POVRAT GROFOVSKE IMOVINE: Austrijancima hrvatski dvorci

Objavljeno u Nacionalu br. 523, 2005-11-21

Ako Sabor ratificira hrvatsko-austrijski sporazum o povratu oduzete imovine, Vlada će prvo obeštetiti obitelji bivših veleposjednika, grofova i baruna koji već desetljećima žive u Austriji

Hrvatsko-austrijskim međudržavnim sporazumom o povratu imovine, parafiranim krajem listopada ove godine, započinje vjerojatno najsloženiji i najopsežniji proces povrata imovine strancima od uspostave hrvatske države. Slični sporazumi s drugim državama potpisivat će se s približavanjem datuma ulaska Hrvatske u EU, stoga treba očekivati da će uskoro Hrvatsku preplaviti zahtjevi iz Njemačke i Mađarske. Nekoliko desetaka tisuća hektara zemljišta, šuma, voćnjaka i vinograda, stotine objekata, dvoraca i kurija sveukupne procijenjene vrijednosti približno 3 milijarde kuna trebalo bi u jednom od oblika povrata biti vraćeno u vlasništvo desetak obitelji koje do sada zakonskim uređenjem o povratu nacionalizirane imovine iz 1997. i kasnijim izmjenama nisu mogle biti obeštećene, a što im sada kao mogućnost nudi hrvatsko-austrijski međudržavni sporazum kao i drugi budući slični sporazumi koje će Hrvatska morati potpisati. Svjedoci vremena postojanja veleposjedničkih obitelji na hrvatskom teritoriju do 1945. danas su dvorci, palače, kurije i muzeji. Poljoprivredni kombinati izrasli tijekom komunističke vladavine na njihovim zemljištima privatizirani su devedesetih bez njihova sudjelovanja, a šumska gospodarstva ostala su u državnom vlasništvu.

Riječ je uglavnom o zemljištima i bivšim posjedima sjeverozapadne Hrvatske, zapadne i istočne Slavonije. Nacional doznaje kako će Vlada, ratificira li Sabor takav sporazum, ponajprije krenuti u proces povrata imovine obitelji, bivših veleposjednika, potom grofova, baruna i plemstva čija je imovina oduzeta nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Očekuje se da će nasljednicima grofova i baruna Draškovića, Pejačevića, Turkovića, Adamovića, Pongratza, Eltza, Vranitzanyja i drugih pripasti nekretnine, uz uvjet da se ne poremeti pravni poredak koji je nastupio poslije, ili će dobiti financijsku ili odštetu u dionicama iz Fonda za naknadu oduzete imovine. Iako se mnoge obitelji među njima smatraju hrvatskim obiteljima i pri tome se pozivaju na državljanstvo, hrvatski su ih sudovi ignorirali niz godina tvrdeći kako su bili stranci kad ih je zadesila nacionalizacija.

Spomenute obitelji vrlo su ugledne u austrijskim poslovnim i političkim krugovima, pa stoga nisu niti rijetka pisma koja austrijski dužnosnici upućuju hrvatskoj vladi da ubrza cijeli proces povrata odnosno naknade za oduzetu imovinu kao što su to posljednjih dana učinili Gerhard Busek koordinator Pakta o stabilnosti i Peter Hasslacher savjetnik za vanjsku trgovinu u austrijskom veleposlanstvu u Zagrebu. Neke obitelji uspjele su proteklih pet godina povratiti simboličan iznos imovine, primjerice, obitelj Drašković vratila je u posjed dvorac Veliki Bukovec kod Ludbrega, nagodbom o naknadi za oduzetu imovinu između grada Našica i nasljednika grofovske obitelji Pejačević, Ladislava Pejačevića koji živi danas u Austriji, obitelji je isplaćeno više od 500 tisuća kuna za zemljište na kojem će grad izgraditi poduzetničku zonu, ali uglavnom većina predmeta koja se tiču povrata imovina na sudovima je već dugi niz godina.
Dr. Karl grof Drašković i njegov sin Nikola posljednji su živući muški članovi grofovske obitelji Drašković koji žive u Austriji. Draškovići su staro hrvatsko feudalno plemstvo, podrijetlom iz Buške Župe u Lici. Iz obitelji Drašković potekla su četiri hrvatska bana, brojni visoki časnici i vojskovođe Habsburške monarhije, biskupi, kardinal, kraljevski savjetnici, suci i druge osobe poznate u javnom životu.

