Redakciji Nacionala koncem proteklog tjedna omogućen je uvid u povjerljivu diplomatsku prepisku između vatikanske diplomacije i Hrvatske biskupske konferencije. Radi se o pismu koje otkriva da je Kaptol punu godinu dana obmanjivao javnost i vjernike o kanonizaciji Alojzija Stepinca. Štoviše, pismo pokazuje da je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić zapravo uvrijedio papu Franju i vatikansku diplomaciju, skrivajući od javnosti kakvi su planovi pape Franje za normalizaciju i unaprjeđenje odnosa između katolika i pravoslavaca, koji bi možda ubrzanim ritmom trebali krenuti upravo kroz zajedničko djelovanje uoči predviđene kanonizacije zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.

Hrvatske katolike muči, to je očito, koliko će se morati čekati dok papa, tko god on bio, odluči potpisati dekret o proglašenju zagrebačkog nadbiskupa blaženog Alojzija kardinala Stepinca svecem. Hoće li to biti papa Franjo ili njegov nasljednik, koji pak po redu, hoće li se čekati još mnogo godina? Odluka pape Franje da udobrovolji željama Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve, koji je izrazio negodovanje zbog najava koje su sredinom 2014. sugerirale brzu Stepinčevu kanonizaciju, kao i ishod komunikacije između Svete Stolice i patrijaršije u Beogradu (formiranje mješovito katoličko-pravoslavne komisije koja bi trebala donijeti inače “nikad stvoreni izbalansirani historijski sud o Stepincu”, odnosno pozabaviti se “ličnošću kardinala Stepinca i njegovom djelatnošću za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i u vremenu koje je ratu prethodilo i za ratom uslijedilo”) izazvali su konfuziju među hrvatskim katoličkim vjernicima, ali osobito među članovima hrvatskog klera i episkopata.

Štoviše, 25. listopada u članku “Zašto zapreke kanonizaciji blaženoga Alojzija Stepinca?” u Glasu Koncila profesor moralne teologije Stjepan Baloban, inače vrlo blizak kardinalu Josipu Bozaniću koji je, uostalom, izdavač toga katoličkog tjednika, sugerirao je da se “o veoma osjetljivoj temi proglašenja Alojzija Stepinca svetim raspravljalo bez bitne strane, odnosno Katoličke crkve u Hrvatskoj”. Baloban nije samo ustvrdio da je Kaptol u potpunosti zaobiđen u tijeku komunikacije Svete Stolice i Svetog sinoda SPC-a, već je za nered u komunikaciji optužio donedavna apostolskog nuncija u Republici Srbiji mons. Orlanda Antoninija i vatikansku diplomaciju!

Nacional je dobio uvid u pismo koje je u Vatikanu 8. travnja 2015. potpisao Državni tajnik Svete Stolice, kardinal Pietro Parolin (Broj: 3342/14/RS), a upućeno je predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije, zadarskome nadbiskupu mons. Želimiru Puljiću, u kojem se jasno vidi da toga navodnoga zaobilaženja Zagreba nije bilo, dapače, da su hrvatski (nad)biskupi manipulirali ne samo svojim vjernicima, već cijelom javnošću.

O tome da je situacija bila ili trebala biti prikazana “dramatičnom” i da se želio ostaviti dojam kako, eto, kardinal Josip Bozanić mora spašavati ugled pape Franje i vatikanske diplomacije, govori propovijed zagrebačkog nadbiskupa održana u svetištu na Trsatu u Rijeci 30. kolovoza 2015. prilikom slavlja 300. obljetnice krunjenja čudotvorne slike Majke Božje Trsatske. Bozanić je pritom iznio kronologiju Stepinčeve beatifikacije i dovršetka procesa kanonizacije, kazao da je Papina gesta stavljanja Stepinčeve kanonizacije na čekanje “bez presedana”, ali i dodao da je”ekumenska”. Međutim, pismo koje posjeduje redakcija Nacionala otkriva da razlozi za kreiranje takve drame nisu postojali. To se moglo izbjeći da su članovi episkopata poštivali interes javnosti i što je jasnije moguće, pojasnili svima što se događa.

