Vojna parada na moskovskom Crvenom trgu 9. svibnja, povodom 70. godišnjice pobjede nad nacizmom, bit će najveća u suvremenoj historiji Rusije, a među 15.000 vojnika bit će i oni iz Kine, Indije, Kazahstana, Kirgistana, Armenije, Tadžikistana i – samo iz dviju europskih zemalja: Srbije i Bjelorusije.

Srbijanski ešalon od 75 vojnika predvodit će zapovjednik gardijskog bataljuna potpukovnik Vladimir Vukajlović, a sa svečane će ih tribine, uz ruskog predsjednika Putina i njegovih uzvanika, pozorno gledati, u nadi da u marširanju neće biti ni najmanje pogreške, srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić.

 

  • Iako je Crvena armija 1944. na teritoriju Srbije četnike tretirala kao neprijatelje i nacističke suradnike, predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, koji se nikad nije odrekao titule ‘četničkoga vojvode’, bit će 9. svibnja na Crvenom trgu gost ruskog predsjednika Vladimira Putina
    na proslavi pobjede nad nacizmom, koju će bojkotirati svi zapadni lideri
  • Stječe se dojam da se Putinu, umiješanom u sukobe u Ukrajini i aneksiju Krima, unatoč tituli četničkoga vojvode kojom se kiti Tomislav Nikolić, sviđa njegova politička prošlost povezana s agresivim pokušajem promjene granica

 

 

Bizaran je podatak da se Nikolić od 1993. kiti titulom četničkog vojvode, a Crvena je armija tadašnjega Sovjetskoga Saveza u pobjedonosnom pohodu protiv nacista 1944. na teritoriju Srbije četnike tretirala kao neprijatelje i nacističke suradnike. Premda je Draža Mihailović svojim četnicima 1944. u Srbiji savjetovao da ne ulaze u sukob sa Sovjetima i da pred njima “partizane ne nazivaju komunistima, nego ološem, sastavljenim od Hrvata, Mađara i Nijemaca”, Crvena se armija u odnosu prema četnicima ponašala prema direktivi “razoružaj i zarobi”.

Pred naletom Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije pod zapovjedništvom Josipa Broza Tita i sovjetske Crvene armije i četnici su 1944. iz Srbije pobjegli u Bosnu, skupa s Nijemcima koji su se povlačili. Nikolića je 1993. na planini Romaniji, 10 km istočno od Sarajeva, dakle u Republici Bosni i Hercegovini, vođa Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj, kojem se sudi pred Sudom za ratne zločine na područjima nekadašnje Jugoslavije (ICTY) u Den Haagu, proglasio četničkim vojvodom. Šešelj je istaknuo da je Nikolić, srpski četnički vojvoda, neposredno angažiran u “oslobodilačkoj borbi srpskog naroda”, zaslužan za “veliko junaštvo i ratnu vještinu najistaknutijih četničkih zapovjednika”. Nikolić se tada zakleo da će se “svim snagama” boriti za “slobodu srpskog naroda” i “obnovu jedinstvene srpske države na Balkanu”, koja će obuhvaćati “sve srpske zemlje”.

Nakon što je prije tri godine izabran za predsjednika Republike Srbije, Nikolić je, govoreći o tome kako je prije dva desetljeća ratovao u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini, izjavio da “kao četnički vojvoda mora uvijek ostati četnik” i da će, “ako ga netko pozove, ponovo braniti Srbiju”.

Napomenuvši da, prošlosti unatoč, sada želi integraciju Srbije u EU, Nikolić je rekao: “Republika Hrvatska je međunarodno priznata država, hrvatske su granice na Dunavu i neće biti daljnjih promjena. Isto vrijedi i za Republiku Bosnu i Hercegovinu. Kao što želim da Srbija postoji u granicama što ih je priznala međunarodna zajednica, isto pravo želim i drugim državama. Moji snovi, iz vremena kada se Jugoslavija raspadala, kad se odlučivalo tko će gdje živjeti, na žalost, nisu se ispunili. I, kako stvari stoje, neće se ni ispuniti.”

Stječe se dojam, međutim, da se Putinu, angažiranom u sukobima u Ukrajini i aneksiji Krima, unatoč tituli četničkog vojvode kojom se kiti Nikolić, sviđa njegova politička prošlost povezana s agresivnim pokušajem promjene granica.

Odluku o sudjelovanju na paradi u Moskvi Nikolić je donio samostalno, kao zapovjednik oružanih snaga Srbije. Parada u Moskvi demonstracija je vojne sile koju će, unatoč neupitno važnoj ulozi bivšega Sovjetskog Saveza u pobjedi Saveznika nad nacizmom, svi zapadni lideri bojkotirati zbog uloge Rusije u aktualnom ratu na istoku Ukrajine i zbog Putinova anschlussa (pripojenja) Krima.