Premda se imenom vezani za dvorac Trakošćan, oni su posjedovali i druge dvorce i zemljišta, pretežito u krajevima Hrvatskog zagorja. Nakon što im je konfiscirano 17 tisuća hektara poljoprivrednog i šumskog zemljišta, približno 300 objekata, postrojenja, umjetnina, namještaja i trofeja, obitelj se povlači u Austriju na imanje Gussig gdje se nakon odlaska ruskih snaga počinje stvarati novo obiteljsko jezgro koje se pola stoljeća priprema za povratak u Hrvatsku. Povijesnu ulogu za obitelj u tom trenutku na sebe preuzima dr.Karl Drašković. Na imanju u Gussigu stvoren je ekonomski temelj gospodarenja šumama u drvnoj industriji. Obitelj se bavi i proizvodnjom električne energije, distribucijom kabelske televizije, posjeduje i tri auto kuće, zadužbinu Trakostyan u Vaduzu i još neke tvrtke u SAD-u i Austriji.
Procijenjena vrijednost konfiscirane imovine u Hrvatskoj danas iznosi 129 milijuna eura i odnosi se na nekretnine, zemljišta i šume u općinama Ludbreg, Beli Manastir, Dugo Selo, Ivanec, Slatina i Krapina, Valpovo i Zagreb. Međutim, Draškovići su kako doznaje Nacional iz izvora bliskih obitelji, spremni na nagodbu u kojoj bi odustali od približno 50 posto svih potraživanja, odnosno pristali bi na naknadu u iznosu 60 milijuna eura.

Dvorac Trakošćan, prema mišljenu obitelji Drašković, s pripadajućim građevinama, hotelom, jezerom vrlo je značajna turistička atrakcija čiji bi se potencijal mogao znatno bolje iskoristiti nego što je to slučaj danas. Dvorac bi služio kao ekskluzivni prostor za različite priredbe i primanja kako privatnih osoba tako i državnih institucija. Obitelj traži i da se namještaj iz dvorca Trakošćan koji se nalazi u Zagrebu, vrati u dvorac. Budući da obitelj Drašković ima iskustva u gospodarenju šumama, tražit će se da se najveća površina nacionaliziranog zemljišta oko Slatine, prvenstveno šuma Jasenovača, zatim zemljište Višnjica i vinogradi u Slatini također na neki način vrate u okrilje obitelji, ali na temeljima zajedničkog gospodarenja s nekim od domaćih partnera.
Slično je i sa 5 tisuća hektara šuma na području Darde gdje je obiteljski interes gospodarenje šumom. Draškovići imaju i dvije vile u središtu Opatije veličine 500 četvornih metara i 6000 četvornih metara velikog parka u središtu grada. Vile bi se renovirale i obnovile u luksuzne apartmane. Kad je riječ o Zagrebu, Draškovići imaju vlasništvo nad zgradom u Martićevoj 26. Kuća je u lošem stanju, kako iznutra tako i izvana. Obitelj bi renovirala zgradu i stanove opet iznajmila, a ne prodala. Sadašnji stanari ne bi se deložirali nego bi se projekt napravio u sporazumu s njima.

Draškovići su danas jedna od rijetkih veleposjedničkih obitelji koji su uložili i vlastita sredstva u hrvatsko gospodarstvo. Nakon 2. svjetskog rata na imovini obitelji Drašković država osniva poljoprivredno-prehrambeni kombinat Bednja, koji 1989. godine zapošljava 700 radnika. Privatizacijom 1992. godine, od nekadašnjeg kombinata, nastaje više tvrtki koje ubrzo nestaju a pravno sljedništvo zadržava Agroludbreg d.d. Veliki Bukovec, u obliku kakav je danas. Godine 1998., kupovinom dionica od države, obitelj Drašković, ponovno postaje većinski vlasnik gospodarstva koje su utemeljili 1869. godine.
Petar Turković, Saša Novković i barunica Ksenija Turković s još nekolicinom članova obitelji Turković koji danas žive u Austriji nasljednici su imovine na području Kutjeva. Njihova pradjedovska imanja postala su svojedobno nacionalizirani posjedi u Kutjevu, koji je u međuvremenu bio izrastao u PPK Kutjevo, a kasnije je i privatiziran bez sudjelovanja obitelji Turković. Bivši potpredsjednik vlade Slavko Linić osobno je bio upoznat s cijelim slučajem i zahtijevao da se dio vlasničkog paketa Kutjeva ostavi nasljednicima zbog čega se i danas vode sporovi na sudovima. Obitelj Turković procjenjuje da je njihovo nasljedstvo vrijedno približno 40 milijuna eura, ogorčeni su postupanjima državnih tijela kad je u pitanju povrat nacionalizirane imovine i nisu sigurni da je pravedan povrat uopće moguć. Još 1992. Turkovići su kao članovi jedinstvene poslovne grupe pod nazivom Gospodarstvo Turković -Kutjevo na Općinskom sudu u Požegi podigli tužbu protiv više pravnih osoba i države Hrvatske, a borba za povrat imovine traje i danas petnaest godina poslije.

