‘Porast rodnog nasilja zrcali stav društva o tome kakva žena treba biti’

Festival Vox Feminae kroz bogat program – predstavama, izložbama, radionicama, filmskim projekcijama i performansima – slavi žensku povijest i sadašnjost, stvaralaštvo i kreativnost, a ove godine održava se od početka svibnja pa sve do 17. lipnja

Već 15 godina u Zagrebu se održava festival Vox Feminae koji slavi žensku povijest i sadašnjost, stvaralaštvo i kreativnost i ove godine se održava od 7. svibnja do 17. lipnja. Program uključuje izložbe, filmove, radionice, diskusije, kazališne predstave i inicijative. Festival je nastao kao projekt internetskog portala voxfeminae.net koji je pokrenut kao podrška umjetnicama, poduzetnicama, inicijatorima, ‘’vješticama’’ i svim ‘‘strašnim ženama’’, kako vole istaknuti članice udruge Prostor rodne i medijske kulture K-zona koja je nakladnik portala. Pritom u šali vole istaknuti da su svjesni porijekla riječi vještica jer dolazi od pojma vješta žena, a riječ nevjesta od nevješta. Tihana Bertek, članica uredništva portala Vox Feminae, objasnila nam je kako je nastao portal. “Portal voxfeminae.net je rezultat vrijednog rada brojnih suradnica i volonterki koje su dale svoj doprinos, a istovremeno dobile priliku da se educiraju, steknu iskustvo i upoznaju ljude s kojima dijele interese. Vox Feminae daje prostor za glasove žena, LGBT osoba i drugih ranjivih skupina, ali i omogućuje dublje promišljanje o temama za koje najčešće nema mjesta u mainstreamu. O važnosti portala i festivala svjedoči i činjenica da nas većina ljudi i dalje zna prvenstveno kao VoxFeminae, a ne kao K-zonu. Nažalost, zbog vrlo nezahvalnog položaja neprofitnih medija u Hrvatskoj i regiji, mnoge naše kolegice i kolege bili su prisiljeni napustiti novinarski poziv ili ugasiti portale, čime se smanjuje vidljivost i sužava prostor borbe za ravnopravnost.”

Udruga K-zona osnovana je 2005. s ciljem promicanja ravnopravnosti i poboljšanja života u lokalnoj zajednici. Uz društveno-poduzetnički pothvat Fierce Women, odnosno Strašne žene za koji su dobile međunarodnu nagradu Sozial Marie za društvene inovacije 2019., udruga K-zona djeluje kroz tri osnovna programska stupa, a to su kultura, mediji i demokratizacija. Sozial Marie je nagrada za društvene inovacije kojom se svake godine odlikuje 15 izvanrednih projekata iz cijele Europe. Nagrada je prvi put dodijeljena 2005. i prva je nagrada za društvene inovacije u Europi. Osim financijske podrške od 54.000 eura, Sozial Marie služi kao javna platforma društveno inovativnim projektima iz srednje Europe. Ekipa K-zone ponosna je što doprinosi izgradnji ravnopravnog društva kroz osiguravanje prostora afirmacije, informiranje, osnaživanje, edukaciju i umrežavanje žena, mladih, LGBTIQ osoba te organizacija civilnog društva, kao i svih onih koji svojim radom doprinose stvaranju društva rodne ravnopravnosti te svojim primjerom potiču društveno odgovorno djelovanje baveći se relevantnim temama rodne ravnopravnosti, feminizma, socijalne inkluzije, LGBTIQ prava, radničkih prava, umjetnošću, medijima i kulturom.

