Priča američkog veterana odlično objašnjava dosad najveću grešku Donalda Trumpa

Autor:

epa05517738 Anti-Trump demonstrators hold Donald Trump pinatas as they hold a protest outside the County Registrar's Office in  Norwalk, California, USA, 31 August 2016. Donald Trump, the Republican residential nominee, visited Mexico and met with Mexican President Enrique Pena Nieto is due to make a speech on immigration. Trump has made numerous controversial remarks about Mexican immigrants during his campaign rallies, and has stated his intention to build a wall on the border between the United States and Mexico in order to prohibit potential undocumented immigrants from coming into the United States.  EPA/MIKE NELSON

Trenutno je svijet podijeljen zbog Trumpove odluke o zabrani ulaska izbjeglica u SAD pa je teško usredotočiti se na bitne stvari. Američki ratni veteran, Dylan Park, na Twitteru je podijelio nevjerojatnu priču iz svog života.

Njegovu priču u nastavku prenosimo u cijelosti:

“Već sam prije ispričao ovu priču, na Dan veterana. Ispričat ću je opet, bez cenzure.

Godinama prije, na svom prvom premještaju u Irak, sprijateljio sam se s lokalnim dječakom, Brahimom. Uskoro je postao jedan od naših prevoditelja. Postao je prevoditelj zato što smo gubili veliki broj lokalaca koji su bili voljni raditi s nama. Ne zato što su davali otkaze, već zato što su ih ubijali.

Osim novcem, uspijevali smo ih nagovoriti da rade s nama tako što smo im obećavali status izbjeglice u Americi, ako uspiju završiti posao. Ali zapravo, mislim da je zapovjedni lanac znao da većina prevoditelja neće preživjeti.

Kako god, Brahim bi mi pričao o članovima svoje obitelji koje je izgubio u borbama; o braći, rođacima, tetkama, stričevima, svima. Rekao mi je kako je živio u jednoj sobi sa sedam ljudi. Bez higijene, struje bi imali svaki drugi tjedan zbog čestog gašenja, i tako dalje.

Rekao mi je kako su imali osnovne potrepštine većinu vremena te da je ovaj njegov posao s vojskom bio jedini izvor prihoda za obitelj.

Jednog dana, otišao sam do našeg vojne trgovine i kupio mu potrepština za WC u vrijednosti od 20, možda 30 dolara. Ništa posebno. Samo nisam htio da mali smrdi kao govno.

Kad sam mu ih dao, zaplakao je. Počeo je roniti suze i govoriti kako će dati život za mene. Zbog sapuna. Potpuno uplakan.

Proveo je sljedeću godinu radeći kao naš saveznik, opskrbljujući nas s vrijednim informacijama, praktički nam spašavajući živote, svaki dan. Imao je 16 godina.

Na kraju mog roka u Iraku, znao sam da ga ostavljam tamo da umre. Znao sam da ga nikad više neću vidjeti. Govorio sam u stilu: “Drži se, mali”.

Ubrzajte pet godina unaprijed. Letim kući u Phoenix na sprovod svom mlađem bratu kojeg su brutalno ubili. Sjećam se tog dana kao da je bio jučer. Plakao sam cijelim putem od Havaja do Arizone. Jebeno brutalno.

Provedeš šest godina boreći se u ratu i ne očekuješ da ćeš dobiti poziv u kojem će ti javiti da ti je ubilo mlađeg brata zbog krađe auta.

Kako bilo, sletim u Arizonu i vani pljušti. Otrčim do stajališta taksija (Ubera nije bilo u 2013).

Uđem u prvi taksi koji mi je stao i krenemo. Vozač počne sa standardnim čavrljanjem. Odakle si, što radiš, i tako dalje.

Kažem mu da sam upravo izašao iz vojske i blabla. On kaže: “Odlično, volim vojsku. Jesi li putovao igdje?”

Odgovorim mu: “Naravno, bio sam u svakom kutku svijeta. U Africi, Afganistanu, Iraku, itd.”

On kaže: “Ja sam iz Iraka! Gdje si bio?”

Odgovorim: “Najviše u Kirkuku”. On odgovori: “Ja sam iz Kirkuka”. I onda je postalo stvarno jebeno tiho. Neugodno tiho. Toliko tiho da me učinilo nervoznim.

Prva pomisao mi je bila da sam ubio nekog člana njegove obitelji te da me prepoznao. Počeo sam se spremati pobjeći iz taksija. Vidio sam kako me gleda u retrovizoru. Vidio sam mu nervozu u očima. A onda je počeo zaustavljati auto sa strane.

Stao je, okrenuo se i rekao: “Dylane, sjećaš li me se? Ja sam, Brahim”. Nisam mogao vjerovati, samo samo počeo plakati.

Izašli smo iz taksija na I10 i Ruralu i izgrlili se na mostu, dok je kišilo, kao da smo u filmu “Bilježnica” ili takvom nekom sranju. Nije me bilo briga, čovječe.

Pitao sam ga. “Što ti radiš u jebenoj Arizoni? Kako? Čovječe, što?” On je odgovorio da je odradio svoje četiri godine i da su mu dali vizu. Dali su mu nešto novca i jednosmjernu kartu za Ameriku. Pitali su ga gdje želi ići, a on je odgovorio da želi negdje gdje je vrijeme kao u Iraku.

I poslali su ga u Arizonu. Pet godina nakon što sam ga ostavio u Iraku i nekoliko dana nakon što su mi ubili mlađeg brata, svemir nas je opet spojio.

Brahim mi je spasio život, dvaput.”

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)