POREZ NA IMOVINU: Utopija koja neće zaživjeti

Objavljeno u Nacionalu br. 843, 2012-01-10

Sustav koji imaju gotovo sve zemlje EU u Hrvatskoj je samo alibi kojim se skreće pažnja javnosti kad se uvode brzi nameti, poput višeg PDV-a i kriznog poreza

Čarobni štapić svake vlasti može se nazvati porez na imovinu, odnosno nekretnine. Udara na one bogate s više stanova i zemlje, rješava crno tržište najma, pokreće investicije i promet nekretninama, smanjuje cijene nekretnina i čini ih prihvatljivijima, zaustavlja špekulante. Porez je pošten jer onaj tko ima više plaća više. Takav je koncept predstavila i nova vlada Zorana Milanovića, a kada je počela kriza, i HDZ ga je stidljivo najavljivao. Brojni ekonomski i stručnjaci za nekretnine su ga pozdravili tada, kao i sada.

Ako je porez na imovinu tako dobra stvar, zašto ga onda nemamo, a imaju ga gotovo sve članice Europske unije? Razlozi koje donosimo većinom su objektivni, poput nesređenosti zemljišnih knjiga, ali imaju i svoj subjektivan politički karakter u dijelu kad se shvati da će trebati puno raditi, a koristi bi moglo biti manje od očekivanih. Nova vlada još ne želi priznati da bi to moglo biti još jedno prazno obećanje, ali je znakovito da su u jednom tjednu produljili rokove uvođenja za pola godine. Prvo je ministar financija Slavko Linić tri dana prije Nove godine najavio da se porez uvodi od 1. srpnja. Do zadnje sjednice Vlade prošlog četvrtka prvo je puštena informacija iz SDP-a da nema šanse da novi porez zaživi do 2013., pa je Slavko Linić rekao da će ove godine tek pripremiti sve, a na kraju je sam premijer Zoran Milanović rekao da novi porezni sustav neće uvesti preko noći, da će biti razrađen, slojevit, da mu treba dati vremena za prilagodbu…

Ukratko, ne morate se bojati poreza na imovinu. Kada se uđe dublje u osnovnu zamisao Kukuriku vlade i to se usporedi sa stanjem na terenu, ali i mogućim političkim posljedicama, dolazi se do toga da ili se porez neće uvesti ili će biti toliko nepošten da će izazvati socijalni bunt, pa će brzo pasti ili porez ili Vlada na izborima.

“Iako bombastično najavljen, Vladin sustav poreza na nekretnine čini mi se kao neprovediv nonsens. U suradnji sa Svjetskom bankom četiri godine se radilo na ispitivanju i stvaranju temelja za taj porez, ali se na kraju od njega odustalo. Sada ga najavljuju kao da će on kompenzirati sve, od komunalne naknade do rupa u proračunu koje će nastati smanjivanjem zdravstvenih doprinosa”, kaže u problematiku izvrsno upućen izvor iz Ministarstva financija.

Najveća prepreka porezu je nesređeno stanje u zemljišnim knjigama i neupisano vlasništvo. Bez toga, nema poštenoga i utvrdiva poreza. Nakon već sedam godina reformi imovina sigurno neće biti popisana ove godine. Taj je razlog relativno dobro poznat, ali nije jedini. Kad-tad, možda za dvije, možda za pet ili deset godina, morat ćemo srediti zemljišne knjige.

Novi porez na nekretnine ministra Slavka Linića temelji se na tome da će zavisiti od vrijednosti nekretnine i o tome koristi li se ona. Više će se oporezovati imovina koja se ne koristi, manje ona u kojoj se živi ili koja se legalno iznajmljuje. Porez na imovinu zamijenio bi sadašnju komunalnu naknadu. I samo iz tih, na prvi pogled jasnih najava, nastaje niz prepreka.
Ustavni sud već ima stav da svatko može svoje vlasništvo koristiti ili ne korisiti prema slobodnoj volji, i država ne može kažnjavati one koji ne žele koristiti stan ili zemljište. Zato su prije pet godina pali porezi na neobrađeno poljoprivredno zemljište, neizgrađeno građevno zemljište i neiskorištene poduzetničke nekretnine – na sve što se sada ponovno najavljuje oporezivati. Za preskakanje Ustavnog suda, možda, samo možda bit će dovoljno donijeti jedan porez, a onda odrediti sustav olakšica. Niže stope ili olakšice su i najavljene za nekretnine u kojima se stanuje, ali Milanović je poručio i to da se ne trebaju bojati ni vlasnici vikendica. Kad jednom uvedete olakšicu, kroz tu rupu lako se mogu provući mnogi. Obitelji sigurno podjelom i prijepisom imovine, a još na to neće platiti ni porez na nekretnine. Osim toga, europska praksa je da se plaća jednom godišnje, na to imate pravo žalbe na utvrđenu vrijednost, pa dok sudski spor završi…
A da sporova može biti, potpuno je jasno jer se navodi da će se porez razrezivati prema tržišnoj vrijednosti. Kategorija tržišne vrijednosti u Hrvatskoj je vjerojatno najrastezljiviji pojam.