 

‘Zbog nezahvalnog položaja neprofitnih medija u Hrvatskoj mnogi su bili prisiljeni napustiti novinarstvo ili ugasiti portale, čime se sužava prostor borbe za ravnopravnost’, kaže Tihana Bertek

 

Prošlogodišnje izdanje festivala Vox Feminae se održalo online pa smo pitali Eminu Hermann, jednu od organizatorica festivala, kako su uspjeli ove godine organizirati fizička događanja i osigurati nazočnost publike.“Iako nam je online događanja bilo puno lakše organizirati s logističke strane, ove godine odlučile smo što veći dio programa smjestiti u fizičke prostore, na otvorenim ili u zatvorenim prostorima uz ograničenje broja publike. Ljudima je dozlogrdilo sjediti u svojim stanovima i buljiti u ekrane i željni su druženja, premda u ‘kontroliranim uvjetima’, uz distancu i s maskama.” Emina Hermann je s Marinom Čajdom i Tihanom Bertek glavna organizatorica festivala. “Ja sam se K-zoni priključila krajem 2014., nakon što sam se prijavila za volontiranje na festivalu. Kao mlada lezbijka koja je željno upijala tada rijetke queer i feminističke sadržaje u Zagrebu, poželjela sam pomoći u organizaciji te upoznati umjetnice, filmašice i književnice čije sam sadržaje konzumirala. U to vrijeme posebno me zanimalo snimanje i montaža, pa sam se u timu zadržala kao članica filmske produkcije. S vremenom je opseg poslova i projekata rastao, pa sam tako počela i pisati na portalu, upisala Ženske studije, pohađala razne edukacije za rad s mladima i volonterima. Ono što me je privuklo i zbog čega još uvijek i jesam ovdje su prilika za rast i razvoj u pravcima koji me zanimaju te mentorstvo i podrška čitavog tima”, ispričala je Emina na koju se nadovezao Marino Čajdo sa sličnom pričom. “U K-zoni sam od 2014., prvo kao vanjski suradnik na portalu Voxfeminae.net, a potom kao jedan od organizatora festivala. VFF je bio jedan od prvih rodno osviještenih programa koje sam posjetio kada sam se doselio iz Splita u Zagreb. Bio sam oduševljen programom, atmosferom i porukama koje festival šalje te sam ga u godinama koje su uslijedile nastavio redovito posjećivati. VFF je bio festival na kojem se ‘u malom’ moglo naći sve: od predavanja na temu rodne ravnopravnosti, do opskurnih queer filmova ili dobrih partija s fenomenalnim glazbenicama iz Hrvatske i inozemstva. U međuvremenu se otvorila prilika za stalnu profesionalnu suradnju.” I Tihana Bertek je gotovo deset godina uključena u rad K-zone. “Željela sam se baviti pisanjem, a moji interesi bili su kultura/umjetnost i rodna ravnopravnost. Susreti redakcije uvijek su bili poticajni i zabavni, stoga sam s vremenom postala i članica uredništva. Nažalost, cjelokupna situacija u neprofitnim medijima jako se srozala u posljednjih par godina, ali mi se ne damo. Zbog toga svi ‘multitaskamo’ i na drugim projektima udruge, ali uvijek s istom misijom i vizijom.”

Pitali smo Eminu Hermann po čemu se 15. izdanje festivala razlikuje od dosadašnjih. “Velika je razlika u vidljivosti i dostupnosti queer i feminističkih sadržaja sada i prije 15 godina. Mi smo kao festival tada gurali teme, sadržaje i filmove koji nisu bili lako dostupni hrvatskoj publici. To se sada promijenilo, sada svaki veći festival ima filmske blokove i tematske cjeline koje se bave LGBT+ i feminističkim pitanjima. Sjećam se kada sam kao posjetiteljica dolazila na VFF početkom 2010-ih, to je, uz Queer Zagreb, bio jedini takav program u Hrvatskoj. Imali smo tih tjedan dana da izađemo i vidimo queer ekipu, umjetnice, izvođačice, književnice i filmašice čije radove smo pratile. S ulaskom queer i feminističkih tema u mainstream događanja i festivale, došlo je vrijeme da promijenimo i format našeg festivala.”

