‘Postavljanje ‘Gruntovčana’ u kazalištu bio je velik rizik jer su uz njih odrastale generacije’

‘Gruntovčani’, televizijska serija koja je snimljena 1975. i postala jedna od najpopularnijih hrvatskih televizijskih proizvoda, 8. ožujka dobit će kazališnu verziju, autora Mladena Kerstnera i Borisa Svrtana. ‘Gruntovčane’ u Satiričkom kazalištu Kerempuh režiraju Rajko Minković i Boris Svrtan

Na Međunarodni dan žena, 8. ožujka, u Satiričkom kazalištu Kerempuh u Zagrebu bit će premijerno izvedena predstava “Gruntovčani” autora Mladene Kerstnera i Borisa Svrtana. Kazališni tekst nastao je adaptacijom Kerstnerove “žufke komedije” “Weekend u Gruntovcu” koja nikada nije ekranizirana. “Gruntovčane” u Kerempuhu režiraju Rajko Minković i Boris Svrtan koji je napravio i scenografiju, a nezaboravne Kerstnerove likove igra veliki ansambl sastavljen od 14 glumaca.

Dudeka utjelovljuje mladi Matija Šakoranja, nova Regica je Mirela Videk Hranjec, Presvetloga glumi Hrvoje Kečkeš, Boris Svrtan je Cinober, Martina glumi Ivica Zadro, Greticu Nina Erak-Svrtan, Katu Anita Matić-Delić, Besnog Luka Petrušić, Babicu Ines Bojanić, Matulu Filip Detelić u alternaciji s Borkom Perićem, Pjevačicu Cilu Maja Posavec, a Josip Brakus i Karlo Mlinar igraju svaki po tri epizodne uloge. Novi lik prilagođen priči u 21. stoljeću – Marinelu Puvalo, igra Ornela Vištica. Ona je predstavnica novog tipa hrvatskog kapitalizma. Njena je ambicija provesti megalomansku ideju o gradnji spojnice Gruntovca na europski koridor, zbog čega karakteri, mentalitet i sukobi poznatih likova dolaze do punog izražaja. Jezična savjetnica i lektorica je Ines Carović, a autori glazbe su Cinkuši.

Rajku Minkoviću koji posljednjih 25 godina živi u Ženevi, u Švicarskoj, ovo je zapravo veliki comeback na kazališnu scenu u Hrvatskoj. U javnosti je ostao upamćen kao autor popularne emisije “Kultura ide naprijed, a za njom stražari” Radija 101 i radijske serije “Saga o Pičekima” koja se emitirala krajem ’80-ih i početkom ’90-ih i još danas je mnogi pamte. Bio je i radijski voditelj i jedan od prvih urednika redakcije kulture Radija 101 te autor brojnih jinglova i reklama u zlatno doba Stojedinice. Od polovice ’80-ih angažiran je i kao voditelj u emisijama Obrazovnog programa na tadašnjoj Televiziji Zagreb, na kojoj je bio i autor humoristične serije “Prekid programa”. Kao slobodnjak glumio je u Teatru ITD i na Dubrovačkim ljetnim igrama, a ima i nekoliko filmskih uloga. U Satiričkom kazalištu Kerempuh surađivao je kao redatelj videa za predstave “Šepavi Jura od Kravarskog” i “Metastaze” te kao redatelj i dramaturg predstave “Od E do Z”. U Ženevi je freelancer i radi u videoprodukcijama na razvoju komunikacijskih strategija za međunarodne organizacije.

Minković je diplomirao glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a prve glumačke i režiserske kazališne korake napravio je u Studentskom kazalištu unutar SKUD-a Ivan Goran Kovačić, s omiljenom glumicom i glumačkom pedagoginjom Mirjanom Roginom koja je preminula prije nekoliko godina. “Siguran sam da bi se Mirča jako veselila da zna da sada radim ‘Gruntovčane’ u Kerempuhu”, kaže pomalo sjetno prisjećajući se svojih dramskih početaka. Tijekom posljednjih 25 godina dosta je pisao pa ima neke tekstove i projekte za sada “pospremljene” u ladicama.

