Noć prije samog leta, Charles Lindbergh nije oka sklopio. U zoru 20. svibnja 1927. godine stigao je u zračnu luku Roosevelt i poletio u točno 7 sati i 52 minute. Pista je zbog višednevnih kiša bila blatna pa je avionu bilo teško poletjeti. Prvu prepreku, žice dalekovoda u blizini piste, uspio je preletjeti za jedva nekih šest metara.

Zbog promjenjivog vremena ali i zbog uštede goriva, Lindbergh je tijekom leta često prilagođavao brzinu i visinu leta. Kako bi ostao budan, otvarao je prozore nadajući se da će ga razbuditi ledeni oceanski zrak, a kada ni to nije pomagalo, letio je nekoliko metara iznad mora, na visini na kojoj ga valovi mogu prskati po licu. Drugog dana, zbog iscrpljenosti i pomanjkanja sna, Lindbergha su počela mučiti priviđenja i halucinacije. Kako je sam kasnije opisao, u jednom trenutku učinilo mu se da vidi duha u kabini.

Za vrijeme leta, na oba kontinenta (američkom i europskom) vladalo je masovno uzbuđenje. Ljudi su bili prikovani za svoje radio prijamnike i čekali bilo kakve vijesti o ishodu Lindberghova pothvata. Konačno, na radiju su javili da su Lindberghov avion vidjeli iznad Irske. Parižani su u kolonama hitali prema aerodromu kako bi dočekali hrabrog pilota. On sam nije imao pojma što ga čeka nakon slijetanja.

U 22 sata, Lindbergh je ugledao svjetla grada i ubrzo zatim Eiffelov toranj. U tom trenutku znao je da mu do odredišta treba još dvadesetak minuta. U 22:22 sata, 21. svibnja 1927. godine sletio je pred gomilu od 150 tisuća ljudi koji su došli ovacijama dočekati hrabrog pilota. Povijesni transatlantski let učinio je Lindbergha globalnom zvijezdom.