Možda će pisma patrijarha Irineja papi Franji u vezi Stepinčeve kanonizacije i najavljene mješovite komisije, s jasnim razlozima zašto se SPC protivi kanonizaciji, objavljena u subotu, 2. siječnja 2016., u Jutarnjem listu te pismo u posjedu Nacionala, pomoći vodstvu Katoličke crkve u Hrvatskoj shvatiti da se ubuduće, a naročito kada je riječ o tako važnim temama kao što su Stepinac ili odnosi Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve, mora odgovornije i otvorenije ponašati.

U pismu nadbiskupu Puljiću kardinal Parolin otkriva, među inim, da je kardinalu Bozaniću još u listopadu 2014., kada je bio na Biskupskoj sinodi u Vatikanu, pojašnjeno koji su Papini koraci i motivi te da se od hrvatskih (nad)biskupa očekuje potpuna i uvjerena podrška inicijativi pape Franje za dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom. “To sudjelovanje u Komisiji”, napisao je Parolin Puljiću,”bit će znak dobre volje koji će pridonijeti budućim koracima na ekumenskome putu”. Kardinal Parolin, naravno, potvrđuje da će jednoga dana, nitko zaista ne zna kada će to biti i u kojem pontifikatu, doći do kanonizacije blaženog nadbiskupa Stepinca, ali iako se želi da se to dogodi “brzo”, to se mora zbiti “u ozračju sa što je moguće manje tenzija i polemika”!

Kardinal Parolin, što je jako važno istaknuti, još 8. travnja 2015. pojasnio je nadbiskupu Puljiću što se točno dogodilo između vatikanske diplomacije i patrijaršije, o čemu je 24. veljače u Beogradu kardinal Kurt Koch, predsjednik Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana, govorio s patrijarhom Irinejem (te mu predao Papino pismo datirano 19. veljače 2015.) te moli predsjednika HBK-a da obavijesti ostale članove episkopata o sadržaju komunikacije i da svi (nad)biskupi prihvate Papinu inicijativu.

Zašto je nastala drama? Je li trebalo čekati početak 2016. da Jutarnji list i Nacional pojasne pozadinu cijelog slučaja? Čemu inače služe katolički mediji poput Glasa Koncila, Informativna katolička agencija ili Hrvatski katolički radio? Kakva je, pak, profesionalna razina ili svijest “katoličkih novinara” koji stvaraju vjerski program na HTV-u ili Hrvatskom radiju? Zašto kardinal Bozanić ili nadbiskup Puljić nisu izbrifirali bilo pojednica, bilo grupu novinara i na vrijeme, sine ira et studio, iznijeli sve što znaju? Ili, što bi bilo poštenije i odgovornije, zašto nisu pravodobno objavili cjelovito priopćenje ili organizirali konferenciju za novinare u sjedištu HBK-a na zagrebačkom Ksaveru? Zašto tajnovitost? Zašto manipulacija osjećajima vjernika više konfesija, ne samo katolika?

Jer jedno je sasvim sigurno, ako su se iz svih snaga trudili “pojasniti” da Papa i Sveta Stolica ne odustaju od Stepinčeve kanonizacije, onda su katolički (nad)biskupi i njihovi urednici (od Ivana Miklenića nadalje), jer to nalaže etika dobre komunikacije i dobrog pastorala, trebali isto tako, u znak poštivanja kako vlastitih vjernika, tako i drugih vjernika i naroda i etničkih manjina (židovi, Romi… ) pojasniti urbi et orbi, ali na vrijeme, bez da se manipulacijama hrane antisrpska raspoloženja, što je sve izneseno i s koje strane.

Kardinal Koch je, piše kardinal Parolin nadbiskupu Puljiću, ostavio dokument “Questione della canonizzazione del Beato Card. Alojzije Stepinac nel contesto dei raporti reciproci fra la Chiesa cattolica e la Chiesa serbo ortodossa” (Pitanja u vezi kanonizacije blaženog kardinala Alojzija Stepinca u kontekstu međusobnih odnosa Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve), dokument koji uzima u obzir opažanja patrijarha Irineja u pismu (prvo) poslanom papi Franji. Taj se tzv. non paper dokument na talijanskom jeziku (koji je također u posjedu redakcije Nacionala) dostavlja i nadbiskupu Puljiću (da se vidi točno kako Sveta Stolica informira patrijaršiju u Beogradu, pa se i tu vidi da Zagreb nije bio mimoiđen, kako je ustvrdio prof. Baloban).