Obitelj Turković kupila je poljoprivredno dobro Kutjevo još 1882. za 1.350.000 forinti. Posjed se prostirao na približno 20 tisuća jutara šuma i 4,5 tisuća jutara gospodarskog zemljišta. Upravu dobra preuzeo je tada Milan Turković, uz suradnju brata Petra-Dragutina Turkovića. Šumarstvo je bilo organizirano kao posebna uprava s kutjevačkom i irenovačkom šumarijom. Posađeno je dva i pol milijuna omorika, 750 tisuća crnog bora, 250 tisuća bijelog bora, potom ariša, oraha i javora. Glavne ekonomije tadašnjeg Kutjeva obitelji Turković bile su Ivanindvor –Gradec, Ferovac, Brijest i Vlajevac u kojima su prerađivani kukuruz, krumpir i ječam. Uzgajala se stoka za tov i proizvodnju mlijeka. Voćarske plantaže obuhvaćale su 210 sorti jabuka, 174 sorte krušaka i isto toliko sorti šljiva. Najvažnijom kulturom smatrano je vinogradarstvo, od kojeg su vlasnici dobra očekivali puno uspjeha. Austro-ugarski car 1912. dodijelio je barunsku titulu Turkovićima za zasluge u razvoju Gospodarstva Kutjevo. Tridesetak godina kasnije 13.rujna 1945. dobro Kutjevo je prešlo u “vlasništvo naroda”. Tada je preuzeto 5077 jutara vinograda, matičnjaka američke loze, voćnjaka, livada, vrtova, putova i oranica. Za razliku od Draškovića i Turkovića, obitelj Pejačević posjedovala je velike površine na području Našica i Virovitice. Po nagodbi, koju je prije potpisivanja prihvatilo Gradsko vijeće, grad Našice je nasljednicima Pejačevićevih isplatio 530.628 kuna, a obitelj će u vlasništvo dobiti i četiri infrastrukturno opremljene parcele u budućoj industrijskoj zoni. Ladislav grof Pejačević ističe kako obitelj Pejačević zanima razvoj poduzetništva te će nastojati osigurati i priljev kapitala te zajedno s gradskom upravom pomoći razvoju našičkog kraja, možda čak i regije, jer, kako kaže, taj kraj Pejačevići još smatraju svojim zavičajem. Pejačevići Virovitički bili su jedna od najstarijih i najotmjenijih plemićkih obitelji u Slavoniji, kamo su došli iz Bugarske. Godine 1696. car Leopold I. dodijelio je Petru Pejačeviću plemstvo Sv. Rimskog Carstva. Kasnije su se Pejačevići razdvojili u dvije loze: rumsku i našičku. Našička loza dala je dva hrvatska bana: Ladislava i Teodora, te prvu hrvatsku skladateljicu Doru Pejačević. Pejačevići su za 18 tisuća forinti kupili površinom velik posjed od oko 500 km2 na području Našica još 1734., ali vrlo slabo naseljen. Zemljišta je bilo mnogo, ali je bilo uglavnom zapušteno ili ga je trebalo krčiti.

Zbog toga su brojne obitelji napuštale svoja ognjišta i selile se. Bila je to tada opća pojava, ali rijetko gdje tako masovna kao u Našicama. Marko III. barun Pejačević (1694.-1762.) plaćao je onima koji su dovodili seljake iz Hrvatske ili Vojne krajine na njegov posjed. Dugogodišnjim radom našički su posjedi uzdignuti među najbolje i najbogatije slavonske posjede tijekom 19. stoljeća. Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća vlastelinstvo je zauzimalo 20.010 hektara (34.800 jutara). Gospodarstvom je upravljala vlastelinska uprava u Našicama, a djelomično je vlastelinstvo bilo i u zakupu. Nakon Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije, veći je dio vlastelinstva dr. Teodor grof Pejačević pretvorio u “Dioničko društvo Krndija”, u kojemu je imao više od 50 posto dionica.