Ovogodišnje izdanje festivala tako nudi izložbu ‘‘Ej dečko’’ Martine Šalov. Nakon porasta rodno uvjetovanog nasilja u javnom prostoru, fotoportreti Martine Šalov i popratne priče žena iz Hrvatske i regije slave raznolikost ženskih identiteta i oblika ženstvenosti. Druga festivalska izložba nastala uz podršku kustoskog kolektiva WHW je ‘’Soba za suočavanje’’ Rine Barbarić koja govori o ženskoj seksualnosti bez srama i straha. Pripremili su niz predavanja, radionica, filmova, glazbe i druženja na otvorenom, a izdvajaju Vox (Ef)Femininity u sklopu programa posvećenog LGBTIQ+ temama kao što je izvedba predstave ‘‘Radnopravnost svima!’’ Espija Tomičića i Lucije Klarić i raspravu o feminističkom i LGB pokretu koji izvodi TERF aktivizam. TERF je skraćenica od Trans exclusionary radical feminist odnosno trans-isključivi/e radikalni/e feministi/kinje. U sklopu festivala održava se i urbana šetnja posvećena Mariji Jurić Zagorki, predstavljanje slikovnice ‘’Straška postavlja teška pitanja’’ i knjige ‘’Putevima strašnih žena’’ i urbana šetnja te predavanje posvećeno likovnoj umjetnici Editi Schubert, na obljetnicu rođenja 17. lipnja. I filmski program je bogat. U kinu Tuškanac 20. svibnja filmski program otvara projekcija filma ‘‘Glory to the Queen’’ Tatie Skhirtladzea i Anne Khazaradzes, a slijede pobjednik prošlogodišnjeg filmskog festivala u Pula ‘‘Tereza 37’’ Danila Šerbedžije te ‘‘Chronicles of Her’’, omnibus pet jordanskih redateljica koji je osvojio nagradu za režiju na filmskom festivalu u Cannesu ove godine. Pritom će svima koji se ne mogu pridružiti na projekcijama uživo u kinu Tuškanac omogućiti posebnu filmsku selekciju na platformi kinoeuropa.hr od 24. do 30. svibnja.

‘Radnopravnost svima!’ Espija Tomičića i Lucije Klarić izvest će se kao dio programa LGBTIQ tematike. PHOTO: K-Zona

 

Pitali smo Eminu Hermann koliko je bilo teško dobiti prava na premijerno prikazivanje filma ‘‘Chronicles of Her’’ u Hrvatskoj i koliko je filmska publika zainteresirana za filmove koje prikazuju. “Velika nam je čast i zadovoljstvo prikazati film ‘Chronicles of Her’ koji je u Cannesu dobio nagradu za najbolju redateljicu, odnosno redateljice. Ponosne smo što nas je filmski tim samostalno kontaktirao putem otvorenog natječaja za prijavu filmova, što nam govori da smo s vremenom postali etablirani feministički festival na međunarodnoj razini. Prilikom slaganja filmskog programa uvijek se trudimo selektirati različite žanrove i teme, podjednako zastupiti domaće i strane naslove, bez obzira na to radi li se o iskusnijim nagrađivanim filmašicama ili redateljskim prvijencima. Iako s porastom online filmskih platformi broj festivalske publike opada, raduje nas što svaki film još uvijek ima svoju publiku, pa bilo to 30 ili 200 ljudi.“ Jedno se događanje posebno ističe ove godine, a to je osnivanje Queer Feminist Wiki Squad HR – za veću vidljivost žena i autorica na Wikipediji. Kako su otkrili da su žene na hrvatskoj verziji Wikipedije slabije zastupljene i kako će to ispraviti, ispričao nam je Marino Čajdo. “Da hrvatskom Wikipedijom vladaju desničari nije nikakva tajna, fašistoidne revizije prošlosti već su dugo teme javnih rasprava, a kao udruga koja putem svog medija Voxfeminae.net redovito radi na objektivnom informiranju ovo nam je, kao i brojnim drugim građanima, trn u oku. Wikipedija je mnogima, ponajviše mladima, prvi izvor informacija kada ‘guglaju’, a najgore što se može desiti je da ta prva informacija bude kriva. Dodajmo tome činjenicu da u uređivačkom tijelu Wikipedije, na globalnoj razini, prednjače muškarci – rodni jaz se sasvim očekivano reflektira i u sadržaju stranice kao posljedica. Wikipedija je samo odraz generalnog stava povijesti prema ženama, iz čijih su narativa izopćene ako i same nisu bile dio dominantne struje ili pripadnice plemstva. Radionicom na festivalu željeli smo veći broj žena educirati o tome kako sustav uređivanja Wikipedije funkcionira i na koji način postati dio te online zajednice. Na tom tragu potaknuli smo osnivanje domaćeg feminističko-queer wiki squada koji se u nadolazećem periodu ‘baca’ na unošenje tekstova koji se tiču rodnih tema, inicijativa i žena u našem lokalnom kontekstu te se nadamo da će akcija potaknuti i druge žene i muškarce da se angažiraju na spomenutom području.”

