‘Predstava o totalitarnoj državi i represivnom aparatu odraz je onoga što živimo danas’

Predstava ‘Čovjek jastuk’ koju glumci kazališta Gavella pripremaju u Centru za kulturu Trešnjevka, govori o policijskoj državi koja pokušava zatomiti umjetničku riječ. Redatelj Vanja Jovanović odabrao je taj tekst zato što je, kako kaže, paranoja postala naša svakodnevica

Predstava “Čovjek jastuk” Martina McDonagha u produkciji zagrebačkog Dramskog kazališta Gavella premijerno će se 17. rujna izvesti u Centru za kulturu Trešnjevka, u režiji Vanje Jovanovića. U Gavelli se već nekoliko sezona ne igraju predstave, zbog rekonstrukcije zgrade oštećene nakon potresa, a i zbog izgradnje nove scene, pa se igraju u zamjenskim prostorima. Tekst “Čovjek jastuk” 2003. je dobio Nagradu Olivier za najbolju novu dramu i dvije nagrade Tony, a bavi se – najkraće rečeno – policijskom državom, pojedincem u totalitarnom sustavu čiji život podsjeća na Kafkin proces. Priča je to o piscu imena Katurian Katurian, kojeg u totalitarnoj državi uhite zbog sličnosti njegovih morbidnih tekstova sa serijom okrutnih ubojstava djece. U policijsko ispitivanje koje vode Ariel i Tupolski, uvučen je i njegov mentalno bolestan brat Michal koji prizna sva ta ubojstva. Katuriana igra Živko Anočić, Michala Nikola Baće, a policajce igraju Sven Šestak i Franjo Dijak.

Turobna priča prva je samostalna režija 28-godišnjeg osječkoga glumca i redatelja Vanje Jovanovića u Gavelli, dosad je bio asistent redateljima u dvjema predstavama tog kazališta – Dori Ruždjak u predstavi “Posjet stare dame” i Draženu Ferenčini na “Višnjiku”, pa se može reći da poznaje ansambl. Kako kaže, dobar dio ansambla Gavelle upoznao je kroz dvije spomenute asistenture, pa se nije susreo s nekim bitnim problemima:

“Postavljanje svake predstave je isprva izazovno, naročito mladim redateljima poput mene koji se još uvijek bore s vlastitim nesigurnostima i nedostatkom praktičnog iskustva, ali već nakon prve probe stvari su funkcionirale glatko i inspirativno pa tako do samog kraja procesa. Ova predstava se izvedbeno većinski bazira na glumačkim kreacijama, a ja sam imao čast raditi s četiri izuzetno talentirana i profesionalna glumca tako da sam imao proces za poželjeti.”

Živko Anočić i Nikola Baće u predstavi igraju braću Katuriana i Michala. PHOTO: Luka Mjeda/NFOTO

Obje predstave koje je Jovanović radio u Gavelli radile su se u teškim uvjetima ne samo pandemije nego i nedostatka scene jer se zgrada mora renovirati pa se predstave igraju u zamjenskim prostorima. Jovanović ističe kako su, naravno, od početka pandemije svi primorani pristajati na puno više kompromisa nego prije i toga su svjesni:

“Premještaj u druge kazališne prostore sigurno nije najugodnija stvar, ali cijeli svijet se prilagođava situaciji pa zašto ne bismo i mi. I ne bih rekao da je u nama prisutan inat. Jednostavnije je. Jednostavno smo željni kazališnog procesa i pozornice. Iskreno, katastrofalno je raditi u pandemijskim uvjetima u kulturi. Osim što se moramo prilagođavati takozvanoj digitalizaciji koja nema apsolutno nikakve dodirne točke s kazalištem, uvjeti rada i honorari su se drastično srozali tako da su slobodni umjetnici na rubu egzistencije. Evo, ja sam imao tu sreću da mi se zaredalo nekoliko projekata gdje sam uspio koliko toliko preživjeti lockdown, ali dosta mojih kolega, posebno glumaca koji su plaćeni po izvedbi predstave, morali su pronaći druge poslove kako bi preživjeli. Ne radi se samo o financijskoj situaciji, već se radi i o kompromisima pri financiranju umjetničkih projekata koji već zadiru u sferu narušavanja umjetničke slobode.”

Jovanović je objasnio i zašto je odlučio režirati baš ovaj tekst. Kaže da ga je izabrao intuitivno:

“Vjerojatno je to bila neka podsvjesna reakcija na trenutačno društveno i duševno stanje u svijetu. McDonagh smješta radnju komada u totalitarnu državu koja putem represivnog aparata pokušava zatomiti umjetničku riječ. Što je više pokušava zatomiti, ona postaje značajnija i utjecajnija. Ova predstava propituje upravo to – važnost umjetničke riječi i preuzimanje odgovornosti za nju.”