Tako je izbjegao provedbu agrarne reforme i dijeljenja velikoga imanja. U Našicama se, gotovo jedan pokraj drugoga u velikom perivoju, nalaze dva dvorca grofova Pejačević: veliki i mali dvorac, kako su ih sami Pejačevići nazivali. Mali je dvorac bio građen za Marka VI. (1882-1923.), najstarijega sina dr. Teodora Pejačevića. Veliki dvorac u Našicama građen je između 1811. i 1812. godine. Barunska, i od 1772. godine grofovska obitelj Pejačević bila je od svih svojih dvoraca i posjeda najviše vezana za Našice, iako je nosila pridjevak “Virovitički”. Viroviticu su Pejačevići prodali još 1840. godine, Ruma je bila rasparcelirana sedamdesetih godina 19. stoljeća, Podgorač je prodan 1902., a Retfala je nakon smrti Ladislava ml. Pejačevića (r. 1828.) pripala njegovu zetu Manfredu grofu Clary-Aldringenu.

A Našice su ostale kao i Pejačevići u njima, sve do Drugoga svjetskog rata kada je Petar grof Pejačević imenovan veleposlanikom Nezavisne Države Hrvatske u Španjolskoj i kada su ih zbivanja na kraju Drugog svjetskog rata prisilila na odlazak i napuštanje doma. Otad brojni potomci te obitelji žive posvuda u svijetu. Godine 1902. cijela obitelj Pejačević posjedovala je oko 70 tisuća jutara zemljišta i te je godine bila najveće zemljoposjednica u Slavoniji.
Područje Čepina, Erduta, Aljmaša, Tenje, Sarvaša, te Sv. Helene kod Zeline bili su posjedi obitelji Adamovich. Čepin je mjesto plemićke i barunske obitelji Adamovich. Pridjevak “de Csepin” dodijelila je kraljica Marija Terezija 06. listopada 1770. Ivanu Kapistranu I. i od tada obitelj nosi ime Adamovich Čepinski. Podrijetlo im je vjerojatno bugarsko, iz mjesta Ciprovac. U Slavoniju su došli oko 1700. Ivan Kapistran I., kraljevski savjetnik i podžupan Virovitičke županije zaslužan je za veliki ugled koji je stekla njegova obitelj kao i povećanje posjeda. Utemeljio je i dvije loze Adamovicha, čepinsku i tenjsku.

Nakon jednog stoljeća uspješno vođenog gospodarstva koje je zauzimalo 20 tisuća jutara zemljišta, došlo je do poteškoća u gospodarenju pa se zemljište rasparceliziralo i polovica je prodana. Približno 10 tisuća jutara zadržao je Bela pl.Adamovich. Koncem 19. stoljeća dio čepinskog posjeda s dvorcem kupio je Karlo pl.Mihalović. Tenje je posjed vezan uz dvije obitelji plemiće i barune Adamovich, te plemiće Bartolović. Tenjska je grana obitelji Adamovich i danas prisutna. Ivan Kapistran III. i njegov sin Nikola, danas veleposlanik malteškog reda za Hrvatsku, nastavljaju barunsku granu obitelji.
Općina Maruševec u sastavu je Varaždinske županije i ima oko 7000 stanovnika. Legenda kaže da je na prostor današnjeg Maruševca u neka davna vremena došla Čehinja Maruša, sagradila dvor i osnovala obitelj. Tako je nastao Maruševec i dobio ime po svojoj osnivačici.

Dvorac Maruševec u svom zidanom obliku spominje se već rane 1547. godine, a bio je vlasništvo obitelji Vragović o čemu svjedoče natpis i grb obitelji na zapadnoj strani dvorca. Svojom ljepotom ništa ne zaostaje za dvorcem Trakošćan, te se može reći da je jedan od najljepših dvoraca županije Varaždinske. Godine 1883. zajedno s kurijom Čalinec, Maruševec kupuje dr. Oskar pl. Pongratz koji je preoblikovao perivoj, postavio nova ulazna vrata na južnom pročelju i izgradio novo stubište koje je očuvano do danas, a u stubišnom prostoru postavio Monnaccellijeve tapiserije s prizorima iz lova koje se tu iako dosta oštećene nalaze i danas. U njihovom je vlasništvu dvorac bio sve do 1945. godine kad im je nacionalizacijom oduzet, a Pongratzi su preselili u Austriju. Od nekadašnjeg perivoja oko dvorca ostale su alžirske jele, lipa i višestoljetni hrastovi koji na žalost po svemu sudeći proživljavaju posljednje dane života, te jezero koje je također u jadnom i zapuštenom stanju. Jedno vrijeme dvorcem se koristila općina Ivanec, a od 1969. godine daje se u najam Kršćanskoj adventističkoj crkvi kojoj služi za potrebe srednje vjerske škole i adventističkog teološkog fakulteta sve do 1999. godine nakon čega ga preuzima općina Maruševec.

