitanje, no kad je u Jutarnjem listu izašao prvi članak o ‘Kolegi’ Šeksu, malo su usporili i prikočili jer su valjda shvatili da bi se mogao stvoriti dojam da se to sve radi zbog Šeksa. Zato su sada valjda čekali Svjetsko nogometno prvenstvo da to mogu gotovo u tišini i neprimjetno progurati, kao i neke druge stvari koje su ovih dana progurali, poput interpelacije o Ini, jer je sad idealno vrijeme.”

Tek će se u praksi vidjeti kako će se novi zakon primjenjivati u odnosu na arhiv bivše Službe državne sigurnosti, no kritičari zakona upozoravaju na ključnu razliku između dosadašnje i nove zakonske regulative.

Naime, osobe koje se spominju u arhivima imaju pravo na zaštitu osobnih podataka pa su tako, prema članku 19., osobni podaci u javnom arhivskom gradivu dostupni za korištenje 100 godina od rođenja osobe na koju se osobni podatak odnosi ili nakon smrti osobe na koju se osobni podatak odnosi, a 70 godina od nastanka gradiva za osobe čiji datum rođenja ili smrti nisu poznati. No to se ograničenje od 100 godina, odnosno dana smrti, ne odnosi na ljude koji su u bivšem režimu, do 30. svibnja 1990., obnašali javne dužnosti te bili pripadnici ili suradnici Službe sigurnosti u dijelu koji se odnosi na obavljanje te javne dužnosti, odnosno službe.

No prema dosadašnjem zakonu, koji je donesen uslijed dogovora HDZ-a i Mosta, pravo na zaštitu identiteta nema “osoba koja je do 22. prosinca 1990. bila dužnosnik ili zaposlenik nekog tijela i organizacija iz stavka 1 ovog članka ili je surađivala s nekima od tih tijela i organizacija tako da je sudjelovala u kršenju ili ograničavanju ljudskih prava i temeljnih sloboda trećih osoba”. U stavku 1 pritom se taksativno navodilo koja su to tijela i organizacije, od Saveznih tijela i organizacija bivše SFRJ na teritoriju tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske do Sabora, izvršnih vijeća, Savjeta Republike, republičkih sekretarijata i komiteta do Pete vojne oblasti JNA pa čak i Komisije za ispitivanje porijekla imovine, Ustavnog i Vrhovnog suda te redovnih sudova, javnog tužilaštva, Narodne banke Hrvatske i brojnih drugih institucija. Drugim riječima, izuzet od zaštite osobnih podataka bio je vrlo širok spektar ljudi koji su radili za sva moguća tijela javne vlasti i institucije te oni koji su surađivali s nekima od tih tijela ili organizacija tako što su kršili tuđa ljudska prava.

U novom zakonu ta se definicija sužuje na osobe koje su obnašale javne dužnosti te bile pripadnici ili suradnici službe sigurnosti.

Primjerice, Vladimir Šeks je u bivšem sustavu početkom 70-ih obnašao funkciju zamjenika okružnog javnog tužioca u Osijeku i već po toj osnovi pristup njegovu dosjeu trebao bi biti neograničen. Međutim, kako je još tijekom rasprave u veljači u emisiji “Otvoreno” na HRT-u tvrdio Nikola Grmoja, Šeks je protuzakonito zatvorio svoj dosje. Vladimir Šeks se, s druge strane, poziva na četiri poznate službene rekonstrukcije suradničke mreže, u kojima on nije označen kao suradnik jugoslavenske Službe državne sigurnosti. Cijelo vrijeme drži se priče prema kojoj je on kao zamjenik okružnog javnog tužitelja u Osijeku pokrenuo istragu protiv Službe te ga je zbog te istrage Služba obilježila kao jednog od državnih neprijatelja.

Neosporno je da je Služba Šeksa kontrolirala i pratila, ali je pitanje je li on istovremeno bio i njihov suradnik, odnosno “prijateljska veza”, i jesu li mu time što su ga obrađivali zapravo davali “alibi”? Takva praksa nije bila rijetkost. Nacional je, upravo na temelju određenih dokumenata iz Hrvatskog državnog arhiva, objavio izvješća Službe državne sigurnosti koja sugeriraju da je Šeks surađivao sa Službom, i to ne samo na slučaju Zlatka Bagarića, o čemu je pisao Jutarnji list, već u davanju informacija o ključnim hrvatskim nacionalistima u vrijeme nakon Hrvatskog proljeća. Nacional je također pisao o tome kako je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman sumnjao da Šeks surađuje s kontraobavještajnom službom JNA te da je u sklopu jedne šire operacije raskrinkavanja mreže KOS-a naložio i prisluškivanje Šeksa. On je upravo u toj akciji, koja je provedena u tom spornom periodu nakon dolaska HDZ-a na vlast, odnosno nakon 30. svibnja 1990., dobio kodno ime Sova. Josip Manolić Nacionalu je potvrdio da je Tuđman čak Šeksa na jedno vrijeme poslao u neku vrstu izolacije, jer mu nije posve vjerovao. Šeks, pak, tvrdi da je bila riječ o pokušajima da ga se pred predsjednikom Tuđmanom u ono vrijeme ocrni, dok sada ističe da njegov slučaj neki koriste kako bi pokušali naštetiti premijeru Andreju Plenkoviću čiji je on neformalni savjetnik. Šeksov slučaj samo je primjer kakve se sve dileme mogu otvoriti vezano uz praktičnu primjenu novog zakona i traženja dokumentacije iz arhiva o osobama čiji dosjei ne bi trebali biti podložni zaštiti osobnih podataka.