 

‘Posljedice ove pandemije na ljude bit će ogromnih razmjera. Strah se uvukao u svakog od nas, a u strahu smo najranjiviji’, smatra Vanja Jovanović, redatelj predstave

 

Kako pandemija još nije završena, a bili smo svjedoci uvođenja policijske države koja u nekim državama još uvijek traje, Jovanović tvrdi kako tu poveznicu u tekstu nisu morali ni tražiti jer se to već podrazumijeva, to je ono što živimo. To je činjenica:

“Mislim da će posljedica ove pandemije na ljude biti ogromnih razmjera. Paranoja je postala naša svakodnevica. Ona je već postala mentalna navika. Koliko god se pokušavali izuzeti iz toga i racionalno procesuirati cijelu situaciju, i dalje smo barem podsvjesno pod utjecajem svih informacija koje nam se plasiraju, bile one istinite ili lažne. Strah se uvukao u svakog od nas, a u strahu smo najranjiviji.”

S obzirom na to da tekst i predstava imaju samo četiri lika, pojasnio je i jesu li intimne predstave ujedno i teže za režirati jer su emocije u njima izraženije, intenzivnije te je u njima mala mogućnost skrivanja ičega. Jovanović kaže da predstavu s manjom podjelom nije teže ili lakše režirati, već je samo drukčije. Najviše voli komorne i intimne predstave jer su glumačke kreacije uvijek zanimljivije u tom tipu predstava, a upravo je rad s glumcima u fokusu njegovih kazališnih procesa. Kao što piše u tekstu, “ponekad, kao i osobe komada, nismo sigurni što je istina, a što laž, što je učinjeno, a što zamišljeno, te kada nas se navodi na krivi put ne bismo li još više posumnjali.” Danas se, više nego ikad, građani osjećaju upravo tako, nesigurno, ne vjeruju ili teže vjeruju autoritetima, ne znaju kome vjerovati, svijet je postao jako sumnjičav i teško je pronaći istinu, prijateljstvo, ljubav. Kako to pobijediti? Jovanović kaže da bi bilo jako lijepo znati odgovor na to pitanje:

“Kako sam rekao, taj strah, sumnja i nepovjerenje već su postali kolektivna stvar, ali mislim da se protiv toga čovjek može boriti isključivo individualno. Svi imamo različite principe nošenja sa životom tako da univerzalnog rješenja nema. Ja se nekako uvijek vraćam na treniranje empatije kao jedino moguće rješenje za neko bolje i tolerantnije društvo.”

Redatelj Vanja Jovanović s glumcima Živkom Anočićem i Nikolom Baće. PHOTO: Luka Mjeda/NFOTO

Jovanović je, osim što je redatelj, ujedno i glumac lutkar, ima dosta iskustva i u autorskim lutkarskim predstavama i u režiji. Kaže da lutkarstvo otvara jednu potpuno drukčiju vrstu ekspresivnosti od dramskog teatra te da će naša publika tek u budućnosti vidjeti prave potencijale lutkarskih predstava. Kad je Hrvatska i lutkarstvo u Hrvatskoj u pitanju, Jovanović kaže da ima sve više školovanih lutkara i lutkarskih redatelja koji polako dobivaju pristup institucijama i njihovo djelovanje polako dobiva na značaju i to ga raduje. A je li lutkarstvo u Hrvatskoj dovoljno cijenjeno i zašto je važno imati kvalitetno lutkarstvo?

“Na ovo pitanje vam mogu odgovoriti kroz jedan događaj koji sam proživio. Kada sam završio akademiju u Osijeku i prijavljivao se na zavod za zapošljavanje, morao sam navesti svoje zanimanje. Kada sam rekao gospođi da sam glumac i lutkar, ona mi je rekla da u sustavu nemaju zanimanje lutkar, ali mi može napisati glumac-žongler. Također je zanimljivo da program word riječ lutkarstvo ne prepoznaje kao hrvatsku riječ. Tako da – ne, nije ni približno dovoljno cijenjeno. Ono što je sigurno jest da hrvatske lutkarske predstave mogu komotno parirati svim svjetskim lutkarskim predstavama. Jedini smo koji imaju lutkarsku akademiju u ovom dijelu Europe i to se vidi po uspjesima na inozemnim lutkarskim festivalima. I mislim da stvari s vremenom samo napreduju. Predosjećam svijetlu budućnost hrvatskom lutkarstvu. I nadam se da će se u budućnosti otvoriti zasebna kategorija Nagrade hrvatskog glumišta za lutkarsku predstavu i da će se lutkarstvo s vremenom prestati tretirati isključivo kao kazalište za djecu.”