Nedaleko od Maruševca u Varaždinskoj županiji nalazi se i dvorac Gornja Bedekovčina koji je još 1887. kupio dr. Viktor barun Vranyczany-Dobrinović, oženjen barunicom Zdenkom Hellenbach iz Marije Bistrice. Dvorac je naslijedio njihov sin Ambroz, a njegov sin Janko, koji živi u Belgiji, bio je jedan od hrvatskih ministara turizma. Godine 1862. petorica braće dobivaju barunat. Obitelj Vranyczany-Dobrinović je početkom 19 stoljeća posjedovala imanja oko Karlovca i Severina na Kupi. U Zagrebu su izgradili nekoliko palača na Zrinjevcu, posjedovali su palaču Dverce na Gornjem gradu. Koncem 19 . stoljeća kupuju i najljepše zagorske dvorce kao što su Začretje, te kurije Šenjugovo i Puhakovec, Mirkovec, te spomenuti u Gornjoj Bedekovčini. Pored ostalog, kupili su dvorac Oroslavje i dvorac Laduč.

Za razliku od krajnjeg brežuljkastog sjeverozapada Hrvatske gdje se nije mogla previše razvijati poljoprivredna proizvodnja , na krajnjem istoku na području Vukovara početkom 20.stoljeća Jakob grof Eltz posjedovao je 33 tisuće jutara zemlje i bio među najvećim zemljoposjednicima u Slavoniji. Agrarnom reformom 1918. oduzeto im je dvije trećine posjeda. Bilo je to jedno od najjačih vlastelinstava u Hrvatskoj poznato po vinogradarstvu, svilarstvu, pčelarstvu i poljodjelstvu. Dvorac Eltz postupno je nastajao od sredine 18. stoljeća pa do njegova završetka početkom 20. stoljeća. Danas je dvorac gotovo potpuno uništen zbog ratnih zbivanja. Na prostoru veličine oko 3 hektara nalazio se vlastelinski sklop dvorca, pomoćnih i gospodarskih zgrada, te kapela Sv.Roka. Vukovar je u posjedu grofova Eltz bio 208 godina, do 1945. kad su im dvorac i posjed oduzeti. Jakob III. grof Eltz posljednji je član obitelji koja je živjela u Vukovaru do Drugog svjetskog rata. Nakon što mu je posjed oduzet, odselio se u Njemačku i to u dvorac Eltville na Rajni. U Hrvatsku se vratio 1990., a 1992. postao je saborski zastupnik.

Uz spomenute obitelji, niz je i drugih nasljednika koji danas žive u Austriji, a koji polažu pravo na imovinu osobito na području Slavonije. Primjerice, početkom 20.stoljeća najveći posjednici u Slavoniji i Srijemu bili su Georg Adolf Schaumburg-Lippe s čak 62 tisuće jutara zemlje, baruni Gutmann de Gelse et de Belišće s 61 tisuću jutara zemlje, Stefanija grofica Mailath sa 45 tisuća jutara i tako dalje.

Način na koji će se izvršiti povrat oduzete imovine strancima te kojom brzinom, predmet je brojnih spekulacija u hrvatskoj javnosti. Sigurna je tek činjenica da ispunjavanje obveza države kad je u pitanju povrat bilo čega ili bilo komu zadaje brojne probleme svim hrvatskim vladama. To se najbolje pokazalo na primjeru povrata duga umirovljenicima koji je zapravo puno bezbolniji slučaj od onog što hrvatsku državu tek očekuje. Povrat imovine još nije proveden niti kad je u pitanju vlasništvo Katoličke i Pravoslavne crkve u Hrvatskoj, povrat imovine hrvatskim državljanima, također nastao tijekom nacionalizacije, još uvijek nije proveden, a uz sve to nije riješen niti problem imovine srpskih izbjeglica.

Po svemu sudeći, zahtjevi za povratom imovine strancima dolaze u najgori mogući trenutak. Hrvatska je javnost već ogorčena privatizacijskom pljačkom tijekom devedesetih, pa potom rasprodajom svega vrijednog strancima, a naglo započinjanje povrata imovine stranim fizičkim osobama izazvalo bi dodatno ogorčenje. Trebat će puno strpljenja, spremnosti na kompromis i nagodbu između hrvatskih državnih tijela i nositelja prava na nasljedstvo kako bi proces prošao što bezbolnije, a to može potrajati još desetak godina. Pitanje vlasništva temelj je svih demokratskih država i osnove za investicije i gospodarski razvoj. Hrvatska se obvezala pred članicama EU da će poštovati vlastite zakone pri čemu će svoj posao morati kvalitetno odrađivati hrvatsko pravosuđe, koje je već pod lupom međunarodnih institucija.

Komentiraj

Source:Eduard Šoštarić