Populistička poniznost Hillary Clinton

Washington Mail

Svi demokratski kandidati morat će odlučiti hoće li se pridružiti aktualnom predsjedniku ili će se od njega distancirati, dok će republikanci tvrditi da je Obama oslabio nacionalnu obranu.

Glavni likovi već su najavili svoje kandidature i utrka za novog predsjednika SAD-u je počela. Najdulja kampanja na svijetu kulminirat će izborima u studenome 2016., potrajat će više od godinu i pol. Možemo očekivati niz sukoba i kontroverzija. U sljedećih 18 mjeseci u žarištu interesa državljana SAD-a bit će politika, životopisi i osobnosti glavnih demokratskih i republikanskih takmaca. Nekolicina slikovitih likova već je bacila ručnik u boksački ring, odustavši od utrke jer su shvatili da nemaju ama baš nikakve šanse.

Za demokrate, Hillary Clinton izrazita je favoritkinja i uvjerljivo vodi prema najnovijim anketama demokratskih birača. Čak ako SAD i jest spreman za svoju prvu predsjednicu, ona vjerojatno neće moći zadobiti pravu podršku “progresivnih” struja u stranci, koje ju vide kao figuru establišmenta. K tomu, dopredsjednik Joe Biden čeka u Bijeloj kući i najvjerojatnije će sljedećih tjedana objaviti svoju kandidaturu.

I Hilary Clinton i Biden pokušat će se prikazati privlačnijima svojim biračima. Ona nastoji pokazati populističku poniznost zastupajući “običnog” državljanina SAD-a. Trenutačno je usredotočena na zavođenje birača u Iowi, tradicionalističkoj saveznoj državi Srednjega zapada, gdje će izbori i početi stranačkim predizbornim nominacijama. Biden će pak morati dokazati da nije brbljavac, nego da je kadar ne izricati diplomatske komentare što zbunjuju javnost. Clinton je nedavno dospjela pod udar žestokih kritika jer se služila privatnom domenom i serverom za vođenje javnoga posla elektroničkom poštom dok je bila državna tajnica (europski rečeno: ministrica vanjskih poslova). Republikanci ju prozivaju da je time ugrozila nacionalnu sigurnost. Ta će se optužba zacijelo ponavljati u cijeloj kampanji.

Broj republikanskih kandidata povećava se brže nego onih demokratskih, jer republikanci moraju iznaći formulu za ponovno osvajanje Bijele kuće nakon dvaju uzastopnih poraza. Trenutačno je vodeći takmac Marco Rubio, floridski zakonodavac, sin kubanskih doseljenika. Sebe portretira kao političara sljedeće generacije, u kontrastu i spram Hilary Clinton i spram svog nekadašnjeg mentora Jeba Busha. Povezan je s dvojicom drugih republikanskih senatora: Tedom Cruzom iz Texasa i libertarijancem Random Paulom iz Kentuckyja. Rubio pokušava prevladati nesposobnost republikanaca da se približe mladim, hispanofonim i afroameričkim glasačima. Vanjskopolitički je ratoboran i favorit ultrakonzervativnog pokreta Tea Party (Bostonska čajanka). Kako god bilo, neki nedavni pogrešni koraci mogli bi naškoditi njegovoj kampanji. Rubio je 2013. razbjesnio konzervativce pomogavši pri koncipiranju nacrta reforme imigracijskog zakonodavstva koja bi priskrbila državljanstvo SAD-a za više od 11 milijuna ilegalnih radnika. Odustao je od toga kad mu se suprotstavila kompaktna republikanska većina. Javnost je to doživjela kao žrtvovanje osobnih načela stranačkoj podobnosti. On je razdrt između svog latinskoameričkog podrijetla i svog konzervativnog uvjerenja. Na njegovu nesreću, većina hispanoameričkih birača podržava Obaminu imigracijsku politiku. Rubio se suprotstavlja aktualnom predsjedniku i u njegovu otvaranju prema Kubi, upozoravajući da se Castrovu režimu ne može vjerovati. Unatoč tomu, većina državljana SAD-a, uključujući čak i mnoge među onima kubanskoga podrijetla, podupire obnovu odnosa s La Habanom.

I Rubiovi unutarnjopolitički nazori u nesuglasju su s većinom siromašnijih Hispanoamerikanaca u SAD-u. Odlučan je protivnik programa javnoga zdravstva poznatoga kao “Obamacare”, premda su mnogi Latinoamerikanci sada zdravstveno zbrinuti, pa zagovara manju vladu uz manje raznih oblika socijalne skrbi.

Njegov unutarrepublikanski suparnik Rand Paul, libertarijanac koji zagovara antiintervencionističku vanjsku politiku, najvjerojatnije neće dobiti podršku republikanskog establišmenta, koji teži za jačim obrambenim resorom. Još nekoliko republikanaca zacijelo će ući u kampanju, kao npr. senator Lindsey Graham, guverner Wisconsina Scott Walker, bivši guverner Texasa Rick Perry, guverner Louisiane Bobby Jindal i guverner Floride Jeb Bush, sin i brat dvojice nekadašnjih predsjednika.

Što se tiče vanjske politike, većina društva u SAD-u nije izolacionistička, izuzmemo li neke progresivce i libertarijance, premda je čest otpor prekooceanskim vojnim angažmanima. Glavni su kandidati obiju stranaka internacionalisti. Oni razumiju da će procesi u ključnim dijelovima svijeta, na Bliskom istoku, na Dalekom istoku, u Europi i u Latinskoj Americi, utjecati na situaciju u njihovoj domovini i da Washington stoga mora u tim pitanjima biti snažno angažiran.

Ishod izbornog natjecanja uglavnom će ovisiti o unutarnjoj i zdravstvenoj politici, odnosu prema imigraciji, minimalnim plaćama, školstvu i ulozi religije u politici. Ipak, i o vanjskopolitičkoj komponenti strasno će se raspravljati. U žarištu interesa bit će vojni troškovi, odnos prema Iranu i Kubi, politika Washingtona prema Rusiji i drugi elementi Obamine vanjskopolitičke ostavštine.

Svi demokratski kandidati morat će odlučiti hoće li se pridružiti aktualnom predsjedniku ili će se pak od njega distancirati. U onome u čemu Obaminu vanjsku politiku oštro kritiziraju, Hilary Clinton i drugi nastojat će se pobrinuti za drukčije pristupe, npr. što se tiče Irana, Izraela i Ukrajine. Ali štošta ovisi o uspjesima ili neuspjesima Obamina internacionalizma u sljedećih 18 mjeseci. Dotad će republikanski kandidati tvrditi da je Obama oslabio nacionalnu obranu i ugrozio predvodničku ulogu SAD-a u svijetu. Naposljetku, vanjsku politiku SAD-a određuju i neočekivani događaji, kakvi su bili teroristički napadi na New York i Pentagon 11. rujna 2001., koji su potpuno promijenili vanjskopolitičke, pa i druge prioritete tadašnjeg predsjednika Georgea W. Busha. Bez obzira na svoja predizborna obećanja, ni jedan kandidat ne može biti siguran hoće li neka kriza, kad eventualno bude izabran za predsjednika, planuti tijekom njegova mandata te za kakvim će odgovorima i rješenjima on posegnuti.

Komentiraj