Spomenuti dokument tiče se kronologije procesa beatifikacije, nadbiskupijskog procesa koji se odvijao od 1981. do 1983., kada je ispitano 74 svjedoka, te procesa koji je počeo 1995., a u kojem se ispitivalo Stepinčevo mučeništvo, kada je saslušano 12 svjedoka i konzultirano 126 arhiva (među kojima i arhiv Komunističke partije Hrvatske u Zagrebu). Spominje se i zaključak iz 1997. kojim se priznaju Stepinčevo mučeništvo, sam čin beatifikacije koju je u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. predvodio papa Sveti Ivan Pavao II., čin priznavanja čudesnog izlječenja po zagovoru blaženog Stepinca (lječnička komisija u Vatikanu, 21. ožujka 2013.) te završna odluka teoloških sudaca u Kongregaciji za kauze svetaca (3. lipnja 2014.).

Sve je, dakle, nabrojano, cijeli proces beatifikacije do zaključenja procesa prije samog čina kanonizacije, kako to inače čini pedantna vatikanska diplomacija, koju Kaptol nepotrebno i neosnovano u Glasu Koncila optužuje za komunikacijski nered, ali se dodaje ono što je ključno i što je trebalo biti predstavljeno cijeloj zainteresiranoj javnosti: budući da su slika i uloga nadbiskupa Stepinca bili “predmet polemika, ali i instrumentalizacija”, čini se da je potrebno ponovno, ali objektivno povijesno čitanje kako likova, tako događaja prošlosti, kako bi “dijalog i suradnja među katolicima i pravoslavnima u ime Gospodnje mogli biti inspirirani Božjim milosrđem”.

Papinska diplomacija, što se vidi iz pisma Parolina Puljiću, suprotno optužbama Kaptola, na vrijeme je pojasnila HBK-u i što je napisao patrijarh Irinej papi Franji: “Čini se prijeko potrebnim provesti objektivno čitanje bolne povijesti međukonfesionalnih i međuetničkih odnosa ove regije.” I zato Papa predlaže formiranje “radne grupe” (komisije) sastavljene od povjesničara, kako katoličkih, tako pravoslavnih, ali sa zadatkom da, što posebno treba naglasiti, “zajedno ponovno čitaju povijest odnosa između Hrvata i Srba tijekom Drugog svjetskog rata”. Sveta Stolica, što je konstanta otkako je Ivan Pavao II. pripremao Crkvu za Jubilej 2000., i ovom prilikom želi i očekuje da taj proces pridonesen”čišćenju memorije”, kako kod katolika, tako kod pravoslavaca, kako kod Hrvata, tako kod Srba i drugih, što se smatra ključnim u željenom napredovanju odnosa dviju crkava, ali i Vatikana s cijelim pravoslavnim svijetom.

Kako je objavio Jutarnji list 2. siječnja, donoseći ekskluzivno sadržaj dvaju pisama patrijarha Irineja papi Franji, prvo od 30. travnja 2014. te drugo od 10. srpnja 2015., SPC je izrazio negodovanje jer je, kako stoji u prvome pismu, “kardinal Stepinac svesrdno podržao stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, obasuo je pohvalama njeno vodstvo i višestruko učestvovao u stvaranju atmosfere netolerancije koja je carevala u toj državi, kopiji Hitlerove Njemačke i Musolinijeve Italije. Dok danas sve civilizirane nacije i historijska nauka daju visok značaj puču kojim se 27. ožujka 1941. godine Jugoslavija otrgla iz Trojnog pakta, kardinal Stepinac je isti puč proglasio izdajom za koju je optužio Pravoslavnu crkvu. Pravoslavlje je proglasio za ‘najveće prokletstvo Europe’ i upravo te riječi zabilježio u svom dnevniku odmah poslije kobnih događaja koji će uvesti Jugoslaviju u rat, dovesti do njenog pada i do stvaranja Nezavisne (sic!) Države Hrvatske”.