Most je tražio da budu jasno razgraničene kategorije osoba čiji se osobni podaci ne štite, i to na osobe koje su obnašale javne dužnosti, osobe koje su bile pripadnici odnosno zaposlenici službe sigurnosti, pri čemu treba voditi računa o tome da je postojalo više službi sigurnosti, dok bi u treću kategoriju spadale osobe koje nisu ni obnašale javne dužnosti niti bile pripadnici neke od službi, ali su surađivale sa službama sigurnosti ili drugim tijelom u kršenju ili ograničavanju ljudskih prava. Pritom treba uzeti u obzir i činjenicu da nisu samo službe sigurnosti kršile ljudska prava i temeljne slobode. Međutim, Mostovi zahtjevi su odbijeni.

O tome da nije riječ tek o pukim formalnostima, već o budućem otežavanju rada u arhivima koji pohranjuju dokumente iz bivšeg sistema, svjedoči i slučaj danskog povjesničara Christiana Nielsena koji je boravio u Zagrebu neposredno uoči usvajanja novog zakona, a već je, kako tvrdi njegov hrvatski kolega Tvrtko Jakovina, naišao na niz prepreka, dok ga je samo kopiranje određenih dokumenata stajalo oko 15 tisuća kuna.

 

‘U prvim godinama postojanja države mnogima su kršena ljudska prava te je počinjena vjerojatno najveća pljačka Hrvatske kroz kriminalni dio pretvorbe i privatizacije’, ističe Ivo Josipović

 

Povjesničar Davor Marijan, koji je prije nekoliko godina upozorio da mu je SDP odbio dati pristup građi bivše Komunističke partije čiji se dobar dio još uvijek čuva u SDP-u, rekao je da su njegova iskustva s postojećim zakonom dobra, osim u slučajevima kad su određeni dokumenti nedostupni iz jednostavnog razloga jer ih je netko otuđio iz arhiva ili ih nije ni predao u arhiv, s tim da, kako kaže Marijan, nije riječ o dokumentima iz 1945., već o nekim dokumentima s kraja 80-ih. Pritom je istaknuo da je najrigoroznija služba u bivšoj državi bila ona hrvatska, da su imali daleko najviše predmeta, ali da je u odnosu na druge, u Hrvatskoj sačuvano najmanje predmeta.

Smatra da je i zakon iz 1997. bio dobar, ali se nije primjenjivao, a da će se učinci novog zakona moći procjenjivati tek nakon dvije godine jer je jedno što piše na papiru, a drugo je praksa. Najveći problem vidi u sljedećem:

“Ono čega me strah jest pitanje koliko će u arhiv ući problematika zaštite osobnih podataka. To je široko područje koje se može zlorabiti u smislu definiranja osobnih podataka pa bi se moglo opet dogoditi ono što se meni dogodilo sa SDP-om, da me mimo svih zakona odbiju. Da sam se na tu odluku žalio, to bi došlo do Ustavnog suda, gdje opet sjedi ekipa iz prošlog vremena.”

No kad je u pitanju rasprava o tome treba li arhivsko gradivo biti dostupno do 30. svibnja ili 22. prosinca 1990., Marijan je bio jedan od onih koji su predlagali 30. svibnja. Zaključio je: “I ovaj period do 22. prosinca za dvije, tri godine bit će u cijelosti dostupan jer će isteći rok od 30 godina. No u svim tim političkim prepucavanjima, sve se svodi na ulogu Udbe koja se strahovito preuveličava, a njezina uloga u stvaranju hrvatske države nije vrijedna spomena. Što se mene tiče, ja nemam pik ni na koga, mene ne zanima nečije konkretno ime, nego proces tranzicije i zašto mi još uvijek nismo demokratska država.”

Povjesničar Hrvoje Klasić smatra da je promjena roka za uvid u arhiv bivše službe više rezultat različitih pogleda na pitanje kada u Hrvatskoj prestaje komunizam a počinje demokracija, no smatra da će ta promjena dati nepotrebne argumente onima koji žele dokazati da je “antidemokratski režim” nastavio postojati i nakon što je HDZ preuzeo vlast.