Poziv Borisa Svrtana da zajednički režiraju predstavu stigao je još prošle godine i Minković priznaje da mu se na prvu to činilo prilično riskantnim: “Radi se o seriji koja je bila izuzetno popularna i uz koju su odrastale generacije ne samo u Hrvatskoj, već i diljem bivše Jugoslavije. Teško je to ponoviti bez opterećenja prvotnog uspjeha. Na prvu loptu sam zato i reagirao na način – pa tko će sada u to dirati i kako da to prebacimo u kazalište? Osim toga, to je pisano 1975. pa je priču ipak trebalo adaptirati i ‘preseliti’ u današnje vrijeme, a pri tome poštovati Kerstnera i njegove originalne likove. Radi se o arhetipskim likovima kojima je Krešo Golik svojom režijom dodatno dao životnost. Predstava koju režiramo je kazališni tekst ‘Weekend u Gruntovcu’ nastao na krilima popularnosti serije ‘Gruntovčani’, no ona nikada nije ekranizirana, već ju je ’70-ih originalna glumačka postava igrala u Komediji. U razgovoru sa Svrtanom složili smo se da priču ‘Gruntovčana’ treba prebaciti u sadašnjost.

‘Priča o Gruntovčanima prebačena je u sadašnjost putem lika Marinele Puvalo, tajnice u Ministarstvu prometa, političarke novog doba’, kaže Rajko Minković

to je dobro učinjeno putem jednog lika kojeg igra Ornela Vištica – Marinele Puvalo, tajnice u Ministarstvu prometa i veza, političarke novog doba. Ta priča oko ceste koja se gradi zato da bi pojedinci na tome zgrnuli novac bila je jednako aktualna tada kao i sada. Bilo je, dakako, najlakše da cesta ide preko Dudekove kuće jer će se on najmanje buniti. Taj motiv nužno nameće paralele s današnjim izmjenama GUP-a i pogodovanjima raznim sumnjivim interesima. To su, naravno, u Gruntovcu prvi shvatili iskreni ljubitelji GUP-ova i sličnih muljaža, kao što su Presvetli i Cinober.”

Velika pažnja u predstavi poklonjena je jeziku, kajkavskom dijalektu koji je kazališno prilično zapostavljen. Osobito je izazovna specifična Kerstnerova inačica tipična za podravska sela. Minković kaže:

“Moram priznati da je, iako su moji kajkavci s obje strane obitelji, bilo barem desetak riječi za koje ni ja nisam imao pojma što znače. Matiji Šakoronji koji glumi Dudeka bilo je lako svladati taj jezik jer je rođeni kajkavac iz Oroslavlja, no ipak je svoj zagorski morao prilagoditi podravskom. Marinela Puvalo, državna tajnica, govori jednim ‘tvrđim’ narječjem koji je danas postao standard političkog jezika.”

Inače, Svrtan i Minković zajedno su studirali glumu, iako nisu ista generacija. Na pitanje otkud ta pomama za režijom među glumcima, Minković kaže kako je taj trend započeo Matkom Ragužem početkom devedesetih, kada je osnovao Exit, a nastavio ga je Rene Medvešek svojim sjajnim režijama u ZKM-u: “Ne mislim da glumci nužno znaju bolje raditi s drugim glumcima od redatelja, ali se očito otvorila neka potreba za istraživanjem i autorskim pristupom, za nečim drukčijim.”

Komentirajući redateljsko dvovlašće u “Gruntovčanima”, Minković kaže: “To inače nije neuobičajena stvar ni u Francuskoj niti u Švicarskoj. Mislim da ova naša kohabitacija dobro funkcionira, a zapravo je jedino bitno da glumci ne dobivaju različite upute pa da zbunjeno rade na ulozi.”

Boris Svrtan igra glavnog negativca Cinobera. Budući da i režira predstavu, postavlja se pitanje koliko se on može posvetiti glumi. Minković objašnjava: “On je tako odlučio i sada nema izbora. Može se žaliti polovici redateljskog tima, odnosno sam sebi. Dobro mu je legla uloga, a i ne opire se sugestijama one druge polovice, to jest mene.”

Rad s glumcima i čitaće probe počele su u siječnju, a casting je radio Boris Svrtan koji je i prije radio s tim ansamblom: “No bili smo u kontaktu i smatram da je napravljen odličan odabir. Nisam poznavao neke od glumaca mlađe generacije, ali mislim da se cijeli ansambl dobro snašao i da smo uspjeli ono što je prilično teško – a to je balansiranje između komedije i tragedije. Matija Šakoronja koji igra Dudeka uhvatio je tu finu nijansu ‘žufke komedije’ koja je meni kao žanr izuzetno zanimljiva. Mirela Videk Hranjec napravila je predivnu ulogu Regice. Ines Bojanić isto tako sjajno igra dva lika, Babicu i Rozu. Da publici bude smiješno, ali i da ih malo stisne u grlu ne bismo uspjeli bez glumaca koji tumače ostale tzv. manje uloge. Ni Presvetli ni Cinober nisu jednodimenzionalni likovi, totalni su negativci a Hrvoje Kečkeš i Boris Svrtan izvukli su iz njih sve nijanse i publika će se i smijati i zgražati nad njihovim karakterima. Dudeku, odnosno Drašu kojeg je u televizijskoj seriji nezaboravno utjelovio Martin Sagner, neki su se smijali kao bedaku, a meni ga je uvijek nekako bilo žao i još kao klinac koji je gledao seriju tih davnih godina imao sam veliku empatiju prema tom liku. Htio sam da tu emociju prenese i Matija Šakoronja, da svojom igrom izazove empatiju i mislim da je u tome itekako uspio.”