U najavi ovogodišnjeg programa posebno su istaknuli porast rodno uvjetovanog nasilja u javnom prostoru pa smo pitali Eminu Hermann zbog čega. “Ovogodišnje izdanje festivala otvorile smo izložbom ‘Ej,dečko!’ fotografkinje i aktivistkinje Martine Šalov koja kroz niz portreta i priča u fokus stavlja iskustva djevojaka i žena koje su u javnosti percipirane kao dečki ili muškarci. Neke od tih priča su pozitivne i afirmativne, no u mnogima se pak zrcali zabrinjavajući stav hrvatskog društva o tome kako bi žena trebala izgledati, ponašati se i koji bi joj trebali biti interesi. Ovu izložbu smatramo iznimno važnom kada govorimo o rodno uvjetovanom nasilju koje proizlazi iz takvih očekivanja. U veljači ove godine dvojica su napadača u centru Zagreba pokušali ubiti ženu gurnuvši je pod tramvaj, samo zato što su smatrali da je gej muškarac. Mnogo je ovakvih slučajeva koji prolaze ispod radara, odnosno djevojaka i žena koje su verbalno i fizički napadnute jer nisu dovoljno ženstvene, jer ne njeguju sliku ‘poželjne’ žene kakvu nam serviraju mediji i društvo. U tom smislu, posebno treba naglasiti i iskustvo trans, inter i rodno-varijantnih osoba, koje medijski polako postaju vidljivije, a samim time i izloženije netrpeljivosti, diskriminaciji i nasilju, kako u privatnoj, tako i javnoj sferi.”

 

‘Da hrvatskom wikipedijom vladaju desničari, nije tajna. Kroz radionicu ćemo educirati žene o uređivanju Wikipedije i bacamo se na pisanje rodnih tema’, kaže Marino Čajdo

 

Zanimalo nas je i koliko su se u odnosu na prvu godinu održavanja razvili i koliko su u 15 godina postali vidljivi u medijskom prostoru. “Iako nisam bio uključen kao organizator u ranim godinama održavanja, iz pozicije posjetitelja se sjećam da je festival uvijek bio poprilično dobro popraćen i u medijima i od publike. Najveću zaslugu tome pridajem ‘majkama’ VFF-a, Gabe Ivanov i Moi Pintariću, koji danas funkcioniraju kao organizacijska i savjetodavna podrška u organizaciji festivala. Njihova želja je bila postaviti festival ženskog stvaralaštva u Zagrebu, po uzoru na brojne druge metropole, a zbog specifičnih tema i gošći interes medija rijetko da je izostajao. Moram primijetiti da nas jako raduje da dobar dio mainstream medija danas ima barem nekakvu rubriku posvećenu ženama koja se ne svodi isključivo na recenzije krema za depilaciju ili paparazzi fotke sa špice. Drago nam je da je, paralelno s VFF-om, i medijski okvir napredovao dovoljno da prepozna da žene zanima daleko više tema od toga što će koji dan obući i kako se našminkati, i da je ženska svakodnevica obilježena stvarnim problemima: identitetom, usklađivanjem posla i majčinstva, promišljanjem o svojim reproduktivnim pravima…”, ispričao je Marino Čajdo.