SPC najviše smeta i boli što, nažalost, kardinal Stepinac “nije protestirao, nego je šutio i kada se znalo da je nacistički ustaški režim na najužasniji način poslao u smrt tri pravoslavna episkopa, više stotina pravoslavnih svećenika i monaha i više stotina tisuća pravoslavnih vjernika, njegovih sugrađana. Nije protestirao nego je šutio i kada su hrvatske ustaše, između ostalih, mučili i ubijali i one pravoslavne Srbe (…) Nije protestirao nego je šutio i pred činjenicom da su u ‘njegovoj’ državi hladnokrvno, planski i sistematski ubijana i djeca ‘nepoćudnih’ građana te države – Srba, Židova, Roma…”.

Ukratko, SPC ne može prijeći preko enciklike pape Pija XI “Non abbiamo bisogno”, kojom je hrabro i pravovremeno osuđena državolatrija fašističkog režima, a koja je (enciklika) izgubila vrijednost u NDH samo zato što se krvavi ustaški režim izdavao za rimokatolički, ali da se zbog toga kardinalu Stepincu treba posvetiti trezveno i mudro razmatranje “njegova mjesta u historiji, pogotovo ako je ono obremenjeno Jadovnom i Jasenovcem, svekolikim simbolom stradanja više od milijun pravoslavnih Srba i židova u Drugom svjetskom ratu, u tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i, šire, u Jugoslaviji”. SPC upozorava papu Franju na neke primjere, najblaže rečeno, ambivalentnosti u ponašanju kardinala Stepinca. Recimo, ne samo da ničim nije dovodio u pitanje postojanje zakonâ i mjera protiv židova i Srba, nego se zalagao za poštovanje njihova “dostojanstva” u trenutku kada je itekako dobro znao da spomenute “mjere” znače skoro isključivo jezivu smrt desetina tisuća ljudi u Jadovnu, a potom mnogo više u Jasenovcu i širom NDH. “Ako se ne radi o cinizmu”, piše patrijarh Papi, “sigurno je riječ o stravičnom kompromisu kakvih je, nažalost, bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegova klera s Nezavisnom Državom Hrvatskom”.

Papa Franjo nije mogao, jednostavno nije mogao, prijeći preko toga. Zaključno, u drugom pismu patrijarh Irinej pozdravlja prijedlog osnivanja Komisije, moli da njen rad bude obogaćen i objektiviziran doprinosom i trećih, međunarodnih stručnjaka, obavještava papu Franju da je o cijeloj stvari Sveti sinod pisao drugim autokefalnim crkvama moleći da daju duhovni doprinos cijelom procesu, jer kao i Vatikanu, i SPC-u je stalo do promocije ekumenizma i mirotvorstva. Da, točno je, patrijarh je zamolio papu Franju da Stepinčevu kanonizaciju “skine s dnevnog reda i prepusti nepogrešivom Sudu Božjem”. Argumenti SPC-a očito su bili toliko uvjerljivi da ih papa Franjo nije mogao ignorirati.

Do kanonizacije će doći, ponavljamo, tko zna kada, ali znat ćemo da je ona blizu kada odnosi Hrvata i Srba, pravoslavaca i katolika, budu bratski i srdačni, bez fige u džepu, bez međusobnih optuživanja, bez obostranih prozivanja za stvaranje zavjera, onakvi kakvima je pokojni kardinal Franjo Kuharić želio da budu: tako da neće svaka strana najprije tražiti krivicu u drugoj, već u vlastitoj zajednici. Jer nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini? Odgovori na ta pitanja bi, po svemu sudeći, trebali biti plod rada predložene komisije o Stepincu. Ništa više, ali ništa manje od toga. O kolikom se izazovu radi, pokazuje i činjenica da je vodstvo Katoličke crkve u Hrvatskoj mjesecima prešućivalo pravu pozadinu te inicijative.