Srbijanska vlada pokušava održati neutralan status u sukobima “velikih igrača” – inzistira da joj je vanjskopolitički prioritet pridruženje Europskoj Uniji, ali i da želi zadržati iznimno prijateljske odnose “s pravoslavnom ruskom braćom”. I Moskva i Bruxelles priželjkuju da Srbija konkretno potvrdi koja joj je strana privlačnija. Bruxelles inzistira na posvećenosti Srbije budućem članstvu u Uniji, ali i ističe kako je nužno da Beograd ispuni niz uvjeta, pa i da svoju vanjsku politiku uskladi s europskom vanjskom politkom. U prijevodu: Beograd bi se trebao pridružiti ekonomskim sankcijama prema Rusiji.

Vojska Srbije baš je ove godine prvi put dobila poziv da sudjeluje na devetosvibanjskoj paradi u Moskvi. Prije pet godina, kad se obilježavala 65. godišnjica pobjede nad nacizmom, nije ga dobila. Iako je tada predsjednik Republike Srbije bio Boris Tadić, čiji se otac, poznati filozof prava Ljubomir Tadić, nije stidio svoje partizanske antifašističke prošlosti.

Nikolić je tada iz oporbe priželjkivao da Srbija “živi kao neka ruska gubernija”, dok se “demokratska vlast” nakon rušenja režima Slobodana Miloševića svesrdno upustila u nastavak nastojanja da iz javnosti izbriše tragove partizanskog otpora nacizmu – s ploča s nazivima ulica, iz naziva poduzeća, službenog kalendara praznika.

Srbijanska vlada, kojom je dominirala Tadićeva Demokratska stranka, u ničim izazvanom ultrapatriotskom zanosu osnovala je “Komisiju za otkrivanje činjenica o izvršenju smrtne kazne nad Dražom Mihailovićem”, ratnim zločincem osuđenim u Beogradu na smrt i strijeljanim 1946. Članovi te komisije, trošeći novac poreznih obveznika, mjesecima su uzalud na Adi Ciganliji, otočiću u beogradskom dijelu toka rijeke Save, tragali za grobom osuđenoga ratnog zločinca.

Tadić je podržao i snimanje TV serije “Ravna Gora”, beskrajno dosadnog veličanja četničkog pokreta, prema scenariju i u režiji Radoša Bajića. Projekt je trebao imati 50 epizoda, ali ih je snimljeno samo 15.

Bajić tvrdi da mu je Nikolić 2011., prije nego što je postao šefom države, poklonio bocu svoje rakije “tomovače” i rekao: “Budi siguran da ćeš imati moju punu podršku.” “Dvije godine poslije ignorirao je sve moje pozive”, dodao je Bajić.

U ratu za reinterpretaciju povijesti i borbi protiv komunizma, u Beogradu i cijeloj Srbiji preimenovane su tisuće ulica, ne bi li se izbrisao svaki znak Narodnooslobodilačke borbe. Žrtve toga tihoga rata bili su ne samo Ivo Lola Ribar, Sava Kovačević, Đuro Đaković i, Titove proleterske brigade, nego i Crvena armija, sovjetski maršali Fjodor Tolbuhin i Sergej Birjuzov, kao i sovjetski general Vladimir Ždanov. Unatoč inzistiranju vlasti na antifašističkoj tradiciji, svi su oni izgubili ulice u Srbiji.

FOTO: Mikhail Metzel / Photoshot
FOTO: Mikhail Metzel/Photoshot

Situacija se donekle promijenila u listopadu prošle godine, uoči Putinova dolaska u 6-satni posjet Srbiji. U sklopu obilježavanja sedam desetljeća od oslobođenja Beograda u II. svjetskom ratu ulice u glavnom gradu Srbije dobili su partizanski zapovjednici Koča Popović i Peko Dapčević. Ime Koče Popovića dobila je dotadašnja Zagrebačka ulica.

Premda su Titovi partizani i Crvena armija 20. listopada 1944. oslobodili Beograd, srbijanske su vlasti vojnu paradu u povodu 70. obljetnice odlučile organizirati četiri dana unaprijed – 16. listopada, kako bi se uklopila u Putinov posjet. Iako je trebalo obilježiti pobjedu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Crvene armije, tijekom parade nije bio viđen nikakav partizanski simbol. Oko svečane bine stajali su mladi ljudi u uniformama srpske vojske iz I. svjetskog rata.

Jedina veza s antifašističkom borbom bio je narodni heroj Stevo Opačić iz Knina. Blizu njega na svečanoj tribini, međutim, stajao je ratni zločinac Dragoljub Ojdanić, bivši ministar obrane tzv. Savezne Republike Jugoslavije (“države” koja je postojala 1992.-2002. i kojoj je ime 2003. promijenjeno u Državna zajednica Srbija i Crna Gora; ta je pak “zajednica” potrajala samo tri godine, dok se 2006. definitivno nije osamostalila i Crna Gora). Ojdanića je Haaški sud za ratne zločine na područjima nekadašnje Jugoslavije (ICTY) osudio na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina na Kosovu.