Za svaku nekretninu komisija za procjenu vrijednosti bi trebala izaći i procijeniti vrijednost. Za gradove postoji još koliko-toliko utvrđen, ali ne i potpuno pošten sustav utvrđivanja vrijednosti prema postignutim cijenama u blizini. Građani su još spremni prihvatiti i određenu nepravdu kad im se pri kupnji razreže viši porez, ali neće je prihvatiti kad ga treba redovno plaćati. I svake bi se godine vrijednost trebala mijenjati, jer što sada kad su cijene pale? Na selu, gdje prodaje nema, nema ni sustava i kako utvrditi vrijednost, osim komisijski. Porezna uprava za to nema ni kapaciteta, a i kad bi zaposlili nove ljude i platili im dnevnice, trošak bi na kraju bio veći nego da se prikupi od poreza.
Kod najave oporezivanja tvrtki koje ne koriste imovinu i zemljišta koje nije privedeno svrsi, također postoji niz prepreka. Koju imovinu tvrtka koristi, a koju ne? Što s onima koji kapacitete ne koriste dok ne prođe kriza? Opet se vraćamo na početak i komisijsko utvrđivanje, što stvar dovodi do apsurda. Zemljište koji nije privedeno svrsi – je li to ono za koje dozvola nema ili ih ima? Ako imate dozvolu, a niste počeli graditi, to bi, prema sadašnjim definicijama, trebalo biti privedeno svrsi. Dozvola vrijedi dvije godine, pa je samo produžite i nema plaćanja poreza.

Ovo su samo tehnički nedostaci najave. Postoje i ozbiljni politički. Iako se porez najavljuje u sklopu spašavanja proračuna, on ne može biti prihod države, nego grada i općine. Država bi tako lokalnoj upravi trebala platiti porez prema svojim kriterijima za imovinu koju ne koristi, a koja je procijenjena na minimalno 10 milijardi eura samo u nekretninama. Bez javnih poduzeća, šuma i poljoprivrednog zemljišta. Samima sebi stvorili bi trošak. Mogu učiniti potez da se izuzmu iz oporezivanja, što bi zaista bilo “blagonaklono” dočekano u javnosti. Sada se na tu imovinu plaća komunalna naknada, a isto vrijedi i za Crkvu koja ima milijune četvornih metara zemljišta, stanova, bez ikakva konačna popisa.

Lokalna bi uprava imala i dodatni udar. Samo od komunalne naknade u Zagrebu se za ovu godinu planira prikupiti 650 milijuna kuna koje se moraju potrošiti za uređenje komunalnog standarda i ni za što drugo. Taj bi prihod izgubili, a koliko bi dobili, nitko ne zna. Opet, porez na imovinu se plaća jednom godišnje, a naknada mjesečna, što otvara goleme rupe u proračunu i pad ulaganja gradova i općina.

Nije komunalna naknada jedini trošak imovine. U cijenu stana uračunava se i visok komunalni doprinos koji je plaćen pri izgradnji i porez na nekretnine pri prodaji. Kad se već pozivamo ne europsku praksu, treba napomenuti da svi ti porezi u tim iznosima ne postoje tamo gdje postoji porez na imovinu. Porez na imovinu služi za održavanje standarda i gradnju, i to je osnova zašto bi ga itko i plaćao. Docent Josip Tica s Ekonomskog fakulteta u svojim je izlaganjima jasno upozorio na to da pri uvođenju poreza na imovinu treba mijenjati ili ukidati sve ove poreze. Osim toga, sve zemlje EU koje imaju porez na imovinu ne oporezuju kao mi potrošnju kroz PDV i trošarine. Pa ako se želi ostati na liniji da porezno opterećenje neće rasti, s novim porezom na imovinu taj dio bi trebao pasti. Koliko za takvo smanjenje ima mjesta najbolje pokazuje to što je prvi potez Vlade povećanje PDV-a. I sustav vlasništva je potpuno drukčiji u EU nego u Hrvatskoj. Postotak vlasništva u Hrvatskoj je 86 posto, a kod razvijenih zemalja je oko 50 posto i drastično pada u gradovima, do 25 posto u velikim gradovima Britanije. Socijalni udar na umirovljenike i siromašne građane koji imaju u nasljedstvu nekretninu neće se moći izbjeći, a to je politička bomba. Jednostavno, takva nam je tradicija, nitko ne uzima u svoju procjenu bogatstva kuću ili stan, nego samo plaću. Maruška Vizek, znanstvena suradnica s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, koja se također bavi problematikom nekretnina, uz sve prepreke, smatra da na porezu na nekretnine i dalje treba raditi. “Međutim, protiv sam njegova uvođenja ako se ne smanji rashodovna strana proračuna jer tu je osnovni problem. Tek nakon toga može se govoriti o drugačijim porezima i to polako i uz dobre analize”, kaže Vizek. Kao pozitivne učinke najavljenoga poreza, Vizek ističe pad cijena nekretnina, sređivanje vlasništva, legalizaciju najma i promet nekretnina. Najveći plus je prebacivanje tereta poreza s rada na kapital. No upozorava i na to da minusi mogu biti veliki ako se loše kombinira, primjerice, ako krene istodobno s povećanjem PDV-a, donijet će pad potrošnje.