Pomalo neuobičajeno, ovogodišnji festival traje do 17. lipnja, ali organizatorice su kroz praksu u posljednjih nekoliko godina zaključile da je tipični ‘‘festivalski format’’ na izumiranju, posebno u ovim korona-vremenima u kojima treba paziti na količinu publike i otežana putovanja festivalskih gostiju. “Nabijeni program od nekoliko dana od jutra do mraka mogu iznijeti samo financijski dobro potkovani organizatori koji nemaju manjak ljudskih, financijskih i volonterskih resursa. Tada dolazi i do tzv. burn-outa (izgaranja) zaposlenika, prekomjernog organizacijskog stresa, ali i pretjeranog ‘bombardiranja’ publike što sve moraju iskusiti, vidjeti i čuti u kratkom vremenu. Svoj festivalski program, ali i kolegice u organizaciji, stoga svjesno odlučujemo pustiti da (pro)dišu, da potom s maksimalnim zadovoljstvom možemo pripremiti programe za publiku”, ispričao je Marino Čajdo koji je rekao da festival u prosjeku raspolaže s budžetom od 80 tisuća kuna dobivenim od Ministarstva kulture i medija, HAVC-a i Ureda za kulturu Grada Zagreba. “U pravilu je to skroman budžet kada se usporedi s time koliko javnog novca odlazi na institucionalnu kulturu ili veće mainstream kulturne manifestacije. Kao i svaki organizator uvijek priželjkujemo najbolji mogući financijski okvir kako bismo mogli adekvatno honorirati suradnice, umjetnice i festivalske gošće. Danas u Hrvatskoj malo koja umjetnica uistinu može opušteno živjeti od svog rada, rade prekovremeno i povremeno, često usklađujući obiteljske i druge obaveze sa svojim kreativnim stvaralaštvom. Iznos donacija, i to ne samo prema nama, daje jasnu sliku na koji način država promatra izvaninstitucionalnu i urbanu kulturu, kulturu mladih i suvremene umjetničke prakse. Što ne čudi s obzirom na to da su najčešće u konfliktu ili kritiziraju dominantne društvene obrasce, narative i ponašanja. Na festivalu mahom svi unutar koordinacije programa volontiraju, ali to nas ne sprječava da niz godina publici i dalje donosimo besplatan program.”

Jedan od programa je i ‘‘Putevima strašnih žena’, vodič kroz žensku povijest Hrvatske koji će biti predstavljen sredinom lipnja koji su uz projekt ‘Strašne žene’, za koji su već dobili međunarodno priznanje, sufinancirali Zaklada Kultura nova i Kreativna Europa. “Podrška Zaklade Kultura nova izuzetno nam je bitna jer, za razliku od nekih drugih donatora, prepoznaju važnost dugoročnog i sustavnog financiranja kulture, posebno suvremenih umjetničkih praksi. Bez stabilnosti organizacije nije moguće razvijati i realizirati kvalitetne programe. S druge strane, europski projekti nose veća sredstva i samim time veće mogućnosti, ali su ograničenog trajanja te imaju ubitačnu birokraciju. Naš projekt WoW (Woman On Woman) bliži se kraju, no nastojat ćemo nastaviti aktivnosti koje smo pokrenule. Jedna od njih je i knjiga ‘Putevima strašnih žena’. Voljele bismo u budućnosti uspostaviti suradnju s lokalnim i regionalnim akterima, organizacijama, muzejima ili turističkim zajednicama te kreirati nova izdanja”, rekla je Tihana Bertek, koju smo zamolili i da nam kaže nešto o nagradi za “Strašne žene” kojom valoriziraju postignuća žena na različitim društvenim područjima. “Dodjelu nagrade Fierce Women održale smo drugi put ove godine, a nominacije su slale čitateljice i čitatelji portala Voxfeminae.net koje su predlagale pojedinke ili kolektive koji su svojim radom značajno doprinijeli društvenoj pravednosti i rodnoj ravnopravnosti u Hrvatskoj. Na osnovu tih nominacija, tim K-zone i naših suradnica bira pet dobitnica, a to su ove godine bile pravnica Antonija Petričušić, novinarka Maja Sever, spisateljica Monika Herceg, odvjetnica Zrinka Bojanić i tim Zagrebačkog psihološkog društva. S dodjelom nagrada planiramo nastaviti i u narednim godinama, a u prilog tome koliko je ovakva nagrada važna svjedoči interes naših čitateljica i podržavatelja, ali i šire javnosti koja na taj način može saznati više o inspirativnim i beskompromisnim ženama koje su svuda oko nas”, zaključila je Tihana Bertek.

Komentiraj