Glumac Nikola Baće u predstavi “Čovjek jastuk” igra Michala, mentalno oboljelog brata pisca Katuriana. Kako kaže, u predstavi, kao i uvijek u glumačkom radu, polazi od toga da je tekst uporište i sveto pismo predstave. Nije se fokusirao ni na što drugo osim na ono već upisano u tekstu. Fokusirao se, ističe, na to da Živko Anočić i on što konkretnije i tečnije komuniciraju i da niti jedan kutak njihove scene ne ostane neisproban. Predstavu s manjom podjelom lakše je raditi, kaže Baće, iz praktičnih razloga, a i kvaliteta rada je bolja. Naime, komad sadrži scene s manje lica pa premijeru dočekuju s više proba “u nogama”. Baće je komentirao i pandemiju, rad tijekom pandemije i poveznicu teksta i trenutačne situacije u svijetu:

“Bojim se to reći, ali lockdown mi je dobro došao. Pročitao sam što nisam stigao prije i dopustio mi je da revidiram što sam napravio dosad i što s tim planiram dalje. Fokusirao me na moj posao, preispitao sam svoje želje i očvrsnuo svoju ljubav prema kazalištu. U svijetu s ovako dostupnim informacijama teško je razlučiti istinu od laži, dobro od zla. U tome je ključna naša odluka kome vjerovati. Kad me pitate kako znati kome vjerovati moj je odgovor – ne znam. Tu ključnu ulogu igraju naši odnosi, prijateljstva, edukacija, kvalitetan ‘unutarnji’ život. Netko u tome ima sreće pa mu je zbog kompletnijih i kvalitetnijih navedenih čimbenika odabir jasniji, a netko nema. Činjenica jest da je ovo vrijeme u kojem moramo jasnije donositi odluke i time jasnije zauzimati stranu dobra ili zla, istine ili laži.”

 

‘Lockdown me fokusirao na posao, očvrsnuo sam svoju ljubav prema kazalištu. Teško je razlučiti istinu od laži, dobro od zla. U tome je ključna odluka kome vjerovati’, kaže glumac Nikola Baće

 

Glumac Sven Šestak igra Tupolskog, glavnog detektiva koji je hladan čovjek. Kaže da je pokušao iz njega izvući maksimalnu dozu cinizma kojeg on definitivno ima, ali ono što mu je bilo zanimljivije jest to da ga pokuša napraviti kao čovjeka koji se trudi sakriti svoju zloću, ne da bi ispao dobar u očima drugih, nego da bi hladno i proračunato manipulirao. Za Šestaka ne postoje lakše i teže uloge, sve su jednako teške:

“Uvijek se kreće od nule i taj put od pročitanog teksta do premijere, a pod pretpostavkom da ste do premijere napravili svoju ulogu, jer zna se dogoditi da ona ‘sjedne’ kasnije, uvijek je jednako i kompliciran i težak, ali i zabavan i izazovan. Naravno, raditi intimnije predstave ima jednu posebnu draž i veliki sam ljubitelj takvih predstava i kao glumac, a i kao gledatelj.”

I on se dotaknuo pandemije i sadržaja teksta i predstave: “Ne ulazeći nimalo u sve češće rasprave jel’ pandemija ili plandemija – što također dosta govori o mentalnom stanju građana – glumački rad je s jedne strane, naravno, puno teži, čisto zbog činjenice da nema publike, ne onoliko koliko kazalištu treba da može disati punim plućima, ali s druge strane oko nas se pojavljuju neke do sada potpuno neviđene situacije u kojima kao ljudi nismo navikli funkcionirati, ne znamo se s time nositi i pokazujemo neko svoje lice za koje baš nisam siguran da bismo ga htjeli pokazati. A vidjeti ili doživjeti ili osjetiti na ljudima ono što oni ne bi htjeli da se vidi… E to je ono što svakog glumca najviše zanima. Kad govorimo o tome kome vjerovati, ne znam. Ali definitivno se ne treba prepustiti tome. Za početak imamo svoje obitelji, bliske prijatelje, pa ako smo već skeptični prema svemu i svakome, autoritetima, možda da sigurnost čvrsto čuvamo među svojima, s njima gradimo ili čuvamo iskrenost i ljubav pa time ‘zarazimo’ – vrlo opasna riječ u zadnje vrijeme – i sve oko sebe.”

S obzirom na teške uvjete rada u Dramskom kazalištu Gavella i igranja po zamjenskim prostorima, Sven Šestak kaže da mu je teško govoriti u ime svojih kolega gavelijanaca, ali da je njemu inat jedan od najjačih motivatora. Pretpostavlja da je i njegovim kolegama iz ansambla osjećaj jednak jer su, kaže, otkad traje ta luda situacija napravili izvrsne predstave.

Komentiraj