“Novi zakon samo će potaknuti novi val lustracijskog ludila jer će ispasti da je u vrijeme kada HDZ preuzima vlast i dalje na snazi nedemokratski režim. Međutim, znamo da su se sve ključne stvari događale u periodu prije toga. Zna se tko je radio u službama, tko je nastavio raditi ili prešao iz jedne u drugu službu. Ne znam ima li smisla sada tražiti te ljude niti vidim što bi se dogodilo da se otvori i tih nekoliko mjeseci, iako bih volio da nema nikakvih ograničenja. Nemam nikoga u obitelji tko je radio u bivšoj Udbi ili policiji, ali smatram da je ta histerija lustracije koja se u valovima stalno vraća, potpuno nepotrebna u društvu jer nas nisu opljačkali ni društveno osiromašili udbaši, već dio elite koja je s rukom na srcu pjevala ‘Vilu Velebita’. Zato nije pošteno fokus stavljati na ljude koji su profesionalno radili svoj posao u bivšoj službi”, rekao je Klasić.

Klasić je, međutim, uvjeren da će svi ključni dokumenti nastali do 1990. i dalje ostati otvoreni i dostupni:

“Naravno da dokumenti nastali prije 1990. neće biti nedostupni. Međutim, cijela rasprava o tom pitanju pokazuje krivi način suočavanja s prošlošću. Očigledno je da onima koji dižu strku nije do sagledavanja povijesti u kontekstu prostora i vremena, već se uglavnom radi o obračunu i razračunavanju. Stvorila se fama da se sada nešto zatvara, a svi ključni dokumenti nastali do 1990. ostaju otvoreni i dostupni. Razlika tih nekoliko mjeseci produkt je rasprave kada počinje demokracija, odnosno kada prestaje komunizam. Naravno da su oni zlonamjerni, a prije svega tu mislim na Zlatka Hasanbegovića, u tome vidjeli antilustracijsku urotu. Tim više sam razočaran jer je Hasanbegović nekad bio povjesničar i trebao bi javnosti objasniti da sama objava dokumenata bez kritičke analize ne samo da je polovičan posao, već naprotiv, može biti i pogrešan posao. Umjesto da poziva na kvalitetnu analizu, on maltene poziva na otvaranje i uzimanje dosjea po potrebi.”

Istaknuo je da svi koji su imali doticaja s dosjeima, znaju da u njima puno toga nedostaje, a da su neke stvari rađene ciljano.

“I danas u Arhivu vidim jednu grupu ljudi koja isključivo dolazi ondje kopirati dosjee, a oni pak isključivo služe za obračune. A ti dosjei su i dok su nastajali imali tendenciju da se nekome nešto prišije, da ga se prikaže u još lošijem svjetlu no što je. Oni i kad su nastajali, imali su tu tendenciju da se nekome nešto prišije, da ga se prikaže u još lošijem svjetlu. I tu dolazimo do ključnog problema, a taj je da je sam uvid u dokument nulta točka. Tek nakon toga kreće prava analiza jer se, primjerice, ne samo u nedemokratskim, već i u demokratskim režimima nekoga može proglasiti suradnikom službe bez njegova znanja. Primjerice, neki profesor fizike s Harvarda išao je na konferenciju u Europu, služba ga je pitala o čemu se tamo pričalo i pritom ga je zavela, a on o tome pojma nema. S druge strane, kod nas vlada tendencija da se inkriminiraju cijela bivša služba i svi koji su u njoj radili.

A zaboravlja se da su ondje radili ljudi koji su radili svoj posao po tadašnjem zakonu. Ne govorim o onima koji su u nečije ime ubijali po Europi, već o ljudima koji su štitili od terorizma, od korupcije i slično. Ispada da su svi udbaši ubojice Stjepana Đurekovića. To nije dobra atmosfera ni za povjesničare jer vi o jednoj državi i službi imate apriorno negativan stav i svaki drugačiji pristup postavlja vas u poziciju ‘antihrvata’ i ‘jugonostalgičara’. Ja sam, primjerice, dragovoljac Domovinskog rata, a sa mnom su u ratu bili i neki instruktori iz bivšeg SUP-a. Možda su neki od njih imali zadatak prisluškivanja, ali oni su također bili dobrovoljci u ratu, neki su ranjeni, neki su poginuli, neki su i dalje ovdje. I sad, treba li njih lustrirati ili su oni heroji Domovinskog rata? I što o tome misli Zlatko Hasanbegović koji je samo šest mjeseci mlađi od mene, ali se nije prijavio u rat ni 1991., a ni 1995.? Mogao se prijaviti u Oluju i tako pokazati svoj patriotizam, a ne 2018. Ja sam bio u ratu pa se nisam slikao s uniformom i kapom, a on se slikao s tuđim kapama. Mogao je uzeti svoju kapu i braniti Hrvatsku”, poručio je Klasić.

A novo ograničavanje pristupa arhivima bivših službi tek će dodatno otvoriti prostor raznim manipulacijama te u konačnici stvoriti percepciju da HDZ ima razloga štititi određene strukture bivšeg sistema.

Komentiraj