Na primjedbu da je političke satire vjerojatno puno manje u Švicarskoj, gdje živi, odgovara:

“Naprotiv, na javnoj švicarskoj televiziji u prime timeu subotom deru vlastite političare, bankare, cijelu tzv. elitu, na duhoviti i pametan način. Nevjerojatno je da na našoj javnoj televiziji pa i ovim privatnim nema potrebe za takvim formatima, a živimo u rasadniku gdje svakodnevno možeš ubrati plodove političkih i drugih bisera. Što se tiče Švicarske, Ženeva je grad u kojem se doista živi multikulturalnost i to je najveći kapital koji sam tamo stekao i jedna od velikih prednosti. Zato mislim da je dobro da puno mladih odlazi studirati ili raditi u inozemstvo, da vide stvarnost života u velikim europskim gradovima. Tamo možda mogu zaraditi dvije tisuće eura mjesečno, ali će više od pola te svote dati za stan koji dijele s još pet cimera. No najvažnije je osjetiti tu multikulturalnost, to hrvatskom društvu nedostaje. U naše vrijeme na Radiju 101 radili su kolege iz Afrike, Južne Amerike i Indije koji su studirali u Hrvatskoj, postojao je Međunarodni klub studenata, a to današnje generacije nisu iskusile.”

Komentirajući današnju hrvatsku kulturnu i medijsku scenu u odnosu na devedesete, Minković primjećuje da se ponovnim uplitanjem politike u sva područja napravio korak unazad:

“Devedesetih vjerojatno nitko nije mislio da ćemo 2020. o tome ponovo morati razgovarati. Na žalost, oaze slobode govora, tiska i satire, poput Feral Tribunea ili Stojedinice koje su postojale čak i u turbulentnim vremenima 90-ih, nestale su, a da ih ništa zapravo nije zamijenilo. U tom smislu medijska scena je puno skromnija, teže je opstati na tržištu, ne samo zbog uplitanja politike, već i interesa krupnog kapitala. Osim toga, internet i društvene mreže su promijenile medijsku scenu. Mi smo imali sreću da smo u tim formativnim godinama mogli čitati Polet i Studentski list i raditi na Radiju 101, bez iskustva, ali s puno dobre volje i želje da se odmaknemo od stvarnosti. Bilo je to zanimljivo razdoblje neke mentalne slobode osamdesetih.”

Po njegovu mišljenju, kazališta su danas postala mjesta u kojima se čuje možda najžešća javna kritika društva i politike: “Ima mladih autora, puno mladih redateljica i redatelja, ne samo u kazalištu, nego i na hrvatskom filmu, a osim toga, s obzirom na veličinu zemlje, Hrvatska ima veliki broj sjajnih glumaca. Kazalište je oduvijek ogledalo društva, uvijek je bilo slobodnije, uostalom teže je zabraniti neku predstavu nego ukinuti neku emisiju, valjda i zbog toga što politika i nema interes za kulturu. Veseli me da kazalište živi, da ima dosta publike, nema karata za neke predstave, što znači da su ljudi ipak željni nečega što se zove kultura.”

‘Oaze slobode govora tiska i satire,  poput Feral Tribunea ili Stojedinice koje su postojale čak i u turbulentnim 90-ima, nestale su a da ih ništa nije zamijenilo’, priča Rajko Minković

Uspoređujući današnje mlade generacije s vremenima kada je on započinjao karijeru na Radiju 101, Minković ističe da je i u ta “mračna socijalistička vremena” kultura bila jedini prostor u kojem se moglo kritizirati politički sustav i stanje u društvu relativno nekažnjeno. “Dobro, tu i tamo pala bi neka ‘drugarska kritika’, ali je uglavnom na tome ostalo. Nitko emisiju nije zaustavio”.