I ona ističe umirovljenike koji se neće odreći stana, a živjet će još lošije uz novi porez, te smanjenje potrošnje za srednji sloj koji je kupovao drugi stan ili kuću za odmor, a to će zbog novog poreza prestati raditi. Time je opet pogođena građevinska industrija. Nije zanemarivo ni to da bi pad cijena nekretnina zbog poreza doveo i do pada vrijednosti kreditnih plasmana banaka u izgradnju koja se još vodi prema najvišim cijenama da banke ne bi morale čistiti bilance. Jak bankarski lobi bit će zato protiv ovog poreza.
Sve u svemu, porez na nekretnine, ponovno izgleda ispunjava jedinu funkciju koja mu je namijenjena u Hrvatskoj – alibi za druge promjene. Tako je bilo i s prvim povećanjem PDV-a i s kriznim porezom, a tako će biti i sada. Dok se povećava PDV-a koji će sigurno poskupjeti život, želi se stvoriti slika pravednijeg rasporeda poreza i zaokupiti medijsku pažnju uvijek zanimljivom idejom da će bogati plaćati više. Veći PDV odmah, a pravednija raspodjela poreza – sljedeće godine. I tako iz godine u godinu.

Razlozi zbog kojih porez na imovinu neće (skoro) zaživjeti

  1. Nesređene zemljišne knjige, neupisano vlasništvo
  2. Nefunkcioniranje OIB-a i nepostojanje osnovne informacije o broju i površini nekretnina
  3. Ustavni sud već je srušio oporezovanje nekretnina koje se ne koriste
  4. Prihodi bi trebali ići lokalnoj upravi, ne državi
  5. Država bi imala milijunske troškove jer bi ona i njena poduzeća plaćali porez gradovima i općinama za milijarde vrijednu imobiliziranu imovinu
  6. Procjena po tržišnoj vrijednosti iznimno je komplicirana, trebala bi se redovito usklađivati
  7. Velik postotak vlasništva u odnosu na kupovnu moć za razliku od starih zemalja EU – socijalni udar
  8. Lagano izbjegavanje ako imate olakšice (prijenos nekretnina na obitelj)
  9. Zemlje koje imaju porez na nekretnine nemaju tako visoke poreze za potrošnju (PDV i trošarine), a oni se ne planiraju smanjivati
  10. Ako se komunalna naknada zamijeni porezom uz olakšice za nekretninu za stanovanje, gube se prihodi lokalne uprave od te naknade
  11. Potrebna su duga prijelazna razdoblja, dugoročna priprema i izmjena niz zakona
  12. Definiranje privedenosti svrsi građevinskog i poljoprivrednog zemljišta, brojne mogućnosti zlouporabe
  13. Većina političara i njihovih prijatelja bi morala plaćati više
  14. Još teža naplativost od komunalne naknade
  15. Hrvatska ima ustaljenu komunalnu naknadu, porez na nekretnine, porez na vikendice, komunalni doprinos – to nemaju u toj kombinaciji i visini države koje imaju porez
  16. Neekipirana porezna uprava za procjenu tržišne vrijednosti i provedbu zakona
  17. Nenapravljena analiza troškova za provedbu zakona
  18. Teška i komplicirana razrada stopa po različitim dijelovima Hrvatske
  19. Teško je istražiti koristi li ili ne tvrtka ili obrt nekretninu
  20. Jak otpor banaka jer bi se rušila vrijednost imovine koju su kreditirale, i Crkve koja bi imala milijunske troškove, poduzetnika i građana

Komentiraj

Source:Ivan Pandžić