Nikolić je tada izjavio da Srbija svoj ekonomski razvoj temelji na slobodnom pristupu ruskom tržištu i investicijama iz Rusije, a svoju energetsku stabilnost na ruskim energentima.

Putinovu prisutnost na paradi Nikolić je proglasio “simbolom zajedničke slavne prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, sjećanjem na pobjede i junake I. svjetskog rata i heroje-oslobodioce Beograda u II. svjetskom ratu”.

Uoči Nikolićeva odlaska u Rusiju predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak rekao je za sudjelovanje Vojske Srbije na paradi u Moskvi da je “poltronski akt”, uz napomenu da Beograd inzistira na antinacističkoj tradiciji, a istodobno ne reagira na uništavanje spomenika posvećenih antifašističkoj borbi u Srbiji.

“Na djelu je ogromno licemjerje prema tekovinama antifašizma. Otkud moralno pravo Nikoliću da se pojavljuje na moskovskoj paradi, a da ne kaže ni jednu riječ o vandalskom odnosu prema antifašističkim spomenicima”, izjavio je Čanak. I dodao: “Jasno je da je posrijedi poltronski akt prema Rusiji i Putinu.”

Činjenica je da Nikolićev kabinet ponekad djeluje kao posebna stranka u Srbiji – u unutarnjoj, ali i u vanjskoj politici. Nikolićev savjetnik Oliver Antić prije dvije i pol godine izjavio je da bi za Kraljevinu Jugoslaviju bilo bolje da je 1941. ostala satelit Trojnoga pakta uz nacističku Njemačku. Nekadašnji Nikolićev savjetnik, a sadašnji veleposlanik Srbije u Pekingu, Milan Bačević, nesvjestan greške u prijevodu, svojedobno je tvrdio da će Kina uložiti 10.000 milijardi dolara u projekte u srednjoj i istočnoj Europi. Zalagao se i za nevjerojatan projekt kopanja kanala Dunav – Morava – Vardar – Egejsko more, dugog 650 kilometara!

Nikolićev odlazak na paradu u Moskvi u kabinetu srbijanskog premijera Aleksandra Vučića ne žele komentirati. Iz Nikolićeva su kabineta poručili da je na tu ideju Vučić “vrlo pozitivno reagirao”. Šef srbijanske diplomacije Ivica Dačić demantirao je tvrdnje kako je preporučeno da se u Moskvu pošalju veterani II. svjetskog rata, a ne vojnici, i naglasio da je Nikolić “samostalno odlučio, na osnovi Ustava i zakona”.

Bivši slovački ministar vanjskih poslova, a sadašnji predsjednik parlamentarne skupine za Srbiju u Europskom parlamentu, Eduard Kukan, izjavio je da je Nikolićeva odluka o sudjelovanju srbijanskih vojnika na paradi u Moskvi u suprotnosti s izjavama o posvećenosti integriranju u Europsku Uniju. Nikolić mu je odgovorio da je “nepristojno davati savjete nekomu tko za savjet nije pitao”.

Komentiraj

FOTO:Mikhail Metzel/Photoshot
PODIJELI
Rođen sam u Beogradu 1959. godine. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka. U novinarstvu od maja 1986. godine, kada sam se zaposlio u Tanjugu, gde sam radio gotovo deceniju, a u novinskoj agenciji FoNet sam od njenog osnivanja 1994. godine. Od kad sam u ovom zanatu, za mnoge novinare u Srbiji sam čuo da rade "za Službu". Koliko mi je poznato, samo smo pokojni Slavko Ćuruvija i ja radili "u Službi". U Službi državne bezbednosti Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove sam proveo tri meseca - februar, mart i april 1986. godine. To mi je bilo prvo zaposlenje. Otac i tašta su udružili snage da bi mi našli posao - on je bio pukovnik u vojsci, ona je radila u Interpolu. Bilo je glupo očekivati da će mi naći radno mesto u biblioteci ili filharmoniji. Vrhunac u novinarstvu sam dostigao posle NATO bombardovanja Srbije 1999. godine, kada sam počeo da radim kao fikser za londonski The Guardian. Tokom dva i po meseca bombardovanja sam u FoNetu primio 225 nemačkih maraka. Rory Carroll iz The Guardiana mi je plaćao 150 maraka dnevno. Posle samoubilačkih avionskih napada na Svetski trgovački centar u Njujorku 11. septembra 2011. su zapadni mediji prestali da se interesuju za Srbiju i Balkan, pa sam izgubio dodatni posao fiksera. Osama Bin Laden mi je oteo mnogo novca. Da sam ga sreo na ulici, šutnuo bih ga u međunožje. Za Nacional sam počeo da pišem krajem 1996. godine, posle čega je usledila trogodišnja pauza. Nacional me reaktivirao posle ubistva Željka Ražnatovića Arkana u januaru 2000.