Obrađujući različite društvene teme, upravo je to radio u svojoj emisiji “Kultura ide naprijed, a za njom stražari” koja se emitirala u nezamislivom terminu nedjeljom u 23 sata i imala veliku slušanost i popularnost: “Ni u ludilu nisam očekivao da će to biti tako prihvaćeno. Bilo mi je nevjerojatno da nas toliko ljudi sluša, vjerojatno zato što smo tu kulturu plasirali na svoj ‘stojediničarski’ način i ona je bila zabavna, a kroz takav pristup emitirali smo ozbiljne teme. Nismo masirali ljude dosadnim tekstovima. Emisija je trajala tri godine i kada sam osjetio da je došla do vrhunca, sam sam je odlučio prekinuti.”

Minković naglašava i kako se u to doba na Radiju 101 puno više prostora posvećivalo kulturi nego u bilo kojem današnjem elektroničkom mediju. Podsjeća da se svakodnevno emitirala polusatna informativna emisija iz kulture ‘’Antena’’, u kojoj su sudjelovali različiti gosti, a koja je pokrivala ne samo najave dnevnih događaja, već i donosila filmske, kazališne i likovne kritike, temate i osvrte.

Krajem osamdesetih uslijedili su “Pičeki”, satirična radijska saga čiji je Minković bio autor, dramaturg i redatelj, a u kojoj su svoje prve, ali zato zapažene uloge odigrali Nino Bantić kao deda Piček, Zlatan Zuhrić-Zuhra kao njegov podstanar Lazo i Jadranka Krajina kao njegova prijateljica Safeta, dok je ton majstor bio Bojan Kondres. “Saga o Pičekima” slušala se svake nedjelje oko ručka, a Minković priznaje da su ga svi pokušavali odgovoriti od tog termina nedjeljom u 13 sati koji mu je odgovarao zbog obveza na Akademiji. Na kraju se pokazalo da su cijele obitelji s nestrpljenjem čekale novu epizodu.

“Pičeke” su zatekle i političke promjene početkom devedesetih, pa je jedna od upamćenih epizoda bila ona s dedom Pičekom koji bere matovilac na Trgu francuske Republike, dok Franjo Tuđman na Cvjetnu nedjelju održava svoj prvi predizborni skup: “Deda Piček ponesen fitoterapijom brao je lišće od maslačka i puno prije toga, jer je to travnjak zavidne veličine. Skup koji se događao u pozadini i koji je on na svoj specifični starozagrebački način komentirao, bio je čista koincidencija. Seriju su posebno popularnom učinile sjajne interpretacije Zlatana Zuhrića Zuhre, Nine Bantića i Jadranke Krajine kojima sam kao autor davao naputke i glavne crte priče, a oni su ubacivali improvizacije. To je bila drukčija, interesantna forma radijskog ‘glumačkog teatra’ koji je danas gotovo i pravilo. Mi tada nismo bili svjesni da radimo nešto što danas zovu mockumentary, odnosno bila je to igrana serija snimana na dokumentarni način. No mi smo to tada tako snimali iz nužde jer smo imali jako mali studio u koji su stale tri stolice, bez mogućnosti nekih dodatnih efekata pa smo dijelove epizoda snimali i u vanjskim prostorima. Vodila se briga da to bude dinamično, zgusnuto i ima svoju dramaturšku nit. Naravno da smo mi kroz satiru reagirali na razne političke događaje, ali sam jako pazio da ne budemo aktualni isključivo na dnevnoj bazi, već da to budu opće, ljudske teme u kojima se svi mogu prepoznati. Uspjeli smo snimiti 54 epizode, iz tjedna u tjedan, što me i samog jako iznenadilo.”

Iako je dobio ponudu od tadašnjeg ravnatelja Kerempuha Duška Ljuštine da od “Pičeka” napravi predstavu, priznaje da se tada to nije usudio: “Zatekla me ta ponuda jer sam imao određeni strah kako iz jedne uspješne radijske forme postići isti efekt na kazališnim daskama. Danas mislim da je to moguće, ali bi to trebalo jako pažljivo dramaturški razraditi i staviti te likove u nove okolnosti. Moja polazna točka je da ne radim predstavu samo za one koji se sjećaju tih serija, već i za generacije koje se tada nisu ni rodile. Ideja je da se napravi priča koja je jasna modernoj publici, a da se pri tome sačuvaju originalni likovi, kao što smo to učinili s ‘Gruntovčanima’ u Kerempuhu. Nadam se da će ovi naši ‘Gruntovčani’ imati dugi kazališni vijek i da ćemo opravdati povjerenje i podršku ravnatelja Kerempuha Romana Šuškovića-Stipanovića.